Na današnji je dan prije 450 godina ugušena seljačka buna. Naš je Filip Peruzović ususret obljetnici pogledao film “Seljačka buna 1573.” Vatroslava Mimice, jedno od mnogih umjetničkih djela inspiriranih ovim povijesnim ustankom.
Ovog će se vikenda zagorskim bregima neprekidno oriti nježan zov junačkih grla:
Buuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuna!
I još gromoglasniji odgovor, koji će poplašiti i ono malo preostalih kokoši, turista i feudalaca:
Trajeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!
Naime, ove subote, 11. veljače u Donjoj Stubici, obilježava se 450. godišnjica Seljačke bune, jednog od najvažnijih događaja hrvatske povijesti. Te su davne zime potlačeni kmetovi vođeni Matijom Gupcem hrabro ustali protiv svog klasnog neprijatelja, feudalaca plemićkog porijekla utjelovljenih u zloglasnom Franji Tahiju. Seljački su se sinovi i kćeri svime što im je došlo pod ruku borili protiv oklopljene i istrenirane profesionalne vojske kojoj bi na kraju i pokazali njenoga boga da joj u pomoć nije došlo još malo oklopljene i istrenirane profesionalne vojske.
Legenda kaže da je nakon toga Matija Gubec na Markovog trgu u Zagrebu prvo mučen usijanim kliještima, potom okrunjen željeznom krunom i na kraju raščetvoren.
Riječ je o umjetnički vrlo privlačnoj i plodnoj tematici koja je, između ostalog, potaknula stvaranje drame Mirka Begovića Matija Gubec, kralj seljački iz 1859, romana Augusta Šenoe Seljačka buna iz 1877. te drame Marije Jurić Zagorke Evica Gupčeva iz 1903. godine. Zagorka je priču ispripovijedala iz ženske perspektive, one Matijine zaručnice Evice, čime je bila (barem) 120 godina ispred svoga vremena. Bilo je tu i stripova (npr. Matija Gubec Ivice Bednjanca iz 1965. godine), čak i rock opera (Gubec-beg Ivice Krajača, Miljenka Prohaske i Karla Metikoša iz 1975), a naravno i filmova.
Prvi film snimljen o Matiji Gupcu ujedno je i drugi hrvatski igrani film uopće – Matija Gubec redatelja Aleksandra Biničkog iz 1917. koji je nažalost izgubljen te je od njega preostala tek jedna fotografija. Drugi i posljednji je Seljačka buna 1573. Vatroslava Mimice iz 1975. godine, i upravo ćemo se njime pozabaviti u ovom izdanju Džempera.
Riječ je o jednom od najkompleksnijih projekata ne samo hrvatske, nego i jugoslavenske kinematografije. Iako je Mimica isprva filmom planirao obilježiti okruglu 400. obljetnicu Seljačke bune, zbog opsežnosti projekta „promašio“ ju je za dvije godine. (Legenda kaže da je film zapeo na mrtvoj točci s koje ga je pokrenuo nitko drugi nego – drug Tito.)
Nakon premijere film nije baš naišao na najtopliji prijem domaće kritike i javnosti, te je tako na filmskom festivalu u Puli osvojio tek brončanu nagradu, premalo za film takvih ambicija. Vani je prošao mnogo bolje te je osim nastupa i nagrada na festivalima u Napulju i Sao Paolu prikazan u programu „15 dana autora“ na filmskom festivalu u Cannesu, što je vrlo značajno postignuće. S godinama je reputacija filma ipak rasla, te je s novijom generacijom filmskih kritičara doživio značajnu revalorizaciju. Teško je zamisliti ljepši hvalospjev od onoga istkanoga u Hrvatskoj enciklopediji:
„(Mimica)...ostvaruje najzamašnije djelo svoje karijere, ali, po produkcijskim vrijednostima, i hrvatske kinematografije uopće, povijesni spektakl Seljačka buna 1573. (1975), film konceptualno postavljen, na zasadama kazališne teorije Bertolta Brechta i novijih historiografskih istraživanja o sjevernohrvatskoj renesansi (Josip Adamček), kao atipični historijskomaterijalistički antispektakl koji demitologizira građansku, historicističku percepciju nacionalne povijesti, njezinih mitskih mjesta i figura, a ističe se zanemarivanjem individualnoga junaka u korist fragmentarne i distancirane naracije te kontekstualnog zahvaćanja aspekata sjevernohrvatskoga kasnog srednjovjekovlja, s likovnim asocijacijama na Pietera Bruegela, Hieronymusa Boscha i Krstu Hegedušića, uz minucioznu pozadinsku rekonstrukciju srednjoeuropske svakidašnjice toga doba.„
Razlog za inicijalnu mlaku recepciju filma zasigurno leži u činjenici što je riječ o povijesnom događaju te jednom od narodnih heroja o kojem svatko ima određenu predodžbu. To zorno pokazuje činjenica da je prilikom priprema za film tjednik Studio pozvao čitatelje da opišu svoje viđenje Matije Gupca, kao i glumca koji bi ga, po njima, najbolje utjelovio. Kao što u svojoj knjizi Gdje si bio 1573? piše Tomislav Oroz, „Čitatelji raznih dobnih skupina i profesija iz čitave Jugoslavije poslali su na adresu redakcije do 27. travnja 1972. godine desetak tisuća pisama, crteža, skulptura i gipsanih odljeva inspiriranih Gupčevim likom.“ Iako su neki od čitatelja za ulogu Gupca predlagali sebe, svoje roditelje, prijatelje i susjede, Mimica se na kraju opredijelio za Fabijana Šovagovića.
Ogroman interes čitatelja pokazao je da svatko od njih ima svoju predodžbu Gupca, od kojih ga je većina vidjela kao heroja, gotovo superjunaka. I u tom grmu vjerojatno leži recepcijski zec, jer je Mimica u svojoj ekranizaciji Matiju Gupca odlučio gurnuti u drugi plan te priču ispripovijedati iz perspektive fikcionalnog mladića Petra (ili odmilja Petreka). Gubec, tj. Šovagović se tako pojavljuje tek nakon pola sata filma (i to igrajući šah!), ne progovorivši niti riječ, i sve do pred sam kraj filma ostaje mučaljiv i zamišljen lik, što mu daje auru misterioznosti.
Iako je inspiraciju za svoju ekranizaciju Mimica crpio iz Seljačke bune Augusta Šenoe, Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže te proučavanja povijesnih dokumenata, prilikom pisanja scenarija nije slijepo slijedio neki od postojećih predložaka, već se opredijelio za svoju jedinstvenu umjetničku viziju. Za Mimicu heroj očito nije osoba nego narod, stoga nije želio mitologizirati jednog čovjeka nego ukazati na borbu čitave jedne klase. U skladu je to s njegovim uvjerenjima bivšeg partizana i sudionika Narodnoslobodilačke borbe, kao i razdobljem socijalizma u kojem je živio, u kojem je vladala (barem na papiru) ideja egalitarnosti. Petra se stoga može smatrati predstavnikom naroda, jer Gubec je jedan, a onih poput Petra ima tisuće i tisuće, a Mimica je upravo njih želio staviti u prvi plan.
Film započinje brutalnom sekvencom u kojoj se dekadentni plemići upuštaju u lov na divljač koji se ubrzo pretvori u lov na ljude. Naime, Petar i njegov otac pokušavaju prikupiti nešto gljiva kako bi se mogli prehraniti, no riječ je o vlastelinovom zemljištu. Kao kaznu za taj prekršaj, plemići umjesto divljači stanu loviti Petrovog oca te ga rastrgaju njihovi psi. Petar svemu tome svjedoči, što u njemu raspiruje mržnju koja će plamtjeti cijeli film. (Sličan početak prikazan je i u prvoj epizodi Ratova zvijezda Georga Lucasa, kada zli Imperij ubije tetku i tetka Lukea Skywalkera te spali njihovu farmu, tako da je jedini mogući zaključak taj da je Lucas gledao Seljačku bunu i od Mimice maznuo uvodnu sekvencu.)
Kroz Petrove oči promatramo plemićko ugnjetavanje seljaka, ali i rađanje pokreta otpora u čije se redove pokušava infiltrirati. Paralele između kmetova i partizana i više su nego očite i namjerne te su pogotovo vidljive u bojnim pjesmama kojima se seljaci „nabrijavaju“, u pisanju kojih je sudjelovao i sam Mimica, po uzoru na partizanske pjesme koje je slušao. Petar će se na kraju boriti uz bok Gupcu, kao i njegova majka i sestra, te će na kraju biti jedan od rijetkih koji će preživjeti. To je dodatni razlog zašto Mimica za protagonista nije uzeo Gupca: jer je njegov kraj tragičan, mučan i neoptimističan. Kada bi film bio ispripovijedan iz njegove perspektive, ostao bi dojam kako njegovom smrću završava i borba. No, Petar živi dalje, a s njim i revolucionarni zanos, kao i osjećaj za pravdu te vjera u bolje sutra. Gubec je umro, ali narod živi, osjećaj je s kojim bi gledatelj trebao napustiti kino. Ili, u novije vrijeme, zatvoriti prozor YouTubea. (Kad smo kod toga, evo linka na kojem možete pogledati cijeli film.)
Sada, 450 godina nakon povijesnih događaja prikazanih u filmu, vrijedi se zapitati: tko su danas kmetovi, a tko feudalci? I je li vrijeme za novu bunu?
Jer riječi koje izgovara Mimičin Gubec lako bi mogle vrijediti i danas:
„Nitko nema pravo da se na stare zasluge prizivle. Jer samo svakodnevno poštenje čini ljude plemenitim. Zakaj smo se stali, nek da loše gospodske navade promenimo! Zrušimo prava i privilegijum plemićof. Gdo nekaj velko dosegnuti hoče, mora ostati sam. No naš se glas nigdar ne bu zgubil. Čul se bu kroz se prihahajuče veke. Ako ikaj na tom svetu vredi da se o njem govori i piše, ondar je to ova naša pravična kmetska bojna. Iz naturalne ljubavi človeka za pravdom i ljudskim živlenjem rojena!“
Buuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuna!
Trajeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: snimak zaslona, YouTube/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: