Upućivanje radnika na privremeni rad u inozemstvo predstavlja jedan od rastućih oblika fleksibilnog zapošljavanja u okviru Europske Unije, zahvaljujući načelu jedinstvenog tržišta zasnovanog na slobodnom kretanju ljudi, usluga, roba i kapitala. “Upućenim/izaslanim” radnikom smatra se radnik kojega poslodavac privremeno upućuje na rad u drugu državu članicu. Trend upućivanja radnika u stalnom je porastu u cijeloj Europi, a tu su mogućnost iskoristili i mnogi poslodavci u Hrvatskoj kako bi svoje radnike jeftino iznajmili za rad profitabilnim kompanijama zapadnoeuropskih zemalja.
Prema najnovijim dostupnim podacima ukupno je u 2014. bilo više od 1,9 milijuna upućivanja što je porast od čak 44,4 % u usporedbi s 2010. godinom. To je bio i jedan od glavnih razloga zašto je Europska komisija u ožujku prošle godine predložila izmjenu postojeće Direktive o upućivanju radnika koja je na snazi još od 1996. Naime, stanje na tržištu rada otad se znatno izmijenilo, jedinstveno je tržište naraslo, a razlike u plaćama su se povećale, što je stvorilo neželjene poticaje da se upućivanjem radnika iskorištavaju te razlike.
Praksa prekograničnog iznajmljivanja radnika poprimila je sasvim nove dimenzije sustavnog izrabljivanja radnika iz nerazvijenih i tranzicijskih zemalja EU jer su mnogi poslodavci prosperitetnih država članica prepoznali takav oblik privremenog zapošljavanja kao priliku da ostvare još veću dobit; sklapajući ugovore o prekograničnom pružanju usluga sa poslodavcima čije je sjedište u nekoj od nerazvijenih država članica, otvoren im je put unajmljivanja jeftinije radne snage prema kojoj u pravnom smislu nemaju obveze klasičnog poslodavca. Takvi radnici naime, ostaju u radnom odnosu sa svojim matičnim poslodavcem (čiji su troškovi kompenzirani ugovornim aranžmanom sa stranim poslodavcem) te za obavljeni posao imaju pravo samo na minimalnu plaću određenu propisima države iz koje su upućeni, znatno nižu od plaća koju bi strani poslodavci inače morali isplaćivati, da su zaposlili radnike iz svoje države.
Sabor u obrani konkurentnosti
Predloženim izmjenama Direktive, promiče se načelo da za isti rad na istome mjestu, radnici trebaju biti jednako plaćeni. Tako se upućenim radnicima dosad jamčilo pravo samo na minimalnu plaću, određenu nacionalnim pravom i/ili praksom države članice u koju je radnik upućen ili iz koje je upućen. S tim da gotovo u svim slučajevima vrijede propisi države iz koje je upućen. U prijedlogu izmjene Direktive pojam “minimalna plaća” zamjenjuje se pojmom “primitak od rada” koji obuhvaća ne samo minimalnu plaću već i dodatke i naknade kao što su primjerice božićnica ili povećanje plaće razmjerno s ostvarenim radnim stažom i što je vrlo važno, u skladu s propisima države u koju je radnik privremeno upućen. Dakle, kad je riječ o primicima od rada, na upućene i lokalne radnike primjenjivala bi se ista pravila. U skladu s time, nameće se i obveza državama članicama da jasno definiraju što se smatra dodatkom na plaću na njihovom državnom području.
Vrlo je značajno i da bi se izmjenama u pogledu jednakih plaća obuhvatili i radnici koje je u drugu državu članicu uputila Agencija za privremeno zapošljavanje. Iako je prema nacionalnim propisima (tako i u Hrvatskoj) već sada utvrđeno da za radnike koje Agencija ustupa poduzeću unutar iste države moraju vrijediti isti uvjeti rada i zapošljavanja kao i za radnike izravno zaposlene u tom poduzeću, to se načelo dosad nije nužno primjenjivalo na radnike koje je Agencija ustupila poslodavcu u nekoj drugoj državi članici.
Međutim, prijedlog Komisije naišao je na različita stajališta i podijelio države članice, a Hrvatska se, uz još deset država članica (mahom onih koje imaju najveći broj izaslanih radnika) poslužila institutom tzv. “žutog kartona” putem kojeg su nacionalni parlamenti ovlašteni zahtijevati od Komisije preispitivanje zakonodavnih prijedloga. Tako je Odbor Hrvatskog sabora za europske poslove jednoglasno odbio ciljanu reviziju Direktive, zauzevši stav da bi unošenje spomenutih izmjena narušilo konkurentnost hrvatskih poduzeća na unutarnjem tržištu Europske unije “s obzirom da je cijena rada legitiman element konkurentnosti tvrtki”. Ovakav stav vladajućih u Hrvatskoj, otvoreno su kritizirali sindikati navodeći kako “konkurentnost hrvatskog gospodarstva na europskom i globalnom tržištu treba postizati istraživanjem, inovacijama, tehnološkom obnovom i boljom organizacijom radnog vremena, a ne jeftinijim radom”.
Primjer zakidanja
Premda su iskustva izaslanih radnika različita, praksa u tom području pokazuje da su u najvećem broju slučajeva prevareni za svoja prava na svim razinama, upravo zahvaljujući tomu što poslodavci lukavo pronalaze načine da zaobiđu i ono minimalno što moraju platiti kako bi, koristeći jeftinu radnu snagu, ostvarili što veću zaradu. Pritom se radnici teško uspijevaju obraniti od takve prakse, što zbog financijske ovisnosti o poslodavcu, što zbog nepoznavanja jezika države u koju su upućeni. U velikom broju slučajeva događa se da strani poslodavac proizvoljno izmijeni uvjete rada na koje je radnik pristao dok je još bio kod kuće. Odjednom se ispostavi da je radnik dužan za smještaj i prijevoz do radnog mjesta izdvojiti znatan dio plaće, o čemu prilikom sklapanja ugovora nije bilo ni riječi.
Takav je i primjer upućivanja hrvatskih radnika tvrtke Zagreb Montaža Vikom na privremeni rad u njemačko poduzeće prateće automobilske industrije. Oko stotinu hrvatskih radnika na papiru je bilo plaćeno po satu, no kada su već stigli i započeli posao, ispostavilo se da se pod satom podrazumijeva minimalno 200 ispoliranih proizvoda, stoga su radnici, kako sami navode, “šest dana u tjednu u tvorničkoj hali provodili od 10 do 12 sati ili su morali biti pripravni za rad”. Osim toga, u Hrvatskoj su potpisali ugovore u kojima im se jamči besplatan smještaj i prijevoz do radnog mjesta međutim, u Njemačkoj su morali potpisati druge ugovore u kojima su te odredbe izostavljene. To je za svakog radnika značilo 340 eura manje: “Krevet u dvokrevetnoj ili trokrevetnoj sobi stajao ih je 220 eura i svatko je još morao mjesečno izdvajati 120 eura za prijevoz od stana do posla.”
Neizvjesna administrativna sudbina
Ovakvih i sličnih primjera u praksi je mnogo, a svi ukazuju na potrebu sustavnijeg uređenja pravnog položaja izaslanog radnika i njegovih materijalnih prava, na način koji ne ostavlja ili barem u najvećoj mogućoj mjeri sužava prostor za manipulaciju i iskorištavanje. “Žuti karton” koji je Hrvatska dala predstavlja korak unatrag u zaštiti radničkih prava i dostojanstva radnika te daje zeleno svjetlo poslodavcima da slobodno nastave svoje prekogranično poslovanje utemeljeno na zaobilaženju propisa onoliko koliko to dopušta njihova nedorečenost. A upravo je takvo nacionalno i europsko zakonodavstvo kada je riječ o reguliranju prava upućenih radnika.
Od predloženih se izmjena trenutačno odustalo, iako je Europska Komisija najavila da ostaje pri svom prijedlogu, te da će nastaviti ulagati napore kako bi ih u konačnici sve države članice implementirale u svoja nacionalna zakonodavstva. Na parlamentarnoj sjednici Europskog gospodarskog i socijalnog odbora održanoj koncem 2016., zaključeno je da će Komisija, najkasnije do 18. lipnja 2019. podnijeti Europskom Vijeću, Parlamentu i Odboru izvješće o primjeni i provedbi Direktive u državama članicama, a pojedini članovi EGSO-a preporučuju da se pričeka to izvješće prije predlaganja daljnjih izmjena.
Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/Flickr/Kojach
Tekst napisala:
Preporučite članak: