Mizerno plaćene učeničke prakse, nezaštićenost učenika strukovnih programa, katastrofalno kašnjenje usklađivanja školskih programa s Hrvatskim kvalifikacijskim okvirom, osviještenost mladih o važnosti sindikata i sindikalnog djelovanja samo su neki od problema kojima bi se sindikati mogli baviti kada je riječ o njihovom radu u području obrazovanja. Piše Nikola Buković.
Sindikati u obrazovanju jedni su od medijski najeksponiranijih sindikata, a o njihovim se zahtjevima i borbama često pisalo na ovom portalu. No može li se njihovo djelovanje proširiti izvan granica brige za radnička prava zaposlenih u obrazovnom sustavu? Ima li u njemu mjesta i za djelovanje drugih sindikata, posebno u strukovnom obrazovanju? Da bismo odgovorili na ta pitanja, prvo je potrebno razjasniti što sindikati u pravilu žele postići djelovanjem u području obrazovne politike.
Načelan je odgovor da struktura i ishodi obrazovnog sustava uvelike utječu na položaj (budućih) radnika i radnica te da je stoga iz sindikalne perspektive logično sudjelovati u njihovu definiranju. Konkretnije, riječima Mariusa R. Busemeyera te Christine Trampusch, za buduće radnike je u okviru sustava odgoja i obrazovanja važno stjecati vještine koje su prenosive i certificirane. Prenosivost znači da mogu biti iskoristive na širem spektru radnih mjesta, a certifikacija da postoji službena potvrda javne vlasti da je osoba po završetku obrazovnog programa određenim vještinama doista i ovladala. Tu mi se čini važno izdvojiti i treći element koji bismo mogli nazvati relevantnošću vještina u stvarnom svijetu rada. Točnije, osim prenosivosti vještina i njihove certifikacije, važno je da one u praksi otvaraju put prema dobro plaćenim, sigurnim te poticajnim – jednom riječju, kvalitetnim poslovima.
Koje se prilike trenutno nude sindikatima u Hrvatskoj da ostvare ove ciljeve?
Granski kolektivni ugovori
Iako je ova činjenica u Hrvatskoj slabo poznata, granski kolektivni ugovori predstavljaju važne instrumente u upravljanju područjem strukovnog obrazovanja u zemljama germanskog govornog područja, a isto tako i primjerice u Danskoj. Zajedničko obilježje tih zemalja je da većina učenika na srednjoškolskoj razini polazi strukovne programe, a da unutar te skupine značajan dio pohađa one programe koji se izvode uz dosta praktične nastave kroz poslodavca. Takav institucionalni ustroj otvara mogućnost uređivanja brojnih pitanja izvedbe tih programa kroz kolektivne ugovore. To su u prvom redu pitanja naknade ili plaće, ovisno o radno-pravnom statusu učenika, što naravno pretpostavlja da se odredbe granskih kolektivnih ugovora odnose i na njih, a ne samo na “redovno” zaposlene radnike. Primjerice, u Njemačkoj i Austriji polaznici strukovnih programa koji se izvode po modelu naukovanja (detaljnije objašnjen ovdje) ulaze u puni radni odnos pa se njihova plaća granskim kolektivnim ugovorima veže uz plaće kvalificiranih radnika za to zanimanje, samo u nižem postotku jer još nisu završili školovanje. Kroz kolektivne ugovore često se dodatno (detaljnije nego u zakonskom okviru) razrađuju i drugi elementi izvedbe prakse kod poslodavca, poput ograničenja u radu za mlade/maloljetne radnike (primjerice prihvatljivo radno vrijeme i vrste poslova koje mogu obavljati) te mentorske podrške koju su im poslodavci dužni osigurati.
Kolektivni ugovori u Hrvatskoj u pravilu ne uređuju pitanja izvedbe praktičnog dijela obrazovanih programa. S obzirom na recentne trendove opadanja sindikalnog članstva te pokrivenosti kolektivnim ugovorima, praćenim ograničenim kapacitetima sindikata da pokrivaju i svoje osnovne djelatnosti (detaljnija analiza dostupna ovdje), kratkoročno nije realno očekivati bitnije promjene u tom smjeru. Međutim, postoje potencijalno dvije gospodarske grane koje bi mogle predstavljati iznimku: ugostiteljstvo i turizam te graditeljstvo. Radi se o granama koje imaju relativno funkcionalne granske sindikate, ali i, što je jednako važno, granske udruge poslodavaca s kojima se može stupiti u bilateralne pregovore. Poslodavci se trenutno u oba sektora suočavaju s velikom fluktuacijom te manjkovima radne snage. Takve okolnosti mogle bi biti pogodne za sindikalne pokušaje da se kroz granske kolektivne ugovore za učenike koje polaze strukovne programe u turizmu i graditeljstvu osiguraju prava i povlastice ponad onih definiranih zakonskim okvirom.
Naknade za izvedbu prakse kod poslodavaca
Situaciju s naknadama učenicima koji polaze praksu u sklopu srednjoškolskih strukovnih programa u Hrvatskoj posve je legitimno opisati kao katastrofalnu. Definirana je na razini 10 posto prosječne neto plaće u Hrvatskoj za učenike prve, 15 posto za učenike druge te 25 posto za učenike treće i četvrte godine; naravno, sukladno vremenu provedenom na praksi kod poslodavca. Vijeće Europe u svojim je izvještajima već utvrdilo da time Hrvatska krši odredbe Europske socijalne povelje, što otvara mogućnost pokretanja kolektivne žalbe. To je instrument koji stoji na raspolaganju svakoj od tri nacionalne sindikalne središnjice te je već korišten u drugim situacijama, a otvara mogućnost da ovlašteno tijelo Vijeća Europe pojedinu državu formalno proglasi odgovornom za kršenje Europske socijalne povelje. Iako takva odluka nema izravne pravne učinke (poput primjerice presuda Europskog suda za ljudska prava), u praksi predstavlja učinkovito sredstvo političkog pritiska koje dobar dio država potakne da otklone manjkavosti i prije negoli se žalbeni postupak privede kraju.
Također, valja napomenuti da je u praksi posve neprimjeren iznos naknada tek dio problema. Primjerice, rezultati starijeg istraživanja koje je provela Hrvatska obrtnička komora ukazuju na to da tek manjina poslodavaca koji sudjeluju u izvedbi programa za obrtnička zanimanja učenicima naknadu isplaćuje u skladu sa zakonom, dok se još manje zna o praksama izvedbe ostalih strukovnih programa. Sindikati su dobro pozicionirani da naprave nešto korisno po pitanju ove, široj javnosti uglavnom nepoznate, ali istovremeno vrlo eklatantne i opipljive društvene nepravde.
Izvedba Hrvatskog kvalifikacijskog okvira
Uloga Hrvatskog kvalifikacijskog okvira (HKO) u upravljanju obrazovnom politikom u Hrvatskoj bi vjerojatno zavrijedila zasebnu seriju članaka, stoga je raspravu nužno sažeti na nekoliko ključnih točaka. Prema objašnjenju objavljenom na službenoj stranici HKO-a, radi se o: “...reformskom instrumentu kojim se uređuje cjelokupni sustav kvalifikacija na svim obrazovnim razinama u Republici Hrvatskoj kroz standarde kvalifikacija temeljene na ishodima učenja i usklađene s potrebama tržišta rada, pojedinca i društva u cjelini…“, što među ostalim znači da: “svaka kvalifikacija stečena u Hrvatskoj ima svoje mjesto.” Prije svega valja naglasiti kako različiti akteri glavne ciljeve HKO-a različito interpretiraju, što vjerojatno nije pretjerano iznenađujuće uzme li se u obzir prethodno navedena definicija koja obiluje široj javnosti nejasnim tehnokratskim pojmovima. Kao što je vidljivo iz studije slučaja u sklopu ovog evaluacijskog izvještaja, razumijevanje najvažnijih ciljeva HKO-a varira od famoznog „usklađivanja sadržaja obrazovanja s potrebama tržišta rada“, preko unaprjeđenja ukupne kvalitete obrazovnih programa i ishoda, do uređivanja Nacionalne klasifikacije zanimanja. Time vrlo širok spektar aktera može u ovoj obrazovnoj reformi naći „nešto za sebe“. Iz perspektive ovog članka ključno je naglasiti da nalazi istraživanja politike strukovnog obrazovanja ukazuju kako sindikati HKO vide kao jedan od ključnih instrumenata obrazovne politike. U odnosu na tradicionalni socijalni dijalog, HKO predstavlja polje unutar kojeg im je s poslodavcima lakše definirati zajedničke interese, a i procesi razvoja standarda zanimanja te kvalifikacija bi, barem u teoriji, trebali biti strukturirani te predvidivi, omogućavajući konkretan utjecaj na sadržaj obrazovnih programa.
U praksi se sindikati u radu na razvoju HKO-a suočavaju s dvije osnovne skupine poteškoća. Prva je kronična neučinkovitost ovog procesa: u trenutku pisanja ovog izvještaja je u Registar HKO-a upisano (što znači da je prošlo kompletan proces od izrade do verifikacije) ukupno 225 standarda zanimanja, 12 standarda kvalifikacija te niti jedan obrazovni program razvijen po tzv. „HKO metodologiji“. Ovo posljednje posebice je porazno, s obzirom da Zakon o HKO-u donesen još 2014.
Drugi ključan problem su tenzije između sindikata koji okupljaju radnike u obrazovanju (tzv. „školski sindikati“) te onih koji okupljaju radnike zaposlene u privatnom sektoru, naročito industriji (tzv. „industrijski sindikati“) oko toga tko bi trebao biti „sindikalni glas“ u procesima razvoja HKO-a. Predstavnici „školskih sindikata“ tvrde da oni i njihovi članovi imaju bolje razumijevanje procesa izrade kvalifikacija te obrazovnih programa, što ih čini pripremljenijim da konkretno doprinesu izradi dokumenta koji se u sklopu HKO-a očekuju. Predstavnici „industrijskih sindikata“ u prvi plan pak ističu vlastito bolje poznavanje stanja u ekonomiji, odnosno skupina radnika čiji bi položaj kroz HKO u prvom redu trebalo unaprijediti. Ili jednostavnije rečeno, jedni više znaju o izradi obrazovnih programa, a drugi o tome što iz tih obrazovnih programa radnicima doista treba.
Ovaj manjak konsenzusa na sindikalnoj strani nedvojbeno je olakšao Vladi i ministarstvima zaduženim za rad i obrazovanje da preuzmu inicijativu te u veljači 2021. Zakon o HKO-u izmijene na način koji efektivno jača kontrolu središnje države nad njegovom izvedbom. Točnije, sektorska vijeća koja su u originalnom konceptu kvalifikacijskog okvira u Hrvatskoj bila zadužena za davanje ocjene utemeljenosti prijedloga standarda zanimanja, kvalifikacija te obrazovnih programa, a u kojima i sindikati imaju zajamčeno članstvo, svedena su na savjetodavna tijela s relativno širokim i nejasnim ovlastima. Ocjenu utemeljenosti prijedloga standarda zanimanja, kvalifikacija i obrazovnih programa sada donose interna povjerenstva koja osnivaju ministarstvo zaduženo za rad ili agencije u području obrazovanja (AZVO, ASOO ili AZOO) ovisno o tome što se konkretno predlaže, pri čemu sindikati u tim tijelima mogu, ali i ne moraju biti zastupljeni. Ministarstva ovakav postupak pravdaju time da su se sektorska vijeća pokazala nedovoljno operativnim za funkciju koja im je inicijalno bila predviđena, što dobrim dijelom i stoji. Međutim, iz sindikalne je perspektive pitanje je li ovakav gubitak formalnog utjecaja prihvatljiv ishod te predstavlja li on možda poticaj za složnije koordinirano djelovanje „školskih“ i „industrijskih“ sindikata vezano uz HKO.
Širenje prakse u području visokog obrazovanja
Iako je stručna praksa i u Hrvatskoj već standardan dio kurikuluma pojedinih programa visokog obrazovanja, recentni natječaj Europskog socijalnog fonda predstavlja značajan poticaj da ju razviju i ona visoka učilišta koja dosada nisu imale iskustva na tom planu. Time se logično otvara rasprava o kvaliteti takve stručne prakse, što je element koji je okvirom natječajnog teksta vrlo šturo razrađen. To je manji problem za one visokooobrazovne programe u kojima postoji određena tradicija te (kakvi-takvi) standardi izvedbe stručne prakse, poput primjerice socijalnog rada, medicine ili psihologije. Međutim, u situacijama koje uključuju ustrojavanje takvih programa stručne prakse po prvi puta, rizici poput izrabljivanja studenata ili izostanka opipljivih obrazovnih ishoda nipošto nisu zanemarivi.
Logično je očekivati da će ovakav ili vrlo sličan natječaj biti ponovno raspisan, možda i više puta. Sindikati su dobro pozicionirani da naprave nešto korisno na tom planu, što može varirati na spektru od izvedbe osnovnih edukacija za studente o zaštiti vlastitih prava na radnom mjestu, do ambicioznijih varijanti vezanih uz formalno sudjelovanje u definiranju i praćenju ostvarivanja obrazovnih ishoda koji trebaju biti opipljivi te relevantni za profesionalni razvoj mladih koji takve programe polaze.
Zašto bi se sindikati ovime uopće bavili?
Naravno, ključno je pitanje zašto bi se sindikati prihvatili ovog posla. S njim će se brojni zagovornici djelovanja u okviru šire obrazovne politike suočiti u svojim sindikatima, posebno u trenutnoj nepovoljnoj institucionalnoj klimi. Valja izdvojiti tri razine promjena do kojih takvo djelovanje može dovesti. Prva se tiče promjena na razini same obrazovne politike, oko čega u konstelaciji trenutnih odnosa snaga na relaciji sindikati-država-poslodavci treba imati vrlo realna očekivanja. No rad na obrazovnoj politici, posebno ako uključuje kvalitetnu terensku komponentu, sindikatima može donijeti puno na druge dvije fronte. Prije svega, angažmanom u području obrazovne politike sindikati mladima šalju jasnu poruku da se bore za njihove interese, iako to nužno ne moraju. Konačno, takav tip rada može potaknuti interne promjene u sindikatima koje ih mogu učiniti prilagođenijima za sindikalno organiziranje u uvjetima visoke mobilnosti, prekarizacije te individualizacije rada koji su već sad norma za većinu mladih koji ulaze u svijet rada. Konkretnije, omogućit će im da regrutaciju novih članova prošire na formalni sustav obrazovanja u koji je uključena velika većina mladih u Hrvatskoj, a nad kojim poslodavci još uvijek ne ostvaruju sveobuhvatnu te svakodnevnu kontrolu.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Max Pixel, Radnička prava
Tekst napisao:
.jpg){kind=link}
Preporučite članak: