Tranzicija i ekonomski razvoj post-komunističkih država uvijek su aktualne teme u akademskim krugovima. Naš Nikola Buković naišao je na zanimljivu tezu Dorothee Bohle i Béle Greskovitsa u njihovoj knjizi „Capitalist diversity on Europe's periphery“ – autori tvrde da je Hrvatska u svom ekonomskom razvoju slična baltičkim zemljama. Koliko su zapravo Hrvatska i, primjerice, Estonija slične?
Neovisno o tome jesu li skloni gotovo pa dirljivim hvalospjevima „baltičkim ekonomskim čudima“ ili ipak upozoravaju da njihov uspjeh ima i svoje naličje, čini se da većina ekonomskih analitičara u Hrvatskoj dijeli mišljenje kako je model ekonomskog razvoja baltičkih republika bitno drugačiji te superiorniji od hrvatskoga. To je, dalje ide argument, glavni razlog zbog kojeg su sve baltičke republike (a naročito Estonija) Hrvatsku pretekle na više-manje svim relevantnim pokazateljima ekonomskog i društvenog razvoja te bi hrvatskim planerima javnih politika bilo dobro da se u što većoj mjeri ugledaju na njihov primjer.
Stoga je logično očekivati da bi tvrdnja kako Hrvatska i baltičke republike većinu svog gospodarskog rasta generiraju na vrlo sličan način takvim komentatorima zvučala gotovo blasfemično. Da samo razrađuje ovu provokativnu tezu, knjiga Dorothee Bohle i Béle Greskovitsa pod nazivom Capitalist diversity on Europe's periphery iz 2012. bila bi vrijedna čitanja. Međutim, ova teorijski ambiciozna i odlično napisana knjiga sadrži još vrijednih i zanimljivih uvida koji nerijetko idu protiv široko prihvaćenih teza o funkcioniranju post-komunističkih država Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe. Koji su to uvidi? Koliko im možemo vjerovati? Što nam oni govore o perspektivi borbe za radnička i druga socijalna prava u tim državama, naročito u Hrvatskoj? Odgovore na ta pitanja smo potražili od Jovice Lončara iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) i Marka Grdešića s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.
Argument
No prije toga je važno ukratko rekapitulirati što to točno tvrde Bohle i Greskovits, što je funkcija ove sekcije koja je uglavnom preuzeta iz autorove nadolazeće doktorske disertacije Oslanjajući se primarno na istraživačku tradiciju Karla Polanya, Bohle i Greskovits nude prilično uvjerljivo objašnjenje različitih razvojnih putanja kojima su nakon pada komunizma krenule države Srednje, Istočne, odnosno Jugoistočne Europe. Kao ključne eksplanatorne faktore koriste interakciju između tri temeljna stupa svakog kapitalističkog društva. Prva dva su samoregulirajuće tržište i društveni otpor na pritiske koje ono proizvodi. Tu se radi o dinamici usporedivoj sa zamasima njihala koju Polany originalno naziva „dvosmjernim kretanjem“ (na engleskom: double movement). Logično, njihalo može ili previše pretegnuti na jednu stranu ili njegovi zamasi mogu biti previše nagli, što se u praksi očituje gubitkom društvene kohezije, jačanjem klasnog sukoba i teškoćama u javnom upravljanju (na engleskom: ungovernability). Tu u igru ulaze (demokratske) političke institucije čiji je zadatak posredovati između tržišnih i društvenih snaga te pronaći odgovarajuća rješenja na probleme koje „dvosmjerno kretanje“ stvara. Kvaliteta političkih institucija time postaje faktor u razumijevanju različitih razvojnih ishoda post-komunističkih, tranzicijskih društava. Pod političkim institucijama Bohle i Greskovits misle na: i) potencijal, odnosno kvalitetu demokratskog procesa odlučivanja; ii) ukupni administrativni kapacitet te iii) funkcioniranje socijalnog partnerstva.
Bez detaljnog ulaženja u relativno složenu klasifikaciju koju Bohle i Greskovits razrađuju, ovdje je važno navesti sljedeće: hrvatski je režim, nakon ratnog perioda i popratnog autoritarizma 90-ih u kojem ga nije bilo moguće precizno klasificirati (odnosno, bio je ono što autori na engleskom nazivaju nonregime), od 2000-ih nadalje evoluirao u najhibridniji od svih režima obuhvaćenih ovom analizom, a to su, osim Hrvatske, članice tzv. Višegradske skupine (Češka, Slovačka, Poljska i Mađarska), baltičke republike (Estonija, Litva i Latvija) te ostale EU članice iz tzv. Jugoistočne Europe: Slovenija, Rumunjska i Bugarska.
Uzimajući u obzir faktore kao što su struktura industrije i države blagostanja, veličina javnog sektora i razina zaštite rada, Hrvatska je najsličnija državama Višegradske skupine, no s jednom ključnom razlikom. Konkretno, dok se ekonomski rast u navedenim državama prvenstveno bazirao na izvozu, u Hrvatskoj je on, uz specifičnu (te presudnu) ulogu turizma baziran primarno na domicilnoj potrošnji, koja najvećim dijelom usmjerena na građevinski sektor. U tom dijelu Hrvatski je razvojni model bitno sličniji onome baltičkih republika. S obzirom na logiku njihova analitičkog pristupa, ne iznenađuje da Bohle i Greskovits u objašnjavanju ovakvog ishoda prstom upiru u ulogu države koja je u hrvatskom slučaju nedovoljno jaka da bi osigurala razinu ekonomske koordinacije, administrativne sigurnosti te niza drugih temeljnih policy ishoda koji predstavljaju preduvjete za privlačenje direktnih stranih investicija na kojima počiva izvozni model zemalja Višegradske skupine. Ovaj raskorak još je osjetniji u odnosu na Sloveniju, koju Bohle i Greskovits klasificiraju kao „neokorporativistički“ režim donekle usporediv s onime u Austriji. To u praksi znači da se Slovenija u svom ekonomskom razvoju još više oslanja na proaktivnu koordinaciju države i socijalnih partnera. Takav pristup Sloveniji omogućava da, poput Višegradskih zemalja, svoj razvoj dobrim dijelom bazira na izvozu, ali uz bitno manje oslanjanje na direktne strane investicije te veći utjecaj države u socijalnoj i ekonomskoj sferi. Figurativno rečeno, država u Hrvatskoj možda predstavlja dominantnog igrača. Međutim, kad se uzme u obzir komparativni kontekst, postaje jasnije da je to samo zato što su ostali još slabiji.
Sve ovo posebice je važno jer Bohle i Greskovits komparativnom usporedbom post-komunističkih režima utvrđuju da su prvo neokorporativitička Slovenija, a onda i zemlje Višegradske skupine, uspješnije od baltičkih te država Jugoistočne Europe u generiranju pozitivnih ekonomskih, društvenih i političkih ishoda za svoje građane.
Koliko to sve skupa ima smisla?
Ovo je prvo pitanje koje smo postavili Jovici Lončaru i Marku Grdešiću; odnosno, zanimalo nas je koliko su suglasni s opisom hrvatskog slučaja na način kako ga iznose Bohle i Greskovits.
Lončar se uglavnom slaže kako s opisom tranzicije u pojedinim državama obuhvaćenim analizom, tako i njihovim provizornim rangiranjem. Ističe kako je to zapravo logična posljedica hrvatske ekonomske politike koja svoje temelje ima u tranzicijskim 90-im: „Mi smo naše proizvodne kapacitete uništili, a razvoj temeljili na krilima nekretninskog balona financiranog kreditima stranih banaka (slično kao i baltičke zemlje) i prihoda od turizma. Teško je ne složiti se s analizom koju autori nude, a koliko su njihovi uvidi dalekosežni možda najbolje ilustrira izjava bivšeg utjecajnog ministra financija i potpredsjednika Vlade Borislava Škegre koji je jednom prigodom izjavio da su granske strategije u zemlji koja ima manje stanovnika nego jedna gradska četvrt u New Yorku atak na zdrav razum.“
Grdešić je pak kritičniji prema nekim od ključnih uvida ove knjige: „Moj je dojam da je knjiga Bohle i Greskovitsa dobra, ali da forsira ideju različitosti. I da previše pravi od slučaja Slovenije. Mislim da ni Slovenija nije takav socijaldemokratski uzor kao što ga oni predstavljaju.“ Upitan za razloge takve ocjene, Grdešić ističe kako inozemni društveni znanstvenici, a prije svega politolozi i sociolozi umjereno lijevih pogleda gotovo pa očajnički traže neku uspješnu priču u Istočnoj Europi, nešto što bi ličilo na skandinavske zemlje. I tu se onda obično izdvaja Slovenija. Međutim, ističe kako se stanje u toj zemlji često promatra kroz pretjerano ružičaste naočale: „Kada u Sloveniji pričate s običnim ljudima ili s ljudima iz akademskog svijeta, onda vidite koliko su oni nezadovoljni s gotovo svim aspektima života: politikom, ekonomijom, korupcijom, lošim zdravstvenim sustavom... Slovenska privatizacija nije bila puno bolja od hrvatske, opet je nastala velika koncentracija vlasništva u malom broju ruku. Njihove političke stranke su još nestabilnije od hrvatskih. Mislim da se treba paziti toga da ne idealiziramo Sloveniju kao neku vrstu skandinavskog otoka na Balkanu.“
Nadalje, Grdešić smatra kako je Polanyeve ključne koncepte prilično teško operacionalizirati, odnosno prilagoditi za ovakav tip studije koja ima ambicije biti empirijski usmjerena: „Onda to završi samo na nekim općim mjestima, u osnovi zamaskirano političko navijanje za socijaldemokratsku varijantu. Tako da mislim da komparativna analiza kapitalizama u istočnoj Europi još uvijek čeka svoju pravu temeljitu studiju, ali za to bi trebalo zaista detaljno poznavati oko 10 zemalja.“
Međutim, Grdešić nudi puno povoljniju ocjenu ove knjige kad je riječ o prikazu situacije u pojedinačnim zemljama, uključujući i Hrvatsku. To se u prvom redu odnosi na ulogu turizma, kojeg opisuje kao tzv. resource curse: „Koliko se god čini kao dar koji pada s neba, turizam je problematičan jer vodi u monokulturu. Iz makro perspektive stvara probleme s tečajem jer dovodi do pritiska na kunu. To je još jedan razlog zašto HNB (koji nikad niti nije bio previše zainteresiran da koristi prednosti postojanja domaće valute) gura što brži ulazak u eurozonu. Iz mikro perspektive tu su problemi kvalitete života za lokalno stanovništvo, ciklusi napuhivanja te pucanja građevinsko-nekretninskih balona te nemilosrdno iskorištavanje prirodnih resursa.“
Nadalje, Grdešić kao posebnu vrijednost knjige izdvaja činjenicu da je prilično jasno razotkrila opipljive slabosti baltičkih režima koje se, i ne samo u Hrvatskoj, nerijetko predstavljaju kao neosporne priče o uspjehu i uzori svim drugim post-komunističkim društvima: „Ali ako je iz zemlje otišlo 10 do 20 posto ljudi, onda je to zabrinjavajuće. Outsourcing nekih uslužnih i financijskih aktivnosti i sektora iz skandinavskih zemalja jednostavno nije dovoljan da osigura kvalitetan život kompletnom stanovništvu tih država. Iz te perspektive bolje je ipak ovo što su radile zemlje središnje Europe, Češka ili Slovačka, a to je da se probaju ubaciti negdje u opskrbne lance njemačkih proizvođača. Za ostale zemlje u regiji to više nije opcija jer ni tog njemačkog kapitala nema beskonačno mnogo pa se zato snalaze kako znaju i umiju. A za Hrvatsku je to onda turizam.“
Što da se radi?
Naši su sugovornici dakle uglavnom suglasni oko toga da Bohle i Greskovits dobro dijagnosticiraju ključne probleme hrvatske političke ekonomije, a nude i sličnu perspektivu vezano uz učinkovite strategije borbe za pravednije te uključivije društvo. Obojica smatraju da je manevarski prostor takvih strategija uvelike ograničen, no da ključ leži u samoorganizaciji i suradnji sindikata te političkih stranaka s lijeve strane političkog spektra. Iako ističu kako im u ovom trenutku nije jednostavno zamisliti cjelovitu strategiju takvog djelovanja, detektiraju po jedan njezin ključni element. Za Lončara je to u prvom redu interna demokratizacija postojećih stranačkih te sindikalnih struktura: „Ne treba se zavaravati, vlada će postati responzivna samo ako s druge strane ima masovne demokratske organizacije koje su u stanju organizirati kolektivnu akciju, ali i ponuditi vlastitu viziju države blagostanja. Nažalost, trenutna je situacija da se i političke stranke i radničke organizacije plaše demokratizacije vlastitih struktura jer se svaka demokratizacija vidi kao potencijalni napad na rukovodioce i njihove položaje. Demokratizacijom internih organizacijskih struktura otvorio bi se prostor za artikulaciju novih ideja i zahtjeva te za razne inicijative koje mogu voditi izgradnji internih kapaciteta, ali i masovnijoj mobilizaciji.“
Grdešić u sličnom tonu, pozivajući se na bivšeg laburističkog vođu Tonyja Benna, navodi kako se radi o jednoj te istoj (političkoj) borbi, opet i opet ispočetka; bez konačne pobjede, ali i bez konačnog poraza. Međutim, kao važan adut koji nije bio na raspolaganju proteklim generacijama aktivista Grdešić ističe pitanje ekologije: „Razlika je u tome da je danas ekološka dimenzija mnogo važnija. To je potencijalno prednost za ljevicu jer se socijalistički ciljevi mogu sada legitimirati i kroz ekologiju. Mislim da to ljudi danas vide i da bolje razumiju nego da im se nude neki marksistički slogani.“
Lončar dodatno upozorava na složenost prepreka koje stoje pred svima koji se zalažu za takav tip reformi koje se danas opisuju radikalnima, premda bi još 70-ih u razvijenim industrijskim demokracijama kapitalističkog Zapada bile smatrane dosadnim mainstreamom. Tako bi primjerice bilo kakav ambiciozni program usmjeren oživljavanju industrijske proizvodnje, ali i jačanju socijalne države u Hrvatskoj makar kratkoročno morao biti financiran uglavnom iz turizma; što je posve suprotno interesima vrlo moćnih skupina koje profitiraju od te gospodarske djelatnosti. Nadalje, utjecaj međunarodnih financijskih institucija, a naročito restriktivni okviri Eurozone kojoj je Hrvatska upravo pristupila predstavljaju dodatnu prepreku bilo kakvom ambicioznom reformskom programu koji ide u smjeru suprotnom postojećoj neoliberalnoj ortodoksiji. U tom smislu Lončar upozorava kako je: “jako teško govoriti o realističnoj alternativi unutar trenutnih koordinata, a da se ne uđe u prostor gdje će vas se otpisati kao manje ili više simpatičnog fanatika.“
Unatoč tome, ova zanimljiva knjiga Bohle i Greskovitsa sve one spremne na takvu neravnopravnu borbu može ohrabriti s dvije važne spoznaje. Prvo, ako ste osjećali da nešto nije u redu s nekritičkim slavljenjem neoliberalnih utopija koje iz nekih neobičnih razloga napušta ogroman dio radnog stanovništva, cijene nekretnina u urbanim sredinama konstantno probijaju nove, prosječnom radniku uglavnom nedostižne plafone, a dobar dio umirovljenika živi u siromaštvu – znajte, niste sami. I drugo, hrvatski socijalni model, manjkav kakav jest, u sebi nosi korijene razvojne tradicije koja je u Sloveniji i državama Višegradske skupine zaslužna za izgradnju radništvu najprilagođenijih post-komunističkih društava. To nije loša početna točka jer, kao što kaže Tony Benn, nema konačnog poraza, samo nova runda iste borbe.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Wikimedia, Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: