Naša Karla Crnčević iz Meksika se javlja s reportažom o cenotesima – mjestima gdje podzemne vode izbijaju na površinu, a koja su u novije vrijeme turistički centri. Turizam se počeo razvijati sedamdesetih godina, a otada industrija samo buja, nudeći radna mjesta, ali bijesno uništavajući prirodu oko sebe i istiskujući domorodačke zajednice.
Prolazeći brzom cestom meksičkog poluotoka Yucatan svakih nekoliko metara možemo primijetiti jumbo plakate koji se obraćaju turistima, i to onima podubljeg džepa. Najčešći su oni koji prodaju šarenu i egzotično upakiranu slobodu, divljinu i avanturu. Xplor freedom starts here kaže jedan, animiran bijelim hetero parom koji pluta na leđima u jednom od bezbrojnih cenotesa i divi se prirodi.
Cenote je rupa u zemlji ispunjena slatkom vodom, mjesto gdje podzemne rijeke izlaze na površinu. Uglavnom je podzemnim kanalima povezana s drugim cenotesima, kavernama i podzemnim spiljama. Ime su im dali španjolski osvajači Meksika, pogrešno tumačeći majansku riječ tz’onot. Ona se koristila za opisivanje velikih kružnih udubljenja koja su se spuštala do primamljivih bazena slatke vode. U regiji u kojoj je vode bilo malo, ovi prirodni izvori bili su magnet za gradnju majanskih naselja.
Osim što su bili vitalni izvor pitke vode, cenotesi su bili duboko utkani u njihova vjerovanja. Dobar primjer toga je nekad razvijen grad, danas arheološko nalazište i još jedna turistička top atrakcija – Chichén Itzá, koji je pažljivo pozicioniran kako bi imao koristi od obližnjih cenotesa. Jedan od njih, Sacred Cenote, bio je ceremonijalnim načinom povezan s Velikim trgom u srcu grada; istraživanje koje je u 20. stoljeću vodio američki arheolog Edward Herbert Thompson otkrilo je ljudske ostatke i mnoštvo artefakata, uključujući drvene idole, keramiku, žad i ukrašene zlatne diskove na dnu tog cenotesa. Nažalost, to je rezultiralo i njihovom krađom i odnošenjem u Sjedinjene Američke Države. I dan danas možete ih naći u Peabody arheološkom muzeju pri Harvardu.
Područje Yucatana ponosi se s nekoliko veoma dugačkih poplavljenih podzemnih sistema spilja od kojih je jedan za sada najdulji na svijetu – Ox Bel Ha (na majanskom Tri smjera vode). On u sebi krije 436 kilometara duge podvodne prolaze te više od 150 cenotesa.
Osim što su bili iznimno važni zbog dragocjene filtrirane kišnice koju čuvaju, sistemi spilja na Yucatanu, s u njima pronađenim ljudskim ostacima i ostacima mastodonta, svjedoče o najranijim ljudskim naseljavanjima ovih prostora. Otkrivanje, istraživanje i mapiranje ovih podvodnih sistema počelo je sredinom 80-ih i još uvijek traje, dok se eksplozija turizma dogodila nešto kasnije. Turizam se na tim prostorima počeo razvijati sedamdesetih godina gradnjom all inclusive resortova na karipskoj obali južno od Cancuna kako bi potaknuo ekonomski rast u ovom dijelu zemlje. Otada industrija samo buja, nudeći radna mjesta, ali bijesno uništavajući prirodu oko sebe i istiskujući domorodačke zajednice.
Ova posebna mjesta, osim što su sjecište podzemnih spilja i putova, sjecište su i različitih profesija vezanih uz turizam.
Kapitalizacija prirodnih ljepota
Kaverne i spilje koje privlače ogroman broj turista federalne su, ali zemlja kojom se do vode dolazi vlasništvo je različitih lokalnih obitelji te se prolazak preko nje naplaćuje. Ulaz u cenote varira o tome što tamo želite raditi, jeste li lokalac ili turist, imate li licencu vodiča ili ronioca, imate li kameru ili ne – uglavnom se kreće od 150 do 500 meksičkih pesosa, što bi bilo od 7 do 25 eura. Uslijed rasta turizma lokalne obitelji – koje su na početku posjete cenotesima na svojim zemljama naplaćivale sitno ili ništa – proširile su svoju ponudu na iznajmljivanje opreme za snorkl (maska, dihalica, sigurnosni prsluk, podvodno svjetlo…), ugostiteljske usluge, podvodne foto usluge, prodaju suvenira. Većina lokalnih obitelji, koje su vlasnici zemlje na kojoj se nalaze ovi turistički dragulji, uglavnom ne zna plivati pa cenotese ne koristi za kupanje, ronjenje i razonodu te ih ne mogu na taj način ni kapitalizirati – taj dio prepuštaju agencijama. To je neki oblik simbioze – agencije dovode turiste koji plaćaju ulaze, popiju piće, kupe suvenir, a lokalne obitelji vodičima i agencijama ne naplaćuju ulaze, niti uzimaju provizije te nude svoju zemlju kao poligon zarade.
Agencije za sve
Agencije se razlikuju – postoje turističke agencije koje nude dnevne izlete kombijem na različita atraktivna mjesta gdje se turisti mogu okupati i zabaviti. Ovakve ture ne uključuju vodiča, već samo vozača kombija koji turiste vozi od lokacije do lokacije te čeka uz sendviče. Druge su one specijalizirane za ronjenje. Naime, u kavernama u kojima je to moguće dopušta se ronjenje uz vodiča koji je profesionalni ronilac u spiljama, isključivo klijentima koji su završili osnovni tečaj ronjenja u oceanu (open water tečaj) te imaju dokument koji to dokazuje. Kaverne daju dojam spilja, ali izlaz na površinu uvijek je udaljen samo minutu ili dvije od unutrašnjosti, što znači da su niskorizične (za razliku od spilja koje nemaju ulaze dnevnog svjetla i jednostavne izlaze u slučaju opasnosti). Timovi su sastavljeni od najviše 5 ronilaca (uključujući vodiča) i moraju se držati posebnih pravila. Ronioci koji žele biti vodiči u kavernama ranije moraju proći oko 8 do 9 tečajeva, uključujući i onaj najvažniji – FUL CAVE. Cijene po tečaju su u prosjeku oko 1.000 američkih dolara, ponekad nešto više. Tečajeve drže certificirani instruktori, koji su uglavnom i vlasnici agencija. Osim tečajeva koje prodaju novim vodičima, koji onda često rade za njih, prodaju usavršavanja, turistička vodstva i iznajmljuju potrebnu opremu. Agencije i dive shopove većim dijelom otvaraju stranci – odnosno ronioci iz zapadne Europe – Austrije, Italije, Francuske, Španjolske, ali i SAD-a. To su ljudi koji imaju sredstva za uložiti u opremu (koju kasnije iznajmljuju), prostor za rad te, najvažnije, znanja i vještine stečene skupim tečajevima. Vodič mora imati svoj automobil (uglavnom neki s pogonom na sva četiri, poput džipa) kako bi na zabačene lokacije mogao prevesti klijente i opremu koja se sastoji od ronilačkih odijela, regulatora, boca s kisikom pod pritiskom i ostalih pomagala.
Hijerarhija rada je poprilično jednostavna – ronioci s privilegiranijom pozadinom koji su imali pristup i mogućnost usavršavanja diljem svijeta na top ronilačkim destinacijama, kao i dostupnost svih tečajeva koji će ih dovesti do razine vodiča ili instruktora, oni su koji od ovakvog turizma najviše profitiraju. Oni su vlasnici agencija koje prodaju iskustvo ronjenja, često turistima koji imaju premalo iskustva za ovako zahtjevne lokacije, pa je rezultat često nenamjerno uništavanje unutrašnjosti kaverna ili spilja, pogotovo onih visoko dekoriranih s velikim brojem stalaktita i stalagmita koje je lako okrhnuti nepažnjom.
Vlasnici agencija, iako su certificirani vodiči, ture više ne vode, već samo rade tjedne ili mjesečne rasporede za vodiče iz svojih agencija. Turisti dolaze po brzo i egzotično iskustvo, agencije to jednostavno prodaju, a vodiči su odgovorni za sve što se u kaverni dogodi. Ako rade za agencije vodiči imaju fiksni raspored koji uglavnom znači kako je svaki dan radni dan, s ponekim slobodnim danom kad su iscrpljeni ili bolesni. Mjesečna plaća je fiksna i kreće se između 800 i 1.200 dolara. Ako su vodiči freelanceri sami sebi određuju ritam, odnosno ne moraju raditi svakodnevno i mogu raditi za različite agencije. No ako žele zaraditi pristojnu mjesečnu plaću moraju si zadati frekventan ritam vođenja, sami plaćaju servis svog automobila i ronilačke opreme, nove tečajeve i usavršavanja.
Opasni autopilot
Turist jednu ronilačku turu kaverne plati od oko 100 do oko 130 dolara. Od toga freelance vodič na kraju dana dobije oko 50 do 70 dolara od kojih mora pokriti troškove benzina koji je taj dan potrošio i hrane te mu na posljetku ostane oko 25 do 35 dolara. Osim što su vodiči, oni su i vozači, tako da nakon dana koji obično kreće oko 7 ujutro, nošenja teške opreme, vožnje na lokacije, dva zarona (od kojih neki znaju biti duboki zaroni koji drugačije utječu na tijelo), opet voze natrag. Radni dan uglavnom traje između 9 i 11 radnih sati. Vlasnici agencija ni stalno zaposlenim vodičima, ni freelancerima ne plaćaju zdravstveno i mirovinsko osiguranje, iako je po zakonu to obvezujuće. Takva im praksa prolazi zbog manjka nadležnih kontrola te niskih kazni.
Naša sugovornica koja radi za jednu srednje veliku turističku agenciju baziranu u Tulumu svjedoči kako je na povratku s posla doživjela lakšu prometnu nezgodu, poslodavac je odbio platiti troškove liječenja i osiguranja automobila, a kako ne bi ostala bez posla i kako se o njoj ne bi proširio “loš glas” sama je pokrila sve svoje troškove te nastavila raditi nakon što se oporavila.
Osim što je fizički iscrpljujuć, posao kojim se bave opasan je i rizičan, te vodiči svjedoče da se nakon par uzastopnih dana rada osjećaju dekoncentrirano i umorno te da često rade na autopilotu, što i njih i turiste koje vode dovodi u potencijalno opasnu situaciju.
Ostala radna snaga koja je nezaobilazna kako bi se ovaj tip turizma održao je gotovo nevidljiva, to su čistačice, čuvari, prodavači kokosa i suvenira, nosači, vozači, recepcionari, vrtlari, kuhari, konobarice, sobarice, animatorice… Još jednom ponovljena jasna formula turizma na specifičnoj mikrolokaciji.
Dok turizam na meksičkim Karibima ne prestaje rasti prodajući ideju kako ste baš tamo nešto bliže slobodi nego u svojim uredima i komotnim sofama, meksička vlada povrh krhkog tla koji krije beskonačan broj spilja gradi dugački vlak Maja koji obećava prosperitet i progres, stavljajući privatne interese na prvo mjesto, kupujući zemlju siromašnih zemljoradnika i krčeći kilometre i kilometre džungle. S druge strane karteli djeluju tiho iz sjene, ubirući svoje poreze, kontrolirajući teritorije uz obalu i pazeći da ne uplaše turiste, jedini izvor sigurne i obilne zarade.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: dronepicr/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: