U posljednjem iz serije tekstova o beskućništvu u vrijeme potresa i pandemije, Matea Grgurinović posjetila je Dom nade - dnevni boravak za beskućnike i porazgovarala s ljudima o tome kako se snalaze u ovoj, još težoj situaciji. Prvi tekst o porastu beskućništva u Zagrebu pročitajte ovdje, a drugi koji obrađuje prihvatilište za beskućnike u Kosnici možete pročitati ovdje.


Knjiga Slika podrške beskućnicima u Hrvatskoj prvo je sveobuhvatno istraživanje o beskućništvu u našoj državi. Istraživačice su ga provele među onima koji koriste uslugu smještaja u svih 14 prihvatilišta/prenoćišta, dva dnevna boravka i jednoj stambenoj zajednici ali i onima koji žive u prostorima koji nisu adekvatni za život. Ukupno je sudjelovalo 266 osoba u statusu beskućnika

Istraživanje je pokazalo da su beskućnici u značajnijem broju muškarci, a najveći postotak beskućnika ima između 41-86 godina. „Prosječni beskućnik“ ima 51,4 godinu, a beskućnikom je postao najvjerojatnije zbog sljedećih razloga: gubitka financijske sigurnosti, odlaska i mirovinu ili izostanka ostvarivanja mirovine, promjena u strukturi obitelji, deložacija, problema mentalnog ili tjelesnog zdravlja. To je „populacija koja je teško zapošljiva u uvjetima gospodarske krize i visoke stope nezaposlenosti, populacija koja je sve više opterećena zdravstvenim poteškoćama, često pokidanih obiteljskih i drugih socijalnih veza“, navode autorice. Međutim, iza tih brojki kriju se priče, komplicirane i teške.

U Harabmašićevoj 20 smjestio se Dom nade – dnevni boravak za beskućnike. To je već valjda četvrta lokacija koju je ova udruga promijenila jer je zbog projektnog financiranja koje sa sobom nosi gubitak sredstava, nemogućnost plaćanja najma, seljenje, nekoliko mjeseci “praznog hoda”, pa ponovnog dobivanja sredstava – morala zatvarati prostor, seliti se drugdje i tako u krug.

Nekoliko puta s radnicima u Domu nade pokušavam dogovoriti intervju s nekim od korisnika, jer s njima želim razgovarati o beskućništvu, njihovoj situaciji, kako se nose sa svime te što se promijenilo s pandemijom. Dom nade trenutno provodi tri projekta, a u sklopu jednog organiziraju dnevni boravak svaki dan od 9 do 14 sati. Ondje osobe u beskućništvu mogu doći, otuširati se, oprati odjeću, pojesti pecivo za doručak, popiti kavu, čaj ili sok, podružiti se, prijaviti se na radionice osposobljavanja za tržište rada, a od nedavno dobiti i usluge medicinske skrbi što je važno jer veliki broj beskućnika ne ostvaruje pravo na zdravstveno osiguranje.

Zbog potresa na ulici

Dolazim do kuće gdje se smjestio Dom nade, penjem se stepenicama na prvi kat i ulazim u prepunu prostoriju. Jedan od korisnika, glasan, najglasniji, šaljivđija u grupi odmah preuzima kontrolu i pita me jesam li socijalna radnica. Odgovaram da nisam, da sam novinarka i atmosfera u grupi malo se mijenja. Šaljivdžija nastavlja pa ispituje „A gdje su kamere?“. A kamera nema. Samo bilježnica i kemijska. Prilazi mi radnik u Domu i mjeri temperaturu. Jedan od onih digitalnih toplomjera, užasno nepouzdanih. Prvo mjerenje pokazuje povišenu temperaturu i odmah sam u panici, ali drugo mjerenje već me smiruje, temperatura je niža, sve je u redu.

Dnevni boravak u Domu nade, Foto: Matea Grgurinović


Uskoro me, na sreću, od zbunjenosti i blokade spašava socijalna radnica. Upoznaje me s dvoje korisnika za koje je ona zadužena, i nagovara ih da mi daju izjavu, da popričamo. Odvlači ih iz grupe i prostorije i odlazimo u prizemlje popričati. Sjedimo sami u prostoriji, nas troje – Marko, Lucija i ja. Marko je u 6. mjesecu prošle godine ostao bez posla u građevini. U trećem mjesecu, u zagrebačkom potresu, ostao je bez stana. Živio je, naime, u bratovu stanu u centru grada koji je u potresu potpuno uništen. Sada s partnericom koja je nedavno izašla iz zatvora živi u šupi te iste zgrade. Rano ujutro napuštaju tu šupu i vraćaju se kasno navečer, kako se susjedi – koji prešutno okreću glavu na drugu stranu – ne bi previše bunili.

„Ujutro ne znaš što te sve boli“

U šupi u kojoj spavaju hladno je i vlažno. Prvo na pod stave jednu deku, pa drugu, pa se pokriju s trećom. Stvari drže u kuferu, a nuždu obavljaju vani, u javnim toaletima. Svako jutro, kad se probude, osjećaju se kao da uopće nisu spavali, pričaju mi. „Ujutro ne znaš što te sve boli“, govori nam Lucija koja boluje od astme i kroničnog bronhitisa, što znači da spada u rizičnu skupinu kada govorimo o zarazi koronavirusom. Pitam zašto ne ode u Kosnicu, znam da ondje primaju ljude i tamo se može odmoriti bar neko vrijeme, dok ludilo ne prođe, dok temperature ne porastu, ali ne želi se odvajati od Marka, s obzirom da tamo ne bi mogli živjeti zajedno, kaže nam.

On se nadovezuje i priča kako pronalazak posla i nije tako težak pothvat, jer on radi u građevini i u građevini posla ima, iako je on nezaštićen, nisko plaćen i izrazito prekaran. No, Marku veliki problem predstavlja pronalazak smještaja. U Zagrebu je sve preskupo, govori nam, i teško je pronaći sredstva za previsoki najam i polog koji najmodavci često traže. Slažem se s njim, kimam glavom i komentiramo kako su čak i garsonijere u Zagrebu postale suludo skupe, čak i na obodima grada.

I Ante s kojim smo razgovarali za potrebe već objavljenog teksta, pričao nam je kako je radio u građevini te zbog gubitka posla nije bio u mogućnosti plaćati stan i režije. I on je stan izgubio u potresu. I on je završio kao beskućnik.

„Lakše dobiti na lutriji, nego naći posao“

Marko je iz Vinkovaca i kaže kako je ondje „lakše dobiti na lutriji, nego naći posao“. Otac mu je preminuo, a majka i sama jedva preživljava s penzijom te ju ne želi moliti za pomoć. Da nema korone, smjesta bi išao u Njemačku. „Ovdje nema života“, kaže nam i dodaje da samo čeka kraj pandemije da bolji život potraži što dalje od Hrvatske, u Njemačkoj, kao i brojni prije njega.

Iako korisnici socijalnih prava u Zagrebu nominalno mogu ostvariti mnoga prava, velik broj ljudi s kojima sam tijekom istraživanja razgovarala u više navrata su istaknuli da je neka prava jako teško ostvariti – korisnici nisu upućeni u svoja prava, u birokraciju, socijalni radnici su često opterećeni, malo ih i ne mogu se posvetiti dovoljno onima s kojima rade. Marko mi je tako kazao da ima pravo na jednokratnu naknadu, ali je tako jednom prilikom zbog birokracije morao čekati tri mjeseca da bi ostvario 1000 kuna pomoći. Što je problem kada je jednokratna pomoć potrebna da, primjerice, platiš stanarinu za taj mjesec ili popravak bojlera koji se pokvario.

Govore mi da sve više beskućnika ne vjeruje u koronu, što je nešto što mi je u prijašnjim razgovorima spomenuo i Mile Mrvalj iz Udruge Fajteri koji je nekoć sam bio beskućnik i godinama se bori za njihova prava. Koronu mnogu smatraju laži, potvrđuje nam Lucija Mrvaljove riječi. Maske su mnogima skupe, pa ovise o donacijama raznih udruga, kao i s brojnim drugim uslugama – od doručka i ručka, tuširanja pranja odjeća ili traženja posla. Marko i Lucija su među brojnim našim sugrađanima koji tako žive - bez krova nad glavom, bez posla, bez sigurnosti. Iako ova koronakriza još nije gotova, već sada možemo utvrditi da nam prijeti rastuće siromaštvo te da će ovakvih priča poput one Marka i Lucije bit će sve više.


Autor naslovne fotografije: Martin Vorel
Autorica teksta:

Matea Grgurinović


Preporučite članak: