Tradicionalni školski sustav oblikuje učenike u pasivne građane koji kasnije na radnom mjestu slijepo prihvaćaju autoritet. Demokratizacija obrazovanja ključna je za stvaranje samosvjesnih radnica i radnika koji će moći aktivno sudjelovati u donošenju odluka i boriti se za svoja prava.
Kada su jednog gimnazijalca u Oslu 1966. godine upitali jedno vrlo jednostavno pitanje - “Što je to škola?” - on je odgovorio sljedećim riječima: “ Škola je mjesto gdje mladi ljudi svakog dana sjede po pet-šest sati, jedan uz drugoga, u grupama od po 25 do 30, i gdje nas kljukaju odlomcima onoga što je netko odozgo odlučio da moramo naučiti. Nastavnik prenosi ono što stoji u udžbenicima, a zatim kontrolira šta je naučeno i to vrednuje ocjenom.” (Jorgensen, 1970.).
Ovakvo poimanje škole od strane đaka daleko je od onoga što bi škola zapravo trebala biti, ili što bi mi kao društvo voljeli da ona bude. Prije svega, škola treba biti mjesto u kojoj će se mlade ljude motivirati za postizanjem znanja, gdje će učenici imati mogućnost razvijati nove ideje i razbuditi svoju maštu te se naučiti samodisciplini koja će im biti potrebna u budućnosti.
Međutim, suvremena institucija škole ne samo da nije uspješna u ostvarenju ovih ciljeva, već ih svojom zastarjelom organizacijom i metodama poučavanja aktivno sprječava, a učenike kasnije pretvara u pasivne građane koji će poslušno pognuti glave pred zapovjedima nadređenih. Isto je tako činjenica da velika većina školaraca zapravo mrzi školu. Oni se bude jutrima puni prezira prema samoj činjenici da taj dan uopće trebaju biti u školi, mirno sjediti pet do šest sati u neudobnim klupama i slušati učitelje kako pričaju o nečem što ih uopće ne zanima.
Neki će možda brzo zaključiti da su učenici sami krivi zato što imaju ovakav stav prema školi, ali ovdje napominjem da oni drugačije mišljenje uopće ne mogu da imaju, jer kako bi trebali imati pozitivno mišljenje prema instituciji koja svakodnevno ograničava njihove slobode?
Škola - institucija temeljena na prisili
Nekoliko je karakteristika institucije škole potrebno navesti u ovom odlomku, a koji su važni za razumijevanje općenitog negativnog stava učenika prema školi. U prvom redu, škola je institucija temeljena na prisili, zato što je učenik primoran pohađati je svakog dana, i to u točno određenom vremenskom razdoblju. Ukoliko se neki učenik odluči pobuniti i tog dana izostane s nekog predmeta, uslijedit će niz kazni, kao što su izostanci, koje onda prate razne opomene i ukori.
Upravo putem ovih kazni škola postaje institucija temeljena na prisili, zato što učenik nema slobodu u odabiranju kada će pohađati školu i na kojim će satovima biti. Druga je važna karakteristika škole da je ona autoritarna institucija, što se djelomično može povezati s ovom prvom točkom. Naime, učenici nemaju pravo glasa u donošenju bilo kakvih odluka koje se njih direktno dotiču, i tako oni ne mogu birati koje će satove pohađati, koje će predmete slušati, koliko će trajati njihov odmor, niti iz kojih će udžbenika učiti gradivo, oni zapravo nemaju pravo glasa u niti jednom dijelu procesa njihovog školovanja.
Sve ove stvari već je odlučio netko drugi, kakav birokrat koji sjedi u upravi, a da se pritom učenike (a često ni nastavnike) nije pitalo apsolutno ništa. Oni nisu imali pravo niti da razmisle o alternativama niti da glasaju o predloženim stavkama, već su samo prisiljeni slijepo slijediti upute koje im je odozgo nametnuo netko drugi. Posljednja važna stavka je da je škola institucija temeljena na kompeticiji, a da se vrijednosti uzajamne suradnje malo ili nikako potiču. Jedina motivacija koju učenici imaju za učenjem je ta da dobiju što je moguće višu ocjenu, i zato su prisiljeni danima sjediti nad knjigom i pamtiti nekakve odlomke, što je uvijek samostalna aktivnost.
Sustavom ocjena u razredu se među učenicima stvara okruženje natjecanja, gdje je svaki od njih u prvom redu u natjecanju sa samim sobom, pa je onda primoran natjecati se sa svojim kolegama oko toga tko će imati viši prosjek. Oni koji se pronađu na dnu ove hijerarhijske ljestvice etiketirani su kao “loši” učenici, i zato trebaju ući u natjecanje s kolegama koji su se bolje prilagodili školskom sistemu, jer se nitko ne želi nalaziti na dnu razredne ljestvice.
Ovaj sustav ocjenjivanja sve učenike tretira prema istim standardima, ne uzimajući u obzir različite okoline iz kojih su došli različiti učenici, pa se tako među učenicima koji su etiketirani kao “loši” javljaju osjećaji tjeskobe i manje vrijednosti, što onda može kod njih izazvati razna ponašanja koja su štetna za njihovo blagostanje. Škola je, po svemu sudeći, institucija koja je vrlo efikasna u stvaranju pasivnih građana, koji nisu motivirani za aktivno sudjelovanje u svakodnevnom političkom i poslovnom životu, koji nemaju razvijeno kritičko mišljenje i vještine samodiscipline, već se njihova disciplina sastoji samo od toga da budu poslušni svojim autoritetima.
Zbog toga je kritičko preispitivanje zastarjelih temelja na kojima stoji škola u isto vrijeme izuzetno bitno za sve radnike, jer, nakon što napuste sustav obrazovanja, oni prenose sve ove naučene obrasce koji koče razvoj njihovih sloboda. Kako bismo stvorili odrasle ljude koji će na svojem radnom mjestu razvijati ideje demokratskog odlučivanja, slobodnog udruživanja i kritičke svijesti, potrebno je radikalno izmijeniti sustav koji ih je mnogo godina učio upravo suprotno - potrebno je radikalno izmijeniti škole.
Kakve mogu biti demokratske škole?
U razmišljanju o tome kakve bi škole temeljene na demokratskim načelima izgledale, od velike će nam koristi biti sagledati primjere praktičnih pokušaja osnivanja ovakvih škola, od kojih su možda najpoznatiji primjeri eksperimentalna gimnazija u Oslu i škola Summerhill. Obje ove škole nastale su na temeljima koji su radikalno propitivali sve postojeće strukture u školstvu, i tako su stvorili sustave obrazovanja koji su na mjesto ovih starih i ograničavajućih struktura stavili nove ideje, kao što su učenička participacija, suradnja nastavnika i učenika u stvaranju obrazovnog programa, sloboda u odabiru predmeta i pohađanju nastave te sustave vrednovanja koji su se radikalno odmaknuli od tradicionalnog sustava ocjenjivanja.
Sve ove ideje razmotrit ćemo kroz analiziranje načina na koji su funkcionirale ove škole. Eksperimentalna gimnazija u Oslu osnovana je 1966. godine od strane samo nekolicine učenika koji su osvijestili nepravedne temelje na kojima počiva tradicionalni školski sustav, i zajedno sa malim brojem nastavnika koji su dijelili njihove slobodarske ideje, krenuli u izgradnju gimnazije koja bi bila u zajedničkim rukama učenika i nastavnika.
Tako su po svim osnovnim i srednjim školama u Oslu podijelili letke u kojima su iznijeli glavne kritike škole i pozvali ostale učenike da im se pridruže u ovom eksperimentu, a srž kritike proglasa sadržana je u sljedećim rečenicama: “Po svojoj diktatorskoj strukturi, po sistemu ocjena, u kojem su profesori jedini suci, po obvezi učenika da dolaze na nastavu, po beživotnim metodama poučavanja, gimnazija je škola u kojoj učenike prilagođavaju jednom zastarjelom autoritarnom sustavu i u kojoj ličnosti i razvoj učenika dolaze na drugo mjesto.” (Jorgensen, 1970)