Ako se ovaj vikend premišljate koji biste film pogledali – naš Filip Peruzović ima preporuku za vas.
U Džemperu za vinograd nedavno smo započeli filmsko putovanje svijetom, koje ćemo u ovom izdanju nastaviti ploveći 250 milijuna dolara vrijednom jahtom na kojoj se odvija klasna borba za preživljavanjem u filmu Trokut tuge Rubena Östlunda. Ta je jahta uplovila i u naša kina, pa je požurite pogledati dok je u njima još uvijek usidrena.
(Ne brinite, nije kraj morskim metaforama, imamo ih koliko je i srdela u čistom Jadranskom moru.)
Za kormilom spomenute jahte trebao bi biti pijani kapetan kojeg tumači Woody Harrelson, no njome zapravo upravlja Šveđanin Ruben Östlund koji je ovim filmom zaradio još jednu epoletu na svojoj uniformi, novu Cannesku palmu, čime je ušao u elitni krug redatelja u kojem se nalaze samo još devetorica odabranih koji su to priznanje uspjeli osvojiti dvaput. Riječ je o njegovom prvom filmu na engleskom jeziku, međunarodnoj koprodukciji s budžetom od 15,6 milijuna dolara, u kojoj je sudjelovalo zemalja koliko i na prosječnoj Olimpijadi.
Östlund je ovim filmom pokušao uhvatiti vrlo rijetku ribu koja se zove komercijalno uspješan umjetnički film. Prema službeno dostupnim podacima, čini se da je u tome uspio jer je film dosad zaradio 15,2 milijuna dolara, a tek je krenuo u svjetsku distribuciju, tako da će ta brojka u idućim tjednima bez sumnje značajno porasti. Također, s obzirom na to da je riječ o Canneskom pobjedniku, nakon kinoprikazivačkog ciklusa za njim će se trgati razne svjetske televizije, a zasigurno i neka od velikih platformi, tako da će ulov biti i više nego dobar.
No, unatoč Zlatnoj palmi, riječ je o filmu koji je naišao na podosta podijeljena mišljenja kritike, pri čemu neki Östlundov film slave kao slojevitu i britku socijalnu satiru, dok ga drugi smatraju plitkim poput mora kod Rajske plaže na Rabu. Iako se po mom mišljenju nećete smočiti iznad koljena, riječ je o filmu koji daje mnogo materijala za razmišljanje, nikog neće ostaviti ravnodušnim te sadrži nekoliko trenutaka čiste genijalnosti. Stoga vam, ako ga još uvijek niste pogledali, svesrdno preporučujem da to sada učinite jer zasigurno nećete požaliti.
(Iako bi se tako moglo činiti na prvu, nažalost nisam plaćen za promoviranje Östlundovog filma, kao što će postati jasnije u nastavku teksta.)
No, da ne duljimo, pogledajmo detaljnije što se krije ispod palube.
Oprez: tekst koji slijedi sadrži spoilere
Film započinje satiričnim prikazom svijeta mode u koji ulazimo kroz vizuru jednog od glavnih protagonista filma, mladog Carla koji radi kao maneken i u vezi je s influensericom Yayom. Oboje žive od svoje ljepote, pri čemu njoj ide bolje i zarađuje više, s čime se Carl ne zna dostojanstveno nositi. Yaya na račun svog influensanja dobiva poklon-ljetovanje na luksuznoj jahti te se ona i Carl upućuju na krstarenje koje bi trebalo osnažiti njihovu još uvijek nejaku vezu.
Tamo upoznaju cijelu galeriju specifičnih likova koji pokrivaju paletu od jako do bezobrazno bogatih, i natječu se u tome koji će se od njih pokazati imbecilnijim, razmaženijim i nesvjesnijim svoje privilegirane pozicije. Brodska posada pritom mora trpjeti sve njihove mušice, među kojima su možda najgori i najjeziviji trenuci u kojima im se bogataši pokušavaju približiti i umanjiti besramno vidljive klasne razlike među njima kako bi se naslađivali vlastitom velikodušnošću. Östlund pažljivo i sadistički gomila njihovu antipatičnost kako bi ih u klimaktičnoj petnaestominutnoj sekvenci filma, koja će zasigurno postati kultnom, mogao kazniti. Sadržaj te sekvence, kako vam ne bismo oduzeli njenu klimaktičnost, nećemo otkrivati.
Nakon neočekivanog incidenta, dio putnika i posade broda završava na izoliranom otoku – i tamo se uloge počinju izvrtati. Bez kontakta s civilizacijom i ograničenih količina hrane i vode, stotine tisuća dolara vrijedni satovi postaju manje vrijedni od vrećice čipsa. Nestaju umjetno stvorene vrijednosti koje kapitalističko društvo pridaje luksuznim predmetima, kao i postojeća društvena hijerarhija te odnosi moći. U novopronađenim uvjetima počinje vladati meritokracija – na čelu društvene piramide odjednom se nađe filipinska čistačica brodskog zahoda, koja jedina među okupljenima zna zapaliti vatru i uloviti ribu. Dolazi vrijeme matrijarhata, koji može pomutiti jedino neočekivano otkriće na kraju filma...
Najsvjetliji trenuci filma kriju se u pojedinim dosjetkama – poput scene u hotelskoj sobi u kojoj Carl pokušava ugasiti samostojeću svjetiljku, što mu zbog preobilja prekidača nikako ne polazi za rukom. Tim je suptilnim i komičnim detaljem Östlund rekao mnogo više o izgubljenosti pojedinca u svijetu preobilja nego u većini mnogo glasnijih scena u kojima svoju poruku kao da viče s krovova pritom držeći megafon. Šteta što nije imao više povjerenja u inteligenciju gledatelja te je film odvukao u smjeru suviše očitog. Jer očito je da Östlund voli promatrati ljude i ima istančan sluh za njihove specifičnosti, s posebnim senzorom za trenutke niskosti, pri čemu ih nekad promatra s nešto više, a nekad s nešto manje simpatije.
Svejedno, ono što u mnogim situacijama spašava pretjeranu eksplicitnost scenarija jest činjenica da je film prožet humorom koji pokriva cijeli registar od sofisticiranog do vrlo rudimentarnog, nekada i unutar iste scene – kao u briljantnom prikazu pijanke u kojoj mrtvi pijani likovi koje tumače Woody Harrelson i naše gore list Zlatko Burić brodskim interkomom maltretiraju već izmučene putnike marksističkim doskočicama.
Gluma je beziznimno izvrsna i izrazito ujednačena. Ističu se Burić, Harrelson te filipinska glumica Dolly de Leon u ulozi s kojom će se zasigurno probiti na međunarodnu scenu. Odlični su i mladi glumci koji tumače Carla i Yayu, britanski glumac Harry Dickinson te južnoafrička glumica Charlbi Dean, koja je nažalost nedugo nakon premijere Trokuta tuge tragično preminula u 32. godini.
Ipak, riječ je o filmu koji nije bez mana. Jedna od većih svakako je to što se sve što je uspješno gradio u prvom dijelu počne polagano ispuhivati poput probušenog luftića nakon što se radnja prebaci na plažu te na kraju završava mlako, prilično očekivanom poantom. Druga je svakako pretjerano inzistiranje na jednoj premisi, a to je da su bogati ljudi grozni.
To 147-minutno sviranje po jednoj te istoj žici u sebi potencijalno krije i nešto kontroverzno. A to je činjenica da je možda, želeći kritizirati moderno kapitalističko društvo i njegove najradikalnije izvedenice, Östlund zapravo snimio film kojim posredno doprinosi tome da se takvo društvo perpetuira. Jer riječ je o filmu koji nam pruža zadovoljstvo da se nakratko smijemo onima koji sve konce drže u svojim rukama i upravljaju našim životima, ali koji je prožet nekim nepokolebljivim uvjerenjem da je društvena nejednakost nepromjenjivi zakon koji se ni na koji način ne može iskorijeniti jer su ljudi jednostavno takvi. Film nakon odjavne špice gledatelja ne ostavlja u želji da ode na barikade i bori se za pravednije društvo, nego da ode u prvu birtiju popiti jednu previše jer je svijet takav kakav jest i tu se ništa ne može učiniti.
Poanta je to koja je vrlo cinična, ali i vrlo opasna – jer ako se ništa ne može učiniti ne postoji niti osobna odgovornost. Oni neprivilegirani se nemaju razloga pokrenuti kako bi promijenili postojeće stanje stvari, a oni besramno bogati onda zaista mogu, poput jedne od putnica u Östlundovom filmu, sjesti pored bazena, otvoriti skupi šampanjac, i onima manje sretnima govoriti “ja nisam kriva, nisam birala da se rodim tu gdje jesam, svi smo jednaki“, i još i očekivati da će to oni prihvatiti sa smiješkom.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: snimka zaslona, YouTube/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: