Jednom prilikom, dok sam bio dijete od niti pet godina, autom smo prolazili pored radnog mjesta moje majke. Radila je u računovodstvu u tvornici. Pogledavši njeno radno mjesto kroz prozor auta izjavio sam – „ovo je tvornica u kojoj moja mama živi“.
Nisam bio daleko od istine pošto sam majku viđao jedino u krevetu, kada bi me stavljala na spavanje, i kada smo se budili. Rano ujutro bi me vozila do vrtića, zatim išla na posao, zatim bih je ponovno vidio tek na spavanju. Dvadesetak godina kasnije, radi kao trgovac. Nedavno mi je spomenula taj moj komentar te rekla – „a sada živim u dućanu“.
Na priznanje da pišem tekst na temu utjecaja kapitalizma na mentalno zdravlje izjavila je: „ako netko želi znati, možete me snimati na poslu“. Niti ona nije daleko od istine, pošto sam ne jednom svjedočio njezinom paničnom napadu. I primjenjivao metode smirivanja koje sam naučio drugdje. Možda je to zadaća koja me spala kao najstarijeg među četvero djece. Majka se danas nalazi u općem nezadovoljstvu trgovaca, razapeta s jedne strane bojkotom kupaca i „utrkom prema dnu“ (najmanji trošak, najveća dobit) stranih investitora; poslodavca.
Najbolji način za izliječiti pacijenta je promijeniti društvo koje ga čini bolesnim - David Cooper
Lajtmotiv koji ujedinjuje moja dva iskustva s njenim radom je onaj koji sam otkrio još kao jako mladi klinac, i to je možda potaknulo moju današnju hostilnost prema kapitalizmu: misao – „kakav je to svijet u kojem posao može oteti majku od djeteta?“
I trebalo je dvadesetak godina da dođem do odgovora u jednoj knjizi. Kroz život, u susretima sa psihijatrijom, slušanjem priča drugih pacijenata, sreo sam se sa sličnim pričama. Na kraju je ostalo i još jedno pitanje – „jeli moguće da svi ovi problemi dolaze zbog istog razloga?“. Novca.
Buržoazija je istrgla obiteljskoj vezi njezinu dirljivu sentimentalnu koprenu i svela je na puki novčani odnos - Karl Marx
Kapitalizam i mentalno zdravlje
No naravno, nemoguće je reći da mentalno oboljeli ne bi postojali bez kapitalizma - mentalne bolesti su komplicirani skup urođenih i naučenih ponašanja i kognicije, tj: dijelom genetika, dijelom odgoj, dijelom okolina. I „nature“ i „nurture“. Mozak je organ kao i svaki drugi te može zakazati, i nažalost, neki od nas su iz pukih genetskih i fizičkih razloga skloniji poremećaju.
Međutim - kapitalizam svojim djelovanjem stvara i ona dodatna, sprječiva oboljenja; puko rečeno, stres i otuđenje, a također i budi ono što se već nalazi u pozadini, genetski. Identitet i mentalno zdravlje su intersekcionalni te se nalaze u sjecištu beskonačno mnogo faktora, no problemi s njima mogu se iščitati u iznenađujuće jednostavnim društvenim i ekonomskim okvirima. Vrlo jednostavno rečeno, problem je taj da se pojedinac prilagođava društvu, a ne društvo pojedincu, međutim pojedinac gotovo nikad nema adekvatne resurse; očito, jer je jedinka.
Onaj kapitalistički, binarni narativ podjele na radno i ne radno sposobne te na prilagođene i neprilagođene društvu, stvara ogromne prepreke. Naš sustav strukturiran je na način (konstantne) efikasnosti i produktivnosti, u kojem nema mnogo mjesta za individualizirane pristupe. Osobi s ADHD-om biti će teško učiti u školi, a jednog dana održati stalni radni odnos; rigidni, rutinski i monotoni obrasci, čak i sam pojam strukture ovakvim osobama ne odgovara, već djeluju u naglim (često nepredvidivim) izljevima energije.
S druge strane, školstvo u kapitalizmu tretiramo kao pokretnu traku koja će ispljunuti iduću generaciju radnika te kao odgojnu (indoktrinacijsku) ustanovu koja će sankcionirati one obrasce koji toj zadaći radnika ne odgovaraju. Poslovi, ponovno, traže konstantu produktivnost, neovisno bila ona stvarna ili zamišljena. Čitatelj bi mogao reći da ovo nije istina pošto postoje i poslovi i obrazovanja koja odgovaraju osobama s ADHD-om. No – što je sa djecom s ADHD-om čiji su roditelji siromašni? Takvo dijete odrasta u osobu koja će biti okrivljena da vodi nestrukturiran i kaotičan život, a sve jer ima nevidljivu „invalidninu“, a odrasta u okolini koja ne može, ne želi, nema kapaciteta prilagoditi pristup.
Iako je mozak organ kao i svaki drugi, „odstupanja“ u njemu tumače se kao, prosto rečeno, svjestan i namjeran bezobrazluk, bez da se zapitamo koliko je naše kognicije zapravo u našoj kontroli. Vrlo malo! Naša svijest (svjesno postupanje) ima ograničenu ulogu u kogniciji koja je ubiti vrlo motorička i automatska, jer nerutinsko, svjesno postupanje zahtijeva veliki napor u mozgu. Moguće je reći – naše misli upravljaju nama više nego mi njima. I dok je ekstremno time ustvrditi da se pojedinca može osloboditi od ikakve krivnje od njegovog postupanja – ne može – važno je ne otuđiti pojedinca kao jedinku koja je zapravo samo odraz svoje okoline. A ovo je još jedan fenomen kapitalizma: otuđenje, tj. alijenacija.
Alijenacija
O alijenaciji se piše i priča od samog svanutka kapitalizma, od začetaka industrijske revolucije. Šturim riječima alijenacija znači radnikovo otuđenje od vlastitog rada, a taj rad je otuđen od društvene koristi. Ne jer je radnik tome kriv, već poslodavac i tržište uskaču na mjesto tog rada tako da uzimaju svoju maržu, svoj profit, a takav rad potom oblikuje antagonistički cijelo društvo. Psihologija i psihijatrija vrlo su mlade struke, pa danas možemo o alijenaciji pričati i nešto šire nego u 19. stoljeću, kroz razne popratne psihološke efekte koji rad ostavlja na radnika.
Kad je ljudski život sveden ne na život, već preživljavanje, reduciran na samo još jedan zupčanik u mehanizmu, a ljudski odnosi na transakcije, nemoguće je da psiha ne reagira. U kasnom kapitalizmu alijenacija prelazi u ekstrem - taj je atomizacija. Razbijanje na najmanje dijelove, atome, stvaranje čovjeka u nešto izvan konteksta utjecaja vlastitog postojanja, bez mogućnosti djelovanja na svijet oko sebe. Potpunom atomizacijom pucaju i zadnje mreže sigurnosti na koje se pojedinac može osloniti u nevolji – zamislimo: obitelj, susjedi, kolege.
Isto kako primjerice ljudi ne žele izlaziti na glasanje, jer političari ne predstavljaju njihove interese, jednako tako ljudi ne žele sudjelovati u društvu jer im je strano. Time interakcija pojedinca sa društvom biva svedena na robotički minimum, a odnos sa svakim drugim čovjekom suparnički, tržišni i konkurentski.
Odgovor na pitanje zašto kapitalisti toliko zaziru od ideje radničkog jedinstva; sindikata, štrajkova, bojkota – je taj da je društvena ujedinjenost neprirodna kapitalizmu. S druge strane, otuđenost je neprirodna čovjeku. Time su pojedinac i sistem u konstantnom konfliktu, a očekivani ishod je taj da se pojedinac pokori kapitalističkom realizmu (da je kapitalizam prirodan, i jedini mogući, tj. ispravan, oblik ljudskog postojanja). Nad pokorenim i nad onima koji se odbijaju pokriti, kapitalizam vrši ono što je Friedrich Engels definirao kao nevidljivo i nekažnjeno ubojstvo tj. društveno ubojstvo.