Poznati filozofski problem tramvaja ide ovako: promatrate tramvaj koji juri prema petero bespomoćnih osoba svezanih za prugu. Stojite pored poluge koju možete povući. Ako to učinite, tramvaj će biti preusmjeren na drugu prugu i spasit ćete petero sretnika. Međutim, na drugoj pruzi također leži zavezana jedna osoba.
Imate dvije opcije: ne učiniti ništa, što znači da će umrijeti petero ljudi, ili povući polugu i time svojom rukom ubiti jednu osobu. Što ćete učiniti? Luigi Mangione odabrao je djelovanje. Prošle srijede, 4.12.2024. godine, 26-godišnjak je upucao Briana Thompsona, izvršnog direktora najveće američke zdravstveno osiguravajuće kompanije UnitedHealthcare.
Thompson je ubijen ispred hotela Hilton na Manhattanu gdje se nalazio povodom godišnjeg investitorskog sastanka za UnitedHealth grupu – roditeljsku kompaniju UnitedHealthcarea. Kao voditelj najzloglasnije od privatnih osiguravajućih firmi s praktičnim monopolom na zdravstveno tržište, u očima brojnih Amerikanaca Thompson je bio odgovoran za desetke tisuća žrtava do kojih svake godine u Americi dovede nepristupačna zdravstvena skrb. U očima tih Amerikanaca, Mangione je povukavši okidač povukao i polugu koja je spasila - ne pet već - tisuće nevinih života. Jasno je da priča nije tako jednostavna.
Thompson nije bio samostalni krivac za smrti koje mu ovih dana gorući lijevi internet pripisuje. Bio je tek upravitelj golemog i kompleksnog stroja - također samo jednog dijela slagalice američkog kapitalizma koji je ljudima u potpunosti okrenuo leđa da bi se usmjerio maksimizaciji profita. Ali, radi se o središnjem dijelu slagalice – onom bez kojeg, ako se izgubi, cijela slika ozbiljno gubi na smislu.
Bolnice su na prvom, zdravstveno osiguravajuće kompanije na drugom, a farmacija na petom mjestu u deset industrijskih grana s najvećim prihodima u SAD-u. Kako cijene zdravstvenih usluga rastu, a plaće zdravstvenih radnika stagniraju, napuhuju se profiti vlasnika mahom privatizirane američke zdravstvene industrije – ključne osovine u pogonu američkog kapitalizma. Privatizirana nipošto ne znači emancipirana od države. Milijarde dolara iz džepova američkih poreznih obveznika troše se, primjerice, na istraživanje i reklamiranje lijekova privatnih farmaceutskih kompanija, koji zatim u ljekarnama iste te porezne obveznike koštaju sve više i više.
Farmaceutska industrija, proizvođači medicinske opreme i industrija zdravstvenog osiguranja slijevaju novac iz javnih zdravstvenih budžeta u privatni profit. Medicinski neoliberalizam dozvolio je privatnom sektoru unutar zdravstvene industrije da restrukturira zdravstvenu skrb iz prirođenog ljudskog prava u robu koju si samo neki mogu priuštiti. Čak i oni zdravstveno osigurani, a za velik broj ljudi to podrazumijeva visoke godišnje uplate kompaniji UnitedHealthcare, vrlo često nemaju pristup prijeko potrebnim lijekovima ili medicinskoj skrbi.
Privatne osiguravajuće kompanije ništa ne priječi da odbiju svojim korisnicima financiranje nužne skrbi – bilo da se radi o povratu novca ili sve češćem zahtjevu za “prethodnom autorizacijom” liječničkog prijedloga za liječenjenjem - pa one, jasno, tako i postupaju, debelo na tome zarađujući. Amerikanci za to vrijeme umiru ili od bolesti ili od gladi jer su platili punu cijenu nužnog liječenja.
U proklamirano najnaprednijoj civilizaciji svijeta, očekivani životni vijek već je neko vrijeme u padu. Većina građana, bili siromašni ili relativno dobrostojeći, živi u strahu od nemogućnosti pokrivanja neočekivanih medicinskih troškova, a dvije trećine ih smatra da osiguravajuće kompanije snose velik dio krivnje za visoke cijene u zdravstvu. Vodeći uzrok bankrota u SAD-u je nagomilani zdravstveni dug.
Poklapanje Thompsonova ubojstva s investitorskim sastancima koje je tih dana pohađao nije slučajnost. Svaki korak zločina, za koji je po svemu sudeći zaslužan Luigi Mangione, detaljno je promišljen. O njegovom motivu nedvosmisleno progovaraju riječi napisane na čahurama triju metaka pronađenih na lokaciji ubojstva: deny, delay, depose. U prijevodu: odbiti, odgoditi, iscrpiti. Radi se o ključnim riječima nevjerojatno kompleksne birokratske torture kroz koju osiguravajuće kompanije redovno provlače svoje klijente kada ovi naivno zatraže pokriće medicinskih troškova.
Od većih američkih osiguravajućih kompanija, UnitedHealthcare je po pitanju pokrivanja troškova svojim korisnicima najgori - čak trećina takvih zahtjeva biva odbijeno, nakon čega su ljudi primorani prolaziti kroz notorno dugačak, kompliciran i gotovo uvijek neuspješan proces žalbe. Broj izdanih odbijenica u proteklih nekoliko godina dodatno je porastao, a isto se dakako dogodilo i s godišnjim premijama uplaćenima osiguravajućim kompanijama koje su u 2024. godini u prosjeku iznosile 25.572 dolara za obitelj i 8.951 dolar za pojedinačnog radnika_cu, što predstavlja porast od 6 i 7 posto u odnosu na prethodnu godinu. Da bi uspješnije negirale osiguranicima skrb i tako podizale profite svojim dioničarima i investitorima, zdravstveno osiguravajuće kompanije uprežu sve sofisticiranije alate koji odnedavno uključuju i umjetnu inteligenciju.
Za vrijeme Thompsonova vodstva, UnitedHealthcare započeo je s AI automatizacijom odbijanja zahtjeva za naknadom medicinskih troškova. Holden Karau, softverska inženjerka koja svojom besplatnom uslugom pomaže ljudima u podnošenju žalbi protiv osiguravajućih kompanija, kaže kako je korištenje umjetne inteligencije dodatno reduciralo negativne posljedice koje kompanije mogu snositi za odbijanje pokrića medicinskih procedura. Samo uvođenje AI-a znatno je povisilo postotak odbijenica protiv kojih se pacijenti nemaju kako boriti. Prošle godine, obitelji dvaju pokojnih korisnika UnitedHealthcarea tužile su kompaniju za svjesno korištenje manjkavog algoritma u odbijanju pokrića skrbi koju su liječnici obaju pacijenata smatrali nužnom. U tužbi se navodi da AI model koji kompanija koristi ima stopu pogreške od 90 posto.
Između 2020. i 2022. - za vrijeme Thompsonove uprave - broj odbijenih zahtjeva za post-akutnom skrbi više se nego udvostručio. Thompsonova osobna krivica u tisućama nevinih žrtava nije isključiva ali nije ni zanemariva. Upravo u periodu u kojem je zauzimao UnitedHealthcare C.E.O. poziciju, kompanija je zadobila znatno povećan broj pritužbi na nepravedno postupanje prema korisnicima. Brojna ljutita svjedočanstva mogu se pročitati na direktorovom LinkedIn profilu. Na objavu u kojoj se hvali radom svoje kompanije u snižavanju cijena lijekova, jedna je žena ostavila komentar koji glasi: “Imam metastatski rak pluća u četvrtom stadiju. Upravo smo napustili UnitedHealthcare zbog svih tih odbijenica za lijekove. Svaki mjesec imaju drugi razlog za odbijanje”.
Prošle godine, jedna je kronično bolesna studentica tužila kompaniju za odbijanje pokrića lijekova koje joj je propisao liječnik, što joj je prouzročilo 800.000 dolara duga. Ali pritužbe na Thompsonov rad nisu dolazile samo od unesrećenih pojedinaca_ki i njihovih obitelji. 2021., upućeno mu je otvoreno pismo Američkog bolničkog udruženja koje je kritiziralo plan UnitedHealthcarea za odbijanje retrogradnog financiranja usluga hitne pomoći u slučajevima koje kompanija naknadno procijeni ne-kritičnima. “Pacijenti nisu medicinski stručnjaci i ne smijemo očekivati da se samodijagnosticiraju usred stanja koje smatraju hitnim slučajem”, stajalo je u pismu koje upozorava na životnu opasnost u koju takva odluka kompanije postavlja svoje korisnike.
Luigi Mangione priveden je nakon što ga je policiji prijavio posjetitelj McDonald’sa u koji je Mangione ušao nekoliko dana nakon ubojstva. Kako se čini, njegov plan nije bio isčeznuti i izbjeći odgovaranje pred sudom već upravo suprotno – postati lice narodne pobune i iskušati granice porotnog suđenja u slučaju u kojem ogroman dio američkog društva opravdava njegov, svakako protuzakonit potez. A za slučaj da riječi na čahurama metaka nisu bile dovoljne, kod Luigija je, kada je priveden, pronađen rukom napisan manifest na tri stranice.
U manifestu se ispričava za potencijalan razdor i traumu koje je njegovo djelo prouzročilo ali ustvrđuje da se moralo provesti. “Iskreno, tim parazitima se to moralo kad-tad dogoditi. Podsjetnik: SAD ima najskuplji zdravstveni sustav na svijetu, a na 42. je mjestu po očekivanom životnom vijeku.” I još: “Postali su premoćni i nastavljaju zlostavljati našu zemlju za goleme profite, zato što im američka javnost dozvoljava da se izvuku s time.” “To više nije pitanje osviještenosti već su u igri odnosi moći. Očito sam ja prvi koji se s time suočio brutalno iskreno.”
Dijelovi manifesta pokazuju kako Mangione nije stručnjak (“Očito, problem je kompleksniji, ali ja nemam prostora i iskreno nisam najkvalificiranija osoba da iznesem čitavi argument”) a ni revolucionarni anarhist (“Za policajce, skratit ću jer poštujem ono što činite za našu zemlju...”), a prema Luigijevom digitalnom tragu ne može se reći čak ni da je ljevičar. Mladi Mangione potomak je konzervativne i iznimno bogate obitelji talijanskog porijekla koja stanuje u Baltimoreu te uz financijski kapital posjeduje mnoštvo nekretnina i golf terena. Kao uzoran sin istaknute familije, Luigi je pohađao ekskluzivnu privatnu školu koju je završio kao učenik generacije, da bi potom studirao računarstvo koje je diplomirao na Sveučilištu Pennsylvania, jednom od osam Ivy League tj. elitnih sveučilišta u SAD-u.
U kaosu koji je nastao nakon što je američko zlatno dijete bez aktivističke pozadine ubilo Briana Thompsona, mnogi mu, prekopavajući njegove tvitove i Goodreads povijest, pokušavaju pripisati različite političke etikete. No, činjenica je da se Mangione, kao i velik broj ljudi, opire striktnim političkim kategorizacijama. Jedan dan će ritvitati objavu koja pad Rimskog carstva interpretira kao neodrživost socijalne države, drugi dan će lajkati knjigu o klimatskoj krizi. Istovremeno će kritizirati wokeness i zagovarati korištenje psilocibina i drugih psihoaktivnih preparata. Mangione nije samo trolao ustaljen (u Americi posebno ograničen) politički spektar, već je aktivno progovarao o opasnostima političke polarizacije.
Čini se da je Luigijev povod za krvnu osvetu bila intenzivna bol u leđima, najvjerojatnije uzrokovana spondilozom - kroničnom upalnom reumatskom bolešću koja pogađa kralježnicu. Prema izvorima bliskim Mangioneu, neizlječiva bolest ga je sprječavala u normalnim aktivnostima i postupno dovela do depresije. Nakon recentnog operativnog zahvata koji mu je trebao (u 40% slučajeva to se ne dogodi) smanjiti svakodnevnu bol, Mangione je prestao komunicirati s prijateljima i obitelji te je nekoliko mjeseci prije ubojstva proveo u relativnoj izolaciji.
Iako postoje pokušaji da se mladićev čin delegitimira poremećenim duševnim stanjem u kojem se potencijalno nalazio, svi dokazi upućuju na odlučnost i prisebnost prilikom izvedbe ubojstva. Općoj dopadljivosti zločinca dodaje i doza humora s kojom je planirao svoje nedjelo. Recimo, policija je u pretraživanju Central Parka, gdje se osumnjičenik nakon ubojstva zaputio na svom električnom biciklu, pronašla jaknu koju je ubojica imao na sebi zajedno s ruksakom ispunjenim novcem iz igre Monopoly.
Luigi Mangione podijelio je američko društvo, i to ne na uobičajene polove Demokrata i Republikanaca u koje se ni sam Mangione nije uklapao. I Republikanska i Demokratska stranka grade velik dio svoje podrške na korporativnoj Americi i njenim obožavateljima kojima je ubojstvo biznis lidera ravno smaku svijeta i svih moralnih vrijednosti. S druge strane, unutar obje stranke kristalizirala se podrška Mangioneu kao nekome tko je napokon natjerao prominentnog predstavnika vladajuće klase da snosi odgovornost za nasilje koje on i njemu slični nanose narodu, na čijim temeljnim ljudskim potrebama zarađuju. Nadišavši kulturne i identitetske sukobe na kojima lijevo-desna podjela sve češće zapinje, ubojstvo Briana Thompsona vratilo je političku raspravu, barem privremeno, na pitanje klase.
Pitanje je bi li se to dogodilo, na primjer, na internetu svakodnevno cirkuliralo više stotina memova koji idoliziraju Mangionea, da se nije radilo o visokoobrazovanom, bogatom i izrazito zgodnom gym brou nego o beskućniku ili ovisniku, očekivanijoj žrtvi američkog zdravstva. Prema takvom ubojici, iz sloja društva koji je u Americi potpuno dehumaniziran, ljudi bi možda osjećali razumijevanje i sažaljenje. Prema Mangioneu se (ako je vjerovati medijima i internetu) osjeća divljenje, čak strahopoštovanje. On se ne promatra kao žrtva bolesnog sustava nego kao netko tko je prozreo sustav i nadmoćno pljunuo na njega. To se tumači kao pobjeda, a ne poraz. Pobjeda koja je Americi možda bila neophodna da bi saveznici u klasnoj borbi ohrabreno digli pogled s tričarija i međusobno se prepoznali.
Jednako je važno prepoznati i neprijatelja. To nije lako u sustavu u kojem je vladajuća klasa često apstraktna i depersonalizirana. Brian Thompson nije bio zli diktator čijom se smrću SAD oslobodio svojih okova. On je samo, kao i masa drugih, za osobni profit koristio poziciju koja mu je sustavno omogućena. Pa ipak, činjenica da je Mangione u njemu vidio narodnog neprijatelja nije sasvim pogrešna. Upravo izmicanje vladajućeg sloja osobnoj odgovornosti i imenovanju te birokratska zaštitna ograda omogućavaju mu nekažnjeno tlačenje narodne većine. Teško je pobuniti se ako ne vidimo lice onoga tko nas izrabljuje.
Činjenica da bi se odgovornost za kršenje ljudskih prava trebala utvrđivati sudski, a ne osobnom procjenom mladića na pre-workout dizalicama pada u vodu zahvaljujući zakonodavno-pravnom sustavu koji dosljedno štiti bogate. Zakoni su krojeni iz perspektive vladajuće klase, a pravni je sustav u praksi često još pristraniji od njihove kvazi-univerzalističke naravi. Gotovo je nezamislivo da Brian Thompson i svi Brian Thompsoni ovog svijeta ikada snose ozbiljne pravne posljedice za broj nevinih smrti koje su posredno ili neposredno skrivili.
Privatne odmazde nisu smisleno i sustavno rješenje za pravednije društvo u kojem život, krov nad glavom, hrana i piće, zdravlje i sigurnost neće biti privilegije. Ali širenje osjećaja osobne odgovornosti da se pridonese takvom svijetu jest dio rješenja. Luigi Mangione je tu odgovornost osjetio i, ma kakvo ono bilo, odabrao djelovanje. Jednog se jutra ustao i, kako kaže pjesma citirana u naslovu, ugledao okupatora.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: ABC screenshot
Preporučite članak: