U Europskoj uniji postoji 250.000 zadruga u vlasništvu 163 milijuna građana, a koje zapošljavaju 5,4 milijuna ljudi. Kada je riječ o poljoprivrednim zadrugama, one primjerice zauzimaju 83% tržišta u Nizozemskoj, 79% u Finskoj, 55% u Italiji i 50% u Francuskoj. Pitate se kakva je situacija u Hrvatskoj?
Ili ćemo imati investicijske fondove koji vode tisuće i milijune hektara na kojima zemlju obrađuju Nepalci i sav profit odlazi jednoj osobi, ili ćemo imati puno malih OPG-ova koji su uključeni u zadrugu i kroz tu zadrugu dijele dobit i odlučuju što će s njime napraviti, čime sve ostaje lokalno... Karla Škorjanc, bivša upraviteljica zadruge”
Poljoprivredne zadruge diljem Europe i svijeta okupljaju mala i velika poljoprivredna gospodarstva kako bi zajedničkim djelovanjem ostvarila značajnije ekonomske rezultate, konkurentnost i stabilnost na tržištu te kako bi se odgovorno i na opću dobrobit upravljalo prirodnim resursima. Za razliku od poduzeća, kojima je cilj isključivo ostvarivanje profita, zadruge služe zadovoljavanju materijalnih i drugih potreba zadrugara i zajednica kojima oni pripadaju te kao takve predstavljaju nezamjenjiv alat kako u osiguravanju opstanka malih poljoprivrednika tako i u održivijem pristupu proizvodnji hrane, obradi zemlje, korištenju resursa i nošenju s klimatskim promjenama.
Ruralno stanovništvo Hrvatske već desetljećima emigrira u potrazi za boljim životnim standardom. Domaća industrija i poljoprivreda iz godine u godinu opadaju čime raste naša ovisnost o uvozu stranih proizvoda. Samo u 2024. godini uvoz hrane u Hrvatsku rastao je za 11 posto dok je izvoz stagnirao. Svjestan situacije u kojoj Hrvatska ne raspolaže prehrambenom, ekonomskom, a time ni političkom autonomijom, dio građana sklon je vjerovanju da se rješenje nalazi u zatvaranju granica ili deportaciji stranih radnika.
No, i strani radnici i ljudi u pokretu koji ginu na granicama žrtve su a ne pokretači globalnog sustava koji proizvodi ekonomsku i političku ovisnost periferije o centru u kojem se nalaze države poput SAD-a i Njemačke. Rješenje stoga nije u upiranju prsta na pripadnike ugroženih skupina već u prepoznavanju prilika za udruživanje i kolektivno osnaživanje. Poljoprivredne zadruge jedna su od takvih prilika. U mogućnosti su zadržati ljude u ruralnim područjima, potaknuti lokalni uzgoj hrane i preusmjeriti gospodarski fokus s rentijerstva na proizvodnju koja zadovoljava potrebe domaćeg stanovništva.
Među najistaknutijima zagovarateljima zadrugarskog rada na ovim prostorima bio je srpski socijalist Svetozar Marković koji je u njemu vidio alat otpora otuđujućem kapitalističkom načinu proizvodnje koji je u devetnaestom stoljeću na zapadu Europe uzimao maha.
…samo raznorodno zanimanje u seoskoj zadruzi čini, te je radnik u njoj vedriji, razboritiji i energičniji, no onaj radnik koji je prikovan sve za jedan posao. Ništa tako ne ubija volju za rad i preduzimački duh, ne zatupljuje um čovekov, kao neprekidni rad jednog istog posla. Jedan od najvažnijih zahteva suvremene društvene nauke: da se svaki radnik zanima raznolikim poslom - postignut je u seljačkoj zadruzi. Za to poljski radnik i kod najvećeg tereta, ne može nikad da se pretvori, u tupi, neosetljivi alat ili sastavni deo mašine, kao što se veoma često dešava sa radnikom na zapadu.
Na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, poljoprivredne zadruge u Austro-Ugarskoj bile su neophodni izlaz iz bijede i siromaštva za seljake sa sitnim posjedima, opterećene spregom kapitala i nametima koje su i nakon nominalnog ukidanja feudalizma morali plaćati svojim bivšim vlastelinima. Mnogi su bili primorani na prodaju svojih novostečenih posjeda bankama koje ih potom parceliraju i rasprodaju strancima koji se tada doseljavaju iz Češke, Austrije, Njemačke, Ukrajine, Slovačke itd.
Razdoblje do Prvog svjetskog rata razdoblje je stalnog uspona zadrugarstva. Početkom dvadesetog stoljeća poljoprivredne zadruge predstavljaju i “kulturna i prosvjetna žarišta seoskih područja”. “U zadružnim su domovima okupljale seosko pučanstvo u čitaonicama, knjižnicama, na predavanjima, priredbama i važan je njihov doprinos borbi za ekonomsku, kulturnu i nacionalnu emancipaciju hrvatskog naroda” (Mataga, 2005.). I nakon Prvog svjetskog rata, nastavlja se kontinuitet zadružnog djelovanja u Hrvatskoj koja sada pripada Jugoslaviji, ali život seljaka se time ne mijenja značajno.
Drugi svjetski rat i početak socijalističkog perioda pak bitno mijenja stanje poljoprivrednih zadruga. Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945.-e nacionalizira se velik broj poljoprivrednih zemljišta. Zadruge su znatno pogođene pokušajem kolektivizacije čitave poljoprivredne proizvodnje te prioritizacijom industrijskog razvoja. Nakon 1953.-e mijenja se državna politika i gradi model socijalističke kooperacije čiji glavni nositelj postaje poljoprivredna zadruga kao osnovni čimbenik gospodarskog i društvenog života u selu. Ulaže se u poljoprivredu, gradi se zadružna infrastruktura i ekonomija.
Danas je u Hrvatskoj aktivno tek dvjestotinjak poljoprivrednih zadruga. Nakon državnog osamostaljenja, zavladao je negativan odnos prema zadrugama kao socijalističkim institucijama od kojih se nova vlast morala distancirati. Zadružni je sustav tako prekomjerno birokratiziran, što mu je onemogućilo funkcioniranje u skladu s izvornim načelima zadružnog djelovanja, definiranim 1937. godine na Međunarodnom zadružnom kongresu u Parizu kao:
1. dragovoljno i otvoreno članstvo;
2. nadzor poslovanja od strane članova;
3. gospodarsko sudjelovanje članova zadruge i raspodjela;
4. samostalnost i neovisnost;
5. obrazovanje, stručno usavršavanje i informiranje članova zadruge;
6. suradnja među zadrugama i
7. briga za zajednicu.
Nema sloge do seljačke (ne)sloge
Da bih dobila uvid u okolnosti zadružnog rada na terenu, razgovarala sam s Karlom Škorjanc, mladom agroekologinjom, donedavno upraviteljicom Poljoprivredne zadruge Otok Krk. Ispričala mi je s kojim se poteškoćama u radu susrela te koji su ju strukturni i međuljudski problemi naveli da u konačnici napusti Zadrugu.
Karla ima 30 godina, završila je preddiplomski studij politologije u Zagrebu, a diplomski održive poljoprivrede na Mediteranskom agronomskom institutu na Kreti. Zanima ju poljoprivreda u smislu tranzicije od konvencionalne poljoprivrede prema agroekologiji, zdravlje za okoliš i zdravlje za ljude te skladne zajednice. Motivira ju rad prema nekim pomacima za opću dobrobit, koliko god mali oni možda bili. Osim u Hrvatskoj, bavi se zagovaranjem za agroekologiju na europskoj razini.
Kako je nastala poljoprivredna zadruga Otok Krk i čemu je služila?
PZ Otok Krk nastala je 2006. godine s idejom da se kroz okupljanje nekakve kritične mase ovčara pokrene projekt izgradnje otočke, zadrugarske klaonice i sirane. Međutim, došlo je do sukoba između onih koji su se zalagali za mali projekt i onih koji su imali ambiciozniju viziju. Nakon nekoliko godina pokušaja da se dođe do kompromisa, ideja je propala i PZ je ušla u period stagnacije u kojem je ostala sve do 2018.
Te godine vođenje Zadruge je preuzeo novi upravitelj koji je imao viziju da Zadruga postane zajednički alat unapređenja stanja ovčarstva koje je u međuvremenu postalo kritično. Znao je koje su mogućnosti europskih fondova, što se i kako može financirati, te je na taj način htio ponovno pokrenuti tu priču sa Zadrugom.
S kojim si očekivanjima i ciljevima preuzela upravljanje Zadrugom i kako su se oni vremenom mijenjali?
Ja sam naslijedila tadašnjeg upravitelja Zadruge nakon što je iznenada preminuo. Uložila sam mnogo truda u pokretanje nekih projekata, a imala sam osjećaj da ako ja to ne preuzmem, nitko drugi neće. Bilo mi je žao da sve propadne. Iako je velik dio zadrugara odmah rekao da ću imati njihovu punu podršku u bilo kakvim logističkim i drugim potrebama, pokazalo se drugačije.
Više-manje sve sam morala raditi sama, uz minimalno sudjelovanje zadrugara. To nije u potpunosti njihova krivica jer kako ne stanujem na Krku, nisam se mogla dovoljno družiti i direktno komunicirati s ljudima. A morala sam odrađivati gomilu administracije, pa nisam bila u mogućnosti svakodnevno odlaziti na Krk. Nažalost, očekivanja stočara bila su da se radi za njihovu dobrobit, da oni dobiju poticaje, projekte i slično, ali uz to nije išlo njihovo zalaganje niti financijsko sudjelovanje u zadruzi.
Koji su najveći problemi s kojima si se susrela?
Sami zadrugari nisu shvaćali što je zadruga i kako bi ona trebala funkcionirati - da oni trebaju aktivno sudjelovati u njoj i doprinositi na sve načine: od planiranja i prijedloga do izvršavanja dijela zajedničkih aktivnosti i preuzimanja određenog financijskog udjela. Nisu shvaćali ni zašto bi oni imali dobrobiti od toga. Nisu imali viziju nekakvog financijskog udruživanja ni interes da se dijeli mehanizacija odnosno strojevi. Svi smatraju da je bolje ništa ne dijeliti i svatko je sve htio nabavljati za sebe.
Ja sam pokušavala na razne načine pronaći što bi se to moglo zajednički - zadrugarski - raditi u zadruzi ali jednostavno nije bilo interesa. Dogovorila sam zajednički otkup janjetine za jedan lanac supermarketa, da bi mi nakon što sam već sve potpisala neki zadrugari rekli da oni ipak neće u tome sudjelovati jer žele zadovoljiti svoje stare kupce. Bilo je i ozbiljnih nesuglasica među zadrugarima koje su nas isto ograničavale. Dakle, postojali su interni problemi.
Eksterno, najveća poteškoća je neprepoznavanje zadrugarstva na razini države. Ne postoje nikakvi pozivi koji su namijenjeni zadrugama. Ne možemo se javljati ni na kakve natječaje općina jer se smatramo profitnim tijelima, dok nijedna aktivnost koju je naša zadruga provodila nije bila profitna. Dapače, bili smo nakon svake ili u minusu ili na nuli. I sve je bilo za opću dobrobit.
Znači, ne samo za dobrobit zadrugara nego za dobrobit sviju. Znači glavni problem na razini Hrvatske je nedostatak mogućnosti za financiranje. A i kad tehnički dobiješ neki projekt, teško je dobiti sufinanciranje jer se financira ili udrugama ili javnim tijelima. Tako da i kad bi dobili projekt ne bismo ga mogli u potpunosti samostalno financirati jer bi nam to bio prevelik zalogaj.
U Ministarstvu poljoprivrede smatraju da podupiru zadrugarstvo u Hrvatskoj tako što kao natječajni kriterij navode članstvo u zadruzi, što je u praksi kontraproduktivno jer ljudi zovu dan prije prijave na natječaj da pitaju mogu li se pridružiti zadruzi.
Uglavnom, radi se o neprepoznavanju osnovnih vrijednosti zadruga. One su između ostalog: solidarnost, mutualizam (uzajamnost), jednakost... Sve su to vrijednosti po kojima bi zadruge trebale biti socijalna poduzeća i prema kojima bi ih se trebalo promovirati i davati im nekakvu prednost pri javnoj nabavi. To u Hrvatskoj ne postoji. Svaki mehanizam financiranja koji sam pokušavala upregnuti neslavno bi propao.
Što bi trebao biti prioritet državnim i lokalnim upravama da bi se olakšalo funkcioniranje (malim) poljoprivrednim zadrugama?
Prioritet bi bio da se prepozna da su zadruge različite od poduzeća i da se ne tretiraju jednako. Da se odvoje kao posebna kategorija. I da im država da na raspolaganje neveliku količinu novca koja im je potrebna da bi imale mogućnost nabave zajedničke mehanizacije preko projekata. Ali prvenstveno mislim da treba raditi na tome da se učimo komunicirati, rješavati probleme zajednički i vjerovati jedni drugima. Znači ono, grupni rad u školi (smijeh).
Trebalo bi promijeniti puno zakona. Prema trenutačnim zakonskim propisima poljoprivrednici nemaju poticaj da ulaze u zadruge. Oni ne moraju izdavati račune ako prodaju svoje proizvode na kućnom pragu dok, čim se priključe zadruzi, sve mora ići preko računa. To je jako veliki problem. Tako da, koliko god se činilo da je država napravila ustupak poljoprivrednicima, to je medvjeđa usluga jer je zbog nje OPG-ovcima puno jednostavnije raditi samostalno, što je logično. Nemaju problema s drugim ljudima, znaju na čemu su, nitko ih neće zeznuti... i ne moraju isporučivati račune nego samo vode evidenciju prodaje.
Ulaskom u zadrugu stvar na neki način postaje ozbiljnija, a s druge strane moramo shvatiti da, ako želimo voditi ozbiljnu poljoprivredu (a to bi nam trebao biti cilj), kroz zadrugu možemo osigurati logistiku, administraciju i sve ono čime se poljoprivrednici sami teško bave. Kad bi se na razini zadruge zaposlilo par osoba da to rješavaju, mislim da bi to svima odgovaralo. Ali to znači zajedničko ulaganje, zajedničko zapošljavanje osoba, komunikaciju, određivanje nekakvih rasporeda... a to nam fali. Mislim da nam fali taj dugoročni pogled. Sve gledamo kratkoročno i na taj način se zeznemo.
Zašto su zadruge važne?
Ekonomski gledano, zadruge su izrazito važne jer u mnoštvu drugih europskih zemalja, i ne samo u Europi nego i u SAD-u i drugdje, ljudi rješavaju većinu svojih ekonomskih potreba preko zadruga. One imaju i socijalnu komponentu prema kojoj je jedan čovjek jednako jedan glas. Ne određuje onaj tko ima najviše dionica.
Postoje različiti tipovi zadruga – od zadruga potrošača, zadruga radnika u nekoj tvornici koji odlučuju o proizvodima te tvornice itd. Različite su potrebe koje se mogu rješavati preko zadruga. Ima nekih pokušaja u Hrvatskoj da se naprave potrošačke zadruge. To na primjer u Italiji dosta dobro funkcionira. S druge strane, važnost leži u tome da nam za ozbiljnu poljoprivredu treba kvaliteta, ujednačenost i ozbiljan rad koji se postiže samo tako da se ujedinjuje puno malih proizvođača.
Nijedan supermarket neće uzeti proizvode od nekoga tko ih ima 300 komada i to je to. Potrebne su ozbiljne količine koje mogu isporučiti jedino zadruge. Dakle, imamo izbor: ili ćemo imati investicijske fondove koji vode tisuće i milijune hektara na kojima zemlju obrađuju Nepalci i sav profit odlazi jednoj osobi, ili ćemo imati puno malih OPG-ova koji su uključeni u zadrugu i kroz tu zadrugu dijele dobit i odlučuju što će s njime napraviti, čime sve ostaje lokalno i obrće se. To je glavna razlika.
Jesi li u razgovoru sa zadrugarima dobila dojam da među njima postoji volja za udruživanjem ili ne i zašto misliš da je to tako?
Rekla bih da ljudi nažalost imaju negativnu percepciju o radu s drugim ljudima. Starije generacije puno više nego mlađe. Mislim da je to na otoku još izraženije. Taj strah od prevare. Njima jest jasno da se puno toga ne može riješiti samostalno i da sami nemaju ni neku pregovaračku moć ako govorimo o javnim politikama i pokušajima da se nešto promijeni. Bilo udruga bilo zadruga, to je puno jači akter od pojedinca. Ali za udruživanje treba imati vremena i energije. A toga, prvenstveno energije, stariji poljoprivrednici nemaju. Kao ni taj dugoročni pogled i vjeru da nešto može uspjeti. Nažalost, bez da netko podmetne leđa i puno toga preuzme na sebe trenutno ne ide. Mlađe generacije imaju puno drugačiji pogled. Otvorenije su i spremnije na kompromis. Tu postoji neki potencijal.
Koji su glavni problemi otočkih poljoprivrednika?
Nedostatno diferencirane politike - ne samo poljoprivredne – koje utječu na poljoprivrednike i koje ne priznaju posebnosti otočke poljoprivrede ili krških pašnjaka; to što se puno zemlje procesom nacionalizacije izgubilo iz zajedničkih pašnjaka i prešlo pod Hrvatske šume (što se sad polako rješava, ali i dalje nedovoljno brzo); čagalj i divlja svinja. I prekomjerni turizam. Velik problem je i zbrinjavanje ovčje vune koja se prije uspostavljanja Zadruge bacala, a riječ je o iznimno vrijednom materijalu koji se koristi u brojne svrhe od kojih su neke vrtlarstvo, maslinarstvo, vinogradarstvo, građevina i vunena pređa.
U sklopu Zadruge organizirano je prikupljanje vune i slanje dijela na obradu za pređu te besplatno dijeljenje ostatka vune za uporabu u poljoprivredi (izolaciju tla i malčiranje). Sada kada Zadruge više ne bude, vuna će ponovno propadati. Mislim da su prekomjerni turizam i nedostatak dugoročne vizije najviše ugrozili otočku poljoprivredu. Opstali su samo zaljubljenici u tradiciju i oni koje su njihove obitelji odgojile u poljoprivredu. Na lokalnoj institucionalnoj razini općina i županija se i dalje premalo pozornosti posvećuje poljoprivredi.
Sramotno je da se u planu PGŽ-a za idućih pet godina stočarstvo uopće ne spominje. Istarska i par drugih županija imaju sasvim drugačiji pogled. Ovdje se priča samo o razvoju koji je većinom baziran na turizmu, bez baze i bez razmišljanja o tome da bismo trebali sami sebe prehraniti a ne uvoziti hranu. Ali ne bih završila negativno... Mislim da neke stvari idu na bolje (smijeh). Dalmacija ima par zadruga koje dobro funkcioniraju. Barem izvana tako izgleda, ne znam kakva je iznutra situacija. To je uvijek pitanje. Ali općenito se u Hrvatskoj zadruge zatvaraju.
Što će nama zajednica, kad se jede gibanica?
Kako bismo, kako Karla kaže, vodili ozbiljnu poljoprivredu, državne i lokalne uprave moraju se hitno pozabaviti unaprjeđenjem zakonskog uređenja zadružne poljoprivrede i dostupnim joj izvorima financiranja. Ne radi se o, kako se često misli, zajednicama koje okupljaju samo kako bi promovirale određene društvene ili političke vrijednosti, već o ključnom mehanizmu rasta i razvoja kroz poljoprivredu. To je jasno tvorcima politika u državama poput Italije i Francuske u kojima poljoprivredne zadruge posluju iznimno uspješno.
Cilj zadruge je, kao i kod poduzeća, dobit. Razlika je u tome što se zarada unutar zadruge dijeli među zadrugarima i reinvestira u poljoprivredu dok kod drugih oblika poslovanja profit uglavnom ekstrahiraju vanjski investitori. Evidentno postoje problemi i u okvirima razmišljanja među poljoprivrednicima. Ti problemi uglavnom ne nastaju u vakuumu individualne psihologije već su simptomi širih društvenih trendova i dominantnih vrijednosti.
U društvu koje centrira individualizam i prevlast jačega, ljudi će imati tendenciju u sebi njegovati srodne karakteristike i načine djelovanja. Atomiziranost ljudi se često posebno ističe u okruženjima višeg životnog standarda – recimo, u državama zapadne Europe u odnosu na istočnu ili u turističkim hrvatskim regijama u odnosu na one s ozbiljnijim ekonomskim poteškoćama.
Što će nama zajednica kad se jede gibanica? - kaže poznati stih iz Vlaka u snijegu. Turizam se odrazio i na motivaciju stanovnika priobalne Hrvatske za bavljenje poljoprivredom i sličnim poslovima koji zahtijevaju napor, a ne polučuju brzu zaradu (Hej, neka radi, neka radi tko je lud). Problem leži u tome što je masovni turizam kakav potiče hrvatska država krajnje destruktivan kako za prirodu tako i za živote lokalnih zajednica čija je infrastruktura preopterećena i čiji su gradovi i sela pretvoreni u skupe zabavne parkove u kojima domaćem stanovništvu nije mjesto.
Ostaje nada da će nove generacije, koje i Karla opisuje kao spremnije na suradnju i drugačijih pogleda od starijih, osvijestiti mane ekonomije koju predvode mega investitori (u turizmu ali i u prehrambenoj i drugim industrijama) i prednosti udruživanja manjih radno-proizvodnih zajednica za dobrobit njihovih članova, zemlje i društva u cjelini.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels
Preporučite članak: