Large 6127240700 7b0212de32 c

“Sramežljivo najavljivanje osnivanja državne veledrogerije je svakako dobra ideja koju bi trebalo temeljito razraditi, a uz njih bi bilo dobro imati i državne farmaceutske kompanije. Smisao postojanja ne bi im bilo stjecanje profita, već javna korist to jest zdravstvene potrebe građana.” opisuje Snježana Ivčić rješenje kojime bi se ublažili problemi s dugovanjem zdravstvenog sustava. Više o uzrocima problema dugovanja i posljedicama ovisnosti zdravstva o privatnim kompanijama čitajte u tekstu.


Situacija s dugovanjem i veledrogerijama nije nepoznata, dapače ponavlja se iz godine u godinu, a o uzrocima samog problema i dugoročnom rješenju se ne raspravlja.

Veledrogerije su pravne osobnosti koje djeluje na nacionalnom i međunarodnom tržištu radi organiziranja prometa lijekova i medicinskih proizvoda na veliko. U Hrvatskoj djeluju četiri veće veledrogerije: Phoenix Farmacija d.d., Medika d.d., Oktal Pharma d.o.o. i Medical Intertrade d.o.o. koje drže oko 90% tržišta i u međusobnoj su konkurenciji, a prema dostupnim podacima u 2020. godini uprihodovale su 9,4 milijarde kuna.

Ove godine problem s neplaćanjem dugova ponovo je eskalirao, a kako bi se uspjele naplatiti veledrogerije su upotrijebile staru i provjerenu metodu ucjene. Ako one ne isporuče lijekove brojni bolesnici ostat će uskraćeni za nužne terapije, a bolnički sustavi onemogućeni u radu.

Da bi se problem pravilno detektirao mora ga se sagledati puno šire počevši od procesa odobravanja lijekova, pa do određivanja njihove cijene te potom distribucije tih istih lijekova. Treba znati da veledrogerije nisu te koje određuju cijene lijekova, a maksimalno Zakonom propisana marža iznosi 8, 5 %. Bitan dio računice su i limiti bolnica.

Teško do dogovora

Naime, sama procedura odobravanja lijekova i njihov dolazak na listu A (Osnovna lista lijekova), B (Dopunska lista lijekova) i Listu posebnih skupih lijekova, ima svoje zadatosti. Na stranicama Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) naveden je postupak koji uključuje poštivanje niza propisa. Predlagatelj tj. nositelj odobrenja za stavljanje novog lijeka (npr. neka farmaceutska kompanija) u promet dostavlja HZZO-u propisanu dokumentaciju o novoj molekuli lijeka, dokaze njezine sigurnosti i učinkovitosti, kao i izračun prosječne usporedne cijene lijeka prema cijeni lijeka u određenih 5 zemalja EU (Italija, Slovenija, Češka, Španjolska i Francuska) kako propisuje pravilnik HZZO-a. Potom Povjerenstvo za lijekove razmatra dokumentaciju i prijedlog cijene lijeka te donosi odluku.

Liste lijekova nisu statični dokumenti i mijenjaju se najmanje jednom godišnje kako bi se prilagodili situaciji. HZZO je u nezavidnoj situaciji kada pregovara o lijekovima s farmaceutskim kompanijama jer se potrebe svih oboljelih s obzirom na ograničeni proračun, ne mogu zadovoljiti. Također, kompanije ponekad ne žele odustati od predviđene cijene lijeka, pogotovo ako na nekom drugom većem tržištu mogu bolje zaraditi. Primjerice cijena lijeka za pojedinu bolest varira od tržišta do tržišta – a ako kompaniji nije isplativo biti na tržištu s malim brojem bolesnika, ili joj ponuđena cijena ne odgovara, razuman dogovor teško je postići.

Osim Povjerenstva za lijekove pri HZZO-u slična povjerenstva postoje i na nižim razinama u bolnicama te u samom Ministarstvu zdravstva i isto tako imaju savjetodavnu ulogu Upravnom vijeću HZZO-a, ministru, ili Upravi bolnice koji prijedlog povjerenstava mogu ili ne moraju prihvatiti. 

Kada se cijena lijeka odredi, u igru ulaze veledrogerije jer taj isti lijek treba doći do bolnica, ljekarni, a u krajnjoj liniji do oboljelih. Međutim, tu je još jedna prepreka - limit bolnica.

Limiti bolnica

Druga razina problema su limiti bolnica. Limite određuje HZZO, koji je primjerice u 2020. dozvolio povećanje za 2%. Iste godine nastao je niz neplaniranih troškova vezan uz covid-19. Bolnice najčešće zapadaju u dugove kada žele pomoći oboljelom – to jest omogućiti neki lijek ili postupak iako je mjesečni limit već premašen. A javne bolnice zato i postoje, da pomognu nekome, a ne da kreiraju profit. Kako bi riješile situaciju i pomogle oboljelom pojedine bolnice idu svjesno u minus. Kasnije ovisi kako HZZO želi tretirati takav postupak – hoće li ga platiti iz svog fonda ili teretiti proračun bolnice, dakle u oba slučaja plaća HZZO, ali iz drugih pozicija osiguravatelja.

Veledrogerije često pristaju na poček i ne inzistiraju da se odmah sve naplati jer su itekako svjesne da je država veliki kupac, a privatni sektor zdravstva u Hrvatskoj premali da bi kupovao lijekove u toj količini. Također znaju da će se kad-tad naplatiti i uz već spomenute dobre marže imati zaradu - pri čemu to u argumentaciji prema javnosti ne spominju.

Dio problema čini i paralelna trgovina lijekovima. EU zagovora slobodno tržište, to jest slobodan promet ljudi, dobara, usluga i kapitala, pa tako i lijekova kao jednog od dobara. Pri čemu cijene lijekova variraju od zemlje jer farmaceutske kompanije neke lijekove prodaju skuplje jednoj državi, a jeftinije drugoj što ovisi o nizu faktora: veličini tržišta (to jest broja pacijenata) i isplativosti sudjelovanja na tom tržištu te sposobnosti države da ispregovara cijenu lijeka. To sve dovodi do druge potencijalne opasnosti jer primjerice neka veledrogerija može otkupiti lijek u zemlji gdje je jeftiniji i potom ga prodati u drugoj zemlji po većoj cijeni, to jest po cijeni koja vrijedi u toj zemlji. To je za veledrogerije izuzetno profitabilno, ali farmaceutske kompanije to ne vole jer remeti njihove poslovne planove - gube potencijalnu zaradu.

Treba nam briga za zdravlje, a ne profit

Kao što smo vidjeli dostupnost lijekova na tržištu ovisi o nizu faktora te suradnji više zainteresiranih strana – državnih institucija, veledrogerija, farmaceutske industrije, bolnica, i pacijenata. Kada govorimo o politici lijekova treba biti svjestan da Hrvatska poprilično zanemaruje nacionalnu politiku lijekova, ona je gotovo nepostojeća. Nepostojeća je i politika za razvoj farmaceutske industrije, pa smo eto u zatvorenom krugu. Ovisimo i o privatnim veledrogerijama i o međunarodnim farmaceutskim kompanijama.

Sramežljivo najavljivanje osnivanja državne veledrogerije je svakako dobra ideja koju bi trebalo temeljito razraditi, a uz njih bi bilo dobro imati i državne farmaceutske kompanije. Smisao postojanja ne bi im bilo stjecanje profita, već javna korist to jest zdravstvene potrebe građana. Postojanje ovakvih tvrtki u javnom vlasništvu smanjilo bi ovisnost o međunarodnim farmaceutskim kompanijama te ovisnost o privatnim veledrogerijama primarno usmjerenima prema stjecanju profita, a ne brizi za zdravlje građana.


Izvor naslovne fotografije: TaxRebate.org.uk

Autorica teksta:

    Snježana Ivčić


    Preporučite članak: