Rascjep između onih koji cijepljenje vide kao legitimnu javnozdravstvenu mjeru i onih koji mu prilaze sa skepsom i odbijaju cijepiti sebe i/ili svoju djecu, posljednjih godina raste. Situacija je toliko alarmantna da je Svjetska zdravstvena organizacije 2019. godine otpor cjepljenju (vaccine hesitancy) proglasila jednom od globalnih prijetnji zdravlju. Budući da je pojava virusa Covid-19, uz sve posljedice koje donosi po zdravlje, dodatno je zakomplicirala i postojeću raspravu o sigurnosti cijepljenja - nije zgorega podjetiti se zašto je cjepljenje bitno.
Cijepljenjem se prevenira do 3 milijuna smrti godišnje: raširenost bolesti poput ospica ili difterije smanjena je za 99,9 posto upravo zahvaljujući cijepljenju, što nije mala stvar ako se uzmu u obzir ozbiljne posljedice koje te bolesti mogu ostaviti za sobom. Recimo, kod 6 do 13 posto oboljelih od ospica javlja se upala pluća koja može završiti smrtnim ishodom, a difterija može uzrokovati srčani zastoj zbog upale srčanog mišića i zalistaka. Trenutno odsustvo ovih bolesti ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo: podaci iz prethodnih godina, kao i oni prikupljeni tijekom pandemije Covid-19, pokazuju da se one vrlo lako mogu ponovno početi širiti ukoliko se ljudi prestanu cijepiti. Dobar primjer opet predstavljaju ospice: 2015. godine u Hrvatskoj je bilo 206 oboljelih, da bi tri godine kasnije došlo do prave male epidemija u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Širenje ospica se nastavilo i u 2019. kada je zabilježeno i nekoliko slučajeva u Zagrebu.
Naravno, percepcija cijepljenja ovisi o različitim faktorima, tako da se na različitim mjestima primjećuju različiti trendovi. Primjerice, istraživanje koje je provedeno u okviru Vaccine Confidence Projecta na London School of Hygiene and Tropical Medicine pokazalo je kako je od 2015. do 2019. godine povjerenje u cijepljenje poraslo u Francuskoj, Indiji, Meksiku, Poljskoj, Rumunjskoj i Tajlandu, dok se smanjilo u Indoneziji, Južnoj Koreji, Filipinima i Pakistanu. Ovi trendovi ovise o nizu faktora, uključujući povjerenje u zdravstvene radnike, razinu obrazovanja, spol, dobnu strukturu, dostupnost informacija, itd., zbog čega ne iznenađuju potpuno oprečni stavovi koje imamo priliku pratiti i u Hrvatskoj.
Toni Cetinski na „Festivalu slobode“. Foto: Facebook
Lokalno, protiv cijepljenja često istupaju javne osobe poput bivšeg saborskog zastupnika Ivana Pernara, pjevača Tonija Cetinskog te pjevačice Nike Antolos, a slično se događa i na međunarodnoj sceni. Posebno je zabrinjavajuće što se toj grupi pridružuju i neki znanstvenici poput Srećka Sladoljeva te Lidije Gajski. S druge strane, u isto vrijeme jača i opozicija protivnicima cijepljenja na različitim razinama: od grupa na društvenim medijima poput Cijepljenje / Vakcinacija - grupa za sve koji imaju pitanja i nedoumice, preko građanskih inicijativa (npr. Cijepimo se), do znanstvene zajednice, u kojoj epidemiolozi poput Bernarda Kaića, voditelja Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, i drugi zdravstveni stručnjaci poput pedijatra Igora Bereckog dosljedno ističu važnost cijepljenja.
Odustajanje od javnog razvoja i proizvodnje lijekova
Pojavom COVID-19 rasprava o cijepljenju dodatno se zakomplicirala: osim vrijednosnih prijepora, u igru su ušla i pitanja vezana uz istraživanje i proizvodnju novih proizvoda. Prema evidenciji SZO, trenutno je registrirano 48 istraživanja potencijalnih cjepiva. Od toga većinu vode velike farmaceutske kuće poput Janssena (Johnson & Johnson), Pfizera i Novavax, dok je prisustvo nacionalnih instituta bitno manja. Uz iznimku istraživačkih instituta iz Rusije, Kine i Kube, čini se kako su međunarodne farmaceutske kuće jedine s tehnološkim, financijskim i ljudskim kapacitetima za pronalazak i proizvodnju cjepiva u kratkom roku kojem se svi nadaju. Možemo reći da je to dobrim dijelom rezultat odustajanja bogatih država od javnog razvoja i proizvodnje farmaceutskih proizvoda, i više-manje potpunom okretanju tržištu. Nama najbliži primjer tog zaokreta vjerojatno je Imunološki zavod (IMZ), koji je, prije nego što mu je proizvodnja praktički uništena, bio u stanju proizvesti cjepiva za lokalne potrebe. Od početka pandemije, u nekoliko je navrata postavljeno pitanje bi li pozicija Hrvatske, u slučaju da IMZ nije de facto uništen, bila makar malo povoljnija s obzirom da bi dostupnost cjepiva barem djelomično mogla biti osigurana lokalnom proizvodnjom. Među onima koji tvrde da bi to pomoglo održivosti lokalnog zdravstvenog sustava su i sami radnici IMZ-a, koji smatraju da bi uz obnovljenu proizvodnju IMZ bio u stanju napraviti i prvu specifičnu terapiju protiv ovog virusa i tako doprinijeti zdravlju stanovništva.
No, Hrvatska nije jedina koja je odustala od državne proizvodnje lijekova, mnoge zemlje trenutno ovise o dobroj volji međunarodnih farmaceutskih kompanija kada je u pitanju količina i cijena budućeg cjepiva. Čak i u tom generalno nepovoljnom položaju, neke države i grupacije država u bitno su povoljnijem položaju od drugih. Recimo, za zemlje članice EU planirana je zajednička nabava cjepiva koju vodi Europska komisija, koja je do sada osigurala 1,2 milijarde doza cjepiva od pet različitih farmaceutskih kompanija koje će se rasporediti među državama članicama i za to inicijalno izdvojila oko 2,7 milijarde eura. Naravno, ostaju otvorena pitanja pravedne distribucije, prioritetnih skupina, i zaštite najranjivijih skupina, kao što je to naglasila Stella Kyriakides, povjerenica Glavne uprave za zdravlje i sigurnost hrane, kada je rekla da se čak i ako se pronađe sigurno i učinkovito cjepivo „moramo pripremiti da ga razdijelimo što prije moguće, a to uključuje i izgradnju povjerenja građana u sigurnost i učinkovitost cjepiva. Cjepivo neće spasiti život, ali cijepljenje hoće.“
Foto: HLK
Iako je dobar dio stanovnica EU osjetio olakšanje kada je najavljena rezervacija cjepiva, neki su upozorili na opasnost ovisnosti o hirovima farmaceutske industrije. Europarlamentarac Marc Botenga iz Belgijske radničke partije, na primjer, problematizirao je nekritički stav EK prema Gileadu i Pfizeru i nedostatak transparentnosti u procesu nabave. U intervenciji u parlamentu, Botenga je tako istaknuo kako EK, suprotno onome što govori, nije ispregovarala cijenu već je platila točno onoliko koliko su kompanije tražile, a ugovore o nabavi još uvijek odbija objaviti.
Profitna logika ubija (siromašne)
Trenutno se na farmaceutsku industriju gleda kao na potencijalnog spasitelja, iako im je povećanje profita jedino o čemu razmišljaju, a pandemija je za to odlična prilika. Recimo, premda se u farmaceutskim istraživanjima vezanim za cjepivo protiv koronavirusa koriste i javna financijska sredstva, pitanje cijene i dostupnosti cjepiva za sve nije riješeno. Izračuni proizvođača za cijenu doze po osobi kreću se između od 3 do 30 dolara, što s obzirom na broj potrebnih doza i pojedinačne socioekonomske prilike može biti nepremostiva prepreka u pristupu cjepivu. Dok stanovnici centra EU, npr. u Belgiji, mogu više-manje odahnuti, znajući kako će njihove vlade u konačnici platiti cijenu potrebnu za postizanje potrebnog stupnja procijepljenosti, oni u zemljama europske periferije i drugih regija imaju bitno manje razloga za veselje: osim što sasvim izgledno neće moći platiti cijenu određenu od strane proizvođača, neće se moći upustiti ni u proizvodnju generičke verzije cjepiva jer će im sustav patenata to priječiti - čak i u slučaju da imaju proizvodne kapacitete, kao što je slučaj s Indijom.
Postojeći međunarodni sporazumi i propisi na polju intelektualnog vlasništva, među kojima i Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRIPS) Svjetske trgovinske organizacije (STO), naime, u praksi više-manje u potpunosti određuju poziciju farmaceutskog sektora i pristup lijekovima. Na primjer, TRIPS definira minimalne standarde za zaštitu i jačanje svih formi intelektualnog vlasništva, uključujući i ono za patente nad lijekovima i medicinskim proizvodima. U okviru ovog sporazuma, države zadržavaju određenu slobodu pri definiranju vlastite zakonske regulative za patente i intelektualno vlasništvo te da osiguraju ravnotežu između proizvodnje novih i pristupa postojećim lijekovima, ali u principu su obavezne osigurati trajanje patenata barem 20 godina, čime se onemogućuje razvoj generičkih lijekova i proizvode čini preskupima za siromašne skupine stanovništva ili siromašne države kao takve.
Foto: NDLA
Najpoznatiji primjer katastrofalnih posljedica po ljudsko zdravlje do kojih dovodi dominacija profitne logike farmaceutskih kompanija vjerojatno je onaj terapija za HIV/AIDS iz sredine 1990-ih, kada pacijentice zemalja globalnog juga nisu imale pristup postojećim lijekovima zbog visokih cijena. Ovom problemu pokušava se doskočiti na različite načine, od građanskog aktivizma do međunarodnog zagovaranja, ali se zbog koncentracije moći u rukama farmaceutskih kompanija situacija bitno ne mijenja. Iako je 2001. godine Deklaracija iz Dohe o Sporazumu TRIPS i javnom zdravlju ustvrdila kako TRIPS treba tumačiti i provoditi na način koji omogućava članovima STO da omoguće pristupačne cijene lijekova, dobar dio terapija je u nekim dijelovima svijeta još uvijek nedostupan upravo zbog cijene. To vrijedi primjerice za malariju, HIV/AIDS i turbekulozu u Zapadnoj Africi, bolesti koje su u bogatim državama većinom odsutne ili se stavljaju pod nadzor bez puno problema.
Bogate države i farmaceutske kompanije kontra ostalih
Poučena iskustvom i donekle ohrabrena postojećim međunarodnim mehanizmima koji bi trebali štititi njihovo pravo na zdravlje, skupina zemalja koju čine Indija, Kenija, Južnoafrička Republika i Eswatini, nedavno je u STO uputila zahtjev za izuzećem od obaveza iz TRIPS-a kada su u pitanju medicinski proizvodi razvijeni za borbu protiv Covida-19. Njihovu inicijativu pozdravile su različite organizacije koje se bore za pravo na zdravlje poput Third World Networka, MSF-a, i People's Health Movementa, ali su joj se suprotstavile grupacije bogatih država poput Japana, Kanade, Švicarske i, naravno, EU. Osim ove inicijative, došlo je do još nekoliko pokušaja da se važni rezultati istraživanja o Covid-19 učine javno dostupnima, ili barem ne dostupnima isključivo farmaceutskim kompanijama koje će od njih u konačnici profitirati. Tako je SZO u svibnju 2020. predstavila Covid – Technology Access Pool (C-TAP) kreiran da omogući dijeljenje stečenog znanje o proizvodnji cjepiva, a prilikom predstavljanja istaknut je stav SZO kako cjepiva, testovi, dijagnostika, liječenje i ostali alati u borbi protiv koronavirusa moraju biti univerzalno dostupni kao globalno javno dobro. Nažalost, sudjelovanje u ovom projektu je dobrovoljno i oslanja se na osjećaj društvene solidarnosti, kojeg su farmaceutske kompanije do danas rijetko ispoljavale. Ne iznenađuje stoga što za sada nema točnih informacija koliko farmaceutske kompanije zbilja koriste ovaj alat u razmjeni znanja.
Foto: PHM
Polazeći od sličnih iskustava kao i države koje su predale zahtjev STO, građanske inicijative kojima je cilj osigurati pristup budućem cjepivu i drugim medicinskim proizvodima važnima za borbu protiv Covida-19 počele su aktivnije zagovarati pravednu raspodjelu i pristup. Među njima je i inicijativa Right2Cure, europska građanska inicijativa koja EK želi primorati na raspravu o principima na temelju koji će cjepivo protiv Covid-19 te povezni lijekovi i dijagnostika, biti dostupni. To uključuje i one elemente koji se tiču dijeljenja stečenog znanja o liječenju Covida-19, intelektualnog vlasništva, korištene tehnologije te samog istraživanja i proizvodnje cjepiva. Koordinatorica kampanje Julie Steendam objasnila nam je da: U suštini, inicijativa počiva na uvjerenju da je zdravlje ljudsko pravo, i da odgovornost za organizaciju i pružanje zdravstvene zaštite snose države. „Sva efikasna sredstva koja se razviju u borbi protiv Covida-19“, govori Steedman, „trebala bi biti dostupna svima, neovisno o njihovoj platežnoj moći. Tržište ne bi trebalo biti to koje odlučuje tko će dobiti cjepivo, ne samo u Europi, nego u cijelom svijetu.“
Autor naslovne fotografije: Christian Emmer
Autorice teksta:
Preporučite članak: