Ovog mjeseca, Radna strana mjeseca posvećena je temi porasta nejednakosti. Na primjeru najnovije porezne reforme u SAD-u, Jakov Kolak pokazuje koliko su dalekosežne posljedice podilaženja najbogatijim skupinama u društvu. Unatoč izuzetno lošim pokazateljima kada su u pitanju nejednakosti, SAD je također mjesto gdje proteklih godina možemo pratiti aktivne i snažne društvene pokrete koji se odupiru eroziji različitih prava.
Početkom svake godine, naslovnice su pune raznih statističkih podataka kojima se čitateljima želi ukazati na dostignuća ili neuspjehe proteklog razdoblja. U tom se mnoštvu već godinama ističe jedan podatak koji nažalost više nikoga ne iznenađuje, a to je onaj koji ukazuje na kontinuitet drastičnog povećanja nejednakosti u svijetu (graf 1). Prema Oxfamovom istraživanju 42 najbogatija pojedinca na svijetu danas posjeduju jednaku količinu bogatstva kao i 3,7 milijarde najsiromašnijih.
Naravno, nejednakosti u društvu nisu nikakva novost. Štoviše, tijekom povijesti one su u pravilu rasle – s izuzetkom razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, kada je snažan radnički pokret na Zapadu nakratko izborio sveobuhvatnu državu blagostanja i nametnuo socijalizam kao realnu alternativu društvenog uređenja. Međutim, nakon što je krajem 70-ih godina došlo do promjene paradigme, tržište se opet počelo predstavljati kao jedini pravedni način distribucije bogatstva i taj pozitivan trend je zaustavljen.
Već spomenuto Oxfamovo istraživanje pokazalo je da je čak 82 posto generiranog bogatstva u 2017. godini završilo u džepovima 1 posto najbogatijih, dok 3,7 milijarde najsiromašnijih od toga nije dobilo ništa, unatoč tome što su upravo oni svojim radom stvorili to bogatstvo. Taj podatak ukazuje na to da trenutni ekonomski sistem zapravo počiva na reprodukciji nejednakosti u društvu. Autori istraživanja kao ključan uzrok rastuće nejednakosti navode i ponašanje ekonomskih elita, koje instrumentalizacijom država nastoje povećati vlastitu dobit do krajnjih granica, neovisno o posljedicama koje to ima za društvo. Pomoću svoje goleme ekonomske moći, utječu na donošenje politika – npr. uvođenje poreznih olakšica, državnih subvencija, propisa kojima se smanjuje cijena rada – koje im smanjuju troškove poslovanja i olakšavaju osvajanje novih tržišta kroz privatizaciju servisa i rasprodaju javne imovine.
S obzirom da ove trendove susrećemo na svim razinama i u svim dijelovima svijeta, možemo reći da globalni porast nejednakosti ovisi kako o eksploataciji siromašnih zemalja od strane bogatih, tako i o iskorištavanju radničke populacije u samim tzv. razvijenim zemljama. Drugim riječima, nije samo slučaj da direktor zaposlen u jednom od vodećih 5 svjetskih modnih brendova u četiri dana zaradi koliko tekstilni radnik u Bangladešu zaradi kroz čitav radni vijek, već i u SAD-u prosječni radnik radi 1 godinu kako bi zaradio ono što njegov direktor zaradi u malo više od 1 radnog dana.
Regresivnim oporezivanjem do nejednakijeg društva
Upravo SAD, centar ekonomske moći i najbogatija zemlja svijeta, danas bilježi najveću stopu nejednakosti, najkraći životni vijek, najveći broj zatvorenika i najveći broj beskućnika u zapadnom svijetu. Unatoč negativnim društvenim pokazateljima, trenutna administracija nastavlja u smjeru svojih prethodnika te je uz jednoglasnu potporu korporacijskog svijeta - čak i onog dijela koji u javnosti nastupa kao opozicija Trumpu - provela poreznu reformu u korist bogatih i najavila nove rezove na području javnih servisa. UN-ov izaslanik za ekstremno siromaštvo i ljudska prava izjavio je da ove reforme otvaraju put tome da SAD postane najnejednakije društvo na svijetu.
U posljednjih 35 godina, velik dio stanovništva SAD-a na vlastitoj je koži osjetio negativne posljedice trickle down ekonomije. Glavni argument ove doktrine jest da se kroz dodatno obogaćivanje najbogatijih slojeva stanovništva kroz porezne olakšice i subvencije (uz paralelno kresanje radničkih prava i privatizaciju javnih servisa), uzrokuje prelijevanje bogatstva prema siromašnijim slojevima društva tako što se omogućava porast investicija, veće zapošljavanje itd. Međutim, u praksi se pokazalo da je ta retorika bila isključivo paravan za najveću redistribuciju bogatstva u korist bogatih u novijoj povijest (grafovi 2 i 3), s obzirom na to da je višak novca, umjesto u razvoj gospodarstva, uložen u nekretnine, financijske špekulacije i off shore račune.
Istovremeno, prosječne su nadnice, unatoč rastu produktivnosti i BDP-a te niskoj nezaposlenosti čitavo vrijeme stagnirale (grafovi 4 i 5).
Ako uzmemo u obzir da su troškovi života u istom periodu rasli, ova činjenica ustvari znači da je većina američkog društva siromašnija danas nego prije 35 godina (graf 6).
Novom reformom drastično se smanjuje porezna stopa na dobit za korporacije, s 35 posto na 21 posto, te porez na dohodak bogatijim građanima. S druge strane, za one s godišnjim prihodima manjim od 75 tisuće dolara, porezno se opterećenje čak i povećalo. Također je povećan i državni deficit, i to čak za 1,5 bilijuna dolara, a očekuje se i rast već golemog javnog duga (do 2 bilijuna u narednih 10 godina). Kako bi se pokrio dio proračunskog manjka kojeg će stvoriti porezna reforma, najavljeni su daljnji rezovi u području zdravstvene skrbi i programima za pomoć najsiromašnijima. Drugim riječima, manjak sredstava u državnom proračunu, nastao zbog povlađivanja najbogatijima, prevalit će se preko leđa najsiromašnijih građana SAD-a kroz dodatno zaduživanje i rezove onih društvenih servisa na koje se taj dio građana najviše oslanja: dok bogatiji građani ne ovise o postojanju socijalne podrške za kupovinu hrane ili državno subvencioniranom programu zdravstvene zaštite, to su jedni od posljednjih programa koji deprivilegirane drže iznad razine dubokog siromaštva. Budući da je svaka redistribucija bogatstva ujedno i redistribucija društvene moći, a ova reforma omogućava njenu daljnju koncentraciju u rukama malobrojne elite, jasno je čijim klasnim interesima pogoduje režim SAD-a.
Konkretni rezultati otpora
Desetljetna ekonomska i politička deprivacija građana u SAD-u temeljni je uzrok mnogih negativnih društvenih trendova: porasta nasilja, rasne netrpeljivosti, normalizacije ksenofobije i govora mržnje, mizoginije, religijskog fundamentalizma, itd. Ipak, paralelno tome došlo je i do jačanja društvenih pokreta. Jedan od najvažnijih primjera toga jest pokret 15$ Now, koji je proizašao iz borbe niskoplaćenih radnika za minimalnu satnicu od 15$ i pravo na sindikalno organiziranje. Budući da u SAD-u minimalna plaća trenutno iznosi 25 posto prosječne (najniže od svih zemalja OECD-a), a samo je 7 posto radnika u privatnom sektoru sindikalno organizirano, ova tema ima snažan mobilizacijski potencijal.
Na primjer, borba za 15$ u Seattleu okupila je raznoliku koaliciju sačinjenu od aktivista Black Lives Matter, vjerskih organizacija, sindikata, boraca za klimatsku pravdu, migrantskih organizacija, koja je u posljednje 3 godine postigla neke od najznačajnijih radničkih pobjeda u SAD-u. Seattle 2014. godine postaje prvi grad s propisanom minimalnom satnicom od 15$, Uberovi vozači dobili su pravo na kolektivno pregovaranje, uveden je gradski porez na dohodak, povećana su prava najmoprimaca, a na državnoj razini osigurano je pravo radnika na plaćeni dopust. Također, unatoč agresivnoj kampanji poslovnog i političkog establišmenta, pokret je izborio i određeni oblik političkog predstavništva. Jedna od glavnih organizatora i članica Socijalističke alternative Kshama Sawant 2013. postaje jedna od devet gradskih vijećnica, a Nikkita Oliver iz Black Lives Matter, prošle je godine sa 17 posto glasova bila treća na izborima za gradonačelnicu. Na taj se način povezalo institucionalno djelovanje s onim na terenu i stvorili uvjeti da se iz pokreta izrodi politička snaga koja će biti u poziciji radikalnije intervenirati u postojeće društvene odnose. Iako je prerano govoriti o razbijanju duopola vlasti na federalnoj razini, ovi pokreti uspješno nagrizaju mit o nepostojanju alternative izuzev Demokratske i Republikanske stranke te dokazuju da se organiziranom političkom borbom može zadobiti moć utjecaja na donošenje odluka.
Također, iskustva Seattlea i Ontaria, gdje se snažan pokret izborio za minimalac od 15$ i povećao radnička prava, pokazala su da je ujedinjavanje raznolikih organizacija (od organizacija koje se bore za javno školstvo i zdravstvo, do pokreta protiv rasne diskriminacije i policijskog nasilja) preduvjet za uspjeh. Iako se na prvu ne mora vidjeti direktna veza između uže shvaćenog radničkog pokreta i pokreta za druga ljudska prava, istina je kako su oni neraskidivo povezani. U svijetu gdje radnička organiziranost kontinuirano pada pod pritiskom poslodavaca, organiziranje oko socioekonomskih pitanja predstavlja mogućnost da se ujedine naoko partikularne borbe i izgradi temelj borbe za pravednije društvo. Da organizirano raništvo igra ključnu ulogu u borbi za poboljšanje socioekonomskih uvjeta, pokazuju i podaci o odnosu sindikalne organiziranosti i visine primanja (graf 7).
Rješavanje problema koji nastaju zbog postojećeg, kapitalističkog društvenog uređenja, nije moguće bez promjene odnosa proizvodnje, a prvi korak na tom putu predstavlja političko organiziranje oko socioekonomskih interesa onih 99 posto. Kroz organiziranje u platforme poput 15$ Now, prave se koraci u tom smjeru, a time i u smjeru rješavanja problema institucionalnog rasizma, uništenja okoliša, ogromnog zatvorskog sustava, policijskog nasilja, privatizacije javnih dobara i daljnjeg porasta nejednakosti.
Izvor naslovne fotografije: BRID/ Vjetar i dalje puše: HEP
Tekst napisao:
Preporučite članak: