"Cijeli dan nisam stala" tako se zove dokumentarni film u kojem Klara Berdais opisuje posao radnice u kulturi, organizatorice raznih kulturnih događaja, posao koji joj često ne dopušta da stane od jutra do mraka. Radno vrijeme je manje-više uvijek, slobodnog vremena gotovo da i nema.
Buđenje kratko iza sedam, prva kava i cigareta, pogled na kompjutor, u inboxu čeka pet mailova koji su stigli kasno sinoć i na koje se natjerala ne odgovoriti, jer radila je cijeli dan. Tako će uostalom, radeći, provesti i cijeli dan koji tek kreće. I takav će biti cijeli niz dana iza toga...
"Imam stalni posao, još barem tri projekta preko godine i još kakav posao koji uleti. Tom računicom barem četiri puta godišnje imam prosječnu plaću, što god to značilo. Ipak, ako mi se sutra pokvari auto sumnjam da ću imati love za popravak.", objašnjava u, dijelom autobiografskom, kratkom dokumentarnom filmu koji se bavi prekarnim uvjetima rada u kulturi.
Upečatljivi su kadrovi filma u kojima kamera u krupnom planu prikazuje rokovnike, u raznim bojama gusto ispisane stranice Klarina radnog kalendara. Tjedni i mjesečni rasporedi, ponedjeljci, utorci, srijede..., ali i radne subote i nedjelje. Sastanci, dogovori. Naposljetku sve što je odradila debelo križa, odmah precrtava, miče s dnevnog reda ne bi li si i mentalno dala pravo na odmor, na odlazak na počinak, na poneki, rijedak, slobodni dan.
"Imam stalni posao u kulturi kojeg obožavam. Bavim se stvarima koje volim. Zadnje tri godine radim u udruzi Restart koja se bavi produkcijom i distribucijom dokumentarnih filmova. No, generalni je problem što ni stalni posao u kulturi koji ti daje neko zaleđe sigurnosti i mjesečni prihod na koji možeš računati, danas s ovakvim cijenama najmova, namirnica, s ovakvim troškovima života naprosto nije dovoljan. Uz stalni posao ljudi u svoje slobodno vrijeme rade još niz projektnih poslova ne bi li imali tu bajnu prosječnu hrvatsku plaću. Osobno, ne mogu zamisliti život u kojem mi je izvor financija isključivo rad na projektima. Iako, poznajem ljude kojima takav način rada i života odgovara i ne bi ga mijenjali. To jako ovisi od osobe do osobe.", komentira Klara Berdais.
Diplomirala je novinarstvo, već za studija radila u više medija, četiri godine na Radio Studentu bila urednica glazbenog programa i voditeljica i urednica emisije “Iskopčani petak”. Završila je Kulturpunktovu novinarsku školu, tamo je zadnju godinu dana angažirana kao mentorica i predavačica, a od 2021. je u Restartu. Radi i za više filmskih festivala (Star Film Fest, Liburnia Film Festival, Cherry Pop Festival), radi i razne druge stvari u kulturi. Radnici u kulturi pripremaju izložbe, program, koncerte.
Netko ih plaća da gledaju filmove, obilaze predstave, čitaju knjige i još se, eto - žale. Mnogi imaju dojam da se ljudi u nezavisnom kulturnom sektoru zapravo - igraju, da to nije posao, već "zezancija". Ili, kako u filmu kaže, "čista zajebancija". Što bi takvima poručila? "Razumijem da ne konzumiraju svi kulturu, pogotovo ne prate svi nezavisnu kulturu. Isto tako, jasno mi je da mnogi ne znaju što sve treba da, primjerice, neki film dođe u kino, da postoji radno mjesto, netko tko se time bavi, tko je za to zadužen. Tako je i kad hoćete napraviti izložbu, radionicu, predstavu i slično. Iza toga netko stoji, netko tko to sve organizira, priprema. Svi smo mi navikli kulturu konzumirati u njezinom gotovom obliku i ne zamjeram što ljudi ne znaju i ne razmišljaju o onima koji stoje iza toga. Ali, usporedbe radi, ja ne pratim nogomet niti bilo koji sport i ne znam što je potrebno da se održi jedno europsko prvenstvo ili lokalni turnir pa opet ne umanjujem rad tih ljudi kao što ne umanjujem bilo čiji rad u bilo kojoj profesiji. Neznanje i nezainteresiranost nije opravdanje za umanjivanje i omalovažavanje nečijeg rada."
Ima li neku svoju strategiju borbe s tjeskobom i nesigurnošću koju ovakav posao, tj. ovakva pozicija na neuređenom tržištu, neminovno donosi? "Više se borim s naslaganim umorom, s tzv. burnoutom koji sam u pravom smislu riječi doživjela jednom i ne bih ga voljela ponovno iskusiti. Jer, u kulturnom sektoru postoji sindrom ‘prisutnosti’, neprestano moraš biti prisutan na raznim događajima i manifestacijama, povezivati se s ljudima, pratiti tko što radi, jer postoji mogućnost da će te ljudi zaboraviti, da te se neće sjetiti u trenutku kad imaju neki potencijalni posao ili projekt u koji bi te mogli uključiti. Ipak, naučila sam odbijati poslove kada vidim da ni psihički niti fizički ne mogu još nešto dodatno odraditi.
Nasreću, do sad su svi to razumjeli. Mislim da među kulturnim radnicama i radnicima postoji razumijevanje za burnout, puno je ljudi toga svjesno no, naglašavam, to nije rješenje.", kazuje pa dodaje: "Moja sugovornica u filmu je tijekom intervjua rekla nešto što mi se baš urezalo u pamćenje. Kazala je: ‘Jedine osobe koje će se nakon trideset godina sjećati vaših odrađenih prekovremenih sati su vaša obitelj i prijatelji.’. To me potaknulo da pripazim na slobodno vrijeme, da iako nemam fiksno radno vrijeme odvojim vrijeme za sebe, za dečka, za psa, za prijatelje i obitelj. Jer, imala sam razdoblja kad sam čak i za slobodnog vremena bila toliko izmorena da nisam mogla pronaći energiju za bilo kakva druženja i to se, nažalost, jako odrazilo na moje odnose."
Nedostaje li joj, barem ponekad, imati "konvencionalni" posao, radno vrijeme od 9 do 17? Pomisli li ikad: Što meni ovo treba? "Neću lagati, pomislim ‘Što meni ovo treba?’ i ‘Za koga ja ovo radim?’, pogotovo kada ne dobijemo očekivani rezultat. Ali, dovoljan mi je i samo jedan uspješan program gdje dobijemo povratnu informaciju da su ljudi uživali u sadržaju, da su nešto odnijeli sa sobom doma, pričali o tome prijateljima i slično i ja se na kraju dana ne bih mijenjala za ‘konvencionalni posao’ niti se mogu u takvom zamisliti. Dani, tjedni, mjeseci u ovom su poslu jako šaroliki, radim s ljudima i upoznajem ljude iz različitih polja kulture i šire i svako malo naučim nešto novo. Nisam osoba koju zanima samo jedna stvar ili jedna profesija, stalno ciljam nečem novom i unaprjeđenju postojećeg i sigurna sam da je to gdje jesam polje u kojem želim i dalje raditi."
Kad se odmara, kaže, ima osjećaj krivnje, pomisli: "Pa ja sad ništa ne radim." Kako sam sebi dati - dopuštenje na odmor? "Tip sam osobe koja ne voli nerad. Osim ako se ne udubim u neke svoje zanimacije, imam potrebu raditi da si olakšam nadolazeće dane i tjedne što onda potencira to brisanje granica između poslovnog i privatnog vremena, na kraju dana više umara nego olakšava. Od tud vjerojatno i taj osjećaj krivnje kad ne radim. Kod nemaš fiksno radno vrijeme ili kad radiš po projektima onda je jako bitna samoorganizacija. Bitno je i slušati svoje tijelo, prepoznati vlastite granice. Jer, ako vidim da više ne mogu napisati ni jednu suvislu rečenicu, niti sročiti e-mail nakon cijelog radnog dana u kojem sam zapravo obavila sve što sam planirala, to mi je znak da je - dosta. Također, može zvučati blesavo, ali kao što se može vidjeti u filmu, kada nešto obavim, automatski to križam sa svog popisa obaveza i kad na kraju radnog dana vidim sve iskrižano bez grižnje savjesti mogu zaključiti i odlučiti da sam zaslužila odmor.”
Treba li povući jasnu granicu između posla i slobodnog vremena? Koliko je to i je li joj to važno? "Svakako. To nefiksno radno vrijeme divna je, ali i najgora stvar. Više faktora utječe na to kako ćete ga regulirati. U jednu ruku sam upravljaš svojim vremenom i ako imaš dovoljno samoorganizacije sve planirano možeš obaviti u danu, u drugu ruku važna je samokontrola, da sam sebi možeš reći 'sad radim' i da si možeš reći 'sad ne radim, ovo mi je slobodno vrijeme'. Jer, znalo se događati da sam za taj dan napravila sve što sam trebala, znači već sam se mentalno bila prebacila u slobodno vrijeme, a onda bi oko 22 sata krenuli stizati novi mailovi i moja samokontrola da ne otvaram te mailove automatski je pala u vodu. Večer bi provela radeći još bar dva sata."
Koliko zapravo (ne)cijeni svoje slobodno vrijeme? "Učim ga cijeniti sve više. Jednom me frizerka pitala koji su mi hobiji. Ostala sam posve zatečena, nisam bila sigurna što joj odgovoriti, prvenstveno jer me takvo što nitko nije pitao još od vremena osnovne škole, a i zato što kada vam je dio posla gledanje filmova stvarno uživate dok radite (pogotovo ako su filmovi dobri)."
Film "Cijeli dan nisam stala" nastao je recentno, 2024., kao završni rad poznate Restartove Škole dokumentarnog filma. "Ideju sam zapravo dobila prije par godina, dok sam listala stare bilježnice koje mi služe kao planeri u kojima bilježim sve svoje poslovne i privatne obaveze. One su jako vizualno atraktivne. Na početku nisam znala što s njima osim što sam ih skenirala. Kad je u Školi došao trenutak da počnemo razvijati završni rad, a mene je mučio problem rada u nezavisnom kulturnom sektoru, sjetila sam se tih bilježnica i odlučila uz vizuale mojih bilježnica snimiti film baš na tu temu. Na prvu se i meni i mentorima tema činila dosta apstraktna, jer kako vizualno prikazati prekarni rad u nezavisnom kulturnom sektoru? Na kraju sam odlučila prikazati ga na najjednostavniji način - prateći tijekom nekoliko dana moj rad."
U filmu spominje roditelje koji su generacija koja je na tržište rada došla u doba kad su ljudi još bili navikli na ideju da će na poslu s kojim krenu, tamo gdje se zaposle nakon fakulteta, u toj istoj ustanovi, dočekati i mirovinu. Uz sugovornicu u filmu, ženu koja također radi u kulturi, pokušava roditeljima objasniti kako to izgleda raditi bez radnog vremena, zašto radi vikendima, blagdanima, u nedoba i u čudna doba. Zašto kad je pritisnu rokovi ne može doći na nedjeljni ručak. Njima je jako čudno da ponekad iz kuće ode u devet ujutro i vraća se u deset navečer, da cijeli dan provede radeći. Ljudi te generacije, zaposlenici sa stalnim radnim vremenom koji su čitav život vezani uz istu tvrtku koja im donosi sigurnost, ne shvaćajući posve poziciju prekarijata pitaju - zašto samo ne kažeš da je tvoje radno vrijeme gotovo i odeš kući?!
Ima li u njezinoj generaciji itko očekivanja da će za istu kompaniju raditi desetljećima i na istom, sigurnom, radnom mjestu dočekati mirovinu? "Mene su moji indirektno odgojili s takvom idejom, jer njihovi su poslovi takvi. Ipak, roditelji mi nikad nisu ništa nametali, mogla sam slobodno birati što želim. Što se tiče te nekadašnje ideje posla na kojem ćeš dočekati mirovinu, mislim da danas ljudi sve manje tako razmišljaju. Barem je tako s mojom generacijom, koja je još relativno friška na tržištu rada pa ne mogu puno na tu temu zaključiti, jer nama je mirovina jako daleko. Većinom sam okružena ljudima koji ili rade freelance poslove ili projektne poslove, ali mislim da mnogi dođu do nekog trenutaka kad su spremni promijeniti posao, bez obzira rade li ‘konvencionalan’ posao, ili su freelanceri ili rade od projekta do projekta.
Mijenjat će posao ako im radno mjesto donosi više stresa nego što bi trebalo, ići će se doškolovati, pronaći nešto što će im bolje odgovarati i gdje će biti zadovoljniji. Osobno, oduvijek sam znala da želim raditi nešto vezano uz kulturu. No, mladi ljudi u srednjoj školi pa čak i tijekom fakulteta, uopće nisu upoznati s time koje su mogućnosti rada u kulturi, što se sve u kulturi može raditi. Čak je i moja sugovornica iz filma naglasila kako ona kao diplomirana povjesničarka umjetnosti na fakultetu nije učila kako kultura zapravo funkcionira. I ona i ja smo edukaciju o radu u kulturi stekle na raznim radionicama u organizaciji nezavisnih kulturnih udruga i kasnije praksom, radom u kulturi. Jednostavno budeš bačen u vatru sistema i načina rada o kojem ništa ne znaš, za koji te škola i fakultet ne pripreme.", govori Berdais.
Pitam za primjer što sve podrazumijeva rad u kulturi. To je, među ostalim, nabraja "razumijevanje projektnog financiranja, vještina i znanje pisanja i raspisivanja prijava na natječaje za koje je potreban specifičan ‘projektni vokabular’ koji je svijet za sebe, mogućnost praćenja i planiranja financija, producentske sposobnosti, da ne govorimo još o nekom PR-u i promociji, odnosima s medijima ili kako je kolegica Maša Borović navela u podcastu “I to je pitanje kulture: Nevidljivi rad mladih” za Kulturpunkt.hr. “Radiš sve za malo para, pišeš projekte, izvještaje, radiš istraživanja, pereš pod nakon partija, ideš na sastanak s gradonačelnikom, onda nakon toga produciraš neku predstavu, onda moraš to fotkat jer će trebati za izvještaj ili idući projekt, a netko mora napravit i plakat pa onda dizajniraš i plakat, a taj plakat treba i zalijepiti pa nakon posla ideš od kafića do kafića i moliš konobare da zalijepe tvoj plakat kako to na kraju ne bi nitko vidio ili bi možda vidjeli krajičkom oka dok piju kavu i na kraju ni ne dođu na taj tvoj kulturni sadržaj.
Onda skužiš da uopće nemaš publiku pa ideš na edukaciju za razvoj publike pa se onda ubaciš i u marketing i radiš kampanju da razglasiš taj kulturni sadržaj, da dođu dvije osobe više, ne samo tvoja mama ili sestra. Onda još moraš radit na poboljšanju cijelog sektora pa šalješ pisma Ministarstvu, buniš se, izlaziš na ulicu, sudjeluješ u drugim platformama. Onda nalaziš i suradnike pa iz toga možda iznikne neki novi projekt. I tako to ide u krug... Konstantno tragaš za nekim novim izvorima nekog minornog financiranja pa skužiš da se više ni ne baviš kulturom nego si, ono, socijalna služba za krizne situacije... ili tako nešto.” Zapravo je radu u kulturi jedan cijeli set sposobnosti, ovdje i dalje nisu sve ni nabrojane, to je niz stvari za koje se nemaš gdje pripremiti i nemaš ih gdje naučiti prije no što počneš raditi. A onda - učiš u hodu.", kazuje Klara Berdais.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Vladimira Spindler, 925 studio, privatna arhiva
Preporučite članak: