Large radni%c4%8dki

Sindikati i aktivističko-zagovaračke udruge svoje djelovanje usmjeravaju na poboljšanje životnih uvjeta građana, posebice radnika i radnica. O tome kakva je radnička pozicija samih sindikalista i radnika u udrugama te koja su moguća rješenja problema njihovih radničkih prava piše naš Nikola Buković u drugom iz serije tekstova o radu u udrugama i sindikatima.

 

Prethodni članak iz ove serije razmatrao je perspektive u prethodnom desetljeću uspješno razvijanih partnerstava između zagovaračko-aktivističkih udruga i sindikata usmjerenih zaštiti socijalnih prava te javnih dobara i usluga, a sve u kontekstu nove financijske perspektive Europske unije. Izvjesno je da ona više neće uključivati linije financiranja iz sredstava Europskog socijalnog fonda (ESF) za aktivističko-zagovarački rad udruga, dok će takva mogućnost još uvijek postojati za sindikate. Takav razvoj događaja otvara dva osnovna pitanja kojima se bavi ovaj članak. Prvo, kakve će to implikacije imati na ionako nezavidno stanje radničkih prava zaposlenih u udrugama? I drugo, koliko je vjerojatno da širenje projektnog financiranja erodira radnička prava zaposlenih u sindikatima?

Odgovore na ova pitanja ponovno smo potražili kod Sare Lalić, Cvijete Sente te Sandre Kasunić iz Centra za mirovne studije (CMS) te Darka Šeperića iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH).

Projektno zapošljavanje – otrovna pilula? 

Sugovornice iz CMS-a načelno prepoznaju dodatni rizik erozije prava radnika i radnica zaposlenih u udrugama uslijed smanjenja mogućnosti financiranja kroz ESF, ističući kako će to vjerojatno potencirati već postojeće poteškoće, prije svega: „…(samo)eksploataciju radnika, nesigurne i prekarne oblike rada, ugrožavanje materijalnih prava radnika itd.“. Uz to, naglašavaju kako logika projektnog ciklusa, ali još važnije, administrativni zahtjevi donatora, obično onemogućavaju cjelovitu primjenu radnog zakonodavstva u radu udruga. Pritom iskazuju visoku otvorenost za mogućnost pokretanja sindikalnog organiziranja radnika zaposlenih u udrugama, upozoravajući na potrebu da se pritom uvaže specifičnosti funkcioniranja takvih organizacija: „Dosada nismo imali konkretnije sindikalno organiziranje radnika u ovom sektoru, iako za tim postoji potreba. To djelovanje trebalo bi biti usmjereno prema ‘poslodavcima’ u sektoru, ali i prema državi koja posljednjih godina njeguje maćehinski odnos prema radnicima u našem sektoru“.

Očekivano, Šeperić podržava ideju sindikalnog organiziranja u udrugama i također prihvaća da je problematika zapošljavanja i radnih uvjeta u udrugama specifična te da i pristup mora biti takav -  i u načinu sindikalnog organiziranja, i u pogledu rješenja koja bi mogla proisteći iz socijalnog dijaloga. Ipak, naglašava kako to ne bi bio prvi primjer radnika u specifičnim uvjetima koji su se uspješno sindikalno organizirali. U tom smislu ističe potrebu da impuls, kao i konkretne zamisli o sindikalnom organiziranju u (pod)sektoru udruga dođu od radnika zaposlenih u tim organizacijama, dok sindikalne središnjice poput SSSH te procese mogu podržati.

Međutim, što se može očekivati u sindikalnom (pod)sektoru civilnog društva? S obzirom da je SSSH već godinama uspješan u korištenju sredstava ESF-a, zatražili smo od Šeperića da pojasni kako se u njegovoj organizaciji pristupa praksi projektnog zapošljavanja: „Projekti koje SSSH provodi kao nositelj obično se odrađuju kombinacijom rada stalno zaposlenih i nove osobe koju smo zaposlili na projektu. Zapravo, ne vidim kako bismo mogli drugačije funkcionirati. Opseg aktivnosti i administrativno opterećenje projekta zahtijevaju količinu vremena koju postojeći kadrovi ne mogu odvojiti. S druge strane, bez njihove ekspertize i iskustva teško bismo mogli provesti sindikalno kvalitetan projekt koji razvija našu organizaciju.“ Ističe da je prema njegovom uvidu situacija slična u drugim sindikalnim organizacijama, premda se omjer angažmana „postojećih“ te „novih“ kadrova može razlikovati od slučaja do slučaja.

Priznaje i kako takva praksa stvara nezanemarive napetosti u odnosu na osnovnu organizacijsku misiju sindikata: „Europska sredstva omogućuju nam ulaganja u razvoj organizacije i u usluge koje pružamo našim članovima, a za koja inače ne bismo imali vlastitih sredstava. Takvi projekti naravno donose i znatan dodatan posao, i u administrativnom, i u programskom smislu, koji najčešće ne možemo iznijeti s postojećim kapacitetima te je potrebno i novo zapošljavanje. Kao sindikat nismo sretni što zapošljavamo na određeno vrijeme, no projekti su, posebno u situaciji ograničenog broja poziva za socijalne partnere zbog čega ne možemo osigurati kontinuitet financiranja radnih mjesta na projektima, situacija u kojoj to smatramo nužnim i opravdanim”. Naglašava kako u svim drugim aspektima zaposleni na projektima u SSSH imaju tretman kao svi ostali radnici.

S obzirom na relativno ograničen obuhvat financiranja iz ESF-a usmjerenog sindikatima i socijalnim partnerima općenito, Šeperić ocjenjuje kako ne postoji pretjeran rizik stalnog raslojavanja među sindikalnim radnicima na one čije je zapošljavanje prvenstveno financirano iz članskih doprinosa te samim time stabilnije, i onih koji su zaposleni na određeno vrijeme putem projekata. Ipak, prepoznaje jedan drugi rizik: „Pojedini sindikati mogli bi doći u napast da projektnim financiranjem plaća svog stalnog osoblja nadomjeste pad prihoda od članarina s kojim se mnogi od njih suočavaju. To je naravno politika koja problem samo gura malo dalje u budućnost, ali bi pritom mogla biti plaćena velikom cijenom za stabilnost i kontinuitet organizacije, u trenutku kad projektni izvori iz ovog ili onog razloga presuše.“

Moguće strategije: sindikati

Što sindikati te zagovaračko-aktivističke udruge mogu učiniti za afirmaciju radničkih prava u vlastitim redovima, u situaciji kad za prve privremeno i često visoko birokratizirano projektno zapošljavanje sve više postaje standardizirana praksa, a za druge, sa svim svojim nedostacima, svojevrsna premija?

U ovom analitičkom dijelu ima smisla krenuti od sindikata čija je situacija još uvijek bitno jednostavnija. Jedan dio priče svakako je u načinu korištenja projektnog financiranja koje treba biti tretirano kao investicija u razvoj organizacije, širenje sindikalnog članstva te samim time, jačanje financijske stabilnosti, čime se srednjoročno smanjuje iskušenje da se koristi za krpanje financijskih rupa do kojih dolazi uslijed opadanja brojnosti sindikalnog članstva u Hrvatskoj. Naravno, s obzirom na ekonomske i društvene trendove, napose širenje obuhvata zapošljavanja na određeno te ostalih prekarnih ugovornih aranžmana, to je puno lakše predložiti nego provesti u djelo. Međutim, s organizacijskog aspekta predstavlja jedini održiv put.

Foto: Facebook stranica sindakata Mladi plus


Drugi mehanizam može biti svojevrsna samoregulacija koja bi bila bliska konceptu „poželjnih ograničenja“ (na engleskom: beneficial constraints) koji je u društvenim znanostima popularizirao njemački ekonomski sociolog Wolfgang Streeck. Princip je načelno jednostavan: sindikati sami sebe trebaju početi tretirati na način kako tretiraju ostale poslodavce, naročito u privatnom sektoru. Naime, projektni ciklus već je dugo norma poslovanja u većini privatnog sektora. Kakva je suštinska razlika između ESF projekata za koje se prijavitelji natječu u prostoru koje se sasvim legitimno može opisati „tržištem donacija“ te komercijalnih poslova ograničenog trajanja koje ugovaraju firme u, primjerice, IT ili građevinskoj industriji, a od kojih sindikati (opravdano) očekuju da izbjegavaju, ili u najmanju ruku razumno ograniče, prakse zapošljavanja na određeno vrijeme? Može se izdvojiti jedna bitna razlika: u prvom se slučaju radi o neprofitnim, a u drugom o profitnim projektima, koji bi u teoriji trebali generirati dobit koju vlasnici/upravljači privatnih firmi ne moraju nužno raspodijeliti između sebe, već ju iskoristiti za plaćanje radnika do pronalaska novih projekata. Međutim, tu funkciju u slučaju sindikata mogu imati sredstva prikupljena iz članskih doprinosa, što je opcija koju privatne firme nemaju. Ideja „poželjnih ograničenja“ jeste da ponekad postavljanje zapreka najjednostavnijim te (obično) najjeftinijim rješenjima poslodavce tjera da dođu do nekih koja su bolja, kako s aspekta internog funkcioniranja firmi, tako i njihovih širih društvenih učinaka. U konkretnom slučaju to znači da je poslodavcima (pa tako i sindikatima) najjednostavnije nove radnike zapošljavati na maksimalno trajanje projekta te njihovu plaću u tom vremenu u cijelosti pokrivati iz tog izvora. Takav pristup posljedično smanjuje rizik po organizaciju u slučaju da financiranje nije održivo, no isto tako smanjuje institucionalni poticaj da se takav cilj ostvari. Na to bi se moglo utjecati uvođenjem internih pravila (prvenstveno kroz kolektivne ugovore) koja ograničavaju trajanje zapošljavanja na određeno vrijeme te propisuje obvezu sindikata da plaću radnika koji su zaposleni na projektima ne financiraju isključivo iz projektnih sredstava. Naravno, oba mehanizma je potrebno koristiti pažljivo te s uvažavanjem specifičnog konteksta: nije isto je li trajanje projekta putem kojeg se novi radnici zapošljavaju 12 ili 36 mjeseci (što je i maksimalno trajanje ugovora na određeno vrijeme prema Zakonu o radu), a udjeli sufinanciranja iz ne-projektnih izvora mogu ponešto varirati ovisno o ulozi osobe koja se zapošljava (primjerice, nije isto je li radnik voditelj ili asistent/suradnik). Međutim, sindikati u ulozi poslodavaca svakako trebaju pokušavati na tom planu napraviti više od onoga što im zakon dopušta, s obzirom na to da je to princip koji stoji iza temeljnog alata njihova rada: kolektivnog pregovaranja. Tim više jer je takva praksa uspješno pilotirana u pojedinim udrugama, u kojima je takvo rješenje i teže provesti u praksi s obzirom na uobičajen manjak značajnog institucionalnog financiranja kakvo sindikatima predstavljaju članarine.

Moguće strategije: zagovaračko-aktivističke udruge

Kad je riječ o udrugama zagovaračko-aktivističke orijentacije, stvari su nešto složenije. Naši sugovornici/e ispravno prepoznaju specifičnosti radnih odnosa unutar udruga na koje se često ne može jednostavno primijeniti klasična logika odnosa rada i kapitala. Poslodavac se tu obično materijalizira u vidu jednog od radnika koji je (direktno ili indirektno) imenovan od najvišeg tijela udruge, skupštine, da na mandatno razdoblje upravlja organizacijom. Alternativno, poslodavca mogu predstavljati i ovlašteni članovi upravljačkog tijela koji u udruzi nisu zaposleni već tu funkciju obavljaju bez ili uz naknadu koja je u najvećem dijelu zagovaračko-aktivističkih udruga s čijim je radom autor upoznat simbolična. S aspekta kolektivnog pregovaranja to ipak postavlja drugačije dinamike negoli u odnosu spram „gazde“ ili „uprave društva“, što su uobičajene operacionalizacije „poslodavaca“ u kontekstu hrvatskog kapitalizma. Sve to nužno ne isključuje mogućnost, a ponekad i potrebu, sindikalnog organiziranja na razini pojedinačnih udruga, posebno u okolnostima grubih kršenja radničkih prava, s obzirom na to da upravo tada sindikalno organiziranje predstavlja uvjerljivo najbolji mehanizam njihove zaštite.

Važno je reći da, neovisno o sindikalnom organiziranju, zagovaračko-aktivistički orijentirane udruge u Hrvatskoj mogu, ali i trebaju, napraviti dosta za afirmaciju radničkih prava vlastitih radnika. Mogu, kao i svaki drugi poslodavac, težiti pristojnom plaćanju radnika, u okvirima nezavidnog financijskog okruženja u kojem djeluju. Također, mogu primijeniti i neke druge upravljačke mjere koje radno okruženje i uvjete čine boljim te na taj način u određenoj mjeri kompenzirati učinke rastuće prekarnosti. Primjerice, slično prijedlogu iznesenom za sindikate mogu ograničiti trajanje zapošljavanja na određeno na vrijeme kraće od dopuštenog zakonskim maksimumom, mogu definirati koeficijente ili omjere plaća radnika na način da se spriječe velike nejednakosti između najviše i najniže plaćenih radnih mjesta, zajamčiti obilan godišnji odmor, financirati edukacije, omogućiti dodatne dane plaćenog dopusta za osobni razvoj i/ili društveno koristan rad, osnaživati ulogu radnika u upravljaju organizacijom… Također treba naglasiti da će za većinu zagovaračko-aktivističkih udruga ozbiljno predanih ispunjavanju vlastite misije ovakav pristup predstavljati jedinu održivu kadrovsku strategiju jer teško da će kvalitetne radnike moći privlačiti (i zadržavati) visokim plaćama, sigurnošću radnog mjesta ili društvenim ugledom zanimanja. U tim okolnostima, kolektivno ugovaranje takvih promjena prihvaćenih na organizacijskoj razini postaje samo dodana vrijednost.

Foto: Facebook stranica SSSH


Sindikalno organiziranje zaposlenih u udrugama možda ima i veći značaj na nacionalnoj razini, u odnosu na državu koja, iako im nije poslodavac, igra presudnu ulogu u definiranju njihovih radnih uvjeta bilo kroz financiranje, bilo kroz regulaciju (ili manjak iste). Premda neosporno korisno, sindikalno organiziranje zaposlenih u udrugama na nacionalnoj razini moralo bi iznaći rješenja za dva osnovna izazova.

Prvo, teško je očekivati da će sindikalno organiziranje zaposlenih u udrugama dovesti do nekog vida centraliziranog kolektivnog pregovaranja, već se mora usmjeriti na svojevrsni „alternativni sindikalizam“ u vidu utjecaja na relevantne zakone, strategije i procedure, kao i možda najvažnije, na politiku financiranja neprofitnih organizacija. Sindikata koji su prigrlili ovakav tip inovativnijih strategija u Hrvatskoj ima sve više, no još uvijek su u popriličnoj manjini. Pozitivan primjer u Hrvatskoj svakako predstavlja djelovanje SSSH koji je uz kontinuiran zagovarački rad na politikama bitnim za položaj (svih) radnika odnedavno započeo sa sustavnim educiranjem o radničkim pravima izvan okvira sindikalnog članstva. To ukazuje da su u toj središnjici uvelike prigrlili neke od metoda koje zagovaračko-aktivističke udruge već dugo koriste. Slične elemente, uz još više inovativnog javnog istupanja, može se naći u djelovanju slovenskog sindikata Mladi plus. Određene lekcije će se vjerojatno moći izvući i iz djelovanja novoosnovanog Sindikata radnika digitalnih platformi. Iako je krajnji cilj djelovanja tog sindikata nedvojbeno kolektivno ugovaranje prava unutar industrije digitalnih platformi, kratkoročni cilj je vjerojatno manje ambiciozan: osigurati da poslodavci u tom sektoru uopće počnu djelovati unutar osnovnog okvira nacionalnog radnog zakonodavstva, što je izazov s kojim se često suočavaju i zaposleni u udrugama (premda, kao što je ranije pojašnjeno, iz bitno drugačijih razloga).

Drugo, takvo sindikalno organiziranje bi moralo adresirati pitanje značajnih razdjelnica unutar skupine radnika zaposlenih u udrugama. Prva bi bila ideološka: mogu li unutar istog sindikata djelovati osobe zaposlene u „progresivnim“ te „konzervativnim“ udrugama ili bi sukobi koji se odvijaju između njihovih organizacija u društvenoj sferi ugrozili bazično funkcioniranje sindikata, pretvarajući ga u još jedno bojno polje? Alternativno, može li sindikat koji okuplja radnike samo jednog ideološkog spektra biti nominalno „reprezentativan“, a onda i utjecajan, prema nositeljima nacionalne vlasti? Druga relevantna podjela se odnosi na razliku između zagovaračko-aktivistički orijentiranih udruga te onih orijentiranih na pružanje socijalnih usluga, s obzirom na to da bi položaj, a samim time i interesi tih dviju skupina mogli još značajnije divergirati u narednom razdoblju. Upravo će pitanje radničkih prava u udrugama orijentiranim pružanju socijalnih usluga biti tema sljedećeg, posljednjeg članka iz ove serije.


Izvor naslovne fotografije: Facebook stranica SSSH
Tekst napisao:

Nikola Buković




    Preporučite članak: