Diljem svijeta svjedočimo političkim pomacima koji nagovještavaju da se radnička klasa sve više okreće desnim, a ponekad i ekstremno desnim opcijama. Što je uzrok tome?
Od Brexita u Velikoj Britaniji, ponovnog odabira Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, Domovinskog pokreta kao dijela vladajuće koalicije u Hrvatskoj, nove i još desnije oporbene stranke DOMiNO, preko snažne potpore Giorgiji Meloni u Italiji i dolaska Javierea Mileija na vlast u Argentini, pa sve do porasta ekstremno desnih stranaka u Austriji, Njemačkoj i Francuskoj, ovaj trend postavlja ključno pitanje: kako i zašto se radnička klasa, koja je povijesno bila uporište ljevice, sada sve češće identificira s politikama desnice?
Tko je uopće radnička klasa?
Pojam "radnička klasa" često je neprecizan i višeznačan. Većina ljudi sebe smatra radničkom klasom i nisu u krivu. No, nisu svi radnici isti. Za Marxa tada i većinu socijalista sada, radnička klasa u užem smislu uključuje one (posloprimce) koji stvaraju novu ekonomsku vrijednost i koje kapital (poslodavci) eksploatira. Međutim, radnici u službi države, poput policajaca i vojnika, često se smatraju dijelom sustava koji održava postojeći poredak, što objašnjava njihovu sklonost desnici. Oni svoju radnu snagu prodaju državi i jedina svrha njihovog rada je u održavanju sustava, a uslugu koju pružaju većinom ide u korist vladajućima i vlasnicima, onima koji ne rade, već žive od tuđeg rada.
Kada treba divlji štrajk ugasiti ili (u zemljama još manje demokratskim od naše) oteti kritične novinare, tu je policija, a kada treba NATO-paktu (ili Rusiji) osigurati geopolitički i gospodarski utjecaj, tu su njihove vojske. Ovaj dio “radništva” oduvijek je blizak vladajućima, budući da im služi, pa nije ni čudno da će u većini slučaja glasati za desnicu i održavanje postojećih uvjeta ili proširenje državnih ovlasti.
Na primjer, studija koju je provela francuska agencija za istraživanje javnog mnijenja CEVIPOF otkrila je da je značajan i natprosječan udio policajaca podržao Marine Le Pen na predsjedničkim izborima 2017. i 2022. godine. Ovaj trend odražava šire obrasce podrške krajnje desnoj politici među profesijama koje se bave provedbom zakona i sigurnosnim pitanjima. S tim “radnicima” ne treba gubiti vrijeme ni sindikalno, ni u ovoj analizi, iako naravno nije svaki policajac ili vojnik neka bezumna sluga države i naravno postoje policajci i vojnici lijeve političke orijentacije koji se zalažu za veća materijalna prava za sebe i svoje kolege.
No, za ovaj članak fokusirat ćemo se na radništvo u užem smislu, onaj dio stanovništva koji stvara novu vrijednost svakog dana i koja im se kroz izrabljivačke ugovore oduzima. Taj izrabljeni dio radništva koji je većina u svim zemljama svijeta, bio je do 90-ih čvrsto “u ruci” ljevice i naprednih sindikata. Posebno, ali ne isključivo, na istoku Europe i našim prostorima, gdje nisu ni imali drugog izbora, pa tu već počinje dio objašnjenja.
Dio radnika iz principa neće glasati za lijeve stranke jer su proživjeli lijeve diktature. No to ne znači da će glasati nužno za desnicu, kamoli za ekstremnu desnicu, kao što je to postao slučaj diljem Europe (i izvan bivšeg Istočnog bloka). Na izborima za njemački parlament 2021. godine, radnička klasa u industriji i proizvodnji najviše je podržavala SPD (Socijaldemokratska stranka Njemačke), dok su iz (sve ekstremnije) desničarskog AfD (Alternativa za Njemačku) privukli onaj dio tih radnika nezadovoljnih tadašnjim socioekonomskim uvjetima. SPD je 2021. ojačala svoju poziciju kao vodeća opcija među radnicima, no u trenutnim anketama za izbore kreću se tek oko 15 posto. Uz sve gore socioekonomske uvjete u Njemačkoj, AfD ih je još 2023. godine pretekao u anketama, najvećim dijelom uz podršku koju su kancelar Olaf Scholz i njegov SPD izgubili među radnicima, posebno, ali ne isključivo, na istoku zemlje.
Na parlamentarnim izborima u Austriji ove godine prvi put u povijesti pobijedila je FPÖ, stranka utemeljena od strane bivših nacista i to sa preko 28 posto, no zbog svojih ekstremnih stajališta, druge stranke ne želi u koaliciju sa šefom FPÖ-a. Ni u Francuskoj situacija nije bolja, gdje su na prošlim izborima radikalni desničari sa Marine Le Pen ostvarili najbolji rezultat u povijesti i postali treća snaga u zemlji.
Što je uopće (ekstremna) desnica?
Politički ekstremizam, kako ga često nazivaju državne institucije i mediji, uključuje širok spektar ideologija – od neonacizma i radikalnih desnih pokreta do ljevičarskih revolucionarnih skupina ili (u Europi) novih islamističkih organizacija. Iako se razne ideološke struje često nazivaju ekstremnima, njihov zajednički nazivnik je odstupanje od političkih normi i prihvaćanje radikalnih metoda za postizanje ciljeva. Ekstremizam nije nova pojava; postoji otkad i političke rasprave, a određeni pogledi su uvijek smatrani neprihvatljivima, osobito oni s “rubova” političkog spektra.
Kada je riječ o desnom ekstremizmu, odnosno fašizmu, klasičnu definiciju dao je bugarski komunist Georgi Dimitrov 1933. godine. U toj je definiciji fašizam opisan kao "teroristička diktatura najreakcionarnijih, šovinističkih i imperijalističkih elemenata financijskog kapitala". Time se htjelo reći da su "građanska demokracija" i fašizam dva različita oblika kapitalizma, koji počivaju na istoj ekonomskoj osnovi.
U trenutku kada je kapitalizam ugrožen – primjerice zbog prijetećeg revolucionarnog pokreta, kao što je bio slučaj u Italiji početkom 1920-ih ili tijekom svjetske ekonomske krize u Njemačkoj – građanska demokracija (ponekad, a posebno tad shvaćena samo kao "pseudodemokratska maska") prelazi u fašističku diktaturu, koja održava eksploataciju kapitala čak i najbrutalnijim sredstvima. Fašistička diktatura posebno nastoji uništiti radnički pokret i sve njegove organizacije. U ovom tumačenju, fašističkima su se smatrale ne samo diktature u Italiji i Njemačkoj, već i Sanacija režim u Poljskoj, diktatura bugarskog kralja, tadašnja vlada u Jugoslaviji, austrijska korporativna država, pristaše Chiang Kai-sheka u Kini te Betar, cionistička omladinska organizacija.
Međutim, treba dodati da kao prioritetni svjetski protivnik kojeg treba suzbiti, 1933. godine nisu identificirani ovi režimi i pokreti, već je, preuzimanjem Staljinove teze o socijalnom fašizmu, ponovno označena socijaldemokracija, dalje dijeleći radničku klasu u Europi. Iako je ova definicija povijesno i ideološki značajna, treba naglasiti da suvremeni desni ekstremizam dolazi u različitim oblicima. Danas on često koristi strah od globalizacije, migracija i gubitka nacionalnog identiteta za pridobivanje podrške, a u mnogim slučajevima pronalazi put do političkog mainstreama, što ubrzava eroziju demokratskih normi i institucija. Razumijevanje korijena i transformacija desnog ekstremizma ključno je za suočavanje s njegovim izazovima u suvremenom društvu.
Od deindustrijalizacije tijekom 1980-ih i 1990-ih, radnička klasa u mnogim zemljama suočila se s padom sigurnosti zaposlenja i stagnacijom plaća. Ljevica, nekada oslonac radništva, često se udaljavala od njihovih svakodnevnih problema, usmjeravajući energiju na pitanja identiteta i globalne pravde. Istovremeno, desnica je ušla u taj prostor, nudeći jednostavna rješenja za složene probleme: za sve su krivi globalizacija ili političke elite, no bez analize koja bi ukazala na činjenicu da su političke direktno vezane uz ekonomske elite i da one profitiraju od globalizacije.
Kidanje nadesno ili napuštanje ljevice?
U svom eseju “Unpacking Working-Class Reaction” (Rasvjetljavanje reakcije radničke klase), objavljenom na stranici zaklade Rosa Luxemburg, belgijski povjesničar Anton Jäger razmatra kako su ove desničarske političke snage uspjele pridobiti podršku tamo gdje su nekad dominirale ljevičarske radničke stranke. Radnička područja s povijesnim vezama uz ljevičarske pokrete sada često podržavaju desničarske kandidate.
U Njemačkoj, primjerice, radikalno desna Alternativa za Njemačku (AfD) bilježi najveći uspjeh upravo u regijama koje su nekada bile bastioni ljevice. U Francuskoj, Nacionalni front (sada Nacionalno okupljanje) Marine Le Pen privlači glasače s radničkih područja, gdje je nekada dominirala Komunistička partija. Trend jačanja desnice, koji je započeo krajem 20. stoljeća, posebno se ubrzao nakon 2010-ih, s usponom lidera poput mađarskog premijera Viktora Orbána, koji je neprestano na vlasti do 2010. godine i poljskog predsjednika Andrzeja Dude, koji je poznat po svojim radikalnim stavovima, primjerice u pitanjima migracije, Europske Unije i pobačaja.
Jägerovo istraživanje ukazuje na složene uzroke ove promjene, uključujući transformaciju ekonomskih struktura, propadanje industrijskih radnih mjesta i nedostatke tradicionalnih lijevih stranaka u prilagođavanju novim socioekonomskim okolnostima. Desnica često koristi retoriku koja privlači radničku klasu, ali u isto vrijeme naglašava ksenofobne i populističke ideje koje zamjenjuju tradicionalne ljevičarske vrijednosti radničke solidarnosti, fokusirajući se na sve identitetske faktore, osim klase.
Ekonomska nesigurnost, osjećaj gubitka kontrole nad vlastitim životima i percepcija imigracije kao prijetnje radnim mjestima često su katalizatori ovog pomaka. Prema belgijskom povjesničaru Antonu Jägeru, imigracija se sve više doživljava kao sastavni dio nisko plaćenog režima koji pogoduje elitama. Iako su mnogi svjesni da imigranti nisu uzrok ekonomske nepravde, oni postaju simbol šireg sustava koji radnike ostavlja na cjedilu. Osim toga, globalne krize, poput rata u Ukrajini ili genocida u Gazi, kao i druge normalizacije imperijalističkih politika (sa koje god strane), dodatno produbljuju i opravdavaju osjećaj kulturalne i političke nesigurnosti.
U Europi primjerice, muslimani se često percipiraju kao “prijetnja” zbog svoje navodne kohezije i time rezultirajuće otpornosti na tržišne brutalnosti, što produbljuje ksenofobne stavove unutar radničke klase.
Je li radnička klasa stvarno skrenula udesno ili je jednostavno napustila ljevicu koja ih je iznevjerila? Odgovor nije jednoznačan. Ovi pomaci više odražavaju frustraciju i osjećaj napuštenosti nego istinsku ideološku transformaciju.
Za ljevicu je ključno prepoznati te promjene i ponuditi konkretne odgovore na ekonomske i društvene probleme s kojima se radnici suočavaju. U suprotnom, trend skretanja udesno mogao bi postati pravilo, a ne izuzetak. No, ima i nade: Generalni štrajkovi u Italiji, Argentini i najnoviji u Južnoj Koreji ukazuju na to da se radnička klasa neće samo tako predati i da su voljni boriti se protiv ekstremne desnice, rezove u socijalnom sektoru i državnih udara.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Pexels, Anadolu
Preporučite članak: