"Jedan susjed pljuje svaki put kada me vidi da idem u njegovom smjeru" "Rekli su mi da ne puštaju crnce u lokal" "Udarali su me šakama po glavi" - ovo se dogodilo u Zagrebu, napadači su mladi bijeli Hrvati. Za svoja nedjela neće odgovarati, dok će napadnuti migrantski radnici nositi traume do kraja života.
Trend radničkih imigracija u Hrvatsku prisutan je već dugi niz godina, posebice tijekom ljetnih mjeseci, pa je stoga i ranije bilo uobičajno da nam „sezonu dolaze odraditi” ljudi iz, primjerice, Srbije ili Bosne i Hercegovine. U najčešćem broju slučajeva radilo se dakle o osobama iz regije s kojima smo povijesno, jezično, društveno i kulturno povezani odnosno čije drušvene norme i kulturni identitet čine dio zajedničkog nasljeđa naroda na ovim prostorima.
No, nedostatak radne snage u određenim sektorima, liberalizacija radnih dozvola, gospodarski oporavak nakon pandemije Covid-19 te globalni migracijski tokovi, otvorili su put do Hrvatske mnogim radnicima_ama (osobito iz zemalja s nižim standardom života) i izvan sezone, koji već nekoliko godina neprestano pristižu iz različitih dijelova svijeta u potrazi za boljim mogućnostima. Riječ je dakako o radnicima_ama iz Nepala, Bangladeša, Indije, Pakistana, Uzbekistana ali i radnicima_ama s područja južne Amerike i različitih dijelova afričkog kontinenta.
I premda se njihov jezik, običaji, kulturni obrasci ili društvene norme međusobno razlikuju, gotovo svima njima zajedničko je jedno društveno obilježje – nisu bijelci. Naime, upravo ih boja kože može činiti, a vidjet ćemo i često čini - metom različitih rasističkih napada odnedavno i na ulicama hrvatskih gradova, posebice stoga što se tamnija boja kože povijesno povezuje sa inferiornošću „nebijelaca” odnosno superiornošću „bijelaca”.
I dok se sve donedavno u hrvatskom društvu moglo čuti kako „mi nismo rasističko društvo” (dakako, uopće ne uzimajući pritom u obzir društveni i institucionalni rasizam koji već generacijama postoji u odnosu na pripadnike_ce romske nacionalne manjine), sve češći rasistički napadi na migrantske radnike_ice kojima svjedočimo posljednjih mjeseci govore u prilog tome da široko rasprostranjeni i u društvu duboko ukorijenjeni rasizam itekako postoji.
Naime, rasistički napadi ne događaju se izolirano već su vrlo često izravna manifestacija duboko ukorijenjenih društvenih struktura i predrasuda koje proizlaze iz povijesnih koncepata poput whitenessa. Pojam Whiteness ili „biti bijel” označava socijalni i politički konstrukt „bijele rase”, bjelačke kulture i sustava privilegija koje se pripisuju bijelcima kao superiornima u odnosu na „druge rase”.
S obzirom da je rasa društvena, a ne biološka odrednica, whiteness (bjelaštvo) se može promatrati kao posljedica društvenih i kulturnih procesa koje vuku svoje korijene iz europskog kolonijalizma, imperijalizma i transaltantskog ropstva te se održavaju institucionalno, ideološki i u različitim društvenim praksama. Ovaj pojam postavlja dakle „bijelu rasu” kao „normalnu”, superiornu ili poželjnu, dok „druge rase” bivaju viđene kao inferiorne.
Rasizam kao društvena reakcija
Rasizam se može opisati kao sustav vjerovanja, ponašanja i društvenih praksi koji dovode do diskriminacije, marginalizacije i/ili nasilja prema osobama na temelju njihove rase, etničke pripadnosti, boje kože ili nacionalnog porijekla. Rasistički napadi na ulicama hrvatskih gradova i šire nisu samo individualni zločini, oni su i društveni simptom, stoga takvi incidenti ugrožavaju osjećaj sigurnosti, identiteta i pripadnosti manjinskih skupina te društvenu atmosferu isključivosti i polarizacije, potičući daljnje nasilje.
Radnici s kojima sam razgovarala susreli su se tako u Hrvatskoj sa različitim oblicima verbalnih i fizičkih napada motiviranih rasnim predrasudama, jedanput ili čak više puta u različitim periodima. Ponekad je to prijeziran pogled na ulici ili u javnom prijevozu, a ponekad, nažalost, verbalni ispadi, razbojništvo pa čak i teško tjelesno ozljeđivanje.
Jedan mi je radnik iz Nepala, primjerice povjerio kako svakodnevno vježba na spravama kraj svoje kuće gdje susreće susjeda koji redovito pljuje kad vidi kako se približava. Pitala sam ga je li to ikad ikome prijavio, na što je odgovorio da nije i nema namjeru zamjeriti se nikome jer „zajednica mu je iznimno važna”. Potonje me posebno rastužilo jer sam u posljednje vrijeme susrela mnogo Nepalaca i Nepalki i naučila ponešto o nepalskom društvu i kulturi, primjerice, da su načela nenasilja i povezanosti ljudi međusobno kao i ljudi sa prirodom, duboko isprepleteni u svakodnevnim obrascima te u svim društvenim segmentima.
Za potrebe pisanja ovoga članka razgovarala sam sa radnicima iz Bangladeša, Egipta i Kenije, ali koristit ću druga imena kako bih zaštitila njihov identitet jer to je bio jedini uvjet pod kojim su pristali razgovarati sa mnom i podijeliti svoja iskustva o nemilim događajima s kojima su se susreli na zagrebačkim ulicama unatrag nekoliko mjeseci.
Iskustvo Abdula iz Bangladeša
Abdul živi u Hrvatskoj nešto dulje od godinu dana i radi kao vozač Ubera, a prije dva mjeseca pretučen je dok je obavljao noćnu vožnju u Zagrebu. Te je večeri vozio dvojicu mladića iz Hrvatske, koji su se vraćali sa koncerta te mi je povjerio kako mu se čini da je određenu netrepeljivost počeo osjećati čim je došao po njih. Vozio ih je na dvije lokacije, a prije završetka vožnje, zamolili su ga da ih ostavi na mjestu otprilike 400 metara udaljenu od odredišta. Muškarci su zatim rekli Abdulu da ih sačeka u autu dok odu po novce, no s obzirom da mu se već jako puno puta dogodilo da ga putnici_e zamole da ih pričeka, a zatim nestanu (posebice se često to događalo kada je tek došao u Hrvatsku), Abdul ih je zamolio da jedan ode po novce, a drugi da sačeka sa njime u autu.
Oni to nisu htjeli napraviti i pokušali su pobjeći, no Abdul je uspio zaustaviti jednoga tako što ga je povukao za ruksak koji je držao na ramenu. I tada su ga počeli udarati, obojica. Udarali su ga šakama po glavi te su ga u jednom trenutku udarili u oko, zbog čega nakratko nije ništa vidio, dok su ga nastavljali tući. Na koncu su muškarci pobjegli, a u tom trenutku Adbulu su prišla dvojica hrvatskih državljana koji su djelomično vidjeli što se događa te su ga pitali treba li pomoć, je li dobro i je li ozljeđen. Jedan od njih rekao je Abdulu da nazove policiju, no Abdul je rekao kako ne vidi zbog udarca u oko, pa se ovaj ponudio da sam nazove policiju i objasni im što se dogodilo.
Policijski službenici su došli relativno brzo na mjesto događaja te su razgovarali sa mladićem iz Hrvatske koji je prijavio slučaj, dok su sa Abdulom pričali na engleskom jeziku, rekavši mu u konačnici kako mora otići na hitnu da mu pregledaju ozljede i utvrde zdravstveno stanje. Uputili su ga da samostalno ode na hitnu, te je Abdul nazvao prijatelja da dođe po njega, a policijski su službenici ostali sa njim i čekali dok nije došao. Rekli su mu također da nakon pregleda dođe sa nalazima u policijsku postaju. Tamo su preuzeli liječničku dokumentaciju te ga uputili da ponovno dođe sutra i da sa sobom povede prevoditelja, no s obzirom da Abdul ne poznaje nikoga u Hrvatskoj, nikada nije ni otišao. U trenutku kada smo razgovarali, Abdul nije imao nove informacije vezano uz njegov slučaj te ne zna poduzima li policija daljnje radnje na temelju njegove prijave.
Iskustvo Kamaua iz Kenije
Kamau je u Hrvatsku stigao iz Kenije prije otprilike godinu dana. Te je subote navečer bio pozvan na druženje afričke zajednice u Zagrebu na koje se rado odazvao, s obzirom da gotovo uopće ne poznaje lokalne stanovnike u Zagrebu te rijetko ima priliku za socijalizaciju i izlaske. Oko ponoć se zaputio kući sam, no prije toga odlučio je svratiti i popiti pivo u jednom zagrebačkom baru u centru grada. Na ulazu u bar stajala su dvojica zaštitara koji su mu prepriječili prolaz i rekli kako „ne puštaju crnce”. Kamau se potom udaljio 15-ak metara i izvadio mobitel u namjeri da snimi video na mjestu incidenta za slučaj da kasnije odluči to prijaviti ili objaviti. No, u tom času za njime su potrčala četiri muškarca (nije sasvim siguran jesu li među njima bili i zaštitari) koji su ga zaustavili i pitali što je snimao mobitelom te su zahtjevali da im ga da, što je Kamau odbio učiniti.
Muškarci su zatim postali agresivni i pokušali su mu ga sami oduzeti te ga je potom jedan od njih počeo udarati po glavi i tijelu i to je dugo trajalo, kazao je Kamau, punih minutu ili dvije vremena neprestanog udaranja. U jednom trenutku zadobio je udarac u oko zbog čega nakratko nije ništa vidio, a tada su mu i uspjeli iščupati mobitel iz džepa, zdrobiti ga o pod i uništiti. Nakon toga su otišli. Kamau je ostao stajati na ulici kada su mu prišla dvojica muškaraca iz Hrvatske koji su rekli kako su vidjeli što se dogodilo i uputili ga da nazove policiju i prijavi napad. S obzirom da njegov mobitel više nije bio upotrebljiv, nazvali su policiju u njegovo ime i ostali sa njim čekati.
Policijski službenici pristigli su na mjesto događaja nakon nešto više od sat vremena, njih trojica. Upitali su Kamaua bi li mogao prepoznati napadače, na što je Kamau odgovorio potvrdno te se zatim sa službenicima uputio u bar, no napadača u tom trenutku više nije bilo. Policijski su službenici zatim poveli Kamaua u policijsku postaju kako bi dao izjavu. Tamo su uzeli njegov iskaz i broj telefona te su fotografirali ozljede, a pozvali su i hitnu pomoć koja ga je pregledala u postaji. Komunicirali su mu kako će ga po potrebi nazvati. Sutradan je o događaju obavijestio poslodavca i kolege s posla, svi su bili šokirani i ponudili su mu pomoć, a dobio je i nekoliko slobodnih dana kako bi se mogao oporaviti.
Napad se zbio ovu jesen. Nakon ovoga, Kamau je prestao izlaziti iz kuće u noćnim satima, osjeća se anksiozno i nesigurno, a najviše ga brine što je planirao dovesti u Hrvatsku maloljetnog sina, no sada dvoji hoće li to u konačnici i učiniti. S obzirom da je religiozan te odlazi redovito u crkvu, emocionalnu podršku dale su mu i osobe iz crkvene zajednice, što ga donekle tješi i olakšava mu nošenje sa traumom.
Iskustva Ramija iz Egipta
Rami je stigao u Hrvatsku 2023. godine te otad živi i radi u Zagrebu. Od samog početka nije mu lako, osim što ne poznaje grad, ljude ili hrvatski jezik, vrlo često se susreo sa ismijavanjem i pitanjima poput „zašto si došao raditi u Hrvatsku kada ni Hrvati nemaju posla?” ili komentarima poput „došao si oduzeti poslove Hrvatima”, „vrati se otkuda si došao”. Nakon određenih peripetija sa poslodavcem, a koji uključuju i nekoliko mjeseci čekanja da započne s radom, zaposlen je kao taksist zbog čega svakodnevno susreće, a ponekad i upoznaje lokalno stanovništvo za vrijeme vožnji. Njegova su iskustva s ljudima različita, ali vrlo često negativna.
Recimo, Rami ponekad primijeti kako putnici znaju engleski jezik ali forsiraju komunikaciju na hrvatskom. Isto tako, jedanput ga je radnik na benzinskoj crpki odbio uslužiti, sve dok nije izgovorio broj pumpe na hrvatskom jeziku, unatoč tomu što su vozači koji su čekali u redu za gorivo počeli trubiti od nestrpljenja. Doživio je i naguravanja na ulici kao i to da se putnik na njega derao i iživljavao (na hrvatskom jeziku). Sve se ovo događa već mjesecima i Rami se osjeća frustrirano, nesigurno i iznimno anksiozno. Rekao mi je „pa i ja sam čovjek, neovisno o mojoj boji kože. Moja odjeća je čista, pazim da sam uvijek odjeven pristojno i da lijepo mirišem, s obzirom da radim sa ljudima i vozim ih u autu. Ne razumijem čime sam zavrijedio ovakvo tretiranje? Ja nisam nikoga uvrijedio, nikada nisam ništa ukrao, došao sam raditi i pošteno zaraditi svoj novac.”
Izostanak osude rasizma i nepostojanje integracijske politike u Hrvatskoj
Priča migrantskih radnika_ica u Hrvatskoj poput ovih je mnogo, a postoje sada već i brojni medijski članci o različitim oblicima napada koje stranci trpe na ulicama raznih hrvatskih gradova. Pritom svo ovo vrijeme uglavnom izostaje jasna osuda rasizma od strane javnih osoba, nadležnih institucija kao i u političkim krugovima. Na osudu rasističkih napada poziva i Pučka pravobraniteljica ističući također važnost žurnog usvajanja migracijske i integracijske politike na nacionalnoj razini kako bi adekvatno odgovorili na rastuću potrebu ne samo integracije državljana_ki trećih država u društvo već i na prilagodbu hrvatskog društva na novonastali multikulturalizam.
Naime, u nedostatku ključnih nacionalnih strategija trenutačno je neprestani priljev stranih radnika_ica u i njihov život u Hrvatskoj stihijski i kaotičan proces prepušten isključivo agencijama i poslodavcima te organizacijama civilnog društva i pojedinim jedinicama lokalne i regionalne samouprave koje provode proces integracije kroz različite aktivnosti jačanja njihovih jezičnih i profesionalnih kapaciteta te povezivanja sa lokalnim stanovništvom. No sve je to „krpanje rupa” u sustavu koji još ne prepoznaje važnost integracije kao dvosmjernog procesa, dakle ne samo uključivanja stranih državljana_ki u hrvatsko društvo već i prilagodbu lokalnog stanovništva kroz poticanje međusobnog razumijevanja, dijaloga i suradnje sa našim novim sugrađanima_kama.
Kvalitetna i sveobuhvatna integracijska politika u Hrvatskoj trebala bi se temeljiti na holističkom pristupu koji prepoznaje složenost integracije kao procesa koji uključuje i migrante_kinje i lokalno stanovništvo. Ključ je u stvaranju sustava koji će podržavati ravnotežu između prilagodbe migranata_kinja novoj sredini i spremnosti društva domaćina da prihvati i cijeni raznolikost. Tako bi migrantima_kinjama trebalo osigurati pristup obrazovanju kroz tečajeve hrvatskog jezika kao i pristup osnovnim pravima iz područja rada i sustava zdravstvene skrbi.
Važan dio integracijske politike mora biti i stvaranje prostora za društvenu interakciju i međusobno upoznavanje. Kulturne razmjene, zajedničke aktivnosti i lokalne inicijative trebaju služiti kao mostovi koji povezuju migrante_kinje s lokalnim stanovništvom. Ovo je posebno važno za prevenciju izolacije i stvaranje osjećaja pripadnosti, jer posljedice neintegriranja su krajnje ozbiljne i dalekosežne. Naime, hrvatsko se društvo već sada susreće sa ozbiljnim poteškoćama u izgradnji kohezije i socijalne stabilnosti. Takva situacija značajno produbljuje socijalne razlike i stvara osjećaj isključenosti među migrantima_kinjama koji žive u paralelnim zajednicama, što na kraju i dovodi do društvenih tenzija, porasta nacionalizma, ksenofobije i rasizma te različitih oblika verbalnog i fizičkog nasilja. Na taj način dodatno se produbljuju podjele u društvu koje mogu dovesti do njegove ozbiljne destabilizacije.
Zabrinjava i to što su počinitelji u nemalom broju slučajeva mlade osobe, što dodatno naglašava ozbiljnost ovoga problema jer ukazuje na dublje društvene, obrazovne i kulturne nedostatke koji oblikuju stavove mladih. Mladi su vrlo osjetljiva skupina jer se nalaze u u razdoblju života u kojem aktivno traže svoj identitet, razvijaju kritičko mišljenje i usvajaju stavove o svijetu oko sebe. Pritom ih socijalni pritisak kojeg osjećaju može navesti na usvajanje stavova koje možda ne razumiju u potpunosti.
Nadalje, mladi su ključna generacija koja oblikuje budućnost društva, jer njihovi stavovi, uvjerenja i ponašanja postavljaju temelje za promjene u društvenoj dinamici. Osim što su i sami izloženi izazovima društvene integracije, također su nositelji promjena koji mogu doprinositi smanjenju predrasuda i podjela, stvarajući temelje za inkluzivno društvo. Stoga je njihovo obrazovanje o ljudskim pravima i učenje o toleranciji ključno za oblikovanje otvorenih, tolerantnih i u konačnici naprednih društava.
Ipak, podaci niza istraživanja govore kako su u Hrvatskoj politička pismenost i participacija mladih i njihovo povjerenje u institucije niski, dok im je znanje o ljudskim pravima nedostatno. Kako se navodi u izvješću Pučke pravobraniteljice, obrazovni sustav je trenutno organiziran na način da učenici i nastavnici nemaju dovoljno vremena i prostora za posvetiti se temama ljudskih prava, budući da se u osnovnim i srednjim školama ljudska prava obrađuju tek kao međupredmetna tema u okviru građanskog odgoja i obrazovanja, koji je uveden tek od školske godine 2019./2020. U tom smislu, Pučka pravobraniteljica uputila je i preporuku Vladi da provede evaluaciju trenutnog modela građanskog odgoja i obrazovanja i da isti uvede kao zaseban i obvezan predmet. I premda je Vlada usvojila novi Nacionalni program za mlade za razdoblje od 2023. do 2025. godine, propustila je uvrstiti mjere jačanja građanske pismenosti i obrazovanja mladih za ljudska prava.
Osim toga, opisana iskustva stranih radnika reflektiraju širu sliku o sustavnim preprekama koje otežavaju život i integraciju stranih radnika_ica u Hrvatskoj. Naime, strah od stigmatizacije kojeg osjećaju i nepoznavanje hrvatskog jezika i prava koja im pripadaju stavljaju državljane_ke trećih država u Hrvatskoj u još ranjiviji položaj, budući da ih često odvraća od traženja zaštite ili pokretanja sudskih postupaka u kojima bi mogli ostvariti svoja prava, primjerice, prava na novčanu naknadu koje žrtvama kaznenih djela pripadaju u skladu sa Zakonom o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela.
Vidljivi su, tako određeni propusti u postupanju policije u Abdulovom slučaju. Policijski službenici jesu poduzeli određene radnje kako bi Abdulu osigurali ostvarivanje određenih prava koje ima kao žrtva kaznenog djela, primjerice komunicirali su sa Abdulom na jeziku koji razumije te su, kako Abdul navodi, iskazivali empatiju i suosjećanje, što je u trenucima.
No s druge strane, propustili su po dolasku na mjesto događaja pružiti mu nužnu pomoć premda su to bili dužni učiniti s obzirom na njegove ozljede, pa su stoga i bili dužni pozvati hitnu pomoć na mjesto događaja. Nadalje, obzirom da je Abdul očito žrtva kaznenog djela kako je to određeno člankom 87. stavkom 25. Kaznenog zakona, policijski su službenici bili dužni informirati ga o brojnim pravima koja mu pripadaju po toj osnovi, uključujući i pravo na besplatan pristup sustavu podrške žrtvama kaznenih djela koji u Hrvatskoj postoji već niz godina i značajno se razvio.
Osim toga, bili su dužni osigurati Abdulu prevoditelja s obzirom da su policijski službenici dužni voditi računa o jeziku sporazumijevanja žrtve, posebice imajući u vidu njegov ranjiv položaj ne samo kao žrtve već i stranog radnika koji vrlo vjerojatno nije u mogućnosti sam osigurati prevođenje (niti su tu mogućnost prethodno sa njim provjerili, naprosto su ga uputili).
Navedene okolnosti ilustriraju ozbiljan problem u pristupu zaštiti prava stranih radnika i radnica, koji se suočavaju s dodatnim izazovima zbog svog statusa, nepoznavanja jezika i prava koja im pripadaju. Nepravovremena i neadekvatna reakcija nadležnih tijela, poput policije u Abdulovom slučaju, ima dugoročne posljedice na život stranih radnika, što može produbiti njihovu marginalizaciju i osjećaj nesigurnosti.
Naime, takvi propusti ne samo da otežavaju ostvarivanje njihovih prava, već i stvaraju određeno nepovjerenje prema institucijama, obeshrabrujući s jedne strane druge strane radnike_ice u sličnoj situaciji da potraže pomoć ili zaštitu, a ohrabrujući s druge strane počinitelje takvih kaznenih djela.
Propust da se Abdulu osigura prevoditelj u vidu pružanja jezične podrške ima ozbiljne implikacije za žrtve koje ne razumiju i ne govore hrvatski jezik s obzirom da im izravno onemogućuje pristup pravdi kao jednom od osnovnih ljudskih prava zajamčenih međunarodnim dokumentima kojih je i Hrvatska potpisnica.
Inkluzija je dvosmjeran proces, zahtjeva trud, ali nije nemoguća misija
Dobre integracijske prakse Hrvatska još uvijek ima priliku učinkovito integrirati državljane_ke trećih država i spriječiti trajno narušavanje slike Hrvatske kao sigurne zemlje, jer to je, naime, percepcija stranih radnika_ica s kojima sam razgovarala, unatoč ozbiljnim napadima koje su doživjeli. Pritom, treba naglasiti da kao najmlađa članica Europske unije imamo jedinstvenu priliku učiti iz uspješnih integracijskih modela koje su razvile druge države članice.
U tom pogledu Vlada Republike Hrvatske već je učinila prve korake, u smislu usvajanja Nacionalnog plana zaštite i promicanja ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije za razdoblje do 2027. te pripadajući Akcijski plan za 2023. godinu. Ovaj akcijski plan sadrži dvije mjere za unaprijeđenje mehanizama suzbijanja zločina iz mržnje te jačanja svijesti o važnosti borbe protiv rasizma, ksenofobije i ostalih oblika nesnošljivosti, što predstavlja dobre temelje za djelovanje na suzbijanju diskriminacije temeljem rase, etničke pripadnosti ili boje kože te nacionalnog podrijetla.
Predviđa se tako kontinuirana i učinkovita međuresorna suradnja, praćenje i analiza pojavnosti zločina iz mržnje te prevencija zločina iz mržnje i govora mržnje kroz jačanje svijesti ključnih dionika o kaznenopravnim aspektima ovih djela, kao i senzibilizacija opće i stručne javnosti za problematiku zločina iz mržnje i govora mržnje te poticanje prijavljivanja diskriminacije nadležnim institucijama.
No, kako je već ranije navedeno, još uvijek nemamo jasno usvojenu migracijsku kao niti integracijsku strategiju koje bi trebale služiti kao smjernice u cilju stvaranja uključivog, pravednog i kohezivnog društva u kojem svi_e stanovnici_e – bez obzira na svoje podrijetlo – imaju priliku doprinijeti zajednici i ostvariti vlastite potencijale. Unatoč tome što je integracija migranata_kinja u hrvatsko društvo još uvijek u početnoj fazi, iskustva drugih zemalja pokazuju da se uspješne integracijske politike mogu razviti kada postoji politička volja, društveni angažman i jasna strategija. Dovoljno je pritom osvrnuti se na druge europske države koje su kroz desetljeća migracijskih kretanja izgradile modele integracije temeljene na inkluziji, međukulturnom dijalogu i osiguravanju jednakih prilika za sve stanovnike.
Pozitivan primjer uspješnog prihvata i integracije može se, primjerice, pronaći u inicijativi Litvanskog Crvenog križa i Caritasa, koji su u tri najveća litvanska grada – Vilniusu, Kaunasu i Klaipėdi – uspostavili tzv. one-stop-shop centre za migrante i izbjeglice. Ovi centri okupljaju razne integracijske aktivnosti na jednom mjestu, nudeći korisnicima besplatne usluge koje pružaju specijalizirani stručnjaci za različite aspekte integracijskog procesa. Informacije se dijele putem društvenih mreža podrške i otvorenih prostora za međusobno upoznavanje i pružanje potrebne pomoći. Na jednom mjestu pravnici nude pravno savjetovanje, učitelji organiziraju tečajeve jezika, liječnici i psiholozi osiguravaju psihosocijalnu podršku, a stručnjaci za zapošljavanje pomažu korisnicima u snalaženju na tržištu rada i prijavi za posao. Uz njih, volonteri pridonose uključivanju migranata u život lokalne zajednice, omogućujući bržu i lakšu integraciju.
Ovu praksu slijedi i Grad Zagreb koji je u rujnu ove godine u suradnji sa UNHCR-om otvorio Centar dobrodošlice kao prvi centar za informiranje stranaca u RH u kojem će strani radnici i radnice te raseljene osobe moći dobiti informacije o ostvarivanju prava, obvezama i korištenju usluga koje osigurava Grad Zagreb na jednom mjestu i na jeziku koji razumiju. No, ovakvu inicijativu nužno je proširiti i na druge veće hrvatske gradove u kojima borave strani radnici_e poput Rijeke, Osijeka i Splita, kao i osigurati dio sredstava iz državnog proračuna za njihov rad, kako bi se njihova djelatnost učinkovito provodila ili čak i proširila, primjerice, na pružanje psihosocijalne podrške.
Jedan od zanimljivih primjera integracije u lokalnu zajednicu dolazi i iz projekta Amplifying the Voices of Asylum Seekers and Refugees for Integration and Life Skills (AVAIL), koji provodi britanski Crveni križ u suradnji s partnerima u četiri zemlje članice EU: Latviji, Italiji, Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj. Cilj projekta je na participativan način osnažiti izbjeglice i iskoristiti njihova znanja, vještine i talente kako bi se lakše uključili u lokalnu zajednicu te predstavili širem društvu.
Primjer iz Italije posebno se ističe – ondje je pokrenuta radio postaja na kojoj izbjeglice, uz usvajanje osnova medijske pismenosti, uređuju sadržaje namijenjene novopridošlim izbjeglicama, ali i široj javnosti. Dok je učenje lokalnog jezika ključni korak u svakoj integraciji, ovaj projekt ide korak dalje omogućujući izbjeglicama da domaćem stanovništvu drže satove svog materinjeg jezika. Ovakvi susreti pružaju priliku za upoznavanje, druženje i međukulturnu razmjenu. Osim što doprinosi stjecanju novih vještina, projekt ima dodatnu vrijednost jer razmjena znanja i učenje pomažu izbjeglicama u poboljšanju njihovog emocionalnog i psihološkog stanja, čime integracija postaje obostrano korisno iskustvo za sve uključene strane.
Još jedan sjajan primjer dobre prakse dolazi nam iz susjedne Slovenije – program „Blizu vas” osmišljen je za poticanje razvoja kulturnih sadržaja koje stvaraju migranti_kinje, s ciljem njihove bolje integracije u društvo. Kroz ovaj program, migranti_kinje imaju priliku predstaviti svoje kulturne baštine, umjetničke talente i kreativne projekte lokalnoj zajednici, čime se promiče međukulturni dijalog i razumijevanje.
Sličan program u području kulture provodi se i na Malti - „Side by Side" je besplatni kvartalni časopis na Malti, dostupan u tiskanom i elektroničkom obliku, koji promiče raznolikost i integraciju u društvu. Cilj mu je educirati i senzibilizirati javnost o važnosti inkluzije te pružiti platformu za glasove različitih zajednica.
Hrvatsko društvo na prekretnici
Hrvatska se nalazi u jedinstvenom trenutku svoje povijesti u kojemu imamo priliku definirati svoj odnos prema sve većem broju stranih radnika i radnica koji dolaze iz različitih dijelova svijeta, različitih društvenih i kulturnih sredina, normi i obrazaca. I premda integracije nije jednostavan zadatak, ali donosi dugoročne koristi ne samo za migrante već i za društvo u cjelini. Kroz sustavne promjene, poput uvođenja obveznog građanskog odgoja i obrazovanja te obrazovanje mladih za ljudska prava, kroz osvještavanje javnosti, ulaganje u kulturne programe te jačanje pravne i institucionalne podrške, možemo graditi društvo koje ne samo da prihvaća raznolikost, već u njoj prepoznaje svoju snagu i budućnost.
Priče poput Abdulove, Kamauove i Ramijeve podsjećaju nas na važnost i nužnost hitnog rješavanja postojećih problema gdje rastući priljev migranata_kinja zahtijeva jasan i sustavan odgovor kako bi se osiguralo poštivanje njihovog dostojanstva,njihova sigurnost i učinkovita društvena integracija. Pritom je važno naglasiti kako nije dovoljno provoditi samo praktične mjere, poput jezičnih tečajeva ili pravne podrške, već je potrebno sustavno djelovati u cilju stvaranja društvene klime koja aktivno odbacuje diskriminaciju i rasizam, a njeguje inkluzivnost i uzajamno poštovanje.
Osmišljavanje i provedba sustavne integracijske politike, koja uključuje i domaće stanovništvo i naše nove sugrađane, nije samo čin socijalne pravde – to je strateška investicija u socijalnu stabilnost i gospodarski razvoj društva u cilju njegove dugoročne održivosti. Pored ostalog, održiva su društva otpornija na krizne situacije, fleksibilnija u suočavanju s promjenama i spremnija za suočavanje s globalnim izazovima poput klimatskih promjena, ekonomskih kriza ili socijalnih tenzija.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Faktograf, Hina, Pixsell, YouTube
Preporučite članak: