Large social group team gesture community collaboration hand 1570731 pxhere.com

U trećem i posljednjem tekstu iz serije tekstova o radu u udrugama i sindikatima naš Nikola Buković piše o deinstitucionalizaciji socijalne skrbi, položaju radnika koji izvaninstitucionalno pružaju socijalne usluge i mogućnostima za njihovo sindikalno organiziranje.

 

Ovaj, posljednji članak iz serije koja se bavi promjenama koju će na scenu udruga i sindikata donijeti nova financijska perspektiva Europske unije za razdoblje od 2021. do 2027. usmjeren je specifičnom segmentu civilnog društva: udrugama usmjerenim pružanju socijalnih usluga. Stoga članak otvara dva temeljna pitanja. Prvo, kakvi su potencijali sindikalnog organiziranja u udrugama koje pružaju socijalne usluge u narednom razdoblju? Drugo, kako pristupiti pitanju rastuće divergencije između zagovaračko-aktivističkih i udruga orijentiranih pružanju socijalnih usluga te radnika koji rade u tim različitim tipovima organizacija? U potrazi za odgovorima na ova pitanja potražili smo pomoć Mire Anić iz Udruge Inkluzivna kuća Zvono iz Belišća (IK Zvono; koja inače pruža širok spektar socijalnih usluga u zajednici, o kojima više možete pročitati ovdje) te Darka Šeperića iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH).

Deinstitucionalizacija: ista igra, ali različita pravila?

Međutim, prije toga možda je korisno posvetiti nekoliko redaka pojmu na kojem počiva argumentacija kompletnog članka: deinstitucionalizaciji. Prema Planu deinstitucionalizacije, transformacije te prevencije institucionalizacije za razdoblje 2018.-2020. glavni cilj procesa deinstitucionalizacije jest: „…promjena u omjeru između institucijske i izvainstitucijske skrbi u korist izvaninstitucije”. Taj cilj u suštini obuhvaća dvije skupine procesa. Prvi je tzv. transformacija tradicionalnih ustanova socijalne skrbi (domovi za nezbrinutu djecu paradigmatski su primjer) u otvorenije „centre za pružanje usluga u zajednici“ koji više nisu primarno orijentirani smještaju svojih korisnika već pružanju podrške njihovom ukupnom socijalnom uključivanju, pri čemu se smještaj obično organizira u nekom vidu manjih „stambenih zajednica“ ili sličnom aranžmanu čija razina samostalnosti ovisi o potrebama konkretnog korisnika. Drugi, komplementarni proces koji se često manje jasno eksplicira u raspravama o deinstitucionalizaciji, tiče se širenja spektra pružatelja tzv. „socijalnih usluga u zajednici“, što bi trebalo obuhvaćati i pružatelje iz privatnog sektora, bilo da je on profitan ili neprofitan (pri čemu se „neprofitni privatni sektor“ u ovom slučaju odnosi primarno na udruge). Kritičari ovog pristupa ističu kako je deklarirani cilj socijalnog uključivanja korisnika zapravo sekundaran te da je bit priče smanjenje troškova pružanja socijalnih usluga, gdje se udruge često pokazuju kao posebno voljni kandidati da pokušaju napraviti „više za manje“. Logično, takav pristup lako dolazi u napetost s ciljem očuvanja i afirmacije radničkih prava u takvim organizacijama.

Miru Anić iz IK Zvono prvo smo pitali da se kratko osvrne na proces deinstitucionalizacije u Hrvatskoj, prema kojem je bila naglašeno kritična: „On se odvija vrlo sporo jer uvjeti za cijeli proces nisu pripremljeni na nacionalnom nivou… Deinstitucionalizacija koja se provodi u Hrvatskoj orijentirana je, uglavnom na stare i nemoćne i to tako da se potiče razvoj udomiteljstva i pomoći u kući za tu populaciju. Neke od tih usluga ovise o financiranju iz fondova iz EU, što znači da nije osiguran kontinuitet i da su korisnici izloženi stalnim promjenama u korištenju, ali i u kvaliteti usluge, unatoč tome što je veliki dio sredstava iz ESF-a preusmjeren na financiranje baš tih programa. Istovremeno, natječajima često nisu pokriveni drugi programi koji su nužni i jednako bitni. U tom procesu su jako slabo zastupljene osobe s invaliditetom, osobe s mentalnim izazovima i osobe s višestrukim težim poteškoćama. Njima se, uglavnom, bave udruge koje su se, silom prilika, specijalizirale za socijalne usluge u skladu s potrebama svojih korisnika. To podrazumijeva da se uložilo puno napora kako bi se osigurali uvjeti za pružanje pojedinih usluga, educirali stručnjaci te djelatnici koji su angažirani za pružanje novih socijalnih usluga.“

Sugovornica iz IK Zvono zapravo upozorava na stvaranje „paralelnog sustava“ koji udruge orijentirane pružanju socijalnih usluga često pružaju neovisno o državi: „Priličan broj udruga stvorio je cijeli izvaninstitucionalni sustav podrške bez ozbiljne i sustavne podrške državnih institucija. IK Zvono je, također, išla tim putem. Trogodišnji programi koje financira nadležno ministarstvo djelomično su pomogli u stvaranju Referalnog centra za socijalne usluge. Međutim, kako bi osigurali kvalitetnu i kontinuiranu podršku našim korisnicima bilo je potrebno puno više financijskih sredstava, edukacija i učenja kroz praksu koje smo osiguravali na različite načine.“ Anić naglašava kako kontinuitet u sustavnom pružanju usluga i u njihovom slučaju ovisi prvenstveno o „nekoliko entuzijasta unutar udruge“, što uvelike rezonira s najvažnijim kritikama procesa deinstitucionalizacije.

Nadalje, Anić potvrđuje da je praksa financiranja udruga koje pružaju socijalne usluge u prethodnoj financijskoj perspektivi 2014. – 2020. bila daleko od ideje licenciranja/certificiranja koja bi takve „izvaninstitucionalne“ pružatelje trebala istrgnuti iz nemilosrdne logike projektnog ciklusa te im omogućiti stabilnost u određenom vremenskom razdoblju, a što je preduvjet da oni svojim radom kvalitetno nadopunjuju rad „transformiranih“ javnih ustanova. Upozorava na brojna kašnjenja natječaja, administrativne probleme u provedbi te uvođenje ad-hoc rješenja poput Programa „ZAŽELI“ za koji je država iz sredstava ESF-a u proteklom razdoblju izdvojila najveća sredstva, a koji je, kako kaže: „…unio priličnu zbrku u cijeli sustav socijalnih usluga i omogućio rasipanje sredstava EU-a“.

Foto: kampanja Zaželi


Anić svakako smatra kako je potrebno ići u smjeru ujednačavanja prava radnika koji socijalne usluge pružaju u javnom te civilnom/privatnom neprofitnom sektoru. Pritom se slaže kako je preduvjet za to uvođenje boljeg modela ugovaranja socijalnih usluga koji bi uključivao periodičko certificiranje/licenciranje, praćeno stabilnim te adekvatnim financiranjem. Otvorena je korištenju sindikalnog organiziranja, odnosno kolektivnog pregovaranja, kao drugog ključnog alata u ostvarivanju tog cilja: „Ako se ostvari stabilno ugovaranje socijalnih usluga, svakako treba inzistirati na tome da stručnjaci budu jednako nagrađeni za svoj rad gdje god oni bili angažirani. Stručne osobe imaju pravo na to da se njihov rad vrednuje jednako i u javnom, i u privatnom sektoru. Nije prihvatljivo kršiti radnička prava koja zaposlenici u javnom sektoru u pravilu uživaju. Udruge koje razvijaju socijalne usluge u zajednici obavljaju veliki dio posla umjesto državnih institucija ili u suradnji s njima uvijek su u nepovoljnijoj poziciji kod ugovaranja. Kolektivni ugovori, svakako, ali pod uvjetom da javni sektor kroz ugovaranje omogući izjednačavanje uvjeta rada u udrugama i u javnim ustanovama te osigura sredstva za to. Udruge koje se bave socijalnim uslugama zapošljavaju puno stručnjaka koji omogućavaju da se nacionalna socijalna politika provodi u lokalnim zajednicama jer su kapaciteti javnih ustanova nedostatni. Ipak, u odnosu sa stručnjacima u javnim ustanovama, oni su u neravnopravnom položaju.“ 

Sudeći prema iskazima Darka Šeperića, nacionalne sindikalne središnjice zasad nisu osvijestile postojanje ove nove fronte borbe za društvenu pravdu, ali i potencijalnog bazena za regrutaciju novih članova. Priznaje da se u njegovoj sindikalnoj središnjici zasada deinstitucionalizaciju pratili samo načelno, bez razrade konkretnih strategija djelovanja u tom području. Upitan o mogućnostima kolektivnog ugovaranja unutar segmenta udruga orijentiranih pružanju socijalnih usluga, Šeperić navodi sljedeće: „SSSH je oduvijek granske kolektivne ugovore smatrao ključnima u učinkovitom reguliranju tržišta rada i zaštiti radničkih prava. Tako da bismo sigurno rado vidjeli i granski kolektivni ugovor za djelatnost socijalnih usluga izvan javnog sektora, koji bi postavio određene minimalne standarde u radničkim pravima ispod kojih nijedan pružatelj socijalnih usluga ne bi mogao ići. Direktnih iskustava s kolektivnim pregovaranjem na tom području nismo imali. No iako nije posve usporedivo, u Hrvatskoj je već postojao granski kolektivni ugovor za djelatnost privatnog zdravstva. To pokazuje da je i na područjima koja su tradicionalno dio javnog sektora moguće uspostaviti industrijske odnose i kad ona izađu izvan njega.“

Moguća strategija: sindikalno organiziranje, ali i (među)sektorska solidarnost

Analitičko sagledavanje gore predstavljenih iskaza kristalizira dva osnovna strateška pitanja vezana uz afirmaciju radničkih prava u udrugama orijentiranim pružanju socijalnih usluga. Prvo je kako uopće utjecati na promjenu praksi ugovaranja socijalnih usluga u zajednici koje predstavlja preduvjet ako ne sindikalnom udruživanju, onda barem učinkovitom kolektivnom pregovaranju unutar te skupine udruga/poslodavaca. Tu se potencijalno otvara velika prilika, s obzirom na činjenicu da povlačenje sredstava u sklopu nove financijske perspektive još nije započelo, a operacije/natječaji iz ESF-a još uvijek nisu pripremljeni. Nedavno objavljena vanjska evaluacija korištenja ESF sredstava usmjerenih socijalnom uključivanju eksplicitno preporučuje raniju te kvalitetniju pripremu poziva usmjerenih deinstitucionalizaciji socijalnih usluga, kao i značajnija financijska ulaganja te snažniju političku potporu cijelom procesu. Time se otvara pitanje (ne)postojanja odgovarajuće zagovaračke koalicije koja može učinkovito djelovati po ovom pitanju jer iskustvo prethodnog financijskog razdoblja ukazuje da prozor prilike neće ostati otvoren predugo. Pozitivno je to što bi ovo pitanje moglo okupiti široku, ali i potencijalno učinkovitu zagovaračku koaliciju, koja bi mogla uključivati udruge pružatelje socijalnih usluga (te njihove reprezentativne saveze), zagovaračko-aktivističke udruge usmjerene socijalnim pitanjima, kao i sindikate zainteresirane potaknuti radničko organiziranje u ovom segmentu civilnog društva. Interesi svih članova koalicije djeluju jasno i logično: udruge orijentirane pružanju socijalnih usluga kvalitetnijim socijalnim ugovaranjem izravno ostvaruju preduvjet ostvarenja vlastitih misija, zagovaračko-aktivističke udruge imaju priliku za potencijalno važnu pobjedu u borbama za kvalitetniju socijalnu politiku, na što ne bi trebali biti imuni niti sindikati; koji k tome dobivaju pristup novom bazenu članstva.

Drugo je pitanje što trebaju biti ciljevi sindikalnog organiziranja, a onda i kolektivnog pregovaranja unutar pod-sektora udruga koje pružaju socijalne usluge u zajednici te kako se postaviti prema perspektivi sindikalnog organiziranja zagovaračko-aktivističkih udruga koje je razmatrano u prošlom članku iz serije. Ovdje se Šeperićeva ideja ostvarivanja zasebnog granskog kolektivnog ugovora nameće kao najlogičnija iz barem dva razloga. Prvi je što takav ishod nije izvjestan u slučaju sindikalnog organiziranja unutar pod-sektora zagovaračko-aktivističkog civilnog društva, za koje je teško očekivati ostvarivanje istog tipa „nacionalnih standarda“ kakvi se mogu uvesti na području socijalnih usluga u zajednici. To uvjetuje različite modele sindikalnog djelovanja koje nužno neće biti jednostavno pomiriti unutar iste organizacije. Drugi razlog tiče se šire strateške slike partnerstava između sindikata i udruga. Točnije, sindikati zaposlenih u udrugama koje pružaju socijalne usluge mogu funkcionirati kao logičan „most“ između sindikalnog pokreta i šireg civilnog društva. Zaseban granski kolektivni ugovor, odvojen ali istovremeno i krojen prema standardima javnog sektora, omogućio bi i radnicima i poslodavcima iz redova udruga koje pružaju socijalne usluge da teže istoj razini socijalnih standarda, ali da budu fleksibilni oko metoda ostvarivanja tog cilja. Istovremeno je logično očekivati da bi zasebni sindikati koji okupljaju radnike iz udruga koje pružaju socijalne usluge lakše zadržali određenu razinu civilno-društvenog identiteta, što bi olakšalo solidarnost, ali time i zajedničko djelovanje s radnicima iz zagovaračko-aktivističkih udruga oko pitanja koja ih međusobno povezuju.


Izvor naslovne fotografije: Pxhere
Tekst napisao:

Nikola Buković




    Preporučite članak: