„Zarazila sam se koronom na poslu i kada sam ih pitala trebam li donijeti kakve doznake, odgovorili su mi da sam studentica i da nemam pravo ni na šta“ govori nam jedna studentica koja je, kao i mnogi njezini kolege, primorana raditi kako bi mogla studirati. Iako rade u iznimno nesigurnim uvjetima, što ih je u doba korone učinilo još ranjivijima, o studentima se nije mnogo pričalo niti su postojale mjere koje bi im pomogle preživjeti taj težak period. O teretu koji su studenti podnijeli za vrijeme korone i kako bi im se moglo pomoći piše Nikola Kožul.
Društvena percepcija da su „svi studenti siromašni“ je stereotip jer se ne radi o socijalno homogenoj skupini. Međutim, iako ne moraju svi raditi da bi preživjeli, tko god je morao birati između rada za vrijeme ispitnih rokova i učenja, zna da maraton prema uspjehu nipošto nije fer i lagan. Za siromašnije studente startne pozicije mogu se činiti miljama daleko, a uvjeti trčanja bitno različiti. Ipak, pravila su za sve ista i rijetko se propituju. Neki studenti ni sami nisu sigurni jesu li prvenstveno radnici, a tek potom studenti ili obrnuto. „Kao studentica moram raditi i do tri posla. Zanemarujem obaveze jer ne stižem studirati, fizički ni psihički. Uz sve to, prihodi koje ostvarujem su i dalje manji od minimalne plaće što jako utječe na kvalitetu mog života i akademski uspjeh.“ – u zadihanoj glasovnoj poruci govori nam studentica Helena S. dok vjerojatno žuri na posao jer su fakulteti u ovo doba zbog pandemije zatvoreni. Tako su studiranje preko zoom-a i rad u nesigurnim uvjetima zbog zaraze i potresa postali studentska svakodnevica. I dok psiholozi tek trebaju utvrditi kakve će ožiljke to sve ostaviti na naše kolektivno i individualno stanje duha, mi smo pokušali doznati kako je pandemija utjecala na slamku egzistencije mladih – studentski rad.
Udruga mladih Forum za održivi razvoj – Zeleni prozor provela je sociološko istraživanje na oko 650 studenata s ciljem da otkrije kakav su teret studenti podnijeli za vrijeme lockdowna i, u skladu s tim, kako bi im se moglo pomoći.
Jeftini i nezaštićeni radnici
Studentski rad reguliran je Zakonom o obavljanju studentskih poslova (ZOSP) tek 2018. i predstavlja nezanemariv udio na tržištu rada. Takav radni odnos zasniva se studentskim ugovorom kojim se izvođač (student) obvezuje obavljati određeni posao, naručitelj posla (poslodavac) obvezuje se platiti naknadu za obavljeni studentski posao, kao i naknadu posredniku te doprinose prema posebnim propisima, a posrednik (student servis) se obvezuje obaviti djelatnost posredovanja i isplatiti doznačena sredstva naknade za račun izvođača. Važno je napomenuti da se ne radi o ugovoru o radu kojim se zasniva (trajan) radni odnos već o vrlo fleksibilnom, odnosno nesigurnom obliku zapošljavanja. Po karakteristikama, studentski ugovor najsličniji je ugovoru o djelu.
Glavna praktična razlika studentskog ugovora u odnosu na ugovor o radu je ta što ne pruža ni približno jednaku radnopravnu i socijalnu zaštitu kao ugovor o radu, ali je zato izrazito jeftiniji zbog daleko manjih poreznih opterećenja. Drugim riječima, student nije u poziciji uzeti plaćeni godišnji odmor, bolovanje (ili odlazak u samoizolaciju) niti ima ikakvu sigurnost oko toga hoće li mu ugovor idućeg mjeseca biti produžen. Osim uštede na navedenim troškovima, na studenta se djelomično prebacuje i rizik poslovanja. S obzirom da prema njemu nema obveze kao prema radniku na ugovoru, poslodavac ga se može riješiti po isteku jednomjesečnog ugovora. Pandemija je takvu situaciju dodatno naglasila.
Sam koncept studentskog rada prezentiran je kao socijalna mjera usmjerena poboljšanju studentskog standarda, ali u praksi, ima (i) neke druge socio-ekonomske učinke. Prije svega, riječ je o izrazito fleksibilnom obliku zapošljavanja (ugovori se sklapaju na jedan mjesec) s daleko manjim poreznim i doprinosnim opterećenjima (18%). To znači da u praksi logika tržišta rada posebno favorizira studente spram redovito zaposlenih radnika čime dolazi do određenih tržišnih poremećaja – studenti u neto iznosu mogu zaraditi više od minimalne plaće redovitih zaposlenika, a da poslodavac pritom za njih izdvoji manji bruto iznos. Posljedice toga su mogućnost prikrivenog zapošljavanja i prekarizacije jer je poslodavcima isplativije na poslove trajnog karaktera zapošljavati studente. Pa tako nije neuobičajeno da studenti rade puno radno vrijeme na poslovima koje bi inače odrađivali redovito zaposleni radnici.
Što se tiče radnika, mjerom studentskog rada mogu biti pogođeni socijalno najugroženiji s minimalnim prihodima budući da im studenti predstavljaju ozbiljnu konkurenciju na tržištu rada. Takvo normativno uređenje studentskog rada potencijalno dovodi u sukob dvije socijalno ugrožen(ij)e skupine – studente i radnike na minimalcu. S tim u vezi, autori poput prof. Valentina Kuzelja opravdano postavljaju pitanje „je li normativni okvir studentskog rada doista socijalna mjera ili je posrijedi mimikrija liberalizacije tržišta rada nauštrb socijalnih vrijednosti“.
Drugo pitanje koje nam se nameće zbog ovako reguliranog studentskog rada jest – utječe li studentski rad na akademski uspjeh studenata. “Profesorica me je pitala “Kakvi su vam prioriteti kolegice? Jeste li uopće došli studirati?”, a ne razumije da radim kako bih mogla studirati” požalila se jedna sudionica istraživanja i tako odlično sumirala muke studenata-radnika. Prije svega, važno je pogledati koliko studenata uopće radi i koji su njihovi motivi. Prema podacima EUROSTUDENT-a, 65,8% studenata u RH je u nekom trenutku godine zaposleno, a njih 42,5% radi tijekom cijelog razdoblja predavanja (eng. lecture period). Što se tiče motiva, oko dvije trećine (74,6%) radi zbog pokrivanja osnovnih životnih troškova, dok gotovo polovica (44,3%) ističe da si bez studentskog posla ne bi mogli priuštiti studiranje. Osim toga, nešto više od četvrtine (26%) kao motiv navodi pomoć u izdržavanju drugih članova obitelji što samo po sebi dovoljno otkriva iz kakvih socijalnih uvjeta dolazi nemali broj studenata.
Prema istraživanju provedenom u Sloveniji, studentski rad nema ozbiljnijih učinaka za akademski uspjeh sve dok radno vrijeme ne broji više od 18 sati tjedno. Iako je pomalo neprecizno tek tako povući paralelu između Hrvatske i Slovenije, u našem slučaju bi to značilo da studenti mogu zarađivati (ako pretpostavimo da zarađuju 26kn/h) oko 250 EUR mjesečno bez da si ozbiljnije narušavaju uspjeh na faksu. Ako uzmemo u obzir gore navedene motive studentskog zaposlenja, mali smještajni kapacitet domova, prosječne troškove života u gradovima i sl., možemo zaključiti da se veliki broj studenata našao ispred neugodnog izbora – učiti ili raditi.
Bez posla ostalo više od 20% studenata
Prema istraživanju Zelenog prozora, materijalni status hrvatskih studenata je skroman. Iako većina njih svoje imovinsko stanje temeljem subjektivne procjene vidi kao prosječno ili iznadprosječno, prosjek je takav da 87,7% ima primanja manja od 4000 kuna, a 52,8% manje od 2000 kuna. Zabrinjava podatak da 11,7% ispitanih nema dovoljno novaca za pokrivanje troškova studija i osnovnih potreba. Što se tiče smještaja, gotovo polovica ispitanih koji studiraju izvan mjesta prebivališta živi u unajmljenoj nekretnini, 18,6% u domu, a 28,6% u nekretnini u obiteljskom vlasništvu. Većina studenata koji studiraju u mjestu prebivališta, očekivano, živi s obitelji.
„Zarazila sam se koronom na poslu i kada sam ih pitala trebam li donijeti kakve doznake, odgovorili su mi da sam studentica i da nemam pravo ni na šta“ trenutak je u kojem studenti obično shvaćaju da zapravo nemaju jednaka prava kao i ostali radnici. Problem nedostatka radničkih prava posebno je došao do izražaja za vrijeme lockdowna. Studenti koji su se zarazili ili izgubili posao bili su prepušteni sami sebi odnosno svojim obiteljima. Pandemija je općenito loše utjecala na ponudu studentskih poslova – 22,4% sudionika istraživanja izgubilo je posao zbog pandemije, 52,8% osjetilo je smanjenje prihoda i/ili opsega posla, dok je gotovo 7% studenata moralo napustiti mjesto studiranja. Čak 4,1% pauziralo je studije, što zbog materijalnih što zbog nematerijalnih razloga. Ukupno 32,3% studenata nije osjetilo utjecaj pandemije na obavljanje svojih poslova.
Ukratko, istraživanje pokazuje da je studentski standard ozbiljno pogođen pojavom korona virusa, a da pritom studenti nikakvu pomoć nisu dobili. Problematično je to zbog Ustavom proklamirane socijalne pravednosti jer teret krize nisu svi jednako podnijeli. Država će i dalje isticati da je borba za ostanak mladih domoljubni prioritet, ali je s druge strane,s obzirom na dosadašnje iskustvo, teško očekivati da će ovakve socijalne probleme uočiti i pokušati ih sanirati. Nevezano za koronu, studentski standard u Hrvatskoj i inače nije najbolji. Dok se sustav prehrane može pohvaliti, satnice za rad su male, a mjesta u domovima kronično fali. Ministarstvo znanosti i obrazovanja bi trebalo više pozornosti posvetiti ovakvim istraživanjima na temelju kojih bi se kreirale nove politike za mlade.
Svi težimo istom cilju - uspjehu i blagostanju, ali su nam uvjeti za njihovo postizanje drugačiji. Zadatak socijalne države je da taj prosjek popravi poboljšanjem materijalnih uvjeta za sve. Ali socijalno ugroženiji studenti ne trebaju samo financijske potpore. Potrebno je bolje regulirati studentski rad kako bi bio sigurniji te ga prilagoditi studiranju. Također, potrebno je više mjesta u domovima ili javnim stanovima za najam jer privatni smještaj u turističkoj zemlji postaje nepriuštiv. Takve mjere bi osigurale bolju društvenu mobilnost odnosno mogućnost da djeca iz siromašnijih obitelji putem obrazovanja poboljšaju svoj položaj u društvu. U suprotnom, dobar dio mladih će obrazovanje i dalje gledati kao recept za lakše zapošljavanje u inozemstvu.
Izvor naslovne fotografije: Darko Ba/Mojfaks
Autor teksta:
Preporučite članak: