Nakon raspada SSSR-a te integracije zemalja Istočne Europe i Kine na svjetsko tržište, mnogi su društveni teoretičari proglasili konačnu pobjedu kapitalizma nad svim ostalim ideologijama. Činilo se kao da je kapitalizam uistinu sustav koji najbolje odgovara “pohlepnoj” ljudskoj prirodi, a da svi ostali sustavi jednostavno nisu održivi, i jednom kada se provedu u praksu, osuđeni su na neizbježnu propast.
Slični argumenti se u javnom diskursu provlače i danas, koristeći propast Sovjetskog Saveza i kao ultimativan dokaz kojim uništavaju svoju antikapitalističku oporbu. Čini se da se protiv kapitalizma jednostavno više ne može boriti, zato što smo isprobali sve ostale opcije, koje su se pokazale inferiornijim, i da smo napokon, po poznatim riječima Fukuyame, došli do “kraja povijesti i kraja ideologije”.
Kapitalizam se uistinu čini toliko efikasnim ako samo pogledamo koliko su njegovi ključni aspekti ukorijenjeni u naš svakodnevni društveni život, naše institucije i, ultimativno, našu samu svijest. Prema Marcuseu, uslijed dominacije industrijskog kapitalizma, naše svakodnevno ponašanje postalo je previše instrumentalno i ogoljeno od raznih afektivnih pobuda, u našim društvenim interakcijama konstantno smo primorani kalkulirati koja će nam opcija ostvariti najviše dobiti. Koji posao ili studij će nam donijeti što veću zaradu, koji prijatelji predstavljaju najveći potencijal za uzdizanje društvenog statusa, koji romantični partner ima najveće šanse da postane bogat - to su sve najvažnija pitanja suvremenog čovjeka.
Glavno pitanje koje se sada postavlja jest kako ćemo se boriti protiv sustava koji je toliko ukorijenjen u naše svakodnevne interakcije i koji je prožet kroz sve društvene konstrukcije? Upravo zbog njegove sveprisutnosti, ne smije nas začuditi činjenica da u društvu prevladava opće mišljenje da je kapitalizam jedini valjani sustav, i da za njega ne možemo pronaći alternativu. Čini se da su ovaj stav prihvatile i sve mainstream političke opcije, koje su se odrekle svojih povijesnih antikapitalističkih zahtijeva i prihvatile kapitalizam kao nesavršeni sustav unutar kojeg jednostavno treba djelovati.
Tako su stranke socijaldemokracije u potpunosti priznale prevlast tržišta i kao svoj jedini cilj ističu uspostavu pravednog kapitalizma, dok su malo oštrije stranke krajnje ljevice odustale od svojeg revolucionarnog karaktera i sada u svojim glavnim točkama ističu zahtjeve socijaldemokracije, kao što je primjerice oporezivanje najbogatijih, a njihova jedina zadaća, čini se, postala je uspostava humanijeg kapitalizma. Kapitalizam je isto tako izuzetno učinkovit kada se radi o eliminaciji svojih kritičara, samo što to ne radi isključivo primjenom vidljive i fizičke sile, već uglavnom kroz suptilne i nevidljive načine pretvaranja svoje kritike u svoj sastavni dio.
Tako će, primjerice, umjetnici koji u svojim pjesmama kritiziraju sustav u njemu i najbolje prolaziti, i tako doseći vrhunac ljestvice, a samim time i najveći profit. Jednostavnije rečeno, u kapitalizmu ništa nije više cool nego boriti se protiv kapitalizma. Na taj je način kapitalizam uništio kontrakulturu, koja je nekoć bila obilježena prevratničkim karakterom, i danas je uopće teško razlikovati kontrakulturu od mainstream kulture, dijelom zato što je sama kontrakultura i postala mainstream.
Ovakva prognoza trenutnog stanja uistinu ne ostavlja mnogo prostora za nadu u alternativne oblike ekonomije, jer ako je kapitalizam progutao sve druge ideologije, društvene institucije, politiku, kontrakulturu i samu svijest pojedinaca, što nam je onda uistinu preostalo? Koje su alternative kapitalizmu?
Unatoč sveprisutnom pesimizmu u pogledu alternativnih i pravednijih oblika ekonomije, nekoliko ideja ističu se kao mogući nasljednici statusa quo, i kao sljedeći korak u društvenoj evoluciji. Pod širokim nazivom post-kapitalizma, ističe se nekoliko ideologija, kao što su primjerice komunizam, anarhizam i odrast, koje su samo neke od najpoznatijih primjera iza kojih stoje značajniji društveni pokreti. Koliki je zapravo potencijal svake od navedenih ideologija možemo procijeniti samo ako ih prvo detaljnije sagledamo.
Anarhizam
Iako nam na spomen anarhizma na pamet možda padaju ekstravagantno odjeveni punkeri koji svoje vrijeme provode po noćnim klubovima pjevajući antisistemske pjesme, suvremena anarhistička filozofija svoje korijene vuče još iz revolucionarnog perioda devetnaestog stoljeća, kada su neki od najutjecajnijih filozofa tog vremena pisali ozbiljne političke eseje i knjige, i na taj način gradili kritiku suvremenog nepravednog društva. Kanonski autori vezani za školu anarhizma, kao što su Proudhon, Stirner, Bakunjin i Kropotkin, u svojim su djelima veliku pažnju posvetili kritici koncepata koji su ključni za opstajanje kapitalizma - privatno vlasništvo i hijerarhija.
Iako ne postoji strogo određena i univerzalna definicija anarhizma, već ona ovisi o školi mišljenja, moguće je izdvojiti neke fundamentalne koncepte ove filozofije. Anarhizam se primarno zasniva na kritici hijerarhijskog ustroja društva, i na mjesto nepravedne stratifikacije stavlja društvo koje počiva na horizontalnim odnosima, u kojem svaki pojedinac treba imati mogućnost direktno utjecati na odluke koje se dotiču njegove zajednice. Kao jedna od ključnih odrednica anarhističkog društva ističe se zamjena kapitalističkih odnosa odnosima uzajamne pomoći, u kojima razmjena dobara i usluga ne počiva na novčanim odnosima, već na slobodnoj i međusobnoj suradnji pojedinaca.
Kropotkin je ovoj temi uzajamne pomoći posvetio cijelo svoje jedno kapitalno djelo, u kojem iznosi tezu da je uzajamna pomoć istinski faktor ljudske evolucije, a ne kompeticija za resurse, i da ovakav odnos uzajamne pomoći ljudskoj prirodi odgovara bolje nego odnos novčanog natjecanja kakav prevladava u kapitalističkom društvu. No, filozofija anarhizma nije naišla na svoje kritike samo od strane buržujskih mislioca, već i od nekih ključnih marksističkih teoretičara, od kojih je možda najpoznatija kritika upućena anarhizmu ona od strane Lenjina. Lenjin je u svojem djelu Država i revolucija iznio niz argumenata protiv raznih anarhističkih frakcija, tvrdeći da je za revoluciju društva ključan prijelazni period u kojemu aparat države pada u vlasništvo proletarijata, zato što država predstavlja ključni instrument u borbi protiv kontrarevolucionarnih ustanaka.
Anarhisti zbog svoje općenite kritike koncepta države ne prihvaćaju ovaj prijelazni period u kojem državni aparat i dalje postoji, zbog čega ih Lenjin kritizira, postavljajući im pitanje: “Nakon što se svrgne buržoazija, bi li radnici trebali samo položiti svoje oružje, ili ga koristiti kako bi uništili svoju oporbu?” Anarhizam se kroz cijelo svoje postojanje suočavao s kritikama neodrživosti revolucije, jer čak i ako bismo ju nekim čudom proveli, nedostaju mehanizmi koji bi novonastali poredak održali na životu. Kako bi točno bez organizirane vojske branili ovaj novi i pravedniji poredak, ostaje vječna kritika upućena anarhistima. No, bez obzira na moguće manjkavosti anarhističke filozofije, ona je nedvojbeno ostavila značajan utjecaj u formiranju konfliktnih teorija, ali i u neumornoj borbi protiv fašizma, rasizma i patrijarhata.
Španjolski građanski rat možda je najpoznatiji konflikt u kojemu su anarhisti imali organiziranu vojnu moć, a njihove vojne formacije sudjelovale su u obrani mnogih španjolskih gradova od fašizma. Anarhistička tradicija borbe nastavlja se i danas, kako kroz redovito obilježavanje povijesnih događaja u kojima su anarhisti igrali značajnu ulogu (kao što su primjerice prvi maj i masovni studentski prosvjedi 1968. godine), tako i kroz aktivnu borbu koja se nastavlja odvijati.
Odrast
Društveni pokret odrasta predstavio se kao čista suprotnost trenutnom načinu funkcioniranja ekonomije, zato što negira upravo ono što je ključno za opstajanje kapitalizma - ekonomski rast. Kako je suvremeno društvo u svakom svom aspektu postalo orijentirano prema stjecanju što većeg profita i širenju svoje ekonomske moći, tako se upravo ti glavni stupovi suvremenog društva dovode u pitanje. Ovaj filozofski pravac tjera nas da kritički razmišljamo o konceptu rasta kao isključivo ekonomskom rasta, i umjesto toga na njegovo mjesto stavlja mjere kao što su očekivano trajanje ljudskoj života, zdravlje, obrazovanje, stanovanje i zdravlje ekološkog sustava.
Iako je ovaj koncept u posljednjih nekoliko godina postao popularan među radikalnim ekološkim aktivistima, on u svojoj srži ne predstavlja nikakvu valjanu alternativu kapitalizmu sam po sebi. Ovaj ideološki pravac još uvijek nema dovoljno razrađene koncepte društva budućnosti, niti efektivan način na koji bi srušio kapitalizam, kao što to imaju anarhizam i komunizam. Uz to, ideje degrowtha ne moraju biti zasebna ideologija, već se jako lako mogu ukomponirati u već spomenute sustave, odnosno, ne postoji razlog zašto ideje kao što su kritika ekonomskog rasta i fokus na razvoju humanijih mjera rasta ne mogu biti i sastavni dio komunizma ili anarhizma.
Štoviše, ove ideje koje predstavlja odrast, već i jesu sastavni dio realnih alternativnih sustava, zato što će samim ukidanjem tržišno-orijentirane ekonomije odumrijeti i ekskluzivan cilj ekonomskog rasta. No, uz sve ove kritike, važno je napomenuti da je odrast relativno nova teorijska škola, i da još uvijek postoji vrijeme u kojem razni autori mogu formulirati dodatne sastavne dijelove ovog novog sustava, no o tome možemo pričati tek kada se takvo što ostvari.
Komunizam
Riječ komunizam ili socijalizam različitim ljudima predstavlja različite pojmove. Mnogi će možda smatrati Sovjetski Savez i bivše države Istočne Europe istinskim ostvarenjem marksističke teorije, i njihovu će propast pokazivati kao ultimativni dokaz protiv komunizma, no to da su te države bile daleko od ostvarenja marksističkih načela jasno je svima koji su barem malo vremena proveli čitajući izvorna djela Marxa i Engelsa. Ne samo da sve spomenute države nisu otišle dovoljno daleko da bi uistinu odbacile sve kapitalističke elemente, već su poslije revolucionarnog perioda uvelike ograničili autonomiju radničkih sindikata, u potpunosti ih priklonili državnom aparatu i snažnom birokracijom utopili svaku kritiku koja im je bila upućena od strane radnika. Iz tog razloga je točnije govoriti o propasti sistema državnog kapitalizma, što bi se onda pretvorilo i u kritiku samog kapitalizma.