Large eurospin

„Dućan nije modna pista već morate ubrzati taj korak i počet razmišljat tih 7h kolko ste na poslu da ih što bolje iskoristite“ – poruka je koju su dobili radnici pulskog Eurospina od svog nadređenog. To u Eurospinu nije izoliran slučaj. Naša Ana Vragolović razgovarala je s bivšim radnikom tog trgovačkog lanca koji jo je opisao svoje iskustvo rada u Eurospinu.

 

Eurospin je u Hrvatsku stigao sredinom 2020. uz veliku pompu – najavljivane su bile niske cijene, snažna konkurencija drugim trgovačkim lancima, a naravno i nova radna mjesta, koja će omogućiti „nova znanja i usavršavanja“ i „poticati energiju i potencijal zaposlenika“ uz slogan „Svaki naš zaposlenik naš je ambasador“.

Tada se pričalo i o dobroj plaći. Međutim, poznavajući princip rada u sektoru trgovine, izrazili smo skepsu prema radnim uvjetima. Nedavno nam se javio jedan, sada već bivši radnik Eurospina, koji je potvrdio naše sumnje.

Jedan od većih problema u Eurospinu nedovoljan je broj radnika. Kad se naš sugovornik Marko zaposlio, bilo je 15-20 radnika po smjeni. Broj se s vremenom značajno smanjio pa ih je ponekad bilo samo troje ili četvero u trgovini koja je kvadraturom poput Lidla.

Zbog nedostatka radnika Marko često nije išao na pauzu, a tvrdi i da blagajnice nisu stizale ni na wc. Prekovremeni sati bili su česti, pa je povremeno ostajao i po 3 ili 4 sata nakon posla da napravi posao koji nije stigao u smjeni: „Bilo je ljudi koji su ponekad ostajali i skoro duplu smjenu“, rekao je. Prekovremeni rad nije bio plaćen.

Dva su razloga za toliko prekovremenih: preveliki opseg posla koji nekoliko ljudi jednostavno nije stizalo obaviti unutar radnog vremena i loša organiziranost.

“Trebao sam izložiti sjeme za sadnju, a za to mi je trebao stići stalak iz Zagreba. Međutim, nisu ga poslali pa sam morao improvizirati i složiti nešto da se sjeme može prodavati. Ostao sam tri sata duže“, objašnjava Marko.

Razmak između smjena nije se uvijek poštivao. Recimo, u vrijeme inventure Marko je radio taj dio posla od jutra do 13 sati, a poslijepodne, od 17 nadalje, svoju redovnu smjenu.

Govori nam i da je bilo iskorištavanja studenata – recimo, neki su radili drugu smjenu, do 22 ili 23 sata, pa sutradan od jutra. Morali su se prijavljivati na druge lozinke, i tako prikrivati nepoštivanje odredbe Zakona o radu o dnevnom odmoru od 12 sati.

Foto: Facebook


Za rad nedjeljom i blagdanom radnicima je bilo isplaćeno minimalno povećanje, tek toliko da se ispuni neprecizna odredba Zakona o radu koja ne definira koliko povećanje mora biti. Dodatak za noćni rad (po Zakonu o radu od 22 sata) nije uopće bio plaćen.

Iako se Marko, kad se prijavljivao za posao, zbog zahtjevnosti odjela prijavio samo za voditelja odjela voća i povrća i iako je izričito naglasio da ne želi raditi na blagajni i na drugim radnim mjestima, poslodavac nije poštivao njegovu želju. Opseg posla pomalo se povećavao, a plaća je ostajala ista.

„Prvo su me počeli stavljati i na blagajnu, poslije i na mliječno, na suho, štogod je trebalo. Onda dođe revizija i kažu da na odjelu voća i povrća ne valja ovo, ne valja ono... Naravno da ne valja, kad sam nekoliko sati na blagajni. Odjel se prazni, a nema ga tko puniti. Kad završiš smjenu, onda ideš slagati voće. Prisiljavalo te, ne možeš ići kući dok ne napuniš odjel... Često smo dobivali nešto što nismo naručili, nešto što se u mojoj poslovnici nije prodavalo, pa se najčešće ili pokvarilo ili je istekao rok. Samo na papiru smo imali pravo pisati to na teret onih od kojih naručujemo, većinom smo morali pisati da je otpis na naš teret pa sam zbog toga dobivao po nosu“, objašnjava naš sugovornik.

Plaća za funkciju voditelja odjela, odgovornost, opseg posla koji obuhvaća čitav niz poslova koji nisu u opisu radnog mjesta voditelja i stres zbog neorganiziranosti i nedovoljno ljudi bila je 5.900 neto. Za usporedbu, Marko kaže da je prije nekoliko godina u drugom trgovačkom lancu, na istoj funkciji koja nije uključivala rad na drugim odjelima, imao plaću 6.500 kn.

Uz sve navedeno, radnici su od nadređenih dobivali i poruke u kojima ih upozoravaju da se moraju ubrzati, iako su i sami voditelji svjesni da je radnika malo, a posla puno. Na početku jedne od poruka voditelj im objašnjava da je dio radnika otišao i da dio uskoro odlazi, pa onda moralizira kako „nema ispomoći i moramo se osloniti jedni na druge“.

Usput napominje kako im ugađa sa slobodnim danima, pa potom najavljuje kako sutradan stiže velika količina robe – zbog toga „više ne moli nego daje direktne smjernice da se ubrzaju na svim poljima rada“, počevši s blagajnom „gdje će da bi bili brži ustati i biti brži“, paletama koje će „odraditi kako treba“, dodavši „za vašu info: 1 paleta = max 25 minuta u prosjeku“ i ubrzanjem koraka jer „dućan nije modna pista već morate ubrzati taj korak i počet razmišljat tih 7h kolko ste na poslu da ih što bolje iskoristite“.

Kap koja je našem sugovorniku prelila čašu bila je nemogućnost dogovora oko radnog vremena i korištenja godišnjeg u vrijeme kad se trebao seliti. Nadređena regionalna povjerenica nije mu dala da uzme godišnji odmor u to vrijeme i još ga je k tome htjela prebaciti u drugi grad do kojeg nije imao adekvatan prijevoz, da bi radnik iz tog grada mogao na godišnji. Marko to nije htio jer bi morao i živjeti tamo, a nije mogao ostaviti osamdesetogodišnju majku da se sama seli. Uz to, bio je naručen za specijalističke preglede za leđa koje ne bi mogao obaviti.

Regionalna povjerenica odgovorila mu je da ju nije briga, da to nisu njezini problemi. Iako se jedna kolegica koja je imala auto ponudila da putuje u drugi grad, regionalna povjerenica nije htjela na to pristati, iako nije imala nikakav konkretan razlog za odbijanje.

Da bi upozorio na problem, Marko je pisao i predstavniku Eurospina za Hrvatsku. Međutim, od njega nije dobio odgovor.

Na kraju je otvorio bolovanje kako bi mogao obaviti preglede i selidbu, a u međuvremenu mu je istekao jednogodišnji ugovor o radu.

Iz svega navedenog vidimo da je situacija u sektoru trgovine i dalje ista kao i prije dvije godine, kad smo pisali o uvjetima rada u Studencu ili Lidlu. Problemi su isti, način eksploatacije je isti, plaće su preniske, posla je previše, radnici su nezadovoljni, pa zato i ne ostaju dugo na jednom radnom mjestu. Neslužbeno doznajemo da je Eurospin u Hrvatskoj do kraja ove godine trebao otvoriti 10 trgovina i da su od toga odustali zbog nedostatka radnika. Također, Marko nam kaže da u WhatsApp grupi radnika zaposlenih na odjelima voća i povrća ljudi redovno javljaju da odlaze.

Korak prema rješenju jest da poslodavci povećaju plaće – i to do razine dostojanstvene plaće – kako bi radnici mogli i živjeti od svog rada, a ne samo preživljavati. No, to se neće dogoditi samo od sebe, stoga nema druge nego organizirati se i boriti.


Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Naslovna fotografija: Facebook, Radnička prava
Tekst napisala: 

Ana Vragolović


    Preporučite članak: