Patološkoj logici migriranja slobodnog kapitala još se ne usuđujemo izreći uvjerljivu dijagnozu: Stotine domaćih liječnika i medicinskih sestara sve osjetnije migriraju u istom smjeru kuda i sirijski bjegunci od rata, na sjeverozapad Europe.
Dvije srodne, a krupne općedruštvene i medijske preokupacije istovremeno se intenziviraju u Hrvatskoj ove jeseni: prva je izbjeglička kriza, dok je druga medicinsko-radnička i tiče se stotina domaćih liječnika i medicinskih sestara koji sve osjetnije migriraju u istom smjeru kuda i sirijski bjegunci od rata, na sjeverozapad Europe. Potonji proces, međutim, predstavlja uvelike novo kolektivno iskustvo za čitavu zajednicu, jer vjerojatno prvi put u povijesti ovdje bilježimo kako nas masovno napušta stručna radna snaga, tj. visokokvalificirani kadar iz konkretnog sektora, što daje sasvim poseban ton poslovičnom te notornom odljevu mozgova.
Strukovne udruge navode kako je potvrde za radni odlazak u inozemstvo do početka ovog mjeseca zatražilo 927 liječnika – najviše anesteziologa, radiologa, kirurga, urologa i ginekologa – uz 736 sestara; paralelno se ističe podatak da Hrvatskoj već nedostaje 2150 liječnika do europskog prosjeka po broju stanovnika. Dobni prosjek onih koji odlaze je 36 godina, a njihove destinacije u najvećem broju slučajeva su Austrija, Njemačka, Velika Britanija i Irska, ali i zemlje Beneluksa i Skandinavije. Hrvatska liječnička komora smatra pritom da će se posljedice svega toga ispostaviti najtežima za desetak godina, uslijed generacijskog deficita onih koji bi tad imali biti nositelji liječničke djelatnosti.
Ranije su iz Hrvatske odlazili uglavnom nižekvalificirani radnici, koji dakako emigriraju i dan-danas, no njihov odljev se nikad nije tretirao baš kao fatalna pojava za elementarno funkcioniranje matičnog društva. Vozači autobusa, recimo, vrlo su traženi i relativno su dobro plaćeni u Njemačkoj, ali i ne samo u toj zemlji, pa ih je od ulaska Hrvatske u EU otišlo odavde približno dvije tisuće, a sprema ih se otići još više. O vozačima svejedno nitko ne priča mnogo, oni se ipak promatraju kao realno nadoknadiv kadar, dok egzodus medicinskog osoblja ukazuje na složenije i dublje probleme, jednako ekonomskog, socijalnog i političkog karaktera. Tražimo li uzroke tom procesu, najprije se očekivano nameće uvid kako je ekonomska situacija u Hrvatskoj jednostavno katastrofalna u generalnom pogledu. Ipak, to nećemo uzeti za iole cjelovit odgovor, nego je do specifičnih korijena krize potrebno malo pročeprkati i kroz sektorski mulj, a svakako u konačnom odnosu na ekonomsko-politički total, lokalni i globalni. Domaće zdravstvo jedno je od najproblematičnijih nam područja općenito; riječ je o toliko poznatoj činjenici da ćemo osvrt na nju ovdje maksimalno skratiti, s naglaskom na svega nekoliko aspekata. Zajednički njihov nazivnik je privatizacija, kao orijentiranost koja presudno određuje glavne tokove i odnose te ishode čitavog tog javnog sustava.
Ukupnost društvenog interesa projicira se pritom kao prost zbroj privatnih koristi: reformska čak htijenja, službeni planovi koji se u posljednje vrijeme iznose u javnost, tako smjeraju na daljnju komercijalizaciju sektora. Neovisniji analitičari situacije lako su došli do zaključka da se upravo svijećom traže dodatne mogućnosti privatiziranja zdravstva po izdvojenim servisima i sastavnicama, mada je sustav već kardinalno premrežen interesima privatnih službi, klinika, agencija, kooperanata, dobavljača, kreditora i sličnih krugova. Tome nijedna vlast nije pokazala želju da stane na kraj, imajući na umu izuzetnu snagu integralnog lobija koji stoji iza čerupanja hrvatskog javnog zdravstva.
Preogroman dio budžetskog novca izdvaja se za liječničke plaće, a liječnici se i dalje često doživljavaju grubo podcijenjenima, iako mjesta u tržišno postavljenim privatnim ustanovama ima samo za manji broj njih. Izlaz van takvih napetosti se nalazi u podvrgavanju ostatka zdravstva tržištu kroz prinudnu komodifikaciju, ali to u krajnjoj liniji tek produbljuje krizu te imobilizira sustav. Medicinske sestre pritom objektivno trpe potplaćenost, kao što ni liječnicima bez specijalizacije – do koje se sve teže dolazi – uopće ne cvatu ruže. Ostaju nam još svi ostali: platitelji usluga i ujedno korisnici, čija pozicija u ovoj priči podsjeća na onu iz čuvenog vica s uspješnom operacijom i umrlim pacijentom.
Zaista, otvara se pitanje tko će nas liječiti sutra, kad se provedu sve te genijalne strukturne prilagodbe sektora s novodobnom praksom merkantiliziranja svega postojećeg. Put medicinskog osoblja na sjeverozapad kontinenta isturio je tu enigmu u prvi plan općedruštvenog interesa Hrvatske, slično onome što proživljava Rumunjska od ulaska u EU 2007. godine, a nije zgoreg podsjetiti da su tamošnje prilike rezultirale pet godina kasnije značajnom javnom pobunom koja će makar dijelom i privremeno osujetiti komercijalizaciju sektora. Odgovor zasad nalazimo u globalnom prelijevanju radne snage; baš smo oko spomenutih vozača autobusa svjedočili procjenama kako će nas ubuduće po Hrvatskoj sve više voziti – Rumunji.
Perspektiva svih tih migracija u istom planetarnom kontekstu usporediva je i s nadasve popularnom nogometnom industrijom u kojoj se kvaliteta odškolovana po zemljama u razvoju sve izrazitije koncentrira na zapadu ovog kontinenta. Ostali sanjaju o famoznom, nekoć posve pristupačnom ‘prezimljavanju u Europi’ svojih klubova, dok prate utakmice Lige prvaka na skupo plaćenim komercijalnim TV programima. I sva je prilika da će nas sve više liječiti primjerice Sirijci koje ionako uvelike mjerkamo prema njihovoj stručnoj iskoristivosti, a narod preostao u Siriji će liječiti migranti s recimo Srednjeg istoka, koji će se u tome popunjavati iz primjerice Afrike.
Takav ubrzani domino-efekt proizvest će Zapad u posjedu sabrane elite, ne samo medicinske, te Istok kojem predstoji sunovrat u još težu ekonomsku regresiju. Nesretnike na kraju lanca neće liječiti nitko, oni će tiho crkavati uz prigodno svjedočenje međunarodnih volonterskih timova, bez šanse da dohvate škrtu imigrantsku kvotu bogatih dijelova svijeta, prilagođavanu radno-tržišnom kriteriju. Zato je nedovoljno i pogrešno aktualne migracije izbjeglica i stručne radne snage razmatrati separatnom optikom, mimo sveukupnog izrabljivanja slabijih, no patološkoj logici migriranja slobodnog kapitala još se ne usuđujemo izreći uvjerljivu dijagnozu i terapiju.
Tekst napisao:
Preporučite članak: