Tradicionalni školski sustav oblikuje učenike u pasivne građane koji kasnije na radnom mjestu slijepo prihvaćaju autoritet. Demokratizacija obrazovanja ključna je za stvaranje samosvjesnih radnica i radnika koji će moći aktivno sudjelovati u donošenju odluka i boriti se za svoja prava.
Kada su jednog gimnazijalca u Oslu 1966. godine upitali jedno vrlo jednostavno pitanje - “Što je to škola?” - on je odgovorio sljedećim riječima: “ Škola je mjesto gdje mladi ljudi svakog dana sjede po pet-šest sati, jedan uz drugoga, u grupama od po 25 do 30, i gdje nas kljukaju odlomcima onoga što je netko odozgo odlučio da moramo naučiti. Nastavnik prenosi ono što stoji u udžbenicima, a zatim kontrolira šta je naučeno i to vrednuje ocjenom.” (Jorgensen, 1970.).
Ovakvo poimanje škole od strane đaka daleko je od onoga što bi škola zapravo trebala biti, ili što bi mi kao društvo voljeli da ona bude. Prije svega, škola treba biti mjesto u kojoj će se mlade ljude motivirati za postizanjem znanja, gdje će učenici imati mogućnost razvijati nove ideje i razbuditi svoju maštu te se naučiti samodisciplini koja će im biti potrebna u budućnosti.
Međutim, suvremena institucija škole ne samo da nije uspješna u ostvarenju ovih ciljeva, već ih svojom zastarjelom organizacijom i metodama poučavanja aktivno sprječava, a učenike kasnije pretvara u pasivne građane koji će poslušno pognuti glave pred zapovjedima nadređenih. Isto je tako činjenica da velika većina školaraca zapravo mrzi školu. Oni se bude jutrima puni prezira prema samoj činjenici da taj dan uopće trebaju biti u školi, mirno sjediti pet do šest sati u neudobnim klupama i slušati učitelje kako pričaju o nečem što ih uopće ne zanima.
Neki će možda brzo zaključiti da su učenici sami krivi zato što imaju ovakav stav prema školi, ali ovdje napominjem da oni drugačije mišljenje uopće ne mogu da imaju, jer kako bi trebali imati pozitivno mišljenje prema instituciji koja svakodnevno ograničava njihove slobode?
Škola - institucija temeljena na prisili
Nekoliko je karakteristika institucije škole potrebno navesti u ovom odlomku, a koji su važni za razumijevanje općenitog negativnog stava učenika prema školi. U prvom redu, škola je institucija temeljena na prisili, zato što je učenik primoran pohađati je svakog dana, i to u točno određenom vremenskom razdoblju. Ukoliko se neki učenik odluči pobuniti i tog dana izostane s nekog predmeta, uslijedit će niz kazni, kao što su izostanci, koje onda prate razne opomene i ukori.
Upravo putem ovih kazni škola postaje institucija temeljena na prisili, zato što učenik nema slobodu u odabiranju kada će pohađati školu i na kojim će satovima biti. Druga je važna karakteristika škole da je ona autoritarna institucija, što se djelomično može povezati s ovom prvom točkom. Naime, učenici nemaju pravo glasa u donošenju bilo kakvih odluka koje se njih direktno dotiču, i tako oni ne mogu birati koje će satove pohađati, koje će predmete slušati, koliko će trajati njihov odmor, niti iz kojih će udžbenika učiti gradivo, oni zapravo nemaju pravo glasa u niti jednom dijelu procesa njihovog školovanja.
Sve ove stvari već je odlučio netko drugi, kakav birokrat koji sjedi u upravi, a da se pritom učenike (a često ni nastavnike) nije pitalo apsolutno ništa. Oni nisu imali pravo niti da razmisle o alternativama niti da glasaju o predloženim stavkama, već su samo prisiljeni slijepo slijediti upute koje im je odozgo nametnuo netko drugi. Posljednja važna stavka je da je škola institucija temeljena na kompeticiji, a da se vrijednosti uzajamne suradnje malo ili nikako potiču. Jedina motivacija koju učenici imaju za učenjem je ta da dobiju što je moguće višu ocjenu, i zato su prisiljeni danima sjediti nad knjigom i pamtiti nekakve odlomke, što je uvijek samostalna aktivnost.
Sustavom ocjena u razredu se među učenicima stvara okruženje natjecanja, gdje je svaki od njih u prvom redu u natjecanju sa samim sobom, pa je onda primoran natjecati se sa svojim kolegama oko toga tko će imati viši prosjek. Oni koji se pronađu na dnu ove hijerarhijske ljestvice etiketirani su kao “loši” učenici, i zato trebaju ući u natjecanje s kolegama koji su se bolje prilagodili školskom sistemu, jer se nitko ne želi nalaziti na dnu razredne ljestvice.
Ovaj sustav ocjenjivanja sve učenike tretira prema istim standardima, ne uzimajući u obzir različite okoline iz kojih su došli različiti učenici, pa se tako među učenicima koji su etiketirani kao “loši” javljaju osjećaji tjeskobe i manje vrijednosti, što onda može kod njih izazvati razna ponašanja koja su štetna za njihovo blagostanje. Škola je, po svemu sudeći, institucija koja je vrlo efikasna u stvaranju pasivnih građana, koji nisu motivirani za aktivno sudjelovanje u svakodnevnom političkom i poslovnom životu, koji nemaju razvijeno kritičko mišljenje i vještine samodiscipline, već se njihova disciplina sastoji samo od toga da budu poslušni svojim autoritetima.
Zbog toga je kritičko preispitivanje zastarjelih temelja na kojima stoji škola u isto vrijeme izuzetno bitno za sve radnike, jer, nakon što napuste sustav obrazovanja, oni prenose sve ove naučene obrasce koji koče razvoj njihovih sloboda. Kako bismo stvorili odrasle ljude koji će na svojem radnom mjestu razvijati ideje demokratskog odlučivanja, slobodnog udruživanja i kritičke svijesti, potrebno je radikalno izmijeniti sustav koji ih je mnogo godina učio upravo suprotno - potrebno je radikalno izmijeniti škole.
Kakve mogu biti demokratske škole?
U razmišljanju o tome kakve bi škole temeljene na demokratskim načelima izgledale, od velike će nam koristi biti sagledati primjere praktičnih pokušaja osnivanja ovakvih škola, od kojih su možda najpoznatiji primjeri eksperimentalna gimnazija u Oslu i škola Summerhill. Obje ove škole nastale su na temeljima koji su radikalno propitivali sve postojeće strukture u školstvu, i tako su stvorili sustave obrazovanja koji su na mjesto ovih starih i ograničavajućih struktura stavili nove ideje, kao što su učenička participacija, suradnja nastavnika i učenika u stvaranju obrazovnog programa, sloboda u odabiru predmeta i pohađanju nastave te sustave vrednovanja koji su se radikalno odmaknuli od tradicionalnog sustava ocjenjivanja.
Sve ove ideje razmotrit ćemo kroz analiziranje načina na koji su funkcionirale ove škole. Eksperimentalna gimnazija u Oslu osnovana je 1966. godine od strane samo nekolicine učenika koji su osvijestili nepravedne temelje na kojima počiva tradicionalni školski sustav, i zajedno sa malim brojem nastavnika koji su dijelili njihove slobodarske ideje, krenuli u izgradnju gimnazije koja bi bila u zajedničkim rukama učenika i nastavnika.
Tako su po svim osnovnim i srednjim školama u Oslu podijelili letke u kojima su iznijeli glavne kritike škole i pozvali ostale učenike da im se pridruže u ovom eksperimentu, a srž kritike proglasa sadržana je u sljedećim rečenicama: “Po svojoj diktatorskoj strukturi, po sistemu ocjena, u kojem su profesori jedini suci, po obvezi učenika da dolaze na nastavu, po beživotnim metodama poučavanja, gimnazija je škola u kojoj učenike prilagođavaju jednom zastarjelom autoritarnom sustavu i u kojoj ličnosti i razvoj učenika dolaze na drugo mjesto.” (Jorgensen, 1970)
Umjesto da prate tradicionalan način poučavanja i organizacije škole, nova gimnazija trebala je biti temeljena na principima demokracije, slobode učenika i primjeni suvremenih metoda poučavanja. Tako je eksperimentalna gimnazija u Oslu bila škola u kojoj su učenici i profesori imali ista prava, i koji su zajednički određivali nužna pravila i kazne za prijestupnike. U toj školi nije bilo niti ocjena niti zadataka u tradicionalnom smislu, a prisustvovanje nastavi je bilo u potpunosti dobrovoljno. Vodeća ideja ove nove škole bio je direktno demokratski sustav donošenja odluka, koji se ispunjavao u tijelu školskog Savjeta.
Savjet se, prema pravilu, trebao održavati svakog tjedna, a na njemu su pravo prisustvovanja imali svi koji su bili dio ove nove škole - u njemu su se tako okupljali nastavnici, školsko osoblje, učenici i predstavnici roditelja. Na Savjetu je bilo tko od prisutnih mogao iznijeti svoje ideje ili pritužbe, pa su se tako učenici mogli žaliti na bilo koji aspekt nove škole koji im nije odgovarao, ili donositi nove zakone, a isto su to mogli raditi i nastavnici. Važno je isto napomenuti kako glas nastavnika nije bio ništa više vrijedan od glasa učenika, pa su se na taj način i učenici i nastavnici pronašli u okolini u kojoj su bili uistinu jednaki, i gdje je svačiji glas bio važan prilikom donošenja odluka.
Eksperiment sličan ovomu bila je i poznata škola Summerhill, koju je, zajedno sa svojom suprugom, osnovao A.S.Neil 1921. godine. Ova škola također je bila utjelovljenje slobodarskih ideja o školovanju i odgoju djece općenito, pa tako ni u školi Summerhill pohađanje nastave nije bilo obvezno, učenici su mogli slobodno birati koje će predmete slušati, a koje neće, a sistem ocjena uopće nije postojao. Direktna demokracije škole Summerhill ostvarivala se na “školskim sjednicama”, gdje su pravo glasa imali svi učenici, nastavnici i osoblje škole, i gdje je svačiji glas vrijedio jednako. Glavna ideja kojom se Neil vodio prilikom osnivanja nove škole bila je ta da “školu treba prilagoditi djeci, a ne djecu prilagoditi školi” (Neil, 1992.).
Iz tog razloga u Summerhillu zapravo nisu postojali predmeti koji su se mogli pronaći u tradicionalnim školama, već se većina učenja odvijala kroz kreativan i praktičan rad, što je djeci najviše i odgovaralo. Tako su, umjesto da sjede na dosadnim satovima povijesti ili matematike, djeca često učila kako izrađivati igračke, crtati, raditi posude, a djevojčice su bile posebno zainteresirane za radionice tkanja vlastite odjeće.
Sve ove ideje možda nam se na prvi pogled doimaju zanimljivim, ali glavno pitanje koje se sada postavlja jest: “Koliko su zapravo ove škole bile funkcionalne za razvoj djece?” Kao prvo, pitanje funkcionalnosti ovih eksperimenata možemo promatrati na dva načina. Prvi je taj da analiziramo koliko su djeca u ovim školama zapravo naučila i jesu li uspjeli proći državnu maturu. No, ovakvo postavljanje pitanja je problematično samo po sebi, zato što namjera ovih škola nije ni bila da đake što bolje pripreme za polaganje mature, zato što je sam koncept ovakvog državnog ispita isto dio tradicionalnog sistema školovanja, od kojih su se ovi eksperimenti nastojali radikalno odmaknuti.
Neil u svojoj knjizi čak i napominje kako je sustav mature ili državnog ispita inherentno pogrešan, i da se Summerhill uopće nije zamarao ovakvim stvarima, već je fokus stavio na mnogo bitnije aspekte, kao što su blagostanje djece i njihovo samoispunjenje. No, niti Summerhill ni gimnazija u Oslu niti jednog učenika nisu sprječavale u tome da se pripremaju za državni ispit, već upravo suprotno, onima koji su izrazili želju za odlaskom na sveučilište dali su svu potrebnu ispitnu literaturu i za nju ih pripremali kroz cijelo njihovo školovanje (priprema za maturu je u Summerhillu, primjerice, trajala tri godine). Na taj su način omogućili svim učenicima da ispune svoje željene potencijale, i onima koji su željeli postati učenjaci dali su tu priliku, a one učenike koje sveučilište nije zanimalo ostavili su na miru i nisu im nametali nikakvo obvezno gradivo.
Unatoč svemu ovome, čak i ako prihvatimo ovakav sustav vrednovanja škole, đaci koji su pohađali Summerhill i gimnaziju u Oslu uspjeli su položiti državni ispit, iako su imali lošije rezultate od ostalih učenika. No, ono po čemu treba vrednovati ove eksperimente je koliko su oni bili uspješni u osobnom razvoju djece i njihovih interesa, koliko su učenici bili zadovoljni novom slobodom koju su dobili u ovakvim školama, i kako je ovaj novi sustav školovanja utjecao na njihovo kritičko razmišljanje.
Sretnija djeca
Zaključak oba eksperimenta pokazuje vrlo jasne rezultate - djeca su u ovim školama bila zadovoljnija, sretnija, razvili su zdrav odnos prema svojim prijateljima, i, možda najvažnije od svega, naučili su kako da kritički razmišljaju o svijetu i društvu koje ih okružuje. Svi polaznici Summerhilla i gimnazije u Oslu su nakon završetka školovanja kazali kako su te škole mnogo bolje od onih koje su pohađali prije, da su u njima dobili priliku da razvijaju svoju maštu i da grade dobre odnose s drugom djecom.
Tako je, primjerice, u Summerhillu zabilježena značajno manja stopa zlostavljanja, vrijeđanja, omalovažavanja i kršenja pravila nego u tradicionalnim školama, što su inače problemi koje ostale škole jako teško rješavaju. Isto tako, đaci su razvili puno zdraviji odnos prema odraslima i nisu se bojali onih koji su stariji od njih, već su naučili surađivati s njima i razgovorom rješavati sve nesuglasice. Umjesto tjeskobe i straha koja inače prevladava u svim tradicionalnim školama, svi školarci koji su pohađali Summerhill izjavili su kako je to “najsretnija škola na svijetu.”
Još jedna izuzetno važna sposobnost koju su razvili učenici demokratskih škola bila je sposobnost rješavanja kolektivnih problema, donošenje odluka i upravljanje institucijom općenito. Gimnazijalci iz Osla su, primjerice, naučili kako voditi zdrave diskusije i donositi teške odluke koje su se ticale financija, nastavnog programa ili upravljanja školom, oni su se naprosto činili kao odrasli ljudi koji su sposobni donositi zajedničke odluke, iako još nisu bili odrasli. S ovakvim uspjesima, kakve su iznjedrile gimnazija u Oslu i Summerhill, ne može se natjecati niti jedna druga škola na svijetu.
Zašto je demokratizacija škola bitna za radnike
Neki će možda misliti da je pitanje slobode u školama korisno jedino za djecu koja ih pohađaju, i da bi se time trebali baviti samo učenici, nastavnici ili kakvi filozofi. No, u stvari, demokratizacija škole ima pozitivne utjecaje koje mogu biti od koristi svim odraslim ljudima, bili oni nastavnici, kuhari, radnici u tvornicama ili umirovljenici. Ovo je zato što niti jednu sferu u našim životima ne možemo promatrati kao neovisnu, već su sve one - od rane socijalizacije, preko školovanja, pa sve do poslovnog života - međusobno povezane i uvelike utječu na naše ponašanje i svakodnevno poimanje svijeta koji nas okružuje.
Kao što je i ranije u tekstu rečeno, naše radno mjesto još je uvijek obilježeno štetnim i zastarjelim strukturama organizacije, koje stavljaju veliku prepreku pred slobodama i samoostvarenju radnika. Tako velika većina radnika nema nikakvog prava u donošenju zakona koji se tiču proizvodnog procesa i ne mogu odlučivati o svakodnevnim poslovima koje će obavljati, već moraju samo pokorno slušati zapovijedi svojih nadređenih - kao poslušni đaci koji sjede u školskim klupama.
No, problem je u tome što radnici drugačiju okolinu ne mogu ni zamisliti, zato što ih je sustav škole efikasno indoktrinirao u pasivno prihvaćanje postojećih okolnosti. Demokracija i sloboda u svim sferama života trebali bi biti ideali prema kojima se krećemo kao društvo, a to podrazumijeva i demokraciju na radnom mjestu. Ukoliko želimo istinski ostvariti naša demokratska načela, trebamo radikalno izmijeniti sustav tradicionalnog radnog mjesta, i na mjesto autoritarnih naredbi staviti okruženje u kojemu svaki radnik ima pravo glasa u odlučivanju o stvarima koji se tiču proizvodnog procesa.
Na isti način na koji su Summerhill i eksperimentalna gimnazija u Oslu organizirali svoje svakodnevno funkcioniranje putem direktno demokratskih tijela, možemo organizirati i našu radnu okolinu. Možemo, i moramo, stvarati radničke savjete na kojima bi radnici kolektivno odlučivali o svim zakonima i kaznama koji će važiti za njihova radna mjesta, i jedino putem ovih tijela možemo ostvariti istinsku demokraciju.
No, prije nego što započnemo sa stvaranjem demokracije na radnom mjestu, potrebno je oblikovati mlade ljude koji se neće pognutih glava slijepo pokoravati autoritetu, koji će naučiti kako na zdrav način donositi kolektivne odluke i kritički sagledati situaciju kojom su okruženi, jer će jedino tada biti u mogućnosti graditi demokraciju na radnom mjestu. Upravo nam demokratizacija škola treba poslužiti kao početna točka u stvaranju svjesnih mladih ljudi, trebaju nam takve škole koje će učiti školarce kritičkom razmišljanju, umjesto slijepog prihvaćanja statusa quo, koje će ih učiti vrijednostima demokratskih donošenja odluka, i koji će među njima razvijati uzajamnu suradnju, a ne poticati čistu kompeticiju (Naess, 1953.).
U ovome su škola Summerhill i eksperimentalna gimnazija u Oslu bile izuzetno uspješne, i trebali bi učiti na njihovom primjeru kako bismo stvorili zdravije okruženje za mlade ljude, koji će kasnije postati radnici svjesni svojih sloboda. Česta je uzrečica da mladi uvijek moraju učiti od starijih, ali u ovom slučaju će od velike koristi biti odraslima da uče od slobodnog duha djece Summerhilla.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna ilustracija: Fran Kušan Munjin
Foto: Pexels, Geograph
Preporučite članak: