Nakon raspada SSSR-a te integracije zemalja Istočne Europe i Kine na svjetsko tržište, mnogi su društveni teoretičari proglasili konačnu pobjedu kapitalizma nad svim ostalim ideologijama. Činilo se kao da je kapitalizam uistinu sustav koji najbolje odgovara “pohlepnoj” ljudskoj prirodi, a da svi ostali sustavi jednostavno nisu održivi, i jednom kada se provedu u praksu, osuđeni su na neizbježnu propast.
Slični argumenti se u javnom diskursu provlače i danas, koristeći propast Sovjetskog Saveza i kao ultimativan dokaz kojim uništavaju svoju antikapitalističku oporbu. Čini se da se protiv kapitalizma jednostavno više ne može boriti, zato što smo isprobali sve ostale opcije, koje su se pokazale inferiornijim, i da smo napokon, po poznatim riječima Fukuyame, došli do “kraja povijesti i kraja ideologije”.
Kapitalizam se uistinu čini toliko efikasnim ako samo pogledamo koliko su njegovi ključni aspekti ukorijenjeni u naš svakodnevni društveni život, naše institucije i, ultimativno, našu samu svijest. Prema Marcuseu, uslijed dominacije industrijskog kapitalizma, naše svakodnevno ponašanje postalo je previše instrumentalno i ogoljeno od raznih afektivnih pobuda, u našim društvenim interakcijama konstantno smo primorani kalkulirati koja će nam opcija ostvariti najviše dobiti. Koji posao ili studij će nam donijeti što veću zaradu, koji prijatelji predstavljaju najveći potencijal za uzdizanje društvenog statusa, koji romantični partner ima najveće šanse da postane bogat - to su sve najvažnija pitanja suvremenog čovjeka.
Glavno pitanje koje se sada postavlja jest kako ćemo se boriti protiv sustava koji je toliko ukorijenjen u naše svakodnevne interakcije i koji je prožet kroz sve društvene konstrukcije? Upravo zbog njegove sveprisutnosti, ne smije nas začuditi činjenica da u društvu prevladava opće mišljenje da je kapitalizam jedini valjani sustav, i da za njega ne možemo pronaći alternativu. Čini se da su ovaj stav prihvatile i sve mainstream političke opcije, koje su se odrekle svojih povijesnih antikapitalističkih zahtijeva i prihvatile kapitalizam kao nesavršeni sustav unutar kojeg jednostavno treba djelovati.
Tako su stranke socijaldemokracije u potpunosti priznale prevlast tržišta i kao svoj jedini cilj ističu uspostavu pravednog kapitalizma, dok su malo oštrije stranke krajnje ljevice odustale od svojeg revolucionarnog karaktera i sada u svojim glavnim točkama ističu zahtjeve socijaldemokracije, kao što je primjerice oporezivanje najbogatijih, a njihova jedina zadaća, čini se, postala je uspostava humanijeg kapitalizma. Kapitalizam je isto tako izuzetno učinkovit kada se radi o eliminaciji svojih kritičara, samo što to ne radi isključivo primjenom vidljive i fizičke sile, već uglavnom kroz suptilne i nevidljive načine pretvaranja svoje kritike u svoj sastavni dio.
Tako će, primjerice, umjetnici koji u svojim pjesmama kritiziraju sustav u njemu i najbolje prolaziti, i tako doseći vrhunac ljestvice, a samim time i najveći profit. Jednostavnije rečeno, u kapitalizmu ništa nije više cool nego boriti se protiv kapitalizma. Na taj je način kapitalizam uništio kontrakulturu, koja je nekoć bila obilježena prevratničkim karakterom, i danas je uopće teško razlikovati kontrakulturu od mainstream kulture, dijelom zato što je sama kontrakultura i postala mainstream.
Ovakva prognoza trenutnog stanja uistinu ne ostavlja mnogo prostora za nadu u alternativne oblike ekonomije, jer ako je kapitalizam progutao sve druge ideologije, društvene institucije, politiku, kontrakulturu i samu svijest pojedinaca, što nam je onda uistinu preostalo? Koje su alternative kapitalizmu?
Unatoč sveprisutnom pesimizmu u pogledu alternativnih i pravednijih oblika ekonomije, nekoliko ideja ističu se kao mogući nasljednici statusa quo, i kao sljedeći korak u društvenoj evoluciji. Pod širokim nazivom post-kapitalizma, ističe se nekoliko ideologija, kao što su primjerice komunizam, anarhizam i odrast, koje su samo neke od najpoznatijih primjera iza kojih stoje značajniji društveni pokreti. Koliki je zapravo potencijal svake od navedenih ideologija možemo procijeniti samo ako ih prvo detaljnije sagledamo.
Anarhizam
Iako nam na spomen anarhizma na pamet možda padaju ekstravagantno odjeveni punkeri koji svoje vrijeme provode po noćnim klubovima pjevajući antisistemske pjesme, suvremena anarhistička filozofija svoje korijene vuče još iz revolucionarnog perioda devetnaestog stoljeća, kada su neki od najutjecajnijih filozofa tog vremena pisali ozbiljne političke eseje i knjige, i na taj način gradili kritiku suvremenog nepravednog društva. Kanonski autori vezani za školu anarhizma, kao što su Proudhon, Stirner, Bakunjin i Kropotkin, u svojim su djelima veliku pažnju posvetili kritici koncepata koji su ključni za opstajanje kapitalizma - privatno vlasništvo i hijerarhija.
Iako ne postoji strogo određena i univerzalna definicija anarhizma, već ona ovisi o školi mišljenja, moguće je izdvojiti neke fundamentalne koncepte ove filozofije. Anarhizam se primarno zasniva na kritici hijerarhijskog ustroja društva, i na mjesto nepravedne stratifikacije stavlja društvo koje počiva na horizontalnim odnosima, u kojem svaki pojedinac treba imati mogućnost direktno utjecati na odluke koje se dotiču njegove zajednice. Kao jedna od ključnih odrednica anarhističkog društva ističe se zamjena kapitalističkih odnosa odnosima uzajamne pomoći, u kojima razmjena dobara i usluga ne počiva na novčanim odnosima, već na slobodnoj i međusobnoj suradnji pojedinaca.
Kropotkin je ovoj temi uzajamne pomoći posvetio cijelo svoje jedno kapitalno djelo, u kojem iznosi tezu da je uzajamna pomoć istinski faktor ljudske evolucije, a ne kompeticija za resurse, i da ovakav odnos uzajamne pomoći ljudskoj prirodi odgovara bolje nego odnos novčanog natjecanja kakav prevladava u kapitalističkom društvu. No, filozofija anarhizma nije naišla na svoje kritike samo od strane buržujskih mislioca, već i od nekih ključnih marksističkih teoretičara, od kojih je možda najpoznatija kritika upućena anarhizmu ona od strane Lenjina. Lenjin je u svojem djelu Država i revolucija iznio niz argumenata protiv raznih anarhističkih frakcija, tvrdeći da je za revoluciju društva ključan prijelazni period u kojemu aparat države pada u vlasništvo proletarijata, zato što država predstavlja ključni instrument u borbi protiv kontrarevolucionarnih ustanaka.
Anarhisti zbog svoje općenite kritike koncepta države ne prihvaćaju ovaj prijelazni period u kojem državni aparat i dalje postoji, zbog čega ih Lenjin kritizira, postavljajući im pitanje: “Nakon što se svrgne buržoazija, bi li radnici trebali samo položiti svoje oružje, ili ga koristiti kako bi uništili svoju oporbu?” Anarhizam se kroz cijelo svoje postojanje suočavao s kritikama neodrživosti revolucije, jer čak i ako bismo ju nekim čudom proveli, nedostaju mehanizmi koji bi novonastali poredak održali na životu. Kako bi točno bez organizirane vojske branili ovaj novi i pravedniji poredak, ostaje vječna kritika upućena anarhistima. No, bez obzira na moguće manjkavosti anarhističke filozofije, ona je nedvojbeno ostavila značajan utjecaj u formiranju konfliktnih teorija, ali i u neumornoj borbi protiv fašizma, rasizma i patrijarhata.
Španjolski građanski rat možda je najpoznatiji konflikt u kojemu su anarhisti imali organiziranu vojnu moć, a njihove vojne formacije sudjelovale su u obrani mnogih španjolskih gradova od fašizma. Anarhistička tradicija borbe nastavlja se i danas, kako kroz redovito obilježavanje povijesnih događaja u kojima su anarhisti igrali značajnu ulogu (kao što su primjerice prvi maj i masovni studentski prosvjedi 1968. godine), tako i kroz aktivnu borbu koja se nastavlja odvijati.
Odrast
Društveni pokret odrasta predstavio se kao čista suprotnost trenutnom načinu funkcioniranja ekonomije, zato što negira upravo ono što je ključno za opstajanje kapitalizma - ekonomski rast. Kako je suvremeno društvo u svakom svom aspektu postalo orijentirano prema stjecanju što većeg profita i širenju svoje ekonomske moći, tako se upravo ti glavni stupovi suvremenog društva dovode u pitanje. Ovaj filozofski pravac tjera nas da kritički razmišljamo o konceptu rasta kao isključivo ekonomskom rasta, i umjesto toga na njegovo mjesto stavlja mjere kao što su očekivano trajanje ljudskoj života, zdravlje, obrazovanje, stanovanje i zdravlje ekološkog sustava.
Iako je ovaj koncept u posljednjih nekoliko godina postao popularan među radikalnim ekološkim aktivistima, on u svojoj srži ne predstavlja nikakvu valjanu alternativu kapitalizmu sam po sebi. Ovaj ideološki pravac još uvijek nema dovoljno razrađene koncepte društva budućnosti, niti efektivan način na koji bi srušio kapitalizam, kao što to imaju anarhizam i komunizam. Uz to, ideje degrowtha ne moraju biti zasebna ideologija, već se jako lako mogu ukomponirati u već spomenute sustave, odnosno, ne postoji razlog zašto ideje kao što su kritika ekonomskog rasta i fokus na razvoju humanijih mjera rasta ne mogu biti i sastavni dio komunizma ili anarhizma.
Štoviše, ove ideje koje predstavlja odrast, već i jesu sastavni dio realnih alternativnih sustava, zato što će samim ukidanjem tržišno-orijentirane ekonomije odumrijeti i ekskluzivan cilj ekonomskog rasta. No, uz sve ove kritike, važno je napomenuti da je odrast relativno nova teorijska škola, i da još uvijek postoji vrijeme u kojem razni autori mogu formulirati dodatne sastavne dijelove ovog novog sustava, no o tome možemo pričati tek kada se takvo što ostvari.
Komunizam
Riječ komunizam ili socijalizam različitim ljudima predstavlja različite pojmove. Mnogi će možda smatrati Sovjetski Savez i bivše države Istočne Europe istinskim ostvarenjem marksističke teorije, i njihovu će propast pokazivati kao ultimativni dokaz protiv komunizma, no to da su te države bile daleko od ostvarenja marksističkih načela jasno je svima koji su barem malo vremena proveli čitajući izvorna djela Marxa i Engelsa. Ne samo da sve spomenute države nisu otišle dovoljno daleko da bi uistinu odbacile sve kapitalističke elemente, već su poslije revolucionarnog perioda uvelike ograničili autonomiju radničkih sindikata, u potpunosti ih priklonili državnom aparatu i snažnom birokracijom utopili svaku kritiku koja im je bila upućena od strane radnika. Iz tog razloga je točnije govoriti o propasti sistema državnog kapitalizma, što bi se onda pretvorilo i u kritiku samog kapitalizma.
Od vremena formulacije prvih teorija znanstvenog komunizma od strane Marxa i Engelsa, procesom povijesti njihove su misli interpretirane na različite načine od strane različitih mislioca. Tako danas postoje razne orijentacije marksizma, kao što su marksizam-lenjinizam (odnosno, staljinizam), trockizam, ortodoksni marksizam, lijevi komunizam, demokratski socijalizam i slično.
Kako se ne bi upleli u mrežu argumentacije koji je od ovih pravaca “istinski” nasljednik marksizma, najbolje bi bilo vratiti se originalnim tezama koje su iznijeli Marx i Engels u svojim glavnim djelima. U Njemačkoj ideologiji, Marx iznosi tezu da “komunizam nije stanje koje treba da bude uspostavljeno. Mi nazivamo komunizam stvarni pokret koji ukida sadašnje stanje.” Nadalje, govori kako se ovo ukidanje odnosi na “ukidanje cjelokupnog starog oblika društva i vlasti uopće”, a da se sama komunistička revolucija “upravlja protiv dosadašnjeg načina djelatnosti, odstranjuje rad i ukida vladavinu svih klasa sa samim klasama”.
Posljedično, prema Marxu, “najbliži je cilj komunista formiranje proletarijata u klasu, rušenje buržoaske vladavine i osvajanje političke vlasti od strane proletarijata”. Iz navedenih Marxovih citata, koji su izvučeni ih nekih njegovih kapitalnih djela kao što su Manifest i Njemačka ideologija, možemo vidjeti da postoji velik broj poveznica s anarhističkom školom mišljenja. Naime, obje ideologije veže činjenica da su revolucionarne i da kao svoj ključni zadatak ističu ukidanje starog oblika društva. Isto tako, objema je cilj ukidanje privatnog vlasništva i klasne podjele društva, samo što se uvelike razlikuju upravo u jednom od ključnih pitanja - uloga države.
Dok anarhisti negiraju ikakvu značajnu ulogu države, marksisti se slažu u tome da u revolucionarnom ukidanju kapitalizma treba postojati prijelazni period u kojem će politička vlast pasti u ruke proletarijata. Na ovaj način, kako je to najbolje opisao Lenjin, država koja je u tranzicijskom periodu može mobilizirati svoju vojsku kako bi spriječila bilo koji oblik kontrarevolucionarnog djelovanja, i tako održati svoju revoluciju na životu. Tek nakon izvjesnog perioda, vlast će izgubiti svaki politički karakter, a ukidanjem klasa doći će do polaganog odumiranja same države.
Od svih post-kapitalističkih ideologija koje su analizirane, komunizam se ističe kao njegova realna alternativa, jedna koja nastoji da revolucionarnom silom masa iz temelja izmijeni stari poredak, koja znanstveno razmatra materijalnu stvarnost i povijesno kretanje društva te ima teorijski utemeljene mehanizme kojima bi se, jednom kada do revolucije dođe, novonastalo društvo održalo na životu.
No, je li samo postojanje ideje o alternativnom društvenom uređenju dovoljno da bi se uistinu srušio ovaj sustav koji se čini nedodirljivim? Je li alternativa kapitalizmu, onda, moguća? Pitanje koje se sada postavlja kao ključno jest, ukoliko postoji ideja alternative kapitalizmu, koliko je ona zapravo ostvariva, s obzirom na efikasnost kojom se kapitalizam uvukao u naše svakodnevne živote?
Od velike koristi u razmatranju budućih kretanja društva mogu nam biti pouke naučene od smrti društvenih sustava koji su postojali i prije kapitalizma, primarno smrti feudalizma. Iako se kapitalizam doima kao sveprisutna i apstraktna pojava koja leži nedodirljiva u oblacima, činjenica je da su se i prijašnji sustavi u mislima tadašnjih ljudi poimali na vrlo sličan način. Feudalizam se, primjerice, isto tako činio kao sustav koji najviše odgovara ljudskoj prirodi, i kojemu je nezamisliva alternativa. To je jednostavno bio prirodni poredak stvari kojeg je stvorio bog, i protiv kojeg se nemoguće boriti; apsolutna vlast kralja i sustav kmetstva se pretpostavljao kao zadan i nezamjenjiv, a ideje koje mi danas tako lako pretpostavljamo, kao što su reprezentativna demokracija i slobodna trgovina, nisu bile zamislive.
No, uslijed revolucionarnih događaja devetnaestog stoljeća, feudalizam je ipak doživio svoju konačnu smrt. Odgovor na to kako je ovaj sustav, koji se isto tako činio nepromjenjivim i sveprisutnim, doživio svoj pad možemo pronaći ako se vratimo na Marxove teorije o povijesnom razvoju društva. Feudalizam se, naime, nije raspao samo zato što je nekolicina intelektualaca odlučila napokon razmišljati o alternativnim načinima života, već primarno zato što su proizvodne snage postale toliko razvijene da su izmijenile vlasničke odnose, a ta izmjena vlasničkih odnosa sa sobom je donijela i odgovarajuću izmjenu društvenih konstrukcija, institucija i same ljudske svijesti.
Tako Marx u Manifestu daje nekoliko primjera važnih za ovu izmijenu društvenog sustava, te govori kako su otkrića novih prekomorskih putova, parnih strojeva i tvornica uzrokovale promjenu odnosa između onih koji su posjedovali sredstva za proizvodnju i onih koji su njima nudili svoj rad u zamjenu za nadnicu. Patrijarhalan odnos koji je prevladavao u feudalnim manufakturama više nije odgovarao količini proizvoda koji su bili potrebni za ovo novo, prošireno tržište, te je proizvodnja uz pomoć parnih strojeva, organiziranih u tvornicama, bila mnogo efikasnija od feudalnih manufaktura. Na taj su način tvornice ispunjene strojevima u potpunosti zamijenile feudalne manufakture, a na taj se način izmijenio i odnos između poslodavca i radnika, koji je prestao biti patrijarhalan i sada se temeljio na novčanoj izmjeni.
Propadanjem ovih starih odnosa počele su propadati i institucije koje su proizlaze iz njih, kao što je to primjerice bila propast aristokracije, a na njihovo mjesto stupila je nova vladajuća klasa - buržoazija.
Iz ovakve analize povijesnog razvoja društva proizlazi teza da je za ideološku bazu o revolucionarnom razmišljanju potrebna određena razina razvijenosti proizvodnih snaga društva, a oko tog ključnog pitanja - jesu li proizodne snage suvremenog društva dovoljno razvijene kako bi omogućile revolucionarno razmišljanje - danas se vode mnoge teorijske rasprave, i nitko sa sigurnošću ne može tvrditi jesi li ili nisu.
No, ono što nam može dati odgovor na to jesu li proizvodne snage dovoljno razvijene jest analiza trenutno stanja globalnog kapitalizma, koji je prema svim sudovima u svom opadanju, i čije daljnje rastapanje može pružiti idejnu bazu za stvaranje revolucionarnih ideja. Naznakama njegovog raspadanja mogli smo svjedočiti tijekom velikih ekonomskih kriza, kao što su bile one 2008. i 2020., kada je slobodno tržište svoj spas potražilo u onome čemu najviše voli kritizirati – državnoj interevenciji.
Upravo su uz državnu pomoć najveće banke dobile velike svote novca iz državnog proračuna, kako ne bi upale u potpuni bankrot, i na taj su način pokazale da takvo sveto slobodno tržište više nije u stanju održavati samo sebe. Nadalje, trenutno svjedočimo fenomenu u kojem se bogatstvo onih najbogatijih više većinski ne stvara samom proizvodnjom, već velik udio njihovog novog bogaćenja čine naslijeđa, a kako održivost kapitalizma uvelike ovisi o proizvodnim kapacitetima, nije jasno kako će točno ovakav sustav bogaćenja biti dugoročno održiv.
Posljednje, valja na umu imati i sveopću paranoju vladajuće kapitalističke klase, koja je primorana rezati svake moguće državne troškove i regulative, kako bi njima održala svoj profit – ovo je jasno vidljivo u potezima značajnijih predsjednika kao što su to Trump i Milei, koji su u stanju očaja počeli ukidati ili smanjivati troškove usmjerene na ministarstvo obrazovanja, zdravstva i društvene pravednosti, kao i povlačenje iz nadnacionalnih dogovora koji postavljaju kolike-tolike regulative na ekonomsku aktivnost (primjerice, Green New Deal).
Iz ovih primjera jasno je da se kapitalizam hvata za svoje posljednje konce i da svjedočimo razdoblju raspada globalnog kapitalističkog sustava, koji ne može više sebe održavati proizvodnim aktivnostima. Smatram da je ovaj raspad snažan argument koji ide u prilog tezi da su proizvodne snage kapitalističkog društva dosegle dovoljnu razinu razvoja da bi se počeli mijenjati vlasnički odnosi, zato što je samo pitanje vremena do kada će ovakav neodrživ sustav potrajati.
Kao što je rečeno ranije u tekstu, od svih analiziranih post-kapitalističkih ideologija jasno je da jedinu praktično provedivu opcija predstavlja komunizam, da već sada imamo pripremljenu ekonomsku bazu za razvijanje radikalnih ideja te samo je pitanje vremena kada će se društvena svijest uhvatiti u koštac s realnim stanjem propadajućeg sustava.
Naznake buđenja ove svijesti možemo vidjeti u činjenici da postoji velika masa ljudi koja postaje kritična prema kapitalizmu, da ga smatra dugoročno neodrživim te da ne ispunjava fundamentalne ljudske potrebe. Samo ćemo širenjem ovakve revolucionarne svijesti biti u mogućnosti napokon svrgnuti apsolutnu prevlast kapitalizma, koja se sada možda doima kao vječna i nepromjenjiva, jer kao što smo uspjeli svrgnuti apsolutnu moć kraljeva, istim ćemo prevratničkim duhom uspostaviti pravedniji društveni sustav.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels
Preporučite članak:
