Ulicom kneza Miloša biciklisti s kockastim dostavnim ruksacima provlače se pored gomile. Poneki pita: “Čiji je ovo prosved?”, odgovaram: “Prosvjetari. Protiv nasilja”. Ravnodušno kimaju i pedaliraju dalje, uzbrdo. Ja ostajem, ali se istovremeno pitam jesam li na prosvjedu protiv nasilja ili za nasilje.
I na licima prosvjednika, posebno onih starijih, vidi se neodlučnost. Sa suzama u očima, govorima ne plješću iz strasti nego iz očaja. Što im drugo preostaje? Sredinom svibnja u Beogradu je održan prosvjed prosvjetnih radnica i radnika, potaknut valom nasilnih događaja u školama diljem Srbije. Najtragičniji među njima bilo je prošlogodišnje ubojstvo devetero učenika i čuvara u osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar".
Neposredan povod ovog prosvjeda bio je pak napad šesnaestogodišnjeg učenika na profesora tehničke škole u Bačkoj Palanci, a predstavnici sindikata u svojim su govorima nabrojali desetak sličnih slučajeva u mjesecima koji su prethodili prosvjedu. Unija sindikata prosvetnih radnika Srbije (USPRS) pozvala je na jednodnevni štrajk nastavnika_ca i ostalih radnika_ca u prosvjeti te organizirala masovnu povorku koja se zaustavila ispred zgrade vlade Republike Srbije kako bi ministarstvu i vladi uputila hitan zahtjev za promjenom zakonske regulative i izmjenom kaznenog zakona kojima bi se nasilje prema prosvjetnim radnicima tretiralo strože nego što je to trenutno slučaj.
Predstavnici sindikata zatražili su da se svi zaposleni u obrazovanju – nastavnici_e ali i domari_ke, čistači_ce, kuhari_ce itd. - zaštite višim stupnjem kaznenopravne zaštite, kao što su zaštićeni odvjetnici. Bio je to jedini konkretan zahtjev ovog prosvjeda. Uslijedili su pregovori sindikata s nadležnim ministarstvima koji su urodili prijedlogom o uvrštavanju posebnog kaznenog djela u zakon kojim će se sankcionirati napad na zaposlene u obrazovanju.
Prema prijedlogu, onome tko napadne zaposlenika_cu obrazovne ustanove, u vezi s poslovima koje obavlja, prijeti zatvorska kazna od tri mjeseca do tri godine. Laka tjelesna povreda ili prijetnja uporabom oružja kažnjavat će se sa šest mjeseci do pet godina, a teška tjelesna povreda sa jednom do osam godina zatvora. Prijedlog se odnosi samo na srednje škole jer su djeca mlađa od 14 godina kazneno neodgovorna. Jedna od promjena u odnosu na dosadašnje regulative sastoji se u sankcijama za napad na zaposlene čak i ako on ne uključuje tjelesne povrede – čije je nanošenje kažnjivo i po postojećim zakonskim rješenjima.
Reakcije na prijedlog su očekivano pozitivne. Stanje u školama je sve napetije, nastavnici_e žive u strahu, narod je željan pravde. Ali koliko god se na prvi pogled tako činilo, koliko god mislili da nam ništa drugo ne preostaje, slanje petnaestogodišnjaka na robiju neće popraviti duboke probleme u koje je obrazovanje zapalo. Niti su glavni krivci djeca, niti ćemo se spasiti strože ih kažnjavajući.
Are they enemies or victims of society?
Stih je to iz Bob Dylanove Ballad of Donald White - o siromahu bez roditelja koji silom prilika zapada u kriminal i završava u zatvoru, a potom i na vješalu. Kada govorimo o kaznenopravnom sustavu, okrivljenike često zamišljamo kao pokvarene pojedince koji čine zlo iz čiste obijesti. Ali situacija je mnogo kompleksnija od toga. U brojnim istraživanjima dokazana je izravna veza između odrastanja u siromaštvu i pokazivanja znakova agresije ili nasilnog ponašanja u kasnijem životu. Ovo istraživanje, primjerice, među dječacima iz bogatih obitelji pronalazi tek 4 % šanse za agresivno ponašanje, dok je za one iz siromašnih vjerojatnost čak 57%.
Razlozi za to su stres, učestali obiteljski sukobi, zlostavljanje i zanemarivanje, manjak roditeljske kontrole nad djecom, kao i veće šanse za postajanje žrtvom vršnjačkog maltretiranja. Prema tome, ako znamo da je u Srbiji siromaštvo u porastu, ne bi nas trebalo iznenađivati da isto vrijedi za nasilje – u svim segmentima društva pa i u obrazovanju. Ono što čini obrazovanje posebno kritičnim je činjenica da su u Srbiji šanse da će djeca živjeti u siromaštvu veće nego za bilo koju drugu dobnu skupinu.
Samo tijekom 2022. godine, siromaštvo među djecom je poraslo između 3,2 i 5,9 posto, odnosno između 28.000 i 52.000 djece palo je u apsolutno siromaštvo. Danas preko 40 posto srpske mladeži između 16 i 25 godina živi na granici siromaštva. Općenito, svaki osmi stanovnik Srbije raspolaže sa manje od 12.000 dinara (102,50 eura) na mjesečnoj razini - što je dvostruko više ljudi nego 2022. To ne znači samo da ljudi svojoj djeci ne mogu priuštiti dovoljno hrane, već i da žive u neprekidnom stanju egzistencijalne tjeskobe i nezaposlenosti ili rada na teškim i prekarnim poslovima, što znači da im za bavljenje djecom ostaje malo snage, motivacije i vremena, što njihov odgoj premješta na ulicu.
“Engleska nije riješila problem nogometnih huligana propisima i razgovorima, nego strogim kaznama!”, na opće odobravanje uzviknuo je jedan od govornika na beogradskom prosvjedu. Istina nije baš tako jednostavna. Nasilje među navijačkim skupinama u Engleskoj je podivljalo 1980-ih godina. Margaret Thatcher je provodila brutalne politike liberalizacije koje su smanjile poreze za najbogatije s 83% na 40% i više nego udvostručile dječje siromaštvo. Izvjesno je da je u ovo doba, obilježeno i velikim štrajkom rudara koji je Thatcher nasilno gasila, upravo nagli pad u životnom standardu velikog broja ljudi pridonio porastu navijačkog nasilja – kao ispušnog ventila za frustrirajuće životne uvjete u kojima se pronašao ogroman broj pripadnika radničke klase - većine među članovima navijačkih skupina.
Osim toga, stroge kazne koje je premijerka uvela kao još jedan oblik nasilja nad radnicima i siromašnima nisu ukinule fizičke obračune među huliganima, već su od njih očistile stadione da bi se tučnjave i dalje dogovarale na drugim lokacijama. Osjećaj nemoći, poniženja i frustracije, pogotovo kod ljudi koji su nekada živjeli pristojno, a sada jedva krpaju kraj s krajem, kulminira ispoljavanjem agresije – bilo prema sebi, prema bliskim osobama, prema onima koje definiramo kao protivnike (npr. drugu navijačku skupinu) ili prema nositeljima autoriteta (npr. nastavnicima). Politike koje kažnjavaju nasilje bez bavljenja strukturnim uvjetima koji do njega dovode, unaprijed su promašene.
Boja pravde
Ustanovili smo da najveću sklonost nasilju imaju djeca i mladi iz siromašnih obitelji. Oni će dakle, usvoji li se zakon o zatvorskom kažnjavanju nasilja u školi, biti prvi na udaru. Druga linija po kojoj ovakav zakon pogađa ionako ranjive i marginalizirane društvene skupine te im dodatno ograničava šanse za dostojanstven život odnosi se na rasu odnosno etnicitet. Angela Davis bila je među prvima koja je kritizirala američki kazneni sustav za disproporcionalno nanošenje štete crnačkim zajednicama. Zbog problema s nezaposlenošću i nesigurnim radnim mjestima, neriješenim stambenim pitanjem i nedostupnom zdravstvenom skrbi, kao i zbog sustavne diskriminacije kojoj su izloženi, crnci u mnogo većem postotku od bijelaca završavaju u zatvorima, gdje im se, u odnosu na bijele osuđenike, dodjeljuju duže kazne za iste zločine.
Osobe koje su u Hrvatskoj i Srbiji suočene sa sličnim problemima: nezaposlenost, nedopustivi stambeni uvjeti, nedostupnost zdravstvene skrbi i obrazovanja, pripadnici su romske populacije. O Romima vlada predrasuda koja ih, donekle potvrđena statističkim podacima, vezuje uz kriminalno ponašanje. No, kao što tvrdi Ivan Magdalenić s Pravnog fakulteta u Zagrebu: “Podaci o krajnje nepovoljnom socijalnom i materijalnom položaju skoro čitave romske populacije, kao i oni o izrazito nepovoljnim obiteljskim prilikama u kojima žive maloljetni Romi, jasno upućuju na zaključak da se pravi uzroci tako visoke stope kriminaliteta nalaze upravo u njihovim životnim okolnostima”.
Dodatni, nedovoljno istražen faktor koji utječe na statistike o stopi kriminaliteta kod Roma je diskriminatorno postupanje organa reda koje, kao i kod crnaca u SAD-u, znači učestalije hapšenje od onoga kojem je podložno većinsko stanovništvo, bez obzira na prijestup o kojem se radi. Romska djeca segregirana su, diskriminirana i maltretirana u školama. Nedavno su u jednoj međimurskoj osnovnoj školi neromski roditelji zapriječili prvašićima Romima ulazak u školu. Prije nekoliko godina muškarac je brutalno prebio dva romska dječaka koja su se igrala u okolici škole.
Romska djevojčica iz Hrvatske prepričava svoje obrazovno iskustvo: “Profesorica me zbog prezimena u srednjoj školi cijelu godinu diskriminirala i ponižavala. Nije mi dozvolila da usmeno odgovaram kada bih se javila iako je svima drugima to dozvoljavala. Onda bi me sat kasnije prozvala i dala mi jedan”. Oko 90% romskih kućanstava u Hrvatskoj preživljava bez ijednog stalnog prihoda. Diskriminirani su prilikom zapošljavanja i obrazovanja te u svakodnevnom životu. Izloženi su obiteljskom nasilju. Sve su to rizični faktori za razvijanje sklonosti agresivnom ponašanju.
Utemeljena je zato pretpostavka da će disproporcionalni udio djece i mladih pogođenih postroživanjem kaznenog zakona u Srbiji biti romskog porijekla, što će dodatno sabotirati živote tih pojedinaca, ali i zajednica kojima pripadaju. Izgledno je, isto tako, da će novi kazneni zakon biti korišten kao alat opresije romskog stanovništva, neovisno o stvarnoj nužnosti pozivanja na isti.
Vanja Bajović, profesorica na katedri za krivično pravo Pravnog fakulteta u Beogradu smatra da zakon “...ni na koji način ne poboljšava položaj prosvjetnih radnika, imajući u vidu da je sam napad, bez nanošenja tjelesnih povreda, teško praktično dokazati, u prilog čemu govori i činjenica da za ovaj oblik kaznenog djela napada na odvjetnike nikada nitko nije kazneno odgovarao”. Nije teško zamisliti da nastavnici_e poput one iz iskustva spomenute djevojčice, koji svakodnevno i ciljano diskriminiraju romske učenike_ce, pribjegnu nedokazivim optužbama za napad i tako potencijalno, uz suradnju sustava, pošalju nevine dječake i djevojčice iza rešetaka.
A o onome što ih čeka u zatvoru možete čitati ovdje i ovdje. Fizičko i psihičko mučenje, prebijanje, uskraćivanje zdravstvene skrbi i hrane, ubojstva (koja se potom zataškavaju) i poticanja na samoubojstvo za romske zatvorenike nisu iznimka nego pravilo, a dolaze kako od drugih zatvorenika tako i od čuvara te ostalog zatvorskog osoblja.
Jel’ može to brže?
Uz činjenicu da nepravedno pogađa siromašnu i romsku djecu, prijedlog kaznenog zakona ne bavi se strukturom i ulogom obrazovnog sustava, zanemarujući tako još jedan ključni uzročnik nasilja u školama. Kvaliteta obrazovanja u regiji opada već desetljećima. Nastavnici_e su nisko plaćeni, sve opterećeniji administrativnim poslovima koji se promoviraju kao “reforme” i sve demotiviraniji. Kao društvu nam je samo načelno stalo do obrazovanja – malo ulažemo u njega i ne uvažavamo nastavničke zahtjeve za većom slobodom i boljim radnim uvjetima. Opće obrazovanje, kao ideja (barem nominalno) utemeljena na intrinzičnoj vrijednosti određenih znanja i vještina kao što su čitanje, pisanje, računanje, poznavanje povijesti, kulture, prirodnih znanosti itd., u današnjem kontekstu razvijenog kapitalizma gubi svaki smisao.
Na to se pozivaju oni koji zazivaju reforme koje će “modernizirati” obrazovanje kako bi efikasnije pripremalo učenike za tržište rada. Svakome tko malo podrobnije razmisli postat će jasno da to nije smjer kojim želimo nastaviti, jer ćemo ubrzo doći do toga da odgajamo ljude koji ne znaju razmišljati jer nemaju pojma ni o čemu mimo određene profitabilne vještine za koju su specijalizirani jer je tako u tom trenu zahtijevalo “tržište”. Ali ni trenutno stanje golemog jaza između principa obrazovanja i ekonomije nije održivo, što se osjeti i u frustraciji djece koja su primorana sudjelovati u sustavu čija je nepodudarnost sa zahtjevima preživljavanja u perifernom kapitalizmu evidentna.
U proglasu prosvjetara prosvjednika piše: “Učenici ne vide smisao i opravdanost postojanja škole.” i “Nastavnici ne vide smisao truda, koji ulažu u nastavni i odgojni proces.”. Referirajući se na problem nasilja u školama, jedna profesorica biologije kaže: “Mi već dugo imamo takvo stanje u školama da ona liči na zapuštenu livadu po kojoj šetaju učenici koji nisu zadovoljni školom jer ne vide njenu svrhu, nastavnike koji su frustrirani jer ne vide svrhu onoga što rade jer nema povratne reakcije, roditelje koji očekuju od škole previše...” i “...često dobivamo od djece pitanje – ‘čemu ovo služi’, ‘ja mogu uspjeti u životu i bez škole’, ‘a što ste postigli vi kad ste nastavnik i kad ste završili školu’? Djeca pitaju i ‘je l’ može to brže’, ‘ja ću biti programer i igrat ću igrice’”.
Glavna i jedina mjera uspjeha u kapitalizmu je novac i ugled koji on donosi. Do novca se dolazi vještinama koje više nalikuju onima koje se uče na ulici nego u školi - trikovima, prevarama, gaženju po slabijima, korištenju drugih za svoju dobit. Meritokratski mit o tome da će biti uspješni ako budu marljivo učili više ne prolazi ni kod djece, koja su puno svjesnija svoje okoline nego što mislimo. U drugačijem sustavu bilo bi zamislivo da dijete uživa u učenju samom po sebi, jer je po prirodi znatiželjno, a raznovrsna znanja mu pružaju intelektualnu autonomiju, šire vidike i obogaćuju ga. U kapitalizmu, svako znanje koje ne vodi materijalnom bogaćenju predstavlja suvišan teret.
Od djece očekujemo da usvajaju znanja koja društvo ne vrednuje i da poštuju nastavnike koje društvo ne poštuje. Ponašamo se licemjerno kada ih krivimo za neposlušnost osobama čiji autoritet ne doživljavaju kao utemeljen. Nasilje postaje samo krajnja točka frustracije do koje, ako već ne svjesno onda svakako podsvjesno, dovodi diskrepancija između zahtjeva obrazovnog sustava za disciplinom i poslušnošću i njegovog besmisla u kontekstu političko-ekonomskog sustava u kojem živimo.
Škola je za većinu učenika zatvor, a nastavnici čuvari protiv kojih su nemoćni djelovati drugačije nego šakama. Roditelji koji također sve češće verbalno i fizički nasrću na prosvjetne radnike_ce razmišljaju kao i njihova djeca. Kako obrazovanje po svemu sudeći ne služi ničemu drugome do li da se djetetu izda papir s peticama kao preduvjet za daljnje karijerne korake, u slučaju da se to ne dogodi krivac je nastavnik_ca kojeg se napada kao što nezadovoljni klijent napada tvrtku koja nije isporučila obećani proizvod.
Alternativni zahtjevi
O nasilju ne smijemo razmišljati kao o misterioznom fenomenu koji se manifestira u obliku pojedinačnih i nepovezanih “incidenata” za koje krivimo individualne “nasilnike” koji su, eto tako, jednog dana poludjeli. Ili su jednostavno rođeni kao psihopati. Kada se radi o djeci, obično krivimo i roditelje, jer “sve kreće od doma” i tako pogrešno izoliramo nuklearne obitelji od šireg društveno-političkog i ekonomskog konteksta koji ih oblikuje.
“Državo, i nečinjenje je nasilje!”, stoji u proglasu prosvjednika. Nasilje nije niz incidenata. Na kontinuiranom nasilju izgrađen je čitav kapitalistički sustav: kolonijalno nasilje, policijsko i vojno nasilje koje služi akumulaciji i zaštiti kapitala, nasilna eksploatacija radnika pod prijetnjom siromaštva, nasilje nad prirodom i životinjama za prehrambenu industriju i ekstrakciju resursa, nasilje nad majkama, bolesnima i starijima koji u nedostatku socijalne države ne dobivaju potrebnu pomoć i skrb...
Friedrich Engels je životne i radne uvjete na koje država primorava radnike nazvao društvenim ubojstvom (social murder). Radi se o ubojstvu s predumišljajem: siromaštvo, nejednak pristup zdravstvenoj skrbi, nebriga o uvjetima stanovanja, deregulacija (tržišta) rada i različite mjere štednje ubijaju mnogo sustavnije i efikasnije nego što to čine tinejdžeri u školama. Dječje siromaštvo je teški oblik nasilja. Politike koje kažnjavaju sitni kriminal, a tu činjenicu gube iz vida, služe jedino legitimaciji države kroz održavanje privida pravednog društva u kojem se za zločine snose posljedice. To se čini preko leđa najslabijih koji, kao “nasilnici” i “kriminalci”, postaju žrtvena janjad.
Prvi i najvažniji korak u sprječavanju nasilja u školama je suočavanje s težim i sveobuhvatnijim mehanizmima sistemskog nasilja koje treba kao takve prozrijeti i protiv njih se organizirati. Ukidanje sistemskog nasilja neostvarivo je bez promjene ekonomskog sustava, jer kapitalizam bez nasilja – vidljivog ili nevidljivog – ne može opstati. U drugačijem ekonomskom sustavu moći ćemo ponovno promisliti ulogu obrazovanja i različite mogućnosti njegovog restrukturiranja. Djeca neće ići u školu na prisilni rad, kao što to čine danas, nego na druženje s vršnjacima zajedno s kojima će otkrivati svijet koji ih okružuje i svoje mjesto u njemu – bez imperativa odlikaštva i brutalnog tržišta rada koje ih vreba.
Ne treba biti naivan i misliti da u društvu kojem nema siromaštva, pa ni rasne getoizacije, i u kojem je obrazovanje utemeljeno na posve drugačijim principima, neće biti agresije. Povremeni fizički i verbalni nasilni obračuni vrlo vjerojatno se neće sasvim iskorijeniti – nigdje pa ni u školama (odnosno u obrazovnim prostorima budućnosti, kako god oni izgledali). Ali tzv. karceralnu logiku koja nalaže da se osobe koje su nekome učinile nažao trpa u kaveze, gdje ih se fizički i psihički zlostavlja samo da bi, jednom kad su pušteni na slobodu, bili još ranjeniji i skloniji nasilju nego što su to bili prije, potrebno je posve demontirati.
Istraživanja pokazuju da zatvaranje mladih osoba najčešće povisuje njihove šanse za ponovne probleme sa zakonom. Osim toga, ono drastično pogoršava prilike za buduće uspjehe u obrazovanju i radu. Uz to, izlaže mahom već traumatizirane mlade nasilju i dodatnoj traumi. Smjer u kojem možemo razmišljati o alternativama zatvorskom sustavu i kaznenom zakonu, pogotovo (ali ne samo) kad se radi o djeci i mladima, koncept je “restorativne pravde” usmjerene na ispravak štete. Za razliku od trenutno dominantne ideje “retributivne pravde” u kojoj je fokus na provođenju zakona kroz kažnjavanje njegova kršitelja, restorativna pravda u centar postavlja žrtvu kojoj je učinjena šteta i kontekstualne okolnosti koje su dovele do problema u pitanju.
Dok se u kriminalnom/retributivnom procesu postavljaju pitanja: Koji zakoni su prekršeni? Tko je to učinio? Što on_a zaslužuje?; u restorativnom su pitanja: Kome je nanesena šteta? Koje su njegove_njene potrebe? Čije su one obaveza? Zločin se ne promatra kao kršenje zakona nego kao povreda ljudi i veza među ljudima. Posljedica zločina nije krivnja nego obaveza da se šteta ispravi. A šteta se ne ispravlja tako da se nanese patnja onome tko ju je počinio već tako da se razmisli o potrebama žrtve, zajednice u kojoj se problem dogodio, ali i počinitelja - koji je često i sam u nekom smislu žrtva.
Neki od dokazano učinkovitih tehnika bavljenja mladima koji su počinili zločin uključuju organiziranje razgovora sa svim akterima koji su na neki način bili pogođeni zločinom i zajedničko smišljanje načina na koji se šteta može ispraviti, sudjelovanje u kolektivnom radu za opće dobro, pružanje adekvatnih oblika psihološke terapije, dodjela mentora za kontinuirano savjetovanje i podršku i dugotrajne politike razvoja čitave zajednice u kojoj je došlo do zločina radi njenog oporavka i prevencije budućih problema.
Posljednje je posebno važno imati na umu: zločin ne nastaje u vakuumu. Nasilnici se odgajaju strukturnim nasiljem (od kojeg na našim prostorima najviše pate pripadnici ranjivih manjina kao što su Romi) i potom kažnjavaju s još nasilja, dehumanizacijom i izolacijom. Jedini izlaz iz tog začaranog kruga je borba za pravedniji sustav i iskorjenjivanje svakog nasilja, uključujući državno - bilo ono u obliku činjenja ili nečinjenja. Redistribucija moći i bogatstva neophodni su temelji svakoj dugoročno učinkovitoj politici prevencije društvenih problema koji u svojim krajnjim konzekvencama dovode do kriminala i (auto)destrukcije.
Drugi korijen problema koji je okupio beogradske prosvjednike nalazi se u besmislu obrazovnog sustava u kojem su djeca primorana sudjelovati, a koji u njima potencira osjećaj zatočenosti i frustracije od kojega mnogi već pate kod kuće. Škole ne smiju biti samo centri za stručno usavršavanje prema trenutnim potrebama (sve besmislenijeg) tržišta rada, a ni šalteri za izdavanje svjedodžbi s peticama. U nekom novom društvu kojim neće vladati privatni interesi već zajednička dobrobit, nastavnici_e će raditi u boljim i slobodnijim uvjetima, a škole će pomagati djeci da se ostvare kao misleći i kreativni članovi društva. I kada rad i učenje dobiju smisao, nasilje će ga izgubiti.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Pexels, VOA
Preporučite članak: