Gary Stevenson dijete je radničke klase koji je postao milijunaš. Nije mu trebalo dugo da shvati kako funkcionira kapitalizam te zašto bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Ovim potonjima želi otvoriti oči i objasniti kako današnja ekonomija zapravo djeluje. Njegovu knjigu pročitao je naš suradnik Emil Čančar.
Garyja Stevensona sve više prepoznaju. Za to, osim svojim poučnim Instagram i Youtube kanalima može zahvaliti memoarima izdanima prošle godine, knjizi The Trading Game, koja mi je zapela za oko zahvaljujući tekstu Andree Milat „Ekonomija se nikad neće oporaviti“ pri Novostima.
Zloslutni, ali sažeti naslov dobro prenosi srž Stevensonovih memoara. Gary je sin radničkog para iz istočnog Londona. Prije škole prao se čučeći u kaci i polijevajući se iz plastičnog šlaufa. Iz škole je izbačen jer je pokušavao prodavati marihuanu u vrijednosti tri funte, no zbog oštrog, analitički nastrojenog uma uspio je upisati prestižan studij pri London School of Economics.
Kolege na drugoj godini zaprepastile su ga. Umjesto da na predavanjima vode bilješke i uče za ispite, većina njih dotjerivala je životopise i oblačila odijela odlazeći na networking evente u nastojanju da osigura pripravništvo u nekoj od londonskih financijskih utvrda. Pobijedivši na jednom natjecanju namijenjenom regrutiranju novaka, i sam postaje stažist u Citibanku.
Nema smisla u tančine navoditi detalje njegovog života. Nadaren je pripovjedač, The Trading Game se lako čita, grohotom ćete se smijati i naizmjence bivati užasnuti prikazima tog drugog, nedodirljivog svijeta koji je HBO ekranizirao u Nasljeđu, a Garyjeva situacija dobro je prikazana u aktualnoj Industriji. Spoiler alert: jedan od stažista u fiktivnoj investicijskoj banci Pierpointu Industrije umire već u prvoj epizodi, što od želje da se dokaže, što od težine posla.
Kao u seriji, tempo je dinamičan i u knjizi te obiluje ekonomskim žargonom. Srećom, Stevenson ulaže junačke napore – i to veoma uspješno – kako bi što jednostavnije običnom puku razjasnio kako funkcionira međunarodno tržište novca. Gary se obogatio preko noći jer je nakon financijskog kraha 2008. godine predviđao da će se ekonomija nastaviti urušavati. Predviđa ispravno godinu za godinom, bogati se, a na poslu se pojavljuje u košuljama iz Topmana za koje je svojedobno jedva skucao pare i starim parom Asics tenisica.
U velikoj je to disonanci sa stilom njegovih kolega, čija šišanja i košulje basnoslovno koštaju. Međutim, nešto ne štima. Neki od njegovih kolega i znanaca s fakultetskih dana su u drugim bankama izgubili radna mjesta. Ljudi oko njega žive sve lošije, on postaje bogatiji svakim danom. Ne osjeća se dobro, pati psihički. Jednom prigodom gubi puno novca pri vrijednosnom trgovanju.
Ne razumije niti zašto se točno događa to to se događa s ekonomijom pa jednog dana lista svoj fakultetski udžbenik kako bi izučio problem. I tu dobiva najvrjedniju lekciju: njegov mentor Billy, najbolji trejder, jedini bez fakulteta, jedini kojeg poštuje, hvata mu udžbenik i silovito ga gura u kantu za smeće te mu, između ostalog urla u lice: „Ako želiš znati što se događa u svijetu, pogledaj u jebeni svijet! Zanima te što se događa s ekonomijom? Sjebana je! I možeš to vidjeti gdje god išao, stari. Prošeći ulicom. Vidi sve pozatvarane jebene dućane. Vidi sve jebene beskućnike ispod jebenih mostova. (…) Vrijeme za čitanje je jebeno završeno, stari.“
Nije iz Garyjeve knjige, ali je za ovu priču poučno. Opisujući pripreme za nekrolog svojem znancu, ovako ga se prisjeća Emmanuel Carrère: „Akademik, profesor ekonomije, široj je publici bio poznat po svojim komentarima na aktualna zbivanja koje je svakog jutra iznosio na radijskoj postaji France Inter. Ponekad sam ga slušao i gotovo uvijek se složio s njim kad je tumačio što je ekonomija, koju uopće nisam razumio, jer je govorio da sam potpuno u pravu što ne razumijem, da je ekonomija i stvorena za to: da je se ne razumije, zamršenost u službi bogatih.“
„Svi smo pizde, zar ne? Pa hajdemo to prihvatiti“ kaže lik nepo baby Yasmin u Industriji svojem šefu. Taj trenutak, ta scena savršeno opisuje mentalitet koji na svojim stranicama opisuje Stevenson – i biva uključen u tiktokerske kompilacije. Napustivši svoju industriju, upisao je postdiplomski studij na Oxfordu, u kojem nije pronašao niti rješenja niti smisao. Stevenson za profesore ekonomije na svojem kanalu kaže da se mahom radi o „polu-idiotskim akademicima i intelektualcima iz više srednje klase“.
Posvetio se tumačenju ekonomije bogatstva masama. Naglašava disparitet u bogatstvu pri kojem sve više odlazi bogatima, a siromašnijima je sve teže i teže. Za ovu godinu navodi da će biti još gore. Gary Stevenson sve je prepoznatljiviji, i zato nisam uspio doći do njega za intervju. Nema tim, ali osjeća da je vrijeme da ga formira. Niti on niti njegov agent nisu odgovorili na moje upite, ali je Gary polajkao fotku njegovih memoara koje sam nahvalio na svojem Instagramu.
Dijete radničke klase, multimilijunaš, otvoreno priznaje kako i dalje nastavlja zarađivati po istom principu, uz zagovaranje oporezivanje multimilijunaša. Ponavlja: nejednakost, nejednakost, nejednakost.
Završavajući ovaj tekst, naletio sam na njegov novi intervju u Guardianu u kojem ničeovski proglašava: „Politika je mrtva.“ A on pokušava zapaliti vatru pod običnim ljudima. S obzirom na sveukupno stanje svijeta, uskoro bismo trebali doznati hoće li mu to uspjeti.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels, Topping&Company Booksellers
Preporučite članak: