Britanska kolonija Južna Rodezija 1980. godine postala je Zimbabve - čime je završen proces dekolonizacije Afrike. Afričke zemlje stekle su formalnu neovisnost - no u ekonomskom i političkom smislu i dalje su itekako ovisne o svojim bivšim kolonizatorima, koji proces eksploatacije afričkih resursa sada nastavljaju tišim i perfidnijim sredstvima. Mračno naličje ekonomskog prosperiteta europskih zemalja nalazi se s druge strane Mediterana.
Proučavanjem odnosa jednog od najvećih europskih kolonizatora, Francuske, te njezinih brojnih bivših kolonija, pokušat ćemo odgovoriti na pitanje: je li kapitalizam naličje kolonijalizma?
Malo prošlosti
Europska kolonizatorska “romansa” s Afrikom ozbiljnije započinje krajem 19. stoljeća, kada se odvija velika utrka europskih sila, od kojih svaka želi svoj dio afričkog kolača. Katalizatorom se smatra berlinska konferencija 1884. koju je sazvao kancelar Otto von Bismarck, na kojoj su regulirani detalji raspodjele afričkih teritorija.
Slika 1 - Berlinska konferencija 1884. na kojoj su velike sile 'raskomadale' Afriku
Intenzivna je kolonizatorska utrka dovela do toga da se od 10 posto teritorija Afrike pod europskim utjecajem 1870. godine dogodio skok na čak 90 posto teritorija 1914. godine. Europske su zemlje svojoj površini pridodale gotovo 23 milijuna četvornih kilometara - jednu petinu Zemljine kopnene površine. Drugim riječima, zaposjele su cijeli afrički kontinent, osim Etiopije i Liberije.
Slika 2
U toj utrci pobjednikom se može smatrati Francuska, s obzirom da je osvojila preko dvadeset zemalja: Maroko, Alžir, Tunis, Obalu Bjelokosti, Mali, Gvineju, Mauritaniju, Niger, Senegal, Burkinu Faso, Togo, Gambiju, Čad, Centralnu Afričku Republiku, Kamerun, Madagaskar, Sejšele, Francuski Kongo te nekolicinu otoka. Gotovo sve je od tih kolonija uspjela zadržati do 1956. godine, kada je bila prisiljena priznati neovisnost Tunisa i Maroka. Uslijedila je lančana reakcija priznavanja neovisnosti, do posljednje i najkrvavije, one u Alžiru 1962. U formalnom smislu, time je završila njena kolonizatorska epopeja.
Slika 3 - Žene u borbi za nezavisnost Alžira
Slika 4 - trg nezavisnosti u Gani
No u stanju na terenu, nije se mnogo toga promijenilo.
Malo sadašnjosti
U većini je bivših francuskih kolonija, i ukupno 27 od 54 afričkih zemalja, francuski i dalje službeni jezik. Koliko je to u nekim slučajevima paradoksalno pokazuje primjer Čada, u kojem tek 2 posto stanovnika govori francuski. Nadalje, u četrnaest afričkih zemalja valuta je CFA franak, čija je kratica 1945. kada je uspostavljen značila “Francuske kolonije Afrike” (Colonies françaises d'Afrique), a danas znači „Francuska zajednica Afrike“ (Communauté française d'Afrique)[1]. Promjena imena valute vrlo je indikativna za situaciju na cijelom kontinentu - promjene koje su se dogodile su nominalne, ali u suštini sve ostaje isto.
Slika 5 - 'Francuska Zapadna Afrika'
Osamdeset godina kasnije, davno nakon što je i sama Francuska ukinula franak i uvela euro, 147.5 milijuna ljudi u njenim bivšim kolonijama i dalje koriste franak kao valutu. Novac se tiska u Francuskoj, blizu Lyona, i Francuska centralna banka garantira njegovu konvertibilnost u euro. U zamjenu za to, tih 14 zemalja mora 50 posto svojih financijskih rezervi polagati u račun Banke Francuske sa sjedištem u Parizu. Posljedica toga je ovisnost afričkih zemalja o financijskoj politici Europske centralne banke koja nema previše veze s njihovim regionalnim potrebama i ne reagira u promjene stanja na afričkim tržištima. Što to može značiti u konkretnom slučaju govori primjer iz 1994. godine, kada se u središnjoj Africi u doslovce u jednom danu prepolovila kupovna moć stanovnika.
Slika 6 - Afrika je i dalje izvor sirovina primarno za zemlje i kompanije "Prvog svijeta"
Na afričkom kontinentu operira oko 40.000 francuskih tvrtki, među kojima je 14 multinacionalnih kompanija ogromnog utjecaja, poput “Totala”, “Areve” i “Vincija”. Ta poduzeća imaju vlasništvo nad većinom ključnih službi u bivšim kolonijama. Na primjer, u Obali Bjelokosti, francuske tvrtke kontroliraju opskrbu vodom, strujom, telekomunikacije, javni prijevoz, luke te velike banke. Stanovnici Obale Bjelokosti možda su politički slobodni, ali su i ekonomski porobljeni.
Osim ekonomskim kanalima, Francuska svoj utjecaj na afričkom kontinentu regulira i snažnim vojnim prisustvom. U nekoliko navrata je pomogla da na vlast dođu, ili je zadrže, afrički političari koji su nakon toga cijenu svojih funkcija i državničkih fotelja plaćali poslušnošću prema instrukcijama s Champs-Élyséesa. Tako je recimo bilo u slučaju dolaska Omara Bonga na vlast u Gabonu 1990. ili Idrissa Déby Itnoa na vlast u Čadu 2008. Tri godine kasnije, 2011, intervencija francuske vojske pomogla je Alassaneu Outattari da postane predsjednikom Obale Bjelokosti, nakon post-izbornih nemira.
Slika 7 - francuska vojska, avionom američke vojske, slijeće u Mali
Najnovija kontroverzna operacija francuske vojske kodnog imena „Barkhane“ odvija se u Maliju i Burkini Faso, po kojima naoružane pobunjeničke grupe siju smrt. Vojska je tamo došla nakon Libijskog građanskog rata i pomogla državama vratiti teritorij koji su osvojili islamistički pobunjenici, tvrdeći da je to i u interesu sigurnosti Francuske. No brojni Malijci, poput Boubacara Haidare, profesora na Institutu političkih studija u Bordeauxu, smatraju da „Francuska intervenira samo zbog svojih ekonomskih i strateških interesa koje ne želi glasno priznati, te sudjeluje u destabilizaciji zemlje kako bi legitimizirala svoju vojnu prisutnost“.
Nakon što je 25. 11. 2019. u sklopu te operacije u rušenju zrakoplova poginulo 13 francuskih vojnika, glasovi protivljenja postali su sve glasniji i u Francuskoj. Sociolog Mathieu Rigoste na Twitteru je prozvao francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, zapitavši se jesu li vojnici poginuli „braneći Francusku“ ili pak „braneći interese francuske države i francuskih poduzeća“. Odgovor francuskih vlastodržaca bio je povećanje broja vojnika koji sudjeluju u operaciji Barkhane s 4.500 na 5.100 ljudi, jasno pokazujući kako nemaju namjere popustiti svoj utjecaj nad regijom koja je, "sasvim slučajno" bogata naftom te nalazištima urana i zlata.
Malo budućnosti
No, je li osnaživanje vojnih korpusa zapravo očajnički pokušaj Francuske da u Africi zadrži utjecaj koji joj polako klizi kroz prste?
Kao i krajem 19. stoljeća, početkom dvadeset i prvog ponovno je započela utrka za dijelovima afričkog kolača. Kao i nekoć, razlozi su ekonomske prirode, no ovog se puta borba vodi perfidnijim i u očima međunarodne zajednice prihvatljivijim sredstvima. Unatoč svojim političkim nestabilnostima - ili možda baš zahvaljujući njima, čineći kontinent plodnim tlom za razne vrste manipulacija i makinacija - brojne su svjetske sile u posljednjih desetak godina na tom komadu zemlje prepunom resursa i prirodnih bogatstava uočile priliku za dobivanjem prednosti u nemilosrdnoj globalnoj kapitalističkoj tržišnoj utakmici.
Slika 8 - Više od 5 milijuna ljudi izgubilo je život u DR Kongo u posljednjih 20 godina u sukobima vezanim uz vrijedne minerale potrebne velikim korporacijama izvan Afrike
Njemačka je tako na primjer 2018. godine povećala svoja ulaganja u afričko tržište za 10 posto, čime su premašila brojku od 10 milijardi eura. Time je postala glavni europski dobavljač za afrički kontinent. Osim nje pojavio se cijeli niz novih igrača, među kojima prednjači Kina, dok se Francuska pomiče sve niže na ljestvici. Prema najnovijem izdanju barometra Cian Africaleads iz 2018, koji se bavi istraživanjem utjecaja raznih zemalja na afričko tržište, Francuska se našla tek na sedmom mjestu[2], iza Njemačke, SAD-a, Kanade, Velike Britanije, Japana te Kine. Još 2006. je zauzimala treće mjesto, iz čega je vidljiv nagli pad, povezan s pojavom novih igrača na tržištu. Prema izvještaju iz 2019, njezin se izvoz na afričko tržište u dvadeset godina udvostručio, dok se cijelo tržište u istom periodu učetverostručilo. Pokazatelj rasta važnosti Afrike u očima ekonomskih sila je i broj novootvorenih ambasada, najveći na svijetu - 320 između 2010. i 2016.
Slika 9 - Strane investicije u Afriku
Unatoč slabljenju ekonomskog utjecaja, francuski je kulturalni i psihološki utjecaj na Afriku i dalje nemjerljiv. U većini bivših kolonija francuski je i dalje službeni jezik, a školski sustavi u tim zemljama temelje se pretežito na francuskom modelu. Na afričkim se televizijskim postajama emitira cijeli niz programa koji su snimile francuske kompanije s ciljem promicanja francuske kulture i jezika, a ista je stvar s tiskovinama i radijskim programima. Mnogi su od najvažnijih afričkih intelektualaca - znanstvenika, umjetnika i političara, školovani u Francuskoj. No s obzirom na pojavu novih igrača na tržištu, konkurencija se javlja i na kulturnom polju. Već se sada u mnogim afričkim školama počeo poučavati mandarinski jezik, kao rezultat velikog upliva kineskog kapitala. Tako da možemo očekivati promjenu odnosa moći i na tom polju.
Ostaje veliko pitanje hoće li povećani interes svjetskih sila za područje Afrike pridonijeti poboljšavanju pozicije afričkih zemalja naspram ostatka svijeta - ili je on tek nastavak višestoljetnog procesa porobljavanja Afrike i iskorištavanja njezinih sirovina i resursa za interese velikih svjetskih sila i kompanija, samo što se ovog puta bitke vode, u očima međunarodne zajednice, prihvatljivijim sredstvima.
[1] CFA franak ima dvije zone: zapadnoafričku, koja uključuje 8 zemalja, i centralnoafričku sa 6 zemalja. Njihov je međusobni tečaj 1:1.
[2] “Cian Africaleads” do rezultata dolazi intervjuiranjem najvažnijih politički, ekonomski, i kulturalno aktivnih pojedinaca u nekoj zemlji, te se nakon njihovih odgovora formira rang lista zemalja koje imaju najviše utjecaja u Africi. izvor: https://www.cian-afrique.org/media/2020/02/Africaleads_cian_2020.pdf
Autor teksta:
Preporučite članak: