Large adalen31

U svom novom tekstu rubrike „Džemper za vinograd“ naš Filip Peruzović podsjeća nas na film Boa Widerberga „Ådalen 31“ iz 1969. – o radničkim životima koji su izgubljeni da bi Švedska postala socijalna država. I mnogočemu drugome.

 

Govori li vam što ime Ådalen?

Ako ste poput mene, vjerojatno ne. Malo tko je čuo za riječnu pokrajinu u Švedskoj u kojoj se prije nešto više od 90 godina dogodio jedan od ključnih trenutaka u pretvaranju Švedske u socijalnu državu, koji je ujedno i obilježio povijest radničke borbe u svijetu.

14. 4. 1931. godine je, naime, švedska vojska otvorila vatru na svoje sugrađane i sugrađanke, radnike i radnice koji su mirno prosvjedovali, i usmrtila njih petero. Oskar Berggren, Erik Bergström, Evert Nygren i Sture Larsson životom su platili želju za boljim i pravednijim svijetom. Peta žrtva Eira Söderberg, dvadesetogodišnja djevojka, bila je nedužna promatračica – poput nekog tko na Trgu bana Jelačića čeka tramvaj i promatra obližnji prosvjed.

O tim je događajima 1969. Bo Widerberg snimio film Ådalen 31. Iako je na filmskom festivalu u Cannesu osvojio nagradu žirija (drugu najprestižniju nagradu festivala uz „Zlatnu palmu“) te je nominiran za Oscara za najbolji strani film, danas je – poput događaja koje opisuje – pomalo zaboravljen. Svakako ga je vrijedno proučiti, zbog toga što filmova koji direktno tematiziraju radničku borbu – a kamoli još dobrih – nema mnogo. A Ådalen 31 odličan je film.

Film započinje bilješkom koja ukratko opisuje povijesni kontekst – „1931. je godina i radnici u Ådalenu, pokrajini bogatoj drvnom industrijom, prosvjeduju u znak podrške radnicima u Marmi kojima su industrijalisti snizili nadnice. U mirnom prosvjednom maršu koji je uslijedio, petero ih je usmrćeno. Ovaj im je film posvećen.“

Ådalen 31 služi se efikasnom taktikom koju je patentirao naš Nikola Tanhofer u filmu H-8 – znamo da će netko poginuti, ali ne znamo tko. To iščekivanje i strah za likove uz koje smo se vezali stvaraju stalnu napetost koja i trenucima razbibrige daje zloguki predznak.

Početak je vrlo nekarakterističan za film koji prikazuje radničku borbu jer kreće prizorima dokolice. Naime, radnici su u štrajku solidarnosti u kojem svaki dan provode kao da je nedjelja, dok čekaju da se njihovi zahtjevi usliše. Dobrih pola sata pratimo razne članove obitelji Andersson te njihove prijatelje i kolege dok love ribu, sviraju glazbene instrumente kućne radinosti i promatraju prve znakove proljeća. Na trenutak, radnici i radnice izgledaju kao pripadnici vladajuće klase koji si mogu priuštiti dokoličarenje. Film nam vrlo pametno pokazuje kakav bi za njih život mogao biti kada ne bi bio opterećen mukotrpnim radom i stalnom borbom za preživljavanjem. No, njihova dokolica ima gorak okus i obojena je konstantnim materijalnim brigama – kada jedan od dječaka nezgodno doskoči na tlo otac se naljuti, pitajući ga zna li koliko košta slomljena noga. Njihova je privremena idila prepuna pukotina kroz koje se pruža pogled na stvarni svijet.



U fokus filma polako dolazi Kjell Andersson, najstariji sin koji je zaposlen u uredu industrijalista i vlasnika lokalne pilane Björklunda. Sve više vremena provodi u luksuznoj kući Björklundovih, gdje ga njegova žena poučava francuskom impresionizmu i uči kako pravilno izgovoriti ime slikara Pierrea Augustea Renoira. Kjell ime izgovara ponovo i ponovo, sve dok to ne uspije učiniti savršenim francuskim naglaskom. Njegova je upornost istovremeno smiješna i uznemirujuća, jer pokazuje gorljivu želju da se uklopi i pokaže da je jednako dobar. On ne želi zaglaviti u tvornici na nekom fizičkom poslu koji će mu slomiti tijelo, a možda i duh. Želi se izdići iz svoje situacije. Postati klasni prebjeg. Usred redovitih posjeta bogatoj kući Björklundovih, svidi mu se njihova kćer. Film ne ulazi u to je li riječ o nevinoj tinejdžerskoj ljubavi, ili mu je ona privlačna kao ulaznica u svijet čijim dijelom očajnički želi biti. Mladi su i zaljubljeni, rade ono što mladi i zaljubljeni inače rade, i ona ostaje trudna.

Ali u mjesto dolaze štrajkolomci i dokolica je gotova. Kapital pati i spreman je poduzeti sve kako bi se nastavio oplođivati. Radnici iz Adalena se okupljaju, rastjeruju štrajkolomce i ponižavaju ih. Kjellov otac Harald Andersson jednog od njih spašava od bijesne rulje koja ga je spremna linčovati i zatvara ga u kuću Anderssonovih. Nastaje sukob između samih radnika. Mladi i nabrijani progonitelji optužuju oca da je na strani štrajkolomaca. On im pokušava objasniti da se ne može sve riješiti silom. Oni pak smatraju da promjena bez sile nije moguća, i da su ih prazne riječi i jalovi pregovori doveli do toga gdje jesu. Film, dakle, pokazuje unutarnji razdor među radnicima i kompleksnu dinamiku odnosa u kojima ništa nije crno-bijelo. Radničko štrajkačko tijelo nije amorfna, unificirana masa koja nepokolebljivo teži ujedinjenom cilju. Među radnicima postoje podjele, nesigurnosti i razlike koje se rijetko razaznaju na fotografijama uspješnih marševa.

Tenzije rastu i osjećamo da se prema velikom tragičnom događaju najavljenom na početku filma sve slijeva kao u lijevak. Vlasti u pomoć štrajkolomcima i industrijalistima šalju vojsku. Proljeće je, sve pupa i cvijeta, no sliku proljetne idile kvari dolazak vojnika na konjima te ubojita automatska strojnica. Kulise za veliku tragediju postavljene su. Nekoliko tisuća radnika hoda u mirnom prosvjednom maršu, dok im vojnici prijete da će pucati ako nastave dalje. Radnici odgovaraju da imaju pravo na miran način izraziti svoje nezadovoljstvo, no nervozni i uspaničeni vojnici otvaraju vatru. Kraj je već poznat s početka. Petero mrtvih.

Sirene industrijskog postrojenja oglašavaju se u znak poštovanja prema poginulima. Kjell doznaje da je njegova djevojka pobacila. Nije izgovoreno, ali je očito: njezina obitelj ne želi da ona ima dijete s radnikom. Klasne granice nisu vidljive, ali su nepremostive. U jalovom činu prkosa, Kjell ocu svoje nesuđene nevjeste savršenim francuskim naglaskom ponavlja: Pierre Auguste Renoir. Pierre Auguste Renoir. Pierre Auguste Renoir.

Nakon toga vraća se u tvornicu jer raditi se mora. Preživljavanje obitelji ovisi o njemu. Snovi o studiju medicine, francuskom impresionizmu i boljoj budućnosti za njega će ostati samo snovi. I kao što je on ponavljao Renoirovo ime, film tiho ponavlja: šanse nisu jednake za sve. Šanse nisu jednake za sve. Šanse nisu jednake za sve.

Šanse nisu jednake za sve.

Nakon događaja prikazanih u filmu, pala je konzervativna vlada i na scenu su stupili socijal-demokrati koji su Švedskom vladali idućih četrdeset godina. Švedska je postala socijalna država. Ali šanse i dalje nisu jednake za sve, niti tamo niti igdje drugdje. Po radnicima se ne puca, ali se više niti ne mora pucati jer oni više nisu snažno, koherentno tijelo. I više nema solidarnosti zbog koje će prestanak rada tvornice u Marmi značiti i prestanak rada tvornica u Stockholmu, Ådalenu, Malmöu. Jednako kao što su pirotehničari Mungosa, radnice Kamenskog, radnici Uljanika ili Željezare Sisak usamljeni u svojoj borbi. Njihovi su protesti usamljeni glasovi na vjetru. Tvornice se zatvaraju, ljudi dobivaju otkaze, i to je svima postalo normalno.

To je prihvaćanje mnogo ubojitije od strojnice švedskih vojnika jednog lijepog proljetnog dana u Ådalenu.


Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Naslovna fotografija: Sten Sjöberg
Tekst napisao:

Filip Peruzović


    Preporučite članak: