U Europskoj uniji postoji 250.000 zadruga u vlasništvu 163 milijuna građana, a koje zapošljavaju 5,4 milijuna ljudi. Kada je riječ o poljoprivrednim zadrugama, one primjerice zauzimaju 83% tržišta u Nizozemskoj, 79% u Finskoj, 55% u Italiji i 50% u Francuskoj. Pitate se kakva je situacija u Hrvatskoj?
Ili ćemo imati investicijske fondove koji vode tisuće i milijune hektara na kojima zemlju obrađuju Nepalci i sav profit odlazi jednoj osobi, ili ćemo imati puno malih OPG-ova koji su uključeni u zadrugu i kroz tu zadrugu dijele dobit i odlučuju što će s njime napraviti, čime sve ostaje lokalno... Karla Škorjanc, bivša upraviteljica zadruge”
Poljoprivredne zadruge diljem Europe i svijeta okupljaju mala i velika poljoprivredna gospodarstva kako bi zajedničkim djelovanjem ostvarila značajnije ekonomske rezultate, konkurentnost i stabilnost na tržištu te kako bi se odgovorno i na opću dobrobit upravljalo prirodnim resursima. Za razliku od poduzeća, kojima je cilj isključivo ostvarivanje profita, zadruge služe zadovoljavanju materijalnih i drugih potreba zadrugara i zajednica kojima oni pripadaju te kao takve predstavljaju nezamjenjiv alat kako u osiguravanju opstanka malih poljoprivrednika tako i u održivijem pristupu proizvodnji hrane, obradi zemlje, korištenju resursa i nošenju s klimatskim promjenama.
Ruralno stanovništvo Hrvatske već desetljećima emigrira u potrazi za boljim životnim standardom. Domaća industrija i poljoprivreda iz godine u godinu opadaju čime raste naša ovisnost o uvozu stranih proizvoda. Samo u 2024. godini uvoz hrane u Hrvatsku rastao je za 11 posto dok je izvoz stagnirao. Svjestan situacije u kojoj Hrvatska ne raspolaže prehrambenom, ekonomskom, a time ni političkom autonomijom, dio građana sklon je vjerovanju da se rješenje nalazi u zatvaranju granica ili deportaciji stranih radnika.
No, i strani radnici i ljudi u pokretu koji ginu na granicama žrtve su a ne pokretači globalnog sustava koji proizvodi ekonomsku i političku ovisnost periferije o centru u kojem se nalaze države poput SAD-a i Njemačke. Rješenje stoga nije u upiranju prsta na pripadnike ugroženih skupina već u prepoznavanju prilika za udruživanje i kolektivno osnaživanje. Poljoprivredne zadruge jedna su od takvih prilika. U mogućnosti su zadržati ljude u ruralnim područjima, potaknuti lokalni uzgoj hrane i preusmjeriti gospodarski fokus s rentijerstva na proizvodnju koja zadovoljava potrebe domaćeg stanovništva.
Među najistaknutijima zagovarateljima zadrugarskog rada na ovim prostorima bio je srpski socijalist Svetozar Marković koji je u njemu vidio alat otpora otuđujućem kapitalističkom načinu proizvodnje koji je u devetnaestom stoljeću na zapadu Europe uzimao maha.
…samo raznorodno zanimanje u seoskoj zadruzi čini, te je radnik u njoj vedriji, razboritiji i energičniji, no onaj radnik koji je prikovan sve za jedan posao. Ništa tako ne ubija volju za rad i preduzimački duh, ne zatupljuje um čovekov, kao neprekidni rad jednog istog posla. Jedan od najvažnijih zahteva suvremene društvene nauke: da se svaki radnik zanima raznolikim poslom - postignut je u seljačkoj zadruzi. Za to poljski radnik i kod najvećeg tereta, ne može nikad da se pretvori, u tupi, neosetljivi alat ili sastavni deo mašine, kao što se veoma često dešava sa radnikom na zapadu.
Na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, poljoprivredne zadruge u Austro-Ugarskoj bile su neophodni izlaz iz bijede i siromaštva za seljake sa sitnim posjedima, opterećene spregom kapitala i nametima koje su i nakon nominalnog ukidanja feudalizma morali plaćati svojim bivšim vlastelinima. Mnogi su bili primorani na prodaju svojih novostečenih posjeda bankama koje ih potom parceliraju i rasprodaju strancima koji se tada doseljavaju iz Češke, Austrije, Njemačke, Ukrajine, Slovačke itd.
Razdoblje do Prvog svjetskog rata razdoblje je stalnog uspona zadrugarstva. Početkom dvadesetog stoljeća poljoprivredne zadruge predstavljaju i “kulturna i prosvjetna žarišta seoskih područja”. “U zadružnim su domovima okupljale seosko pučanstvo u čitaonicama, knjižnicama, na predavanjima, priredbama i važan je njihov doprinos borbi za ekonomsku, kulturnu i nacionalnu emancipaciju hrvatskog naroda” (Mataga, 2005.). I nakon Prvog svjetskog rata, nastavlja se kontinuitet zadružnog djelovanja u Hrvatskoj koja sada pripada Jugoslaviji, ali život seljaka se time ne mijenja značajno.
Drugi svjetski rat i početak socijalističkog perioda pak bitno mijenja stanje poljoprivrednih zadruga. Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945.-e nacionalizira se velik broj poljoprivrednih zemljišta. Zadruge su znatno pogođene pokušajem kolektivizacije čitave poljoprivredne proizvodnje te prioritizacijom industrijskog razvoja. Nakon 1953.-e mijenja se državna politika i gradi model socijalističke kooperacije čiji glavni nositelj postaje poljoprivredna zadruga kao osnovni čimbenik gospodarskog i društvenog života u selu. Ulaže se u poljoprivredu, gradi se zadružna infrastruktura i ekonomija.
Danas je u Hrvatskoj aktivno tek dvjestotinjak poljoprivrednih zadruga. Nakon državnog osamostaljenja, zavladao je negativan odnos prema zadrugama kao socijalističkim institucijama od kojih se nova vlast morala distancirati. Zadružni je sustav tako prekomjerno birokratiziran, što mu je onemogućilo funkcioniranje u skladu s izvornim načelima zadružnog djelovanja, definiranim 1937. godine na Međunarodnom zadružnom kongresu u Parizu kao:
1. dragovoljno i otvoreno članstvo;
2. nadzor poslovanja od strane članova;
3. gospodarsko sudjelovanje članova zadruge i raspodjela;
4. samostalnost i neovisnost;
5. obrazovanje, stručno usavršavanje i informiranje članova zadruge;
6. suradnja među zadrugama i
7. briga za zajednicu.
Nema sloge do seljačke (ne)sloge
Da bih dobila uvid u okolnosti zadružnog rada na terenu, razgovarala sam s Karlom Škorjanc, mladom agroekologinjom, donedavno upraviteljicom Poljoprivredne zadruge Otok Krk. Ispričala mi je s kojim se poteškoćama u radu susrela te koji su ju strukturni i međuljudski problemi naveli da u konačnici napusti Zadrugu.
Karla ima 30 godina, završila je preddiplomski studij politologije u Zagrebu, a diplomski održive poljoprivrede na Mediteranskom agronomskom institutu na Kreti. Zanima ju poljoprivreda u smislu tranzicije od konvencionalne poljoprivrede prema agroekologiji, zdravlje za okoliš i zdravlje za ljude te skladne zajednice. Motivira ju rad prema nekim pomacima za opću dobrobit, koliko god mali oni možda bili. Osim u Hrvatskoj, bavi se zagovaranjem za agroekologiju na europskoj razini.
Kako je nastala poljoprivredna zadruga Otok Krk i čemu je služila?
PZ Otok Krk nastala je 2006. godine s idejom da se kroz okupljanje nekakve kritične mase ovčara pokrene projekt izgradnje otočke, zadrugarske klaonice i sirane. Međutim, došlo je do sukoba između onih koji su se zalagali za mali projekt i onih koji su imali ambiciozniju viziju. Nakon nekoliko godina pokušaja da se dođe do kompromisa, ideja je propala i PZ je ušla u period stagnacije u kojem je ostala sve do 2018.
Te godine vođenje Zadruge je preuzeo novi upravitelj koji je imao viziju da Zadruga postane zajednički alat unapređenja stanja ovčarstva koje je u međuvremenu postalo kritično. Znao je koje su mogućnosti europskih fondova, što se i kako može financirati, te je na taj način htio ponovno pokrenuti tu priču sa Zadrugom.
S kojim si očekivanjima i ciljevima preuzela upravljanje Zadrugom i kako su se oni vremenom mijenjali?
Ja sam naslijedila tadašnjeg upravitelja Zadruge nakon što je iznenada preminuo. Uložila sam mnogo truda u pokretanje nekih projekata, a imala sam osjećaj da ako ja to ne preuzmem, nitko drugi neće. Bilo mi je žao da sve propadne. Iako je velik dio zadrugara odmah rekao da ću imati njihovu punu podršku u bilo kakvim logističkim i drugim potrebama, pokazalo se drugačije.
Više-manje sve sam morala raditi sama, uz minimalno sudjelovanje zadrugara. To nije u potpunosti njihova krivica jer kako ne stanujem na Krku, nisam se mogla dovoljno družiti i direktno komunicirati s ljudima. A morala sam odrađivati gomilu administracije, pa nisam bila u mogućnosti svakodnevno odlaziti na Krk. Nažalost, očekivanja stočara bila su da se radi za njihovu dobrobit, da oni dobiju poticaje, projekte i slično, ali uz to nije išlo njihovo zalaganje niti financijsko sudjelovanje u zadruzi.
Koji su najveći problemi s kojima si se susrela?
Sami zadrugari nisu shvaćali što je zadruga i kako bi ona trebala funkcionirati - da oni trebaju aktivno sudjelovati u njoj i doprinositi na sve načine: od planiranja i prijedloga do izvršavanja dijela zajedničkih aktivnosti i preuzimanja određenog financijskog udjela. Nisu shvaćali ni zašto bi oni imali dobrobiti od toga. Nisu imali viziju nekakvog financijskog udruživanja ni interes da se dijeli mehanizacija odnosno strojevi. Svi smatraju da je bolje ništa ne dijeliti i svatko je sve htio nabavljati za sebe.
Ja sam pokušavala na razne načine pronaći što bi se to moglo zajednički - zadrugarski - raditi u zadruzi ali jednostavno nije bilo interesa. Dogovorila sam zajednički otkup janjetine za jedan lanac supermarketa, da bi mi nakon što sam već sve potpisala neki zadrugari rekli da oni ipak neće u tome sudjelovati jer žele zadovoljiti svoje stare kupce. Bilo je i ozbiljnih nesuglasica među zadrugarima koje su nas isto ograničavale. Dakle, postojali su interni problemi.
Eksterno, najveća poteškoća je neprepoznavanje zadrugarstva na razini države. Ne postoje nikakvi pozivi koji su namijenjeni zadrugama. Ne možemo se javljati ni na kakve natječaje općina jer se smatramo profitnim tijelima, dok nijedna aktivnost koju je naša zadruga provodila nije bila profitna. Dapače, bili smo nakon svake ili u minusu ili na nuli. I sve je bilo za opću dobrobit.