Nakon gotovo dva mjeseca restrikcija, u svibnju je u Hrvatskoj počelo popuštanje mjera zaštite. Osim frizerskih salona i vjerskih institucija, počinju se otvarati i sportski tereni. Tako će na primjer Prva hrvatska nogometna liga svoje natjecanje nastaviti zadnji vikend u svibnju. Tijekom cijele ove krize dosta se pisalo, no nažalost nedovoljno djelovalo, po pitanju položaja radnica i radnika u društvu, ali osim na sportskim portalima rijetko se spominjao položaj profesionalnih sportašica i sportaša. Jedan od razloga jest svakako i njihova percepcija u društvu. Često ih se gleda kao razmažene zvijezde koje se zabavljaju i zarađuju ogromne cifre. Dio svakako spada u tu kategoriju, ali bez obzira na iznos plaće sportaši su kao i drugi radnici - potpisuju ugovore kojima se obvezuju ispunjavati svoje radne obaveze, a za to im klubovi/vlasnici klubova isplaćuju plaću. Donekle je drugačija situacija za one koji se natječu u individualnim sportovima, iako se i tu mogu povući paralele sa samozaposlenim u cehovskim zanimanjima, ali brojčano su najzastupljeniji i zato vjerojatno najzanimljiviji sportašice i sportaši iz timskih sportova te će oni biti u fokusu ovog teksta.
Da su sportaši radnici ustvrdio je Europski sud presudom u slučaju Bosman iz 1995, gdje je ustanovljeno da sportaši koji nisu pod ugovorom imaju pravo potpisati ugovor s kojim god klubom žele, odnosno da kao radnici imaju pravo na slobodu rada i kretanja na prostoru EU. Ipak, usprkos različitim pravnim i znanstvenim tvrdnjama koje potvrđuju da se sportaše može i treba tretirati kao radnike, u društvu su oni i dalje predstavljeni kao razmaženi bogataši. Dok oni najuspješniji svakako jesu izrazito bogati, ti najuspješniji čine manjinu profesionalnih sportaša, kao što je to pokazalo istraživanje koje je provelo udruženje nogometaša FIFApro među nogometašima sa svih 6 kontinenata. U istraživanju je anketirano gotovo 14.000 nogometaša iz 54 različite države, a čak 45 posto ispitanih zarađuje manje od 1.000 dolara mjesečno.
U nedavno objavljenoj analizi o ukupnim iznosima koji su hrvatski nogometni klubovi potrošili 2019. godine na plaće svojih igrača, vidljiva je razlika između bogatih i svih ostalih. Naime, Dinamo za svoje igrače isplaćuje 146 milijuna, dok 10 drugih klubova zajedno isplaćuje 190 milijuna. Varaždin i Istra troše na svoje igrače manje od 3 milijuna, a, ako znamo da klubovi imaju oko 25 igrača, znači da je prosječna plaća u tom klubu daleko od iznosa koji mnogi zamisle kada čuju da se radi o profesionalnom nogometašu. Situacija u drugim sportovima još je gora, a domaći mediji vjerno prikazuju koliko su mala i nestabilna primanja uspješnih rukometaša, košarkaša, vaterpolista.
Slika 1
Neravnopravan položaj sportašica u odnosu na njihove kolege problem je koji je adresiran dokumentima Europske Komisije, Hrvatskog olimpijskog odbora, Ujedinjenih naroda i mnogih drugih, ali na terenu je situacija i dalje loša. Žene se profesionalno mogu baviti timskim sportovima samo u bogatijim zemljama i to u nekolicini sportova, većinom onima koji su najpopularniji u toj zemlji. Gotovo sve sportašice prisiljene su imati dodatni posao ili neki drugi oblik financijske podrške kako bi mogle imati profesionalnu karijeru. Značajno je manje istraživanja ili medijskih tekstova o njihovom položaju u svijetu sporta, a oni koji postoje uglavnom ocrtavaju upravo sliku sportašice kao osobe koja uspijeva graditi karijeru usprkos preprekama. U medijima ona time postaje heroj i uzor, a sistemski problemi i njihovo rješavanje padaju u drugi plan.
Radnička prava sportaša
Vlasnici klubova, kako inozemni tako i domaći, nerijetko krše radnička prava svojih igrača. Priče o kašnjenju plaća u svijetu sporta više nisu novost, već realnost za brojne klubove koji tu neisplatu nastoje kompenzirati na razne načine. Neki klubovi omogućavaju igračima besplatan boravak u gradskim stanovima ili im daju bonove za kupovinu u prodavaonicama sponzora kluba. Drugi im obećavaju isplatu zaostalih plaća, kao i velike bonuse pri budućem transferu iz kluba, uz klasičnu poruku poslodavca: strpi se još malo. Zbog manjka informacija o zakonskoj regulativi mladi igrači kao i igrači koji dolaze u Europu iz Afrike ili Azije ponekad pristaju na usmene dogovore zbog čega bilo koji oblik pravne borbe za zaostale ili neisplaćene plaće postaje značajno teži. Dodatan problem u tim situacijama je što određeni broj sportaša u svijetu, i u Hrvatskoj, imaju otvoren vlastiti obrt te kao obrtnici potpisuju ugovore s klubovima. To znači da su sami dužni plaćati doprinose, a to je iznimno teško u situaciji kada isplata plaće kasni. Još jedan element koji sportaše kao radnike stavlja u loš položaj jest kratkoročnost ugovora. Naime, u sportu ne postoji ništa slično institutu ugovora na neodređeno. Svi su ugovori na određeno, a prema ranije spomenutom istraživanju FIFApro, globalni prosjek trajanja ugovora nogometaša iznosi manje od 23 mjeseca.
Slika 2 - 94% nogometaša u HR nema ugovore o radu, već građanske ugovore koji ne garantiraju radnička prava u istom opsegu
S obzirom na to da igrač nakon isteka ugovora ima mogućnost samostalne odluke o odlasku iz kluba, česte su situacije da će klub prodati igrača prije isteka ugovora, kako bi na njemu zaradio dodatne novce. Financijska nesigurnost s kojom se sportaši suočavaju možda se i najbolje očituje upravo na primjeru ugovora - manje plaće uglavnom prate kraći ugovori, a samo najbogatiji i najuspješniji klubovi nude svojim igračima ugovore koji traju po četiri ili pet godina. Svi drugi nerijetko su osuđeni na to da svake 2 ili 3 godine promijene klub, ako ne i državu u kojoj igraju.
S druge strane, kada igrač ne želi produžiti ugovor s klubom, nerijetko se događaju situacije psihološkog pritiska i neke vrste mobinga prema tom igraču. Naime, ako klub A želi dovesti igrača koji ima ugovor s klubom B, potrebno je dobiti pristanak kluba B te dogovoriti s njima odštetu koju će platiti za tog igrača. Međutim, ako klub A želi dovesti igrača kojem za 3 mjeseca ističe ugovor, vjerojatnije je da neće sada plaćati velike svote klubu B jer nakon isteka ugovora igrač ima slobodu izabrati s kime želi potpisati ugovor. U javnost tako izlaze vijesti da trener ili klub ne dozvoljavaju igraču igranje za klub, ali tu su često i drugi oblici ucjena te pritisaka. Igraču se onemogućuje treniranje s ostatkom ekipe, ali se od njega očekuje da samostalno trenira i ostane u formi, proziva ga se kroz medije, krivi za loše rezultate i slično, unatoč tome što ima potpisani ugovor s tim istim klubom.
Cilj je stvoriti pritisak na igrača i ocrniti ga drugim klubovima, nadajući se da će ga to dovesti u situaciju nesigurnosti te će pristati na novi ugovor s trenutnim klubom. Kada je ugovor produžen, tada se na igraču može puno bolje zaraditi ako ga drugi klub želi otkupiti. Takvo postupanje jasno pokazuje da je mnogim klubovima na prvom mjestu profit. S druge su strane situacije kada igrač voli i želi ostati u klubu za koji igra, ali taj klub ga nudi zainteresiranim kupcima. Klub za koji igra nerijetko će, kako bi zaradio, bez pristanka igrača pronaći drugi klub koji je spreman otkupiti tog igrača. Ukoliko igrač odbije potpisati ugovor s novim klubom, prijeti mu se neisplatom plaća, stavljanjem na klupu i ostalim ranije spomenutim oblicima ucjene.
Slika 3 - 22. maja 1968, nogometaši u Parizu okupirali su sjedište francuskog nogometnog saveza i zahtijevali odlazak profitera iz sporta te najavili da će sport ponovno postati izvor radosti, kao dio novog svijeta kojeg su radnici počeli graditi
Ovo je potkrijepljeno crnom statistikom: naime, prema podacima FIFApro-a, čak 29 posto nogometaša potpisalo je ugovor s klubom s kojim ne žele. Podatke za Hrvatsku nemamo, ali se u istraživanju ističe Srbija gdje je čak 82 posto igrača izjavilo da su potpisali ugovor s neželjenim klubom pod pritiskom agenta ili drugih osoba. Takvi oblici pritiska imaju sličnosti s tretmanom radnika koje poslodavci žele prisiliti da sami daju otkaz kako im npr. ne bi morali platiti otpremninu. Cilj je pritiscima stvoriti atmosferu straha koja će natjerati radnika/igrača da pristane na vlastiti gubitak kako bi izbjegao daljnje maltretiranje.
Sportski sindikati i udruženja sportaša
No spomenuta maltretiranja i pritisci samo su jedna strana odnosa između sportaša i njihovih poslodavaca. Drugu stranu predstavljaju nastojanja sportaša da se organiziraju i poboljšaju svoja radnička prava. Ono što je možda neobično jest da su u organiziranju i borbi za svoja prava vjerojatno najdalje otišli sportaši iz SAD-a. Sva četiri najveća sporta u SAD-u - košarka, američki nogomet, hokej, bejzbol - već desetljećima (u bejzbolu se preteča sindikata pojavljuje još u 19. st.) imaju udruženja igrača te je sustav tripartitnog pregovaranja između sportaša, vlasnika klubova i lige redovan proces. Kako bi se situacija stavila u kontekst, važno je spomenuti da je klupski sport u SAD-u bitno drugačiji od europskog.
U četiri najveće lige nema ispadanja posljednje plasiranih, većina klubova je barem jednom promijenila grad u kojem igraju i ime koje nose, a novi klub nastaje umjetno i instantno. S razlogom se u engleskom jeziku ekipe u tim ligama ne zovu klubovi (club) već franšize (franchise), jer su svi klubovi koji se natječu u NBA i suvlasnici lige te profit lige znači profit vlasnicima franšiza. To također znači i da gotovo svi vlasnici posjeduju franšize radi profita, sport dolazi u najboljem slučaju tek na drugom mjestu. Ipak sportaši u SAD-u, čiji trud, rad i znoj donose milijune dolara profita vlasnicima, borili su se za pravo na svoj dio kolača. Kroz desetljeća borbe stekli su prava o kojima sportaši na drugim kontinentima ili drugim sportovima mogu samo sanjati. Između ostalog, izborili su se za iznos minimalne plaće dogovoren na razini cijele lige, za zdravstveno osiguranje svih igrača, za mirovinske fondove koji često subvencioniraju uplate, za zabranu otpuštanja ili neplaćanja igrača dok je ozlijeđen.
Slika 4 - Sindikat koji predstavlja igrače NBA, osnovan 1954.
Broj vrhunskih sportaša na svijetu relativno je ograničen, a kada su usko koncentrirani u jednoj ligi ili državi, kao što je to slučaj s četiri ranije spomenuta sporta i lige u SAD-u, njihov značaj za funkcioniranje i profitiranje te lige su ogromni. U sve te četiri najveće lige u nekom periodu u povijesti organizirani su manje ili više uspješni štrajkovi. Igrači bi odbili igrati utakmice, a štrajk bi trajao od par dana do nekoliko mjeseci. Svaki od tih štrajkova stvorio je gubitak profita za ligu i franšize te pokazao važnost organiziranja radnika. Iako svi ti sportaši spadaju u kategoriju onih koji su jako dobro plaćeni naspram prosječnog radnika, pokazali su svojim primjerima da kršenje radničkih prava ne treba biti cijena na koju se pristaje u zamjenu za visoku plaću.
U Europi ne postoji toliko dominantan sindikat sportaša koji bi uspio utjecati na najveća natjecanja. Sindikalno organiziranje razlikuje se od sporta do sporta, kao i od države do države, a u Hrvatskoj je nažalost slabo rašireno. Situacija s virusom Covid-19 još je jednom pokazala koliko je teško oduzeti prava i plaću organiziranim radnicima. Tako su, na primjer, udruženja i sindikati talijanskih nogometaša ili grčkih košarkaša odbili jednostrano smanjenje plaća i rezanje ugovora. S druge strane, pregovaračka moć igrača tamo gdje nema udruženog predstavnika značajno je manja te se nerijetko nisu uspjeli zaštititi. U Hrvatskoj postoje primjeri udruženja igrača ili sportaša, ali na žalost oni i dalje nisu prepoznati kao ravnopravni partneri u pregovorima.
Sportaši su radnici
Bez obzira kolika bila njihova primanja, profesionalne sportašice i sportaši su radnici. Oni potpisuju ugovor, kojim se obvezuju ispunjavati svoje radne obaveze (utakmice, treninge, klupske aktivnosti), a za što primaju plaću. Kao i radnicima u drugim područjima, nerijetko im kasne plaće, ucjenjuje ih se i vrši pritisak na njih na radnom mjestu, krše se njihova radnička prava, a njihov doprinos mjeri se ne samo novčanim profitom za klub već i sportskim uspjehom koji donose, što je naravno međusobno povezano. Nerijetko su u (ne)milosti vlasnika klubova, a kada njihove priče izađu u javnost onda im se spočitava da su sami izabrali taj sport i klub ili da se prime nekog ozbiljnog posla, a ne loptanja. Primjeri iz svijeta pokazuju da je organiziranje sportaša u sindikate/udruženja igrača dovelo do poboljšanja njihovog položaja na tržištu rada te zaštiti radničkih prava, ali usprkos tome ili možda upravo zato, sindikati sportaša u Hrvatskoj i dalje nisu prepoznati.
Prekid svih sportskih natjecanja u svijetu tijekom proljeća 2020. izazvao je brojne financijske gubitke za saveze, klubove, ali i izravno ugrozio brojne sportašice i sportaše kao i druge sportske radnike. Ipak, kao i u drugim područjima, krizna situacija pokazala nam je još jednom koliko je važno organiziranje i radnička solidarnost, na svim radnim mjestima pa tako i na sportskim terenima.
Izvor naslovne fotografije: na poveznici
Autor teksta:
Preporučite članak: