Posve iskreno, otvoreno i duhovito, naš suradnik Emil Čančar opisao je kako je pao na jednu grubu pojavu zvanu neoliberalni kapitalizam!
Prije točno osam godina diplomirao sam i spremao se u potragu za poslom. Jedan sam dan sjeo u vlak i slagao netom isprintane životopise. Preko puta mene sjedila je žena srednjih godina i zapodjenuli smo razgovor. Pitala me može li pogledati moj životopis. Dao sam joj jedan primjerak. Iznenadilo me što ga je zaista pročitala, i to temeljito. Nakon nekoliko minuta, rekla mi je par rečenica koje će se za moju karijeru pokazati točnima. Još ih se sjećam, idu otprilike ovako: Ovo je toliko savršeno… Vama će biti jako teško. Puno će vas puta odbiti jer ćete ugrožavati ljude. Vama bi bilo najbolje da si nađete neku šeficu mojih godina, kojoj nećete biti prijetnja.
I bi tako. Nisam točno znao što bih na kraju gimnazije. Recimo da sam htio biti nekakav istraživač. Zakačio sam se za antropologiju, nisam upao. Novinarstvo je tada bilo peti najpoželjniji izbor u državi, mislim da sam na finalnoj rang listi bio negdje oko četrdesetog mjesta. Fakultet političkih znanosti u Zagrebu primao je 120 studenata. Na stranu to što sam završio danas potpuno beskoristan studij. Diplomska razina nije imala nikakve veze sa strukom, kao što teorija s nižih godina fakulteta nije imala puno veze s praksom u stvarnom životu.
Negdje s fakulteta sam pokupio i jednu netočnu krilaticu: „Tko je sposoban i želi raditi, uspjet će.“ Puno kasnije naučio sam da je akademija od svijeta poprilično odsječena zajednica. Nabrojit ću neke od svojih prednosti: danas sam u Europi bijel (sve se veći naglasak stavlja na to), visokoobrazovan mladi muškarac koji tečno govori engleski. Nominalno kršćanin. Prosjek inteligencije, mjeren standardnim testovima, nažalost je prosječan. Razvijena mi je emocionalna inteligencija i znam s ljudima.
S 19 godina napisao sam esej o razvoju znanosti i tehnologije na konto kojeg sam nagrađen odlaskom na lansiranje svemirske rakete iz kazahstanske stepe. Nema smisla trošiti prostor na nabrajanje vrlina i sažimanje životopisa. Jedno se pitanje meni (i drugima) zadnjih nekoliko godina nameće. Kako to da onda nisam uspješan?!
U svojoj knjizi o trenutnom stanju svijeta The Web of Meaning, bivši poduzetnik Jeremy Lent ističe da, ukoliko se odlike jedne uspješne korporacije stave na papir i pripišu nekoj individui, tvore potpuni psihološki profil psihopata. A zbog tih odlika, na korporativnim se ljestvicama penju ljudi upravo takvog profila. Čast iznimkama.
Sociopatima većinu svojih negdašnjih kolega iz londonskog Citibanka proglašava Gary Stevenson, koji je burzovno mešetarenje zamijenio aktivizmom. Pojedine situacije kojima je nazočio – ili u njima sudjelovao – opisuje detaljno i urnebesno zanimljivo u ove godine izdanim memoarima The Trading Game: A Confession. Prava za film već su prodana.
Ja od malih nogu nisam imao afiniteta prema biznisu, stjecanju profita i inovacijama, jednostavno sam znao da to ne želim. Niti sjediti u istoj kancelariji 40 godina, pa sam si onda valjda ipak sam kriv? Nadaren sam za učenje, komunikaciju, volim znanost, brinu me problemi okoliša, ljudi, stanje svijeta. Takav sam izbor konačno i donio netom prije pandemije. Put mi se račvao između korporativnih komunikacija i rada s izbjeglicama. Odlučio sam se za Isusovačku službu za izbjeglice, i da mogu, ponovio bih taj odabir.
Ovaj tekst pišem u razdoblju dugotrajne nezaposlenosti i teškog prekarijata. Nije mi prvi put da sam u takvoj gabuli. Izbrojao sam, od kada sam diplomirao, ovo mi je peto dugo razdoblje nezaposlenosti – i nesigurnosti. Prošle sam godine otišao volontirati u Ganu, ne zato samo jer mi je srce od čistog zlata. Želio sam se okoristiti i steći iskustvo koje bi mi koristilo dalje u karijeri. Da, karijeri, nečemu čega sam se kao ideje otprilike nakon prve pandemijske godine u potpunosti odrekao. Nije li da živimo za karijeru?
Naslov epizode jedne od meni omiljenih televizijskih serija glasi If you work for a living, why do you kill yourself working? A radio sam svašta. Od stažiranja u Europskom parlamentu i radu s diplomatim a do pranja suđa po restoranima i slaganja boca Coca Cole u Plodinama. Pisao sam u koautorstvu znanstvene radove. Volontirao. Volontirao. Volontirao. Javljao se na oglase za posao, rješavao zadatke, odgovarao na neizrecivo glupa i neprimjerena pitanja, u nekoliko rundi. Istaknut ću samo jedan takav natječaj, u sklopu kojeg sam početkom ove godine skoro četiri dana istraživao i raspisivao „kreativno rješenje“ na preko šest stranica, da bih na kraju dobio samo zahvalu na sudjelovanju na natječaju za radno mjesto. U početku nisam imao dovoljno iskustva, danas ga imam previše.
Onu neoliberalnu podvalu s početka teksta još povremeno pušim. Ove me godine dočekala jedna novina. Siromaštvo. Doslovno, život bez novca. Mislim da nikad neću zaboraviti sreću kad mi sjeo jedan autorski honorar i mogao sam si kupiti pastu za zube. Otprilike tada sam osvijestio da bez novaca nema baš niti pristupa kulturi. Htio sam otići na neku tribinu, nisam imao 20 eura za gorivo. A onda mi je sinulo: pa ima onih kojima je gore od mene! I gdje su njihove priče, njihovi glasovi? Tko zastupa te bijednike? Koristim privilegiju pristupa medijskom prostoru da istresam vlastitu apsurdnu priču i frustracije.
U tom sam vidu stvarno privilegiran. Puno njih nije. Gdje su? Kako se nose? Tog nema na Instagramu, ali niti u člancima tportala koji papagajski prenose kako „nedostaje radnika“ uz citate nekih udruga poduzetnika. O uvjetima radnika ni slovca. Ako proskrolate malo niže, doći ćete do njihove zgodne rubrike koja se zove „CEO blog“, koja dobro parira učestalom i teško podnošljivom prosipanju pameti po LinkedInu. Uostalom, što se radnika tiče, sada smo već svi apsolvirali da imamo roblje iz Azije pa zašto se uopće onda ja žalim?
Po drugoj kapitalističkoj krilatici, tko nije uspio sam si je kriv. Zeleni ja dugo sam i u to vjerovao. U retrospektivi, to mi je vjerojatno Božja kazna, jer sam držao da su radnice i radnici krivi za svoje živote. Štoviše, nisam o njima u prvim poslovnim danima niti razmišljao. Stevenson u gore spomenutoj knjizi opisuje kako je postao milijunaš kladeći se na konstantno i postojano urušavanje ekonomije. Znao je, i na tome zarađivao, da će milijuni i milijuni ljudi tonuti u siromaštvo. Ne bijednici, ljenčine i „ljudsko smeće“ koje se rađa po slamovima. Zaposleni Britanci i Amerikanci, ljudi s diplomama, kućama, obiteljima.
Evo nekoliko primjera iz nedavne povijesti. U Engleskoj su se zaposleni ljudi odrekli luksuza poput doručkovanja, kupnje voća i korištenja javnog prijevoza jer za to više nisu imali novaca. U SAD-u zaposleni si ljudi ne mogu priuštiti stanovanje. U Seattleu spavaju po šatorima i ujutro idu na posao. Nad njima se sažalila ravnateljica gradske knjižnice pa šator mogu noću postaviti u predvorju te ustanove. Fenomen se širi diljem te zemlje. Dok srednja klasa, od čega god da se ona danas sastojala, krvari novac, isti se slijeva u džepove 1 % najbogatijih. Stevenson, iako multimilijunaš u mirovini od 27. godine života, iako je aktivist, i dalje zarađuje na gabuli. Jednom je upitao kolegu ne bi li trebali nešto učiniti po pitanju ekonomije. Ovaj mu je odvratio da već nešto čine: zarađuju.
Nejednakost se i dalje produbljuje. Only Fans porno glumac (danas se koristi prikladniji termin seksualni radnik/ca) Timothy Champagne fanovima prikazuje svoje prihode, na što je na Twitteru (danas se to zove X) reagirala jedna učiteljica (danas ih djeca ubijaju u školama). On joj je odgovorio da poštuje njenu profesiju i istaknuo kako se dobro naradi za prosječnih 70 000 dolara mjesečno. Osim što intenzivno jebe, bavi se svim aspektima produkcije i post-produkcije te marketinga pa je sve OK.
Moja prijateljica Federica nije se mogla zaposliti kao pravnica pa je napravila jedino što je mogla. Dalje se obrazovala. Danas ima tri magisterija iz prava s tri različita europska visoka učilišta. Moj prijatelj David, isto pravnik, radio je 70 sati tjedno u Tokyju. Slao mi je poruke opisujući iscrpljene muškarce u odijelima koji spavaju po ulicama kao da su pijanci. Drugi David, doktor kemije, pobjegao je iz akademije i sada restaurira stare kombije i izrađuje umjetnine. Anja je prije par godina plakala u zahodu na poslu svaki dan, danas to čini samo jednom tjedno. Takvih priča ima još. Dakle, ne događa se samo meni, događa se svima. Ja pak imam privilegiju pristupa medija i pripovijedanja.
Neki dan došle su nove uplatnice za struju u moje kućanstvo. Osim što je rata skočila preko 30 %, razlika koju smo dužni uplatiti iznosi 168 eura. Pa do kraja godine idu sljedeći iznosi: 45, 50, 51 i prosinac završavamo s ratom od 59 eura i 20 centi. Slično je kod susjeda. Kontinuirano rastu cijene energenata i namirnica, nema kraja. Za 10 eura, što je 75,35 negdašnjih kuna danas možete kupiti pastu za zube, pecivo i još neku sitnicu. Prije je to bila vrećica namirnica, danas kupljeno u ruci iznesete iz marketa.
Projekcije Svjetske banke (ili neke druge relevantne institucije, zaboravio sam koje) na konto klimatskih promjena predviđaju postojan rast cijena hrane globalno do 2030. godine. Nije ta godina target na kojem se zaustavljaju (niti poskupljenja niti urušavanje stabilnih klimatskih obrazaca). Teško da će neki menadžer ili bankar listati katalog da vidi kad je kila mesa ili gel za tuširanje na akciji. Idu li uopće oni u trgovinu ili imaju ljude koji to za njih obavljaju? Jedan moj prijatelj kaže da živimo u vremenu koje ga podsjeća na onu dječju igru plesa oko stolaca. Kad stane muzika, netko gubi stolac i ispada iz igre. Tako i u stvarnom životu.
Volim pametne ljude pa ću ovdje citirati jedan djelić kolumne iz londonskog života Tene Štivičić koji sam pročitao prije puno godina i od tada mi se usjekao u pamćenje: Na sve strane niču akcije osvješćivanja, iako se, ruku na srce, nitko ne bavi onim sasvim osnovnim pitanjima. Zašto samohrana majka iz radničke klase kupi svojoj djeci kantu gigantskih genetski modificiranih pilećih krilaca za tri funte, a ne potroši istu lovu na mjericu borovnica? Zato jer je glupa?
Kad se destilira, poruka neoliberalnog kapitalizma je jasna i poprilično jednostavna. Glasi: tko te jebe!
Volim svoje tekstove završavati citatima, što je možda pretenciozno, možda je samo jadno, ali kad već to priznajem, pozivam se na još jednu neoliberalnu krilaticu (Go big or go home!) pa ću ovaj tekst završiti s još jednim citatom!
Kratka pjesma njujorškog pjesnika bugarskog porijekla Alexa Dimitrova naslovljena je American Life i glasi ovako:
And they congratulated themselves
on their outrage
in the new late capitalism.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Foto: Emil Čančar, Pexels
Preporučite članak: