Karla Mikića životni i profesionalni put naveo je u Bugarsku. Magistar filozofije, informacijskih znanosti i politologije u svom radu se fokusira na probleme političke ekonomije, te ekonomske i političke teorije općenito. Za Radnička prava, na temelju godinu dana života u Bugarskoj, donosi glavne dojmove, zanimljivosti i pozadinu aktualnog stanja u toj zemlji.
U Bugarsku sam prvi put došao krajem proljeća 2023. godine. Prelazeći srbijansku granicu sa asfaltirane ceste gledao sam u blatnjav potez ničije zemlje nad kojim su se nadvijali počupani kablovi, viseći sablasno sa stropa starog graničnog prijelaza. S druge strane granice također pokidana cesta i mnoštvo turskih restorana. Za životinje u autu ili njihove putovnice ne pita nitko, ni taj ni naredne pute, kao ni na hrvatskoj granici (iako je Srbija na crvenoj listi za bjesnoću i službeno se svaki ulaz i izlaz strogo kontrolira zbog potencijalne zdravstvene opasnosti).
Cesta prema Sofiji neoznačena, u svakom smislu – putokazi postavljeni krivo ili nisu, trake neoznačene (ni za jedan smjer), najčešće bez bankine, a na prvi pogled auti voze kako ih volja. Na prvoj benzinskoj mladić i djevojka – skockani taman za izlazak u zagrebačkom Sokolu – na pitanje može li se u Bugarskoj točiti samostalno odgovaraju sa: You can do anything in Bulgaria if you can pay!
Tih prvih desetak minuta dojmova nastavilo me pratiti u ovih godinu dana boravka u toj zemlji - osim engleskog, njega više nisam uspio prečesto čuti. Za učenje bugarskog sam izgubio dobar dio motivacije shvativši da me i moj bastard bespadežnog hrvatskog s imperfektom umjesto perfekta, bugarskim zamjenicama i nasumičnim arhaičnim hrvatsko-ruskim vokabularom dovodi do sporazumijevanja sa gotovo svima. U tih godinu dana vidio sam skoro pa cijelu polovicu Bugarske južno od Stare Planine (po kojoj je Balkan dobio ime), od brdovitih predjela oko Sofije i Pazardžika, ogromnog planinskog vijenca Rile i Rodopa, Slavoniji nalik središnjih ravnica, gorskog parka prirode Strandža na granici s Turskom i dugačke crnomorske obale s njenim gradovima.
Autoplin je bio oko 40 centa po litri dobar dio tog ljeta, pa nije bilo šteta puniti rezervoar. Kako mi je jedan prijatelj rekao “Za tu cijenu išao bih i na wc autom!”. O polovici sjeverno od Stare Planine sam pak čuo dovoljno da mi je želja za proputovanjem iste splasnula. Ona je općenito slabije razvijena (mimo obalne Varne i donekle Velikog Tarnova na obroncima Balkana), a sjeverozapadnu Bugarsku kolokvijalno zovu severozapadnala Balgariya, iliti sjeverno-propala. U većini sela iz kojih su Bugari otišli trbuhom za kruhom sada žive Romi. To međutim nije neka odredbena razlika između sjeverne i južne Bugarske; radi se o univerzalnom scenariju. Kažu da gdje god ima roda ubrzo dođu i Romi. Mnogi od njih imaju konje i kočije, i mnogi od njih, koji službeno čine oko 4% stanovništva (a neslužbeno i preko 10%) kao da žive u nekom svom vlastitom svijetu.
Sve manje ljudi, cijene rastu, nekretnine kupuju stranci
Još od kraha sovjetskog bloka krajem 80-ih i početka liberalno-demokratske tranzicije sve više ljudi migrira ili u Sofiju ili u bijeli svijet. Koliko ih je emigriralo doduše nitko točno ne zna. Između milijun i dva i pol milijuna Bugara živi izvan Bugarske, prema navodima vlade i nekoliko NGO-ova. Prema podacima bugarskog Caritasa do 2016. je oko 880 tisuća Bugara iselilo tokom dva najveća vala, u godinama nakon pada sovjetskog bloka i u godinama nakon priključenja Bugarske EU. Bilanca migranata u posljednjih 35 godina gotovo je uvijek bila negativna (mimo pandemijskih godina kada su se emigranti više vraćali zajedno sa “slobodoljubivim” Europljanima koji su došli uživati opuštene pandemijske mjere i manjak obaveze cijepljenja), pa ipak – kao prava europska nacija, prateći europske trendove – među glavnim političkim točkama mnogih stranaka našla se anti-imigrantska retorika, usmjerena najčešće prema Turcima (koji u Bugarskoj žive već stoljećima) i izbjeglicama s Bliskog Istoka i Afrike (iako u sjevernom dijelu centra Sofije postoji arapska četvrt za koju su mi svi Sofijci s kojima sam razgovarao rekli da je tamo otkad oni znaju za sebe).
S druge strane ukupan broj stanovnika kontinuirano i bez iznimke opada svake godine od 1988. te je sa skoro 9 milijuna stanovnika došao na gotovo 6 i pol milijuna od čega oko polovica živi u metropolitanskim područjima Sofije, Plovdiva, Varne i Burgasa, a preostala polovica u regionalnim centrima koji u prosjeku broje oko 60-ak tisuća ljudi (u rasponu od 120 do 40 tisuća), manjim gradovima (od 30 tisuća do par stotina) te tisućama gotovo praznih sela. Ta se sela vrlo sporo popunjavaju stranim penzionerima (najviše Britancima i Nijemcima) koji u Bugarsku dolaze živjeti zbog komparativno nižeg lokalnog standarda i još uvijek jednog od najjeftinijeg tržišta nekretnina u EU, čije su cijene ipak kroz proteklo desetljeće višestruko uvećale (samo u posljednjih godinu dana cijene nekretnina gotovo su se udvostručile).
Cijene su u Bugarskoj općenito otišle u nebo. Na ljeto 2021. cijena namirnica u Bugarskoj bila je duplo jeftinija nego u Hrvatskoj, sada je razlika možda kojih 10%. Tijekom 2022. i 2023. godišnja inflacija iznosila je 15% i 10%, što je bugarske radnike pogodilo teže od hrvatskih zbog ranije veće razlike u životnom standardu. Medijan plaće u Bugarskoj je 2,960 leva, tj. 1,483 eura (za razliku od Hrvatske sa 2,121 eura). Prosjeci za najveće gradove su redom: Sofija (1,279.52 €), Plovdiv (881 €), Varna (822 €) i Burgas (816€). No za ljude koji primaju plaće ili mirovine u nekim bolje stojećim europskim državama Bugarska je i dalje općenito jeftinija za život nego bilo koja druga članica EU. To se odnosi pogotovo na Engleze, koji su u Bugarsku počeli u većem broju dolaziti nakon 2007. što sezonski, što turistički.