Karla Mikića životni i profesionalni put naveo je u Bugarsku. Magistar filozofije, informacijskih znanosti i politologije u svom radu se fokusira na probleme političke ekonomije, te ekonomske i političke teorije općenito. Za Radnička prava, na temelju godinu dana života u Bugarskoj, donosi glavne dojmove, zanimljivosti i pozadinu aktualnog stanja u toj zemlji.
U Bugarsku sam prvi put došao krajem proljeća 2023. godine. Prelazeći srbijansku granicu sa asfaltirane ceste gledao sam u blatnjav potez ničije zemlje nad kojim su se nadvijali počupani kablovi, viseći sablasno sa stropa starog graničnog prijelaza. S druge strane granice također pokidana cesta i mnoštvo turskih restorana. Za životinje u autu ili njihove putovnice ne pita nitko, ni taj ni naredne pute, kao ni na hrvatskoj granici (iako je Srbija na crvenoj listi za bjesnoću i službeno se svaki ulaz i izlaz strogo kontrolira zbog potencijalne zdravstvene opasnosti).
Cesta prema Sofiji neoznačena, u svakom smislu – putokazi postavljeni krivo ili nisu, trake neoznačene (ni za jedan smjer), najčešće bez bankine, a na prvi pogled auti voze kako ih volja. Na prvoj benzinskoj mladić i djevojka – skockani taman za izlazak u zagrebačkom Sokolu – na pitanje može li se u Bugarskoj točiti samostalno odgovaraju sa: You can do anything in Bulgaria if you can pay!
Tih prvih desetak minuta dojmova nastavilo me pratiti u ovih godinu dana boravka u toj zemlji - osim engleskog, njega više nisam uspio prečesto čuti. Za učenje bugarskog sam izgubio dobar dio motivacije shvativši da me i moj bastard bespadežnog hrvatskog s imperfektom umjesto perfekta, bugarskim zamjenicama i nasumičnim arhaičnim hrvatsko-ruskim vokabularom dovodi do sporazumijevanja sa gotovo svima. U tih godinu dana vidio sam skoro pa cijelu polovicu Bugarske južno od Stare Planine (po kojoj je Balkan dobio ime), od brdovitih predjela oko Sofije i Pazardžika, ogromnog planinskog vijenca Rile i Rodopa, Slavoniji nalik središnjih ravnica, gorskog parka prirode Strandža na granici s Turskom i dugačke crnomorske obale s njenim gradovima.
Autoplin je bio oko 40 centa po litri dobar dio tog ljeta, pa nije bilo šteta puniti rezervoar. Kako mi je jedan prijatelj rekao “Za tu cijenu išao bih i na wc autom!”. O polovici sjeverno od Stare Planine sam pak čuo dovoljno da mi je želja za proputovanjem iste splasnula. Ona je općenito slabije razvijena (mimo obalne Varne i donekle Velikog Tarnova na obroncima Balkana), a sjeverozapadnu Bugarsku kolokvijalno zovu severozapadnala Balgariya, iliti sjeverno-propala. U većini sela iz kojih su Bugari otišli trbuhom za kruhom sada žive Romi. To međutim nije neka odredbena razlika između sjeverne i južne Bugarske; radi se o univerzalnom scenariju. Kažu da gdje god ima roda ubrzo dođu i Romi. Mnogi od njih imaju konje i kočije, i mnogi od njih, koji službeno čine oko 4% stanovništva (a neslužbeno i preko 10%) kao da žive u nekom svom vlastitom svijetu.
Sve manje ljudi, cijene rastu, nekretnine kupuju stranci
Još od kraha sovjetskog bloka krajem 80-ih i početka liberalno-demokratske tranzicije sve više ljudi migrira ili u Sofiju ili u bijeli svijet. Koliko ih je emigriralo doduše nitko točno ne zna. Između milijun i dva i pol milijuna Bugara živi izvan Bugarske, prema navodima vlade i nekoliko NGO-ova. Prema podacima bugarskog Caritasa do 2016. je oko 880 tisuća Bugara iselilo tokom dva najveća vala, u godinama nakon pada sovjetskog bloka i u godinama nakon priključenja Bugarske EU. Bilanca migranata u posljednjih 35 godina gotovo je uvijek bila negativna (mimo pandemijskih godina kada su se emigranti više vraćali zajedno sa “slobodoljubivim” Europljanima koji su došli uživati opuštene pandemijske mjere i manjak obaveze cijepljenja), pa ipak – kao prava europska nacija, prateći europske trendove – među glavnim političkim točkama mnogih stranaka našla se anti-imigrantska retorika, usmjerena najčešće prema Turcima (koji u Bugarskoj žive već stoljećima) i izbjeglicama s Bliskog Istoka i Afrike (iako u sjevernom dijelu centra Sofije postoji arapska četvrt za koju su mi svi Sofijci s kojima sam razgovarao rekli da je tamo otkad oni znaju za sebe).
S druge strane ukupan broj stanovnika kontinuirano i bez iznimke opada svake godine od 1988. te je sa skoro 9 milijuna stanovnika došao na gotovo 6 i pol milijuna od čega oko polovica živi u metropolitanskim područjima Sofije, Plovdiva, Varne i Burgasa, a preostala polovica u regionalnim centrima koji u prosjeku broje oko 60-ak tisuća ljudi (u rasponu od 120 do 40 tisuća), manjim gradovima (od 30 tisuća do par stotina) te tisućama gotovo praznih sela. Ta se sela vrlo sporo popunjavaju stranim penzionerima (najviše Britancima i Nijemcima) koji u Bugarsku dolaze živjeti zbog komparativno nižeg lokalnog standarda i još uvijek jednog od najjeftinijeg tržišta nekretnina u EU, čije su cijene ipak kroz proteklo desetljeće višestruko uvećale (samo u posljednjih godinu dana cijene nekretnina gotovo su se udvostručile).
Cijene su u Bugarskoj općenito otišle u nebo. Na ljeto 2021. cijena namirnica u Bugarskoj bila je duplo jeftinija nego u Hrvatskoj, sada je razlika možda kojih 10%. Tijekom 2022. i 2023. godišnja inflacija iznosila je 15% i 10%, što je bugarske radnike pogodilo teže od hrvatskih zbog ranije veće razlike u životnom standardu. Medijan plaće u Bugarskoj je 2,960 leva, tj. 1,483 eura (za razliku od Hrvatske sa 2,121 eura). Prosjeci za najveće gradove su redom: Sofija (1,279.52 €), Plovdiv (881 €), Varna (822 €) i Burgas (816€). No za ljude koji primaju plaće ili mirovine u nekim bolje stojećim europskim državama Bugarska je i dalje općenito jeftinija za život nego bilo koja druga članica EU. To se odnosi pogotovo na Engleze, koji su u Bugarsku počeli u većem broju dolaziti nakon 2007. što sezonski, što turistički.
Najpoznatije mjesto je tzv. Sunny Beach (Slanchev Bryag), bugarska Ibiza koja se proteže duž nekoliko kilometara dugog poteza pješčane plaže između Nesebara i Sv. Vlasa. Od kasina do jeftinog alkohola, šarene vizure neukusne novogradnje ljeti postaju džungle krcate turistima željnima buke i jeftine zabave. Donedavno je crnomorska obala vrvila i ruskim investitorima, kao i ruskim penzionerima koji su masovno kupovali apartmane u zatvorenim apart-kompleksima. Sada pak mnogo građevinskih projekata zjapi prazno čekajući bolje dane nakon uspostave mira na istočnoeuropskom frontu. Mnoge ruske stanove na obali sada, po cijenama koje ni izdaleka ne rastu brzinom usporedivom s cijenama ostalih nekretnina, kupuju Bugari, a po mnogim apartmanima zadnjih godina smješteni su izbjegli Ukrajinci. Renovirane kuće po selima danas najčešće prodaju Britanci koji su se nakon Brexita vratili u vlastitu domaju. Međutim dobar dio među kućama na tržištu čine i nekretnine koje su poduzetni Britanci pokupovali još prije deset i više godina po cijenama od par tisuća eura po kući, da bi ih danas iznajmljivali i prodavali nekad i po dvadeset puta većim cijenama. Jedna Škotkinja, vlasnica prve garsonjere koju sam rentao, bila je vlasnica i još dvadesetak drugih nekretnina.
Gentrifikacija Bugarske odvija se puno brže nego na zapadu ali ovdje umjesto urbane mijenja ruralnu geografiju zahvaljujući pražnjenju bugarskih sela. No za razliku od Nijemaca koji se vole okupljati u zemljačkim mikro enklavama, gotovo svi Englezi biraju sela u kojima nema Engleza jer – i ovo je jedini sentiment kojega dijele baš svi među njima s kojima sam razgovarao – ne podnose druge Engleze. Tako je došlo do toga da više skoro pa i nema sela bez barem jednog Engleza ili Engleskinje u njemu, što je toliko rasprostranjen fenomen da bi lako mogao postati matematički teorem. S jednakom egzaktnošću daju se kvantificirati cijene najma u Bugarskoj – tamo gdje postoji veća potražnja, a to znači u Sofiji i Varni, najamnine pariraju zagrebačkima. Stanovi (i gdjekoja kuća) u ostatku zemlje, pa čak i Plovdivu kao drugom najvećem gradu, u prosjeku se oglašavaju po 200 do 400 eura. Kada se tome pribroje također niske cijene režija, većina Bugarske (za sve osim samih Bugara, osim ako nisu Sofijci) je i dalje relativno jeftina za život.
O jogurtu
Ali uvijek može gore, pa tako mnogi žitelji jugoistočne Bugarske u organiziranim busevima u šoping po namirnice ide u susjednu Tursku, čija je inflacija Turcima zagorčala život, ali vlasnicima stabilnijih valuta od Turske proizvodnje napravila švedski stol. Kao hrvatski građanin šopingirajući po Bugarskoj nisam se nešto usrećio. Ali zato jesu brojni vlasnici i zaposlenici ovih ili onih radnji, od veterinara, mehaničara i vulkanizera, tele-servisera do hotelijera i agenata za nekretnine. Koliko god se ja trudio unaprijed memorizirati upite o uslugama i cijenama, vježbajući satima finese bugarske fonologije, svi su vrlo brzo uspjeli nanjušiti da nisam od tamo, pa su prikladno tome i preračunavali svoje tarife. Jedina mjesta na kojima sam plaćao očekivane cijene su supermarketi. Iako, sami proizvodi često su bili neočekivano loše skladišteni i pokvareni prije isteka roka, ili neočekivano različiti od onoga što na njima piše (još uvijek imam mljevenu mješavinu lovora iz Kauflanda koja se prodaje kao origano), ili sastojci određenih proizvoda nisu pomirljivi s podacima na tablicama nutritivnih vrijednosti. Najveći šok mi je ipak bio to što u zemlji koja je na svjetskom glasu kao proizvođač jogurta ne postoji jogurt u boci, ali zato i najmanji seoski dućančić nudi selekciju od barem 5-6 različitih jogurta u čašicama (preporuke bivšoj predsjednici za idući godišnji).
Uspoređujući Hrvatsku s Austrijom dok sam studirao u Beču osjećao sam se i skučeno u birokratiziranoj svakidašnjici i posramljen austrijskom uređenošću koja je naglašavala balkansku disfunkcionalnost. Ali ako je Hrvatska Balkan, Bugarska je Balkan Balkana. Nigdje i nikada mi se urođena zagrebačka mitteleuropska malograđanština nije palila kao ovdje. Oni nemaju tuševe nego se u kupaonama tuširaju na pločicama? Strašno. Ispada da je ono što sam u skučenosti vlastitog neznanja krstio bugarskim tušem ustvari uobičajen i gotovo neizostavan element svake kupaonice od Bugarske sve do Indonezije. Neki drugi fenomeni imaju više stvarne bizarnosti u sebi, poput sveprisutnog bugarskog nacionalizma, fenomenološki mnogo bližeg nacionalističkim osjećajima velikih nego malih nacija. Na primjer, prvih par mjeseci naivno sam u pomanjkanju riječi pokušavao komunicirati s ljudima na engleskom, čemu bi redovito uslijedilo odrešito: “Tova e Balgariya i tuk se govori balgarski!”. Nebitno jeste li tu dan, tjedan ili godinu, kako možete ne znati bugarski? Ljudi su (opet mimo Sofije) općenito na prvu sumnjičavi prema strancima i mrki ali usprkos tome na drugu susretljivi, ne baš religiozni ali opet veoma praznovjerni, okrenuti ka zapadu ali sasvim ukorijenjeni u istočnoj Europi i svaki, ama baš svaki kulturalni djelić bugarskog života doživljavaju potpuno naturalizirano, do mjere da su im drugačije konvencije neshvatljive.
S jedne strane Sofija kao metropola i njezin širi centar kao svojevrsni Beč Balkana u doslovno svakom pogledu posramljuje Zagreb (iako određeni periferni kvartovi neodoljivo podsjećaju na Zagreb mog djetinjstva kasnih 90ih), s druge strane je nevjerojatno ne samo to što je Bugarska u EU ušla pet godina prije Hrvatske, nego i sama činjenica da je uopće njezin dio (naravno, u stvarnosti je od kulturalne i zakonodavne uniformnosti za EU mnogo važnija Bugarska uloga granične policije). Poput drugih post-komunističkih zemalja ekonomska slika Bugarske kreće se u nijansama sivila. Pa ipak, danas Bugari s posramljenom rezignacijom gledaju na Rumunjsku, koju su i sami još ranih 2000-ih koristili kao utješnu usporedbu, a koja ih je u međuvremenu u razvoju prešišala. Bugarski BDP je 1989. iznosio 77,7 milijardi dolara PPP-a, a po glavi stanovnika 8,807 dolara.
Nakon tranzicije BDP je uzastopno padao do 1997. (Bugarska je sredinom 90ih prolazila ekonomsku krizu s hiperinflacijom) da bi opet dosegao i prestigao prethodni vrhunac tek 2004., iako je zbog iseljavanja per capita cifra to postigla već dvije godine ranije. BDP se od 1989. do sada više nego udvostručio, a per capita više nego utrostručio. Plodove tog rasta naravno nisu ubrali svi građani podjednako. Bugarska je država s najvećim gini koeficijentom (37,2) među članicama EU (prosjek 29,8). Gini koeficijent je procjena raspodjele dohotka ili bogatstva unutar neke populacije. Istovremeno, Bugarska je s 10% fiksne porezne stope država s najnižim porezom na dohodak u EU, te s jednakom stopom poreza na dohodak opet jedna od najnižih u EU.
Tranzicija?
No za razliku od država bivše Jugoslavije bugarska privatizacija nije išla ruku pod ruku s deindustrijalizacijom (niti je privatizacija do kraja provedena). Pa je tako Bugarska trenutno odgovorna za najveću stopu emisija CO2 unutar EU, a polovina tih emisija dolazi iz njenih termalnih elektrana pokretanih lignitom, veoma nekvalitetnim tipom ugljena, koji opskrbljuje oko 30% potražnje za električnom energijom. Međutim taj postotak pada zbog sve jeftinijih alternativa i EU regulativa po pitanju ugljena, pa se tako predviđa da će samo tržište dokinuti proizvodnju ugljena do 2026., s obzirom da je u posljednjih pet godina samo 2022. bila uspješna (zbog poskupljenja proizašlog iz manjka ruskog plina), a ugljen se i dalje proizvodi uglavnom zahvaljujući državnim kvotama i subvencijama iako je postao neisplativ. No i te subvencije više neće moći biti moguće nakon 2025. zbog EU zakona.
Sindikati industrije ugljena bore se za to da elektrane ostanu otvorene do 2038. ali to se u trenutnoj situaciji čini nemoguće. Najveća bugarska termoelektrana je kompleks Maritsa Iztok II, u vlasništvu države, smještena u oblasti Stara Zagora (čije je središte šesti po veličini bugarski grad sa 120 tisuća stanovnika) koja zapošljava 11 000 radnika, od ukupno 43 000 direktno ili indirektno zaposlenih u industriji (prema sindikatima radi se čak o 100 000 indirektno ovisnih radnih mjesta). Druge dvije termoelektrane u oblastima Pernik i Kyustendil privatizirane su i u vlasništvu američkih firmi. Čitava industrija ugljena ukupno zapošljava oko 200 000 ljudi. Atmosfera nesigurnosti prisutna je među rudarima i njihovim obiteljima jer iako je EU općenito izdvojila 55 milijardi eura za potrebe pravednije kompenzacije radnika u kontekstu tranzicije u dekarboniziranu proizvodnju, Bugarska je već izgubila stotine milijuna zbog manjka programa. Iako su mnogi sami rudari izrazili spremnost za re-educiranje i relokaciju u druge grane poput zelene energije ili turizma, čak ni razgovori o procesu tranzicije nisu još započeli.
Bivši dugogodišnji premijer Boyko Borisov obećavao je da će Maritsa Istok II biti zaštićena neovisno o odlukama Europske komisije, ali nakon njega nijedna kratkotrajna vlada nije se htjela nositi tim vrućim problemom, prepuštajući tu situaciju budućnosti i potencijalnim vladama svojih suparničkih stranaka, pa se tako trenutna četverogodišnja politička nestabilnost u praksi prevodi u manjak djelovanja. Sami radnici zabrinuti su i za svoje buduće plaće čak i ako im radna mjesta budu sačuvana kroz uspješnu tranziciju jer su im plaće i do 50% veće od regionalnog prosjeka. Tenzije su kulminirale prošlog rujna nakon naoko uspješnog prosvjeda u kojem je sudjelovalo 6 000 radnika, kada su radnici 29. rujna 2023. započeli dvotjednu blokadu glavnih prometnica u oblasti Stara Zagora, uključujući glavnu državnu autocestu Trakiya. Blokada je okončana nakon manjih ustupaka (glavni zahtjev za potpunim povlačenjem tranzicijskog plana je ostao neispunjen) ali najvrijednija pobjeda radnika ne leži u tome već u izrazu njihove solidarizirane volje koju dva tjedna državnog i medijskog pritiska nije uspjelo slomiti, kaljene kroz demokratsku participaciju i koordinaciju svih radnika neovisno o sindikalnom članstvu, kroz koju su formirali vlastite zahtjeve i vagali sindikalne prijedloge.
Krajem travnja ove godine održao se prosvjed u kojem je sudjelovalo 3 000 radnika iste industrije koji su zahtijevali odgodu kraja subvencija kvota i subvencija za ugljen, prijeteći da je to zadnji mirni prosvjed nakon kojeg će uslijediti razne forme društvenog neposluha. Za sada, čini se, vlade pokušavaju kupovati mir i odgađati rješavanje problema. To je međutim samo najeksponiraniji vid radničke borbe u Bugarskoj, koju je 2022. i 2023. zapljusnuo val štrajkova, prvo medicinara, zatim radnika zaposlenih u javnom prijevozu u Plovdivu te zaposlenika Ministarstva vanjskih poslova, a štrajkove su svojedobno najavljivali i radnici pošta i željeznica.
Bugarska politička scena je, blago rečeno, živa
Iznimka pravilu o sindikalnoj sabotaži samoorganizirane radničke borbe bio je sindikat medicinara u Dobrichu koji je odigrao vodeću ulogu u štrajku medicinskih sestara. Nažalost, štrajk je (iako legalan) okončan rasipanjem organizacije uslijed tužbe koju je ravnatelj najveće bolnice u Dobrichu podigao protiv 136 sestara odlučnih krenuti u štrajk. Tužba je uspjela zastrašiti radnike jer se odaziv štrajku osuo, a i sam štrajk je bio simbolički jer je većina štrajkaša odrađivala svoje smjene. Medicinske sestre započele su prosvjede još 2019. i 2020., zbog plaća koje nisu dosezale čak ni propisani minimum od 1500 leva, ali su zbog pandemijskog pritiska odgodile svoju borbu. Problem leži u tome što iako je vlada potpisala kolektivni ugovor sa sindikatima i radnicama, radi se o mrtvom slovu na papiru jer pojedinačne bolnice imaju mogućnost samostalno odlučivati o razinama plaće, statusu prekovremenog i vaučerima za namirnice koje bolnice dodjeljuju radnicima za neke prekovremene umjesto plaće. Pa tako regionalna bolnica u Slivenu, s najnižima plaćama sestara u cijeloj državi, već 16 godina odbija potpisati kolektivni ugovor.
Situacija u Dobrichu je kritična sa prosječno 30 do 40 pacijenata po sestri i 40 do 240 prekovremenih mjesečno, iako je zakonski dopušteno samo 150 godišnje. Čitav sustav je pred pucanjem s manjkom od 35 000 sestara, a od 20 000 trenutno zaposlenih dvije trećine su ili već u dobi za mirovinu ili pred njom. Priljev novih sestara je izuzetno slab jer većina onih koji se odluče za tu profesiju ciljaju na zapošljavanje u inozemstvu. Kao što je već spomenuto, Bugarska se nalazi u političkoj krizi već četiri godine (iako je većina vlada od početka 90ih naovamo bilo nestabilno, s mnoštvom popularnih prosvjeda koji su rušili vlast – uključujući 2013. i jednu vladu bivšeg premijera Borisova – i mnoštvom privremenih tehničkih vlada u međuvremenu), a 27.10.2024. održali su se sedmi izvanredni izbori od 2021. godine.
Sudeći po rezultatima ni ovi izbori neće dovesti do formiranja stabilne vlade jer nijedna stranka nema potrebnu većinu, a čak ni koalicijski prospekti ne mijenjaju tu situaciju jer su stranke koje bi mogle koalirati u međusobnom ratu. Sama ta situacija je naoko smiješna jer se lajtmotivi ovih, kao i prethodnih izbora mogu svesti na klišej antikorupcije i predanost društveno konzervativnim vrijednostima kojima se busaju sve stranke, pa se tako izborna utakmica već godinama vodi na nacionalističkoj liniji između desnog centra (centrističko-liberalnih i umjereno konzervativnih stranaka) i ekstremne desnice (iako neke od stranaka zastupaju “ljevičarski nacionalizam”, štogod to značilo) na jednoj osi i eurofilije protiv rusofilije/euroskepticizma na drugoj.
Kriza je buknula 2020. s prosvjedima zbog akumuliranih korupcijskih skandala vladajućeg GERB-a, stranke koja je ironično oformljena i na vlast prvi put došla 2009. kao antikorupcijska opozicija tadašnjem premijeru BSP-ovom premijeru Sergeju Stanishevu, čija je stranka kao nasljednica Bugarske komunističke partije bila dio ukopanog političkog establišmenta kojeg je činio i ustavotvorni SDS, a vladu držala zajedno s turskim DPS-om i bizarnom osobnom strankom posljednjeg bugarskog cara Simeona II. Sakskoburggotskog koji je netom prije obnašao funkciju premijera. No, u tri mandata od 2009. do 2021. GERB je uspio kroz državne institucije uspostaviti mrežu kapilarne korupcije kojoj bi i HDZ mogao pozavidjeti, a Bugarska je pala na europsko začelje po pitanju novinarskih sloboda i stranih investicija.
Konzistentno ocijenjena kao najkorumpiranija članica EU, Bugarska je kroz godine bila poprište mnogih malverzacija domaćih i europskih javnih financija, posebice kroz nepotizam domaćim građevinskim tajkunima. Skandali 2020. nastavili su se na jednako skandaloznu 2019. u kojoj je premijer Borisov bio optužen za pranje novca u Barceloni (tzv. ‘Barcelonagate’), a potom za glavnog državnog tužitelja postavio kontroverznog Ivana Gesheva koji se otvoreno protivio medijskim slobodama, a ostao je upamćen i po izjavi da je trodioba vlasti jedna ekstremno desničarska ideja. Svo to vrijeme odnosi između Borisova i predsjednika Rumena Radeva sve su se više zaoštravali.
Klimaks je napokon dosegnut 2020. u vidu četiri skandala nepovezana ičime osim upletenošću kompletnog bugarskog političkog vrha zbog kojih je bugarska javnost proključala: prvo su isplivale fotografije polugolog Borisova na krevetu s hrpom novčanica od 500€ i pištoljem na noćnom ormariću, praćene snimkama u kojima vrijeđa stranačke kolege i europske vođe; zatim je otkriveno da je Ahmed Dogan, osnivač i donedavni počasni vođa DPS-a efektivno nezakonito privatizirao dio plaže oko svoje ljetne vile kraj Rosenetsa u Burgasu, te da je kao zaštitare tamo postavio pripadnike Nacionalne službe sigurnosti na čiju zaštitu kao netko tko ne pripada državnom vrhu nema pravo; zatim su magistrati zaposleni u državnom tužiteljstvu optuženi u aferi “Osam patuljaka” za iznuđivanje dionica jedne firme od njezinog vlasnika, ucjenjujući ga pritom životom njegovog sina, kao i za planiranje krađe 35 kilograma zlata; napokon, posljednja nit klupka mafijaške države odmotala se u predsjedničkoj upravi gdje su dvojica predsjednikovih savjetnika optužena za zloupotrebu položaja.
Istog dana buknuli su prosvjedi ispred predsjedništva koje je predsjednik Radev osobno podržao pozivajući na čistku institucija. Premijer i glavni tužitelj odbili su podnijeti ostavku, i tako je otpočeo neprekinut niz prosvjeda koji je trajao 282 dana do travnja 2021. kada je Borisovljevoj vladi istekao mandat, obilježenih barikadama u Sofiji, blokadom metroa i blokadama državnih prometnica, sukobima s policijom i policijskog nasilja, pokušajima okupacije institucija i gađanjem zgrada mnogih stranaka i institucija jajima i ribom.
Trenutni četverogodišnji limb izvršne vlasti u kojem se izborno žongliranje raznih stranaka smjenjuje bez mogućnosti oformljivanja vlade pratio je uspon i pad nekolicine novih stranaka, a započeo je tijekom prvih izbora 2021. relativnom pobjedom nove konzervativne anti-establišmentske stranke ITN (Ima Takav Narod) koju je osnovao folk pjevač i TV zvijezda Slavi Trifonov, ali kako nisu uspjeli oformiti vladu raspisani su novi izbori. Na drugim izborima 2021. relativni pobjednik je ponovno postao GERB (i taj se trend nastavio na svim narednim izborima) ali je tome usprkos antikorupcijska PP (Prodalzhavame Promyanata) desnog centra s Kirilom Petkovom na čelu povela široku vladu nazvanu Vivaldijevom koalicijom (zbog četiri različite ideologije koje su ju sačinjavale: liberala, socijaldemokrata, zelenih i konzervativaca). Ona je jedva potrajala pola godine, a raspad je započeo ITN-ovim napuštanjem koalicije, da bi zatim bila raspuštena kao prva bugarska vlada kojoj je izglasano nepovjerenje.
Dva sljedeća izbora prošla su bez mogućnosti dogovora koalicije. Peti izbori donijeli su kao relativne pobjednike ponovno koaliciju GERB-SDS i PP (ovaj u koaliciji s DP-om (Demokratichna Balgariya) i zelenima) te je dogovorena rotacijska vlada na 18 mjeseci od kojih je prvu polovicu odslužio PP-DP-ov Nikolai Denkov, a kada je red došao na GERB-ovu Mariju Gabriel njezina stranka je sabotirala proces povlačeći se iz koalicije, zahtijevajući raspisivanje novih izbora, što je dovelo do održavanja izbora u lipnju ove godine, također bez mogućnosti dogovora koalicije. Konačno, na do sada posljednjim izborima izlaznost je bila kojih 5% viša od rekordno niske izlaznosti od 33% na izborima u lipnju, a relativni pobjednik je opet bio GERB-SDS sa 25.52%, a slijedili su ih PP-DB sa 13.74%. Treća po redu je stranka Vazrazhdane (12.92%) Kostadina Kostadinova, ekstremno desna rusofilska stranka povezana s njemačkim AfD-om i Putinovom Ujedinjenom Rusijom, koja je ovog ljeta u parlamentu uspjela progurati zakon protiv rodne ideologije u školama pod egidom zaštite djece, iako ono na što desničari ciljaju pod tom sintagmom ne postoji u bugarskim školama, na što su se mnogi nastavnici pobunili potpisujući peticiju protiv tog zakona, da bi potom njihova imena Vazrazhdane javno objavilo. Vazrazhdane također za svoj krajnji vanjskopolitički cilj navodi pripojenje Makedonije Bugarskoj.
Iduća u nizu je nasljednica DPS-a koji se u međuvremenu raskolio na DPS-NN vođen osuđivanim medijskim mogulom Deljanom Peevskim koji navodno drži 80% nacionalnih medija u svojim rukama, te APS vođen osnivačem DPS-a Ahmedom Doganom. Kao i inače obje frakcije optuživane su za sistematsko kupovanje glasova, pretežito Roma. Osvojile su 11.17% i 7.24% glasova. Zatim je tu koalicija nominalno lijevih proruskih anti-lgbt stranaka okupljenih oko BSP-a koja je odnijela 7.32%, a nakon njih tu su još ITN sa 6.56% i MECH sa 4.44%. MECH (Moral, Edinstvo, Chest, s akronimom u značenju ‘mač’) je desna populistička stranka registrirana početkom ove godine nakon što je njezin predsjednik Radostin Vasilev napustio PP-DB.
Najveći trenutni gubitnik ovih izbora je još jedna ekstremno desna rusofilska stranka – Velichie – koja je izgubila svoje mandate u parlamentu jer joj je za prelazak izborni prag od 4% nedostajalo 0.001%. Na društvenim mrežama mnogi tu situaciju ismijavaju nazivajući 0.001 Lyubo Zhechevim brojem. Ljubomir Zhechev je youtuber/neovisni novinar koji je snimio dokumentarac o Povijesnom parku, projektu na kojemu je “poduzetnik” Ivelin Mihajlov, predsjednik Velichieja, financijski oderao mnogobrojne naivne sugrađane koji su nasjeli na njegova obećanja o parku kao jedinstvenoj turističkoj investiciji. Velichie također navodno vodi vlastitu paramilitarnu organizaciju Balgarski Yunak. Trenutno se razvija kontroverza zbog objavljene snimke na kojoj se vidi kako na jednom biračkom mjestu u oblasti Blagoevgrad član lokalne izborne komisije ispunjava desetak praznih listića u korist GERB-a i DPS-NN-a i slaže ih na unaprijed pripremljene hrpe listića posvećenih tim strankama, a prema jednom nadzornom tijelu na 827 izbornih mjesta u cijeloj zemlji postoji visoki rizik od kupovine i drugih načina uplitanja u izborni proces.
Ivelin Mihajlov, uvjeren da je rezultat njegove stranke posljedica izborne prevare, je u intervjuu 29. listopada pozvao UN da uspostavi nadzor nad idućim izborima. Međutim, sve se ovo odvija u iščekivanju rezultata ponovljenog zbrajanja glasova. Za sada izgleda da ne ginu novi izbori na proljeće. Većina bugarskih glasača zarobljena je u začaranom krugu rezignacije starim vođama i zavedenošću novima, dok god se radi o jednome od njih, šarmantnom i poistovjetljivom čovjeku iz naroda, kakav je bio i sam Borisov, nekadašnji gradonačelnik Sofije, a prije toga vatrogasac – dok se i oni ne pokažu lopovima, pa onda ispočetka. Za razliku od Hrvatske, većina bugarskih stranaka relativno je nova, oformljene su u posljednjih desetak godina. Ali baš kao i u Hrvatskoj radi se o bezidejnim izrazima grupnih interesa sabijenih u uskom koridoru koji im je ostavila s jedne strane nezavidna geopolitička situacija, a s druge slabe mogućnosti razvijanja nacionalnog kapitala. U takvim okolnostima i najbolje namjere relativno brzo se rasplinjuju u pragmatičnosti osobne koristi.
Ipak, PP-DB uspio je provesti neke ograničene ustavne promjene u svrhu demokratizacije, poput ograničenja ovlasti predsjednika za biranje privremenog premijera i nastavljanja rada parlamenta u slučajevima nemogućnosti formiranja ili slamanja vlade. Njihove najambicioznije pothvate po pitanju reforme sudstva i funkcije državnog tužitelja izjalovio je Ustavni sud proglasivši ih neustavnima. Ustavni stručnjaci podijeljeni su između podržavanja te odluke i stava da se radi o još jednom primjeru političke hobotnice GERB-a. U tom svjetlu najironičnija je možda činjenica da su za prihvaćene ustavne promjene osim predlagatelja PP-DB-a glasali još GERB i DPS, a protiv su bili BSP, ITN i Vazrazhdane.
Neka ovaj kratki osvrt ne prođe bez spomena nekih od najeklatantnijih primjera političkih apsurda prisutnih u recentnoj bugarskoj politici. Jedan od njih je jedna od koalicija na izborima 2022. pod vodstvom stranke Balgarski Vazhod, bivšeg ministra obrane i privremenog premijera Stefana Janeva, koja podsjeća na naš Živi zid ali bez aktivističke pozadine – nekoherentni ideološki bućkuriš koji se tek ponekad razaznaje jer ga Janev skriva kao zmija noge – a koja je u sebi okupila suvereniste i nacionaliste, zelene i antikapitaliste, agrarijance, konzervatice i socijaldemokrate. Drugi primjer je koalicija Ljav sajuz za chista i svjata republika, bivšeg premijera Zhana Videnova, vođe plovdivskog Pokreta Che Guevara, u kojoj su se našli nacionalisti, konzervativci i staljinisti. Ni na čije čuđenje osvojila je 0.37% glasova. Zatim ju je zamijenila Neutralna Balgarija koja je 2023. pod isti šator ponovo okupila ultranacionalističku, anti-manjinsku stranku Ataka, stranku Rusofili za vazrazhdane na Otechestvoto (Rusofili za domovinski preporod) te dvije od tri bugarske staljinističke komunističke stranke, a na prvim izborima 2024. pridružila im se i treća staljinistička stranka ali ih je napustila Ataka. Koalicija nije dočekala posljednje izbore jer je implodirala u sukobu između staljinista i desničara, a potom su se i same komunističke partije međusobno zavadile.
Zasigurno najbizarnija pojava na bugarskoj političkoj sceni bila je Narodna partija “Istinata i samo Istinata” Ventsislava Angelova zvanog Chicago (u kojem je ranih 90-ih proveo tri mjeseca, da bi vrativši se, u Bugarskoj otvorio noćni klub Chicago Playboy No. 1). Tijekom 2000-ih optuživan je za švercanje cigareta i hapšen na Cipru s 482 grama heroina, a 2011. je privođen zbog organiziranja zločinačke organizacije za krijumčarenje kokaina iz Perua u Španjolsku. 2014. osuđen je na šest godina zatvora za pripreme na počinjenje zločina krijumčarenja 5 kg kokaina. Kazna mu je potom smanjena na tri i pol godine, da bi nakon toga ponovno bio uhvaćen u Njemačkoj i poslan u zatvor u Belene na još godinu dana. Nakon toga je nakratko zabljesnuo kao organizator anti-covid prosvjeda i širitelj teorija zavjera. Dio Chicagovog standardnog repertoara čine reptili, demoni i Sotona, otvoreni antisemitizam i antipravoslavlje, a svoje pristaše naziva bogovima i boginjama. Je li to posljedica psihičke bolesti ili lukavo sračunatog PR-a u zemlji gdje je u većim gradovima maltene svaki četvrti mladić pripadnik metal scene?
Je li tako šarena, a opet tako jednoobrazna disfunkcionalnost bugarske stranačke politike ono što potencijalno čeka i nas ako ikada uspijemo saznati ima li života i nakon HDZ-a ili se radi o nečemu samo njihovom? Tko zna. U nekim aspektima nalikujemo, u nekima ne. Bugarska je zemlja jeftinih vinjeta, Hrvatska skupih autocesta; Bugarska katastrofalnih cesta (osim glavne autoceste), Hrvatska solidnih (osim one dionice A1 oko Slavonskog Broda); Bugarska je zemlja koja vrvi sve većim brojem uličnih mačaka i pasa i sijasetom pregaženih životinja po cestama, a Hrvatska je taj problem ipak uspjela donekle riješiti. I Bugarska i Hrvatska su zemlje koje gube stanovništvo koje neprestano odlazi, i čije stanovništvo koje ostaje neprestano gubi tim ostankom.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Karlo Mikić, Lupiga, Pexels
Preporučite članak: