Hešteg “we are all in this together” koji je trebao simbolizirati zajedništvo u borbi protiv pandemije, odavno je opovrgnut činjeničnim stanjem na terenu. Više su obolijevali siromašniji, oni koji su morali nastaviti odlaziti na posao i pritom ovisili isključivo o sustavu javnog zdravstva. A taj sustav već desetljećima nagrizaju privatizacija i komercijalizacija. Njihove posljedice usred korone na svojoj smo koži još jače osjetili i mi u Hrvatskoj. Više u novom tekstu Snježane Ivčić povodom Svjetskog dana zdravlja.
Ušli smo u treću godinu borbe s koronavirusom. To je taman dovoljno vremena da uvidimo u kakvoj je situaciji hrvatski zdravstveni sustav nakon što je dvije godine bio prenapregnut borbom protiv pandemije. Na prvi pogled može se reći da se uspio othrvati pandemiji, ali je potrebno zapitati se – s kojim posljedicama.
Neke posljedice očite su na prvi pogled. Za početak, na dan 3. travnja u Hrvatskoj je s dvije doze cijepljeno 68,59 posto odraslog stanovništva, što nikako nije dovoljno da se može govoriti o kolektivnom imunitetu. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, preminulih osoba je 15.601 (i taj broj svakodnevno raste), a oboljelih je od početka pandemije 1.102.730. Iako ovako šture i gole brojke izgledaju hladno, one ipak govore o tome koliko se naš život promijenio.
O promjenama koje je koronavirus donio te odnosima u društvu koji su uspostavljeni piše slovenska filozofkinja i sociologinja Renata Salecl u svojoj najnovijoj knjizi Čovjek je čovjeku virus. Autorica analizira cijeli niz fenomena, a mi ćemo se osvrnuti samo na dio koji se tiče odnosa prema zdravlju te na nove kodove ponašanja nastale uslijed borbe s koronavirusom. Na početku pandemije govorilo se da virus ne razlikuje bogate od siromašnih, ali ubrzo se pokazalo da nije tako. Iako virus ne razlikuje ljude, razlikuje ih sustav u kojem živimo. U većini država više su obolijevali siromašniji slojevi koji si nisu mogli priuštiti ne raditi – jer ne može se svaki posao raditi od kuće. Gubitak posla bi za njih automatski značio gubitak osnovnih primanja za život, a bez osnovne plaće mnoge obitelji i pojedinci jednostavno ne mogu preživjeti, pogotovo ako država nije spremna osigurati pomoć u takvoj situaciji. Također, ni odlazak na drugu, sigurniju i udaljeniju lokaciju nije opcija ako se nema dovoljno financijskih sredstava i mogućnosti. U slučaju zaraze potrebno je pokriti troškove liječenja, posebice u zemljama bez javnog zdravstvenog sustava, ali i u zemljama u kojima on još postoji jer oporavak od bolesti traje neko vrijeme, a nisu svi troškovi uvijek pokriveni zdravstvenim osiguranjem.
Nedostupnost i neadekvatnost javne zdravstvene zaštite u vrijeme pandemije pokazala je svoje naličje, pri čemu su najviše ispaštali oni koji si nisu mogli priuštiti dugotrajno bolovanje ili privatno pokriti skupe troškove liječenja. Siromašniji i deprivilegirani slojevi često su prisiljeni raditi i bolesni, pa tako ne ugrožavaju samo svoje zdravlje, već i zdravlje drugih. Ali u borbi poslodavaca za profit zdravlje nije dio računice.
Salecl piše kako se društvo prilikom suočavanja s epidemijama iznova organizira. Ono se prilagođava i uvodi nova pravila ponašanja. Primjere za to možemo pronaći u prošlosti – kada se pojavila kuga u srednjem vijeku, pojavom španjolske gripe početkom 20. stoljeća, o čemu izvrsno piše Laura Spinney u svojoj knjizi Blijedi jahač, te AIDS-a početkom 1980-ih. Glavna značajka nove organizacije društva bila je podjela na one koje treba spašavati i one čiji životi nisu vrijedni spašavanja. Naravno, osim prema klasnom statusu, do diskriminacije je dolazilo i dolazi prema dobi i prema rasi. U pandemiji koronavirusa, osim što su prvo nastradali najsiromašniji, idući koji su žrtvovani su ljudi starije životne dobi. Uz to što je do proboja virusa radi neadekvatne zaštite dolazilo u domovima za starije osobe, u bolnicama se često postavljalo pitanje tko ima pravo na respirator, s obzirom na to da u početku respiratora nije bilo dovoljno. Također, često je nedostajalo lijekova.
U svakom slučaju, mnogobrojni liječnici često su bili pred nemogućim izborom i mnoštvom etičkih pitanja oko toga čiji je život vrednije spašavati – da li da postupaju po načelu jednakosti i pruže pomoć svima koji je trebaju (iako respiratora i lijekova nema dovoljno), ili da odrede tko ima pravo prvenstva – oni koji su prvi došli ili oni za koje se očekuje da će preživjeti.
Salecl ističe kako je i borba za profit omogućila pandemiju koronavirusa; širenje industrijske proizvodnje, ljudske intervencije u prirodi te primjerice promjene u proizvodnji hrane, sve to utječe na pojavu zaraznih bolesti, pa tako i koronavirusa. Ujedno su zbog borbe za profit zanemareni javni zdravstveni sustavi – u javno zdravstvo se ulaže sve manje, zdravstveno osoblje potkapacitirano je i sve slabije plaćeno, a istodobno se provodi privatizacija zdravstva i ono je sve manje dostupno građanima.
U svijetlu razmatranja fenomena o kojima piše Salecl možemo razmotriti i što se dogodilo s hrvatskim zdravstvenim sustavom u vrijeme pandemije. Iako su mnoge mane i nedostaci sustava bili poznati godinama ranije, koronavirus je sve to ogolio do kraja. Pokazalo se da dugogodišnje neulaganje u opremu bolnica i domova zdravlja te izostanak planiranja i školovanja zdravstvenog kadra za posljedicu ima to da su u jednom trenutku bolnice bile svedene samo na „hladni pogon“ – liječili su se teško oboljeli od koronavirusa i samo zaista hitni slučajevi. Drugo bolnice i postojeće zdravstveno osoblje jednostavno nisu mogli podnijeti, unatoč tome što je bila uvedena radna obveza i što su davali sve od sebe. Osim neulaganja u zdravstveni kadar, problem su i male plaće zbog kojih mnogi odlaze u inozemstvo na bolje plaćena radna mjesta. Iako je upravo zdravstveno osoblje podnijelo najveći teret u pandemiji koronavirusa koja još nije gotova, kao zahvalnost dobili su samo pljesak, ali ne i bolje radne uvjete. Jedina vidljiva izmjena tijekom pandemija bile je promjena Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti koji je izmijenjen više iz praktičnih razloga, nego iz želje za održavanjem zdravlja i poboljšanjem zaštite građana.
Ova pandemija pokazala je kako naš zdravstveni sustav jako teško može podnijeti ovakve izvanredne situacije te da, kada se priča o reformama, zaista treba provesti kvalitetnu reformu kako bi sustav bio pripremljen te lakše podnio izvanredne šok situacije. Dodatni troškovi zdravstvenog sustava u ovom periodu bili su enormni, a prema dostupnim podacima u 2021. godini iznosili su oko 3,6 milijardi kuna samo za liječenje oboljelih od koronavirusa, povrh redovnih troškova zdravstvenog sustava koji iznose oko 22 milijarde. Pozitivno u ovoj situaciji je da je aktualni ministar financija Zdravko Marić uspio osigurati potrebna financijska sredstva da zdravstveni sustav izdrži ovaj udar jer je ministar zdravstva Vili Beroš ubrzo pokazao kako nema kapaciteta ni voditi takav sustav, a kamoli nešto unaprijediti, iako najavljuje reforme.
Najavljene se reforme spominju vrlo sramežljivo i iz dostupnih se informacija ne čini da će polučiti potreban rezultat, a to je stabilan i svima dostupan javni zdravstveni sustav temeljen na solidarnosti. Poticaja i pokazatelja za reformu ima mnogo, a jedan od njih je i nedavno dovršeni popis stanovništva. Novi popis stanovništva može biti polazna točka za razmišljanja kako reorganizirati bolnice i primarnu zdravstvenu zaštitu te primjerice mrežu javnog zdravstva. Također, za planiranje zdravstvenih kadrova mogu poslužiti recentni podaci o broju zdravstvenog osoblja kojeg kronično nedostaje. Prema dostupnim podacima Hrvatske komore medicinskih sestara, trenutno u Hrvatskoj nedostaje oko 4.000 medicinskih sestara. Osim sestara, sve više nedostaje i liječnika, posebice obiteljskih liječnika, navode iz Koordinacije hrvatske obiteljske medicine (KoHOM). KoHOM ističe kako je dugogodišnje neulaganje u primarnu zdravstvenu zaštitu, od koje se očekuje da zbrine 80 posto zdravstvenih potreba hrvatskih građana kako bi se rasteretio skuplji bolnički sustav, dovelo do neracionalnosti u zdravstvu, manje dostupnosti zdravstvenih usluga građanima kao i lošijih ishoda liječenja.
Također, reforma je prilika da se počne raditi na oživljavanju i ulaganju u nacionalnu farmaceutsku industriju jer je surova borba za profit ostavila mnoge bez prijeko potrebnih lijekova, a i cjepiva kojih u početku nije bilo dovoljno za sve, niti je stizalo na vrijeme. Potpuna ovisnost o međunarodnom tržištu lijekova ugrožava zdravlje građana te je i to jedna o tema o kojoj bi se u okviru potencijalne reforme trebalo razgovarati. Neuralgičnih točaka ima još te nastavak privatizacije zdravstva zasigurno nije put prema stabilnom i održivom zdravstvenom sustavu dostupnom svima. Ona je glavni uzrok što je danas građanima sve manje usluga dostupno, dok država podupire širenje privatnog tržišta – preusmjeravanjem pacijenata u privatne ustanove za pretrage koje se radi dugogodišnje nebrige i ne ulaganja odnosno manjka osoblja i opreme ne mogu napraviti u javnim bolnicama. To je samo jedan od primjera kako Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje javnim novcem financira privatni sektor.
Renata Salecl u svojim tekstovima o koronavirusu ističe kako su odluke o tome hoće li netko moći pristupiti zdravstvenoj zaštiti tijekom pandemije davno donesene, i to onog trenutka kada su se zanemarila ulaganja u javni zdravstveni sustav te se počela provoditi privatizacija. Ako vidimo s kakvim se posljedicama suočavamo kada je sustav prenapregnut i teško funkcionira, nije li to alarm da promijenimo svoj odnos prema javnom zdravstvu i počnemo ulagati u njega? Svaka iduća pandemija ili izvanredna situacija bit će neodrživa i posljedice po zdravlje građana bit će još veće, a kada nam je zdravlje ugroženo ugroženi su i ostali aspekti života.
Naslovna fotografija: Alberto Giuliani, Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: