Podjela između javnog (radnog) i privatnog vremena nikada nije bila više zamršena nego što je u trenutnom “internetskom vremenu”. Velikoj većini onih koji rade u informacijskom ili kreativnom sektoru podjela između slobodnog i radnog vremena kao da i ne postoji.
U vremenima “internetske kulture” sve se više cijene karakteristike kao što su brzina, sveprisutnost, efikasnost i konstantna povezanost. Zbog svega ovoga, realan je osjećaj da smo počeli živjeti u vremenu kada radimo 24/7, i da se iz godine u godinu sve više odmičemo od tradicionalnih obrazaca rada “9-5”.
No, kome služi ova konstantna dostupnost i brzina? Odgovor je u jednu ruku vrlo jednostavan - tehnoznanstvenim kapitalističkim elitama - ali je u isto vrijeme i vrlo zamršen te postavlja dodatna pitanja - kojim mehanizmima i na koje načine ove “nove” elite izvlače dodatan profit? Kako kultura “stalnog rada” utječe na prosječnog radnika i na naše društvene odnose?
Radimo čak i kada nismo na poslu
Kada bih ja, kao jedan obični student napravio pregled svog običnog radnog dana na (bivšem) studentskom poslu, opisao bih ga na sljedeći način: Moj radni dan uvijek bi započeo negdje oko 8 sati ujutro, a sa poslom bi završio oko 2 sata popodne. Nakon što bi završio posao otišao bih doma, odmorio nekih sat - dva, i nakon toga se spojio na internet kako bih vidio jesam li dobio neke važnije poruke putem maila ili drugih kanala.
Naravno da jesam, nekoliko mailova imalo je isti sadržaj - “Možeš li, molim te, pregledati i ovaj upit koji nam je prispio, tako da ga zakažemo odmah za sutra ujutro?” Iako mi se uistinu tada nije dalo razmišljati o pristiglim upitima, to je bilo maksimalno pola sata posla, pa sam rekao: “Zašto ne, to će samo značiti da se s njima neću morati baviti sutra.”
Nakon obavljenog rada (koji se na kraju produžio na sat vremena rada), sjeo sam da pogledam svoju najdražu seriju i da se malo opustim. No, nekih tridesetak minuta nakon uvodne špice, dobijam obavijest u službenoj grupi kako je potrebno dogovoriti sastanak među zaposlenicima, i da svi damo svoje ideje o čemu bi na tom sastanku trebali raspravljati. Iznova, moram razmišljati o problemima na poslu i kako ih iznijeti na “konstruktivnom sastanku” koji će se odviti online, izvan radnog vremena.
Razmišljanje o poslu kao da se proteže kroz moj cijeli dan. Ovakav scenarij sigurno nije rezerviran samo za moje iskustvo ili iskustvo u pojedinačnoj firmi, već je obrazac rada koji su počele primjenjivati mnoge organizacije. Noviji izvještaji govore o tome kako sve veći broj radnika svoj posao prenosi doma (J. Stiles i M.J. Smart, 2020.), i kako su dijelove svog posla praktički prisiljeni obavljati online, bilo da se radi o završetku ili doradi već obavljenog posla, ili online sastancima i “poslovnim pozivima” koji se odvijaju izvan vremena predviđenog za rad.
Ovaj trend “konstantnog rada” još je više vidljiv u rastućim poslovima koji se obavljaju od kuće, gdje se od radnika nerijetko očekuje da uvijek budu online i dostupni. Čini se da je ono što je nekada bilo vrijeme rezervirano za čisti odmor sada postalo kolonizirano poslovnim vremenom, i da se od nas očekuje da budemo prisutni čak i kada ne bi trebali raditi.
No, ovakav tip rada nije rezerviran samo za informacijske, kreativne ili znanstvene profesije, već se sve više gura i u one grane za koje to ne bismo očekivali - tradicionalne manualne poslove. Zatrpani sve većom birokracijom, čak su i manualni radnici prisiljeni nositi doma papire koje je potrebno ispuniti i predati, a razgovori s potencijalnim klijentima dogovaraju se bilo kada putem interneta ili telefona. No, to što obavljamo dijelove posla čak i kada bi se trebali odmarati samo je polovica priče o tome kako je naše privatno vrijeme okupirano stalnim radom.
Čak i kada odmaramo - radimo!
Na trenutak ćemo se vratiti na izvještaj o mom klasičnom radnom danu, preciznije, na vrijeme posvećeno odmaranju. Kada razmišljamo o tome što u današnjim vremenima znači odmaranje, to se više-manje svodi na konzumaciju digitalnih sadržaja.
Kada se odmaramo, možda čitamo vijesti na nekom internetskom portalu, gledamo priče koje su naši prijatelji prenijeli na Instagram, beskonačno skrolamo sadržaje na TikTok-u ili Instagramu, gledamo YouTube ili serije na Netflixu. Iako se sve ove aktivnosti možda doimaju zabavnima i prikladnima za dobro zasluženo opuštanje nakon posla, njihova je istina mnogo više ukorijenjena u izvlačenju profita za nekolicinu tehno-elita koji su posjednici ovih digitalnih platformi.
Način na koji putem našeg sudjelovanja u online svijetu korporacije izvlače sve više i više novca možda najbolje objašnjava koncept “prosumera”, kojeg je u svom radu “The Third Wave” 1980-te godine predstavio Alvin Toffler. Samim činom sudjelovanja na internetu svi smo mi zapravo “prosumeri”, koji putem neplaćenog rada na internetu stvaramo dodatan profit vlasnicima digitalnih medija.
Ovo sudjelovanje može se očitovati u direktnom stvaranju sadržaja - kao što su objave na društvenim mrežama, ili indirektnom stvaranju sadržaja - kao što je “lajkanje” ili “repostanje” objava, ili jednostavan čin konzumiranja sadržaja. Oba načina sudjelovanja na internetu u suštini funkcioniraju po istom ključu - kad god koristimo neke internetske servise, mi svojim sudjelovanjem proizvodimo sadržaj koji održava platformu na životu, i na temelju toga platforma s većom aktivnošću može privući veći broj reklama i tako stvarati veći profit.
Ovo je možda jasno ako aktivno objavljujemo na internetu, ili ocjenjujemo sadržaje, no što ako samo “pasivno” konzumiramo sadržaje? Stvar je u tome da “pasivna” konzumacija internetskog sadržaja zapravo i ne postoji, zato što smo uvijek aktivni u proizvodnji podataka koji isto tako mogu poslužiti za stvaranje profita, koliko god mi mislili da na internetu ne radimo baš ništa.
Naši klikovi, naša pretraživanja, količina vremena posvećena nekoj objavi ili videozapisu - sve su to naše subjektivne preferencije koje se mogu pretvoriti u čisti materijal - u podatke za optimiziranje našeg algoritma, reklamiranje proizvoda, i samim time izvlačenje profita.
Posljedice internetske kulture za radnike i društvo
Čini se kako su radnici u digitalnom dobu eksploatirani na dvije nove fronte - prva je stvaranje dodatnog profita putem neplaćenog obavljanja posla izvan radnog vremena (o čemu je bila riječ u prvom dijelu), a druga je stvaranje profita putem provođenja vremena konzumirajući (i stvarajući) sadržaje na Internetu. Kada se stvari postave na ovakav način, radnik je prvo eksploatiran na svom radnom mjestu, a nakon toga je počeo biti eksploatiran i u svom slobodnom vremenu.
Kroz cijeli dan mi zapravo stvaramo ogroman profit za šačicu kapitalista - bilo da radimo ili odmaramo. Posljedice ovakve životne dinamike katastrofalne su za radnike osobno, ali i za cjelokupno društvo. Već čitav niz godina istraživanja pokazuju kako je količina vremena provedena na internetu povezana s našim mentalnim zdravljem (povećane razine tjeskobe, depresije i smanjenje pažnje), razvojem loših društvenih navika (kao što su smanjene stope društvenosti i povećanje osjećaja usamljenosti) i za tijelo štetnim načinima života (sjedilački način života i smanjenje tjelesne aktivnosti).
S druge strane, osim što je štetno po naše mentalno i fizičko zdravlje, ovakva je dinamika štetna i za društvo općenito - naše sudjelovanje u stvaranju internetskih sadržaja samo će povećati profite onih najbogatijih, tako da će njihovo bogatstvo sve više rasti iz godine u godinu, dok će bogatstvo radnika ostati na istoj razini ili se čak smanjiti (neka istraživanja naglašavaju proces smanjenja sveukupnog bogatstva radništva).
Ovaj veliki jaz između onih koji imaju previše, i onih koji imaju premalo, stvorit će još gore egzistencijalne uvjete nego što prevladavaju sada. No, bez interneta i povezanosti u ovom je dobu gotovo nemoguće živjeti, jer se velika većina proizvodnog procesa odvija upravo uz pomoć mrežne povezanosti. Isto tako, povratak u divljinu i pred-internetsko vrijeme ostaje samo na razini književne utopije, jer se kotač tehnološkog napretka nikada ne može vratiti na prijašnje stanje.
U ovim trenucima moramo razmišljati o načinima kako da sačuvamo svoje stanje, ali i kako da spriječimo katastrofu rastuće nejednakosti. Naravno, trebamo biti oprezni u količini vremena koju provodimo na internetu, ali isto tako je potrebno širiti svijest o utjecaju koje internet ima na rastuće globalne ekonomske nejednakosti.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Pexels
Preporučite članak: