Jednom prilikom, dok sam bio dijete od niti pet godina, autom smo prolazili pored radnog mjesta moje majke. Radila je u računovodstvu u tvornici. Pogledavši njeno radno mjesto kroz prozor auta izjavio sam – „ovo je tvornica u kojoj moja mama živi“.
Nisam bio daleko od istine pošto sam majku viđao jedino u krevetu, kada bi me stavljala na spavanje, i kada smo se budili. Rano ujutro bi me vozila do vrtića, zatim išla na posao, zatim bih je ponovno vidio tek na spavanju. Dvadesetak godina kasnije, radi kao trgovac. Nedavno mi je spomenula taj moj komentar te rekla – „a sada živim u dućanu“.
Na priznanje da pišem tekst na temu utjecaja kapitalizma na mentalno zdravlje izjavila je: „ako netko želi znati, možete me snimati na poslu“. Niti ona nije daleko od istine, pošto sam ne jednom svjedočio njezinom paničnom napadu. I primjenjivao metode smirivanja koje sam naučio drugdje. Možda je to zadaća koja me spala kao najstarijeg među četvero djece. Majka se danas nalazi u općem nezadovoljstvu trgovaca, razapeta s jedne strane bojkotom kupaca i „utrkom prema dnu“ (najmanji trošak, najveća dobit) stranih investitora; poslodavca.
Najbolji način za izliječiti pacijenta je promijeniti društvo koje ga čini bolesnim - David Cooper
Lajtmotiv koji ujedinjuje moja dva iskustva s njenim radom je onaj koji sam otkrio još kao jako mladi klinac, i to je možda potaknulo moju današnju hostilnost prema kapitalizmu: misao – „kakav je to svijet u kojem posao može oteti majku od djeteta?“
I trebalo je dvadesetak godina da dođem do odgovora u jednoj knjizi. Kroz život, u susretima sa psihijatrijom, slušanjem priča drugih pacijenata, sreo sam se sa sličnim pričama. Na kraju je ostalo i još jedno pitanje – „jeli moguće da svi ovi problemi dolaze zbog istog razloga?“. Novca.
Buržoazija je istrgla obiteljskoj vezi njezinu dirljivu sentimentalnu koprenu i svela je na puki novčani odnos - Karl Marx
Kapitalizam i mentalno zdravlje
No naravno, nemoguće je reći da mentalno oboljeli ne bi postojali bez kapitalizma - mentalne bolesti su komplicirani skup urođenih i naučenih ponašanja i kognicije, tj: dijelom genetika, dijelom odgoj, dijelom okolina. I „nature“ i „nurture“. Mozak je organ kao i svaki drugi te može zakazati, i nažalost, neki od nas su iz pukih genetskih i fizičkih razloga skloniji poremećaju.
Međutim - kapitalizam svojim djelovanjem stvara i ona dodatna, sprječiva oboljenja; puko rečeno, stres i otuđenje, a također i budi ono što se već nalazi u pozadini, genetski. Identitet i mentalno zdravlje su intersekcionalni te se nalaze u sjecištu beskonačno mnogo faktora, no problemi s njima mogu se iščitati u iznenađujuće jednostavnim društvenim i ekonomskim okvirima. Vrlo jednostavno rečeno, problem je taj da se pojedinac prilagođava društvu, a ne društvo pojedincu, međutim pojedinac gotovo nikad nema adekvatne resurse; očito, jer je jedinka.
Onaj kapitalistički, binarni narativ podjele na radno i ne radno sposobne te na prilagođene i neprilagođene društvu, stvara ogromne prepreke. Naš sustav strukturiran je na način (konstantne) efikasnosti i produktivnosti, u kojem nema mnogo mjesta za individualizirane pristupe. Osobi s ADHD-om biti će teško učiti u školi, a jednog dana održati stalni radni odnos; rigidni, rutinski i monotoni obrasci, čak i sam pojam strukture ovakvim osobama ne odgovara, već djeluju u naglim (često nepredvidivim) izljevima energije.
S druge strane, školstvo u kapitalizmu tretiramo kao pokretnu traku koja će ispljunuti iduću generaciju radnika te kao odgojnu (indoktrinacijsku) ustanovu koja će sankcionirati one obrasce koji toj zadaći radnika ne odgovaraju. Poslovi, ponovno, traže konstantu produktivnost, neovisno bila ona stvarna ili zamišljena. Čitatelj bi mogao reći da ovo nije istina pošto postoje i poslovi i obrazovanja koja odgovaraju osobama s ADHD-om. No – što je sa djecom s ADHD-om čiji su roditelji siromašni? Takvo dijete odrasta u osobu koja će biti okrivljena da vodi nestrukturiran i kaotičan život, a sve jer ima nevidljivu „invalidninu“, a odrasta u okolini koja ne može, ne želi, nema kapaciteta prilagoditi pristup.
Iako je mozak organ kao i svaki drugi, „odstupanja“ u njemu tumače se kao, prosto rečeno, svjestan i namjeran bezobrazluk, bez da se zapitamo koliko je naše kognicije zapravo u našoj kontroli. Vrlo malo! Naša svijest (svjesno postupanje) ima ograničenu ulogu u kogniciji koja je ubiti vrlo motorička i automatska, jer nerutinsko, svjesno postupanje zahtijeva veliki napor u mozgu. Moguće je reći – naše misli upravljaju nama više nego mi njima. I dok je ekstremno time ustvrditi da se pojedinca može osloboditi od ikakve krivnje od njegovog postupanja – ne može – važno je ne otuđiti pojedinca kao jedinku koja je zapravo samo odraz svoje okoline. A ovo je još jedan fenomen kapitalizma: otuđenje, tj. alijenacija.
Alijenacija
O alijenaciji se piše i priča od samog svanutka kapitalizma, od začetaka industrijske revolucije. Šturim riječima alijenacija znači radnikovo otuđenje od vlastitog rada, a taj rad je otuđen od društvene koristi. Ne jer je radnik tome kriv, već poslodavac i tržište uskaču na mjesto tog rada tako da uzimaju svoju maržu, svoj profit, a takav rad potom oblikuje antagonistički cijelo društvo. Psihologija i psihijatrija vrlo su mlade struke, pa danas možemo o alijenaciji pričati i nešto šire nego u 19. stoljeću, kroz razne popratne psihološke efekte koji rad ostavlja na radnika.
Kad je ljudski život sveden ne na život, već preživljavanje, reduciran na samo još jedan zupčanik u mehanizmu, a ljudski odnosi na transakcije, nemoguće je da psiha ne reagira. U kasnom kapitalizmu alijenacija prelazi u ekstrem - taj je atomizacija. Razbijanje na najmanje dijelove, atome, stvaranje čovjeka u nešto izvan konteksta utjecaja vlastitog postojanja, bez mogućnosti djelovanja na svijet oko sebe. Potpunom atomizacijom pucaju i zadnje mreže sigurnosti na koje se pojedinac može osloniti u nevolji – zamislimo: obitelj, susjedi, kolege.
Isto kako primjerice ljudi ne žele izlaziti na glasanje, jer političari ne predstavljaju njihove interese, jednako tako ljudi ne žele sudjelovati u društvu jer im je strano. Time interakcija pojedinca sa društvom biva svedena na robotički minimum, a odnos sa svakim drugim čovjekom suparnički, tržišni i konkurentski.
Odgovor na pitanje zašto kapitalisti toliko zaziru od ideje radničkog jedinstva; sindikata, štrajkova, bojkota – je taj da je društvena ujedinjenost neprirodna kapitalizmu. S druge strane, otuđenost je neprirodna čovjeku. Time su pojedinac i sistem u konstantnom konfliktu, a očekivani ishod je taj da se pojedinac pokori kapitalističkom realizmu (da je kapitalizam prirodan, i jedini mogući, tj. ispravan, oblik ljudskog postojanja). Nad pokorenim i nad onima koji se odbijaju pokriti, kapitalizam vrši ono što je Friedrich Engels definirao kao nevidljivo i nekažnjeno ubojstvo tj. društveno ubojstvo.
Bacivši u toliku neimaštinu radnika da se ne može prehraniti, da taj umre od gladi, društvo je glađu ubilo tog čovjeka, no pošto „društvo“ gledamo kao apstrakciju – kao da nitko nije kriv. Označujući onoga koji odbija u takvoj „igri“ sudjelovati kao nepoželjnog, suptilno čini isto. Kada policija prosvjednika udara pendrekom, nasilje je očitije – no kada mu društvo uskraćuje osnovne životne uvjete, kada ga svojom hladnom, kalkuliranom, tržišnom logikom ubije duševno, nasilje je prikriveno.
Kulminacija ovih kontradikcija i antagonizama je ta koja vodi do tragičnih završetaka, kada pojedinac više ne može trpjeti skriveno i otvoreno nasilje koje društvo nad njime vrši. One institucije koje teoretski postoje da reagiraju, preveniraju, saniraju, zapravo su i same dio problema pošto na kraju, rade s mentalitetom kapitalističkog realizma, tj. jer postoje u superstrukturi kapitalističke metode proizvodnje. Ovo je odgovor na vječito pitanje „zašto institucije nisu reagirale“.
Psihijatrija kao dio problema
U medicini, psihijatrija je često zadnja na listi prioriteta, time i zadnja na listi dobivanja sredstava od javnog zdravstva. Medicinski, veći prioritet će imati npr. osoba s rakom, od osobe koja pati „samo“ od depresije. Kapitalistički gledano, hipotetski, zamislimo da je osoba s rakom vrijedniji radnik od nezaposlene osobe s depresijom koja je možda i socijalni slučaj. Analitički gledano, neke su bolesti jednostavno (barem prividno) smrtonosnije od drugih, time i dobivaju veći prioritet. Morbidno, jer je čovjeka s rakom nemoguće okriviti ukoliko liječenje nije uspjelo. Osobu koja si je oduzela život, međutim, teoretski je moguće. A ponovno kapitalistički, farmaceutska industrija može unedogled profitirati na osobi s depresijom prodajom lijekova.
Problem u psihijatriji je i repliciranje vanjskih hijerarhija, onih patrijarhalnih. Ispred zdravlja pacijenata stavlja se poštovanje autoriteta, a od pacijenata se očekuje da bude "savršeni pacijent". Ukoliko pacijent ima problema sa konzumiranjem supstanci, samoozljeđivanjem, čak i ako nije dovoljno pristojan - prijeti mu izbacivanje sa određenih odjela. Valja napomenuti da doktori (često) ova očekivanja niti nemaju namjerno (ponekad ni svjesno), već postupaju u ograničenim, oskudnim resursima.
Međutim, kao rezultat, ovo znači da mogu zbrinuti jako malu nišu pacijenata koji se nalaze u zlatnoj sredini između akutne krize i dovoljne samokontrole svojih afektivnih poriva. U nekim slučajevima, bez mnogo obrazloženja, jedva punoljetne djevojke sa graničnim poremećajem (koji je definiran naglim, impulzivnim i eksplozivnim ponašanjem) budu ili maknute, zanemarene, ili im se uskraćuje liječenje - baš zato jer nisu "savršeni pacijent" koji se može pokoriti autoritetu, i jer zahtijevaju previše resursa.
S druge strane od doktora se očekuje odgovornost nad desecima i stotinama ljudi koji su rizik sebi i drugima, u državi u kojoj su svima, stručnjacima također, radni uvjeti i plaće - mizerne. Rezultat je sistem s kojim nije zadovoljan nitko, a o kojem se govori tek kada "zakaže". Ovo su problemi koji će postati sve gori.
Zdravstvo i pravosuđe u Hrvatskoj s pravom se ismijavaju od začetka države Hrvatske. Demografskim kolapsom i izljevom stručnog kadra, dolazi do kolapsa i jednoga i drugoga - u državi PTSP-ovca, neće ostati nitko da narod može liječiti. Ironično, ono struke što ostaje u državi, i samo je rastegnuto do točke pucanja.
Liječenje – lakše reći nego učiniti
Pozivi na normalizaciju odlaska psihologu i psihijatru iako lijepe geste, potpuno su prazne liberalne floskule - većina ljudi ne može, ni ne stigne rezervirati termin za psihološku pomoć, niti redovito biti u programima psihološke pomoći. Tretmani liječe nuspojave, a ne uzroke, a ukoliko vam se prepišu tablete, imati ćete ih zabilježene u medicinskoj dokumentaciji radi koje nećete moći raditi određene poslove. Ukoliko uzimate npr. Misar, tablete za smirenje za anksiozni i depresivni poremećaj, ne smijete voziti. Ne smijete upravljati strojevima - dakle, ukoliko ste radili u tvornici (kao operater na stroju), ili bili profesionalni vozač, ili vozač viličara - izgubili ste posao, ili izgubili prilike za posao.
Programi socijalne pomoći psihološki ranjivima, naravno, gotovo su nepostojeći. Umjesto toga, na žrtvu se prebacuje cijeli teret izlječenja i reintegracije u društvo koje je i uzrok njene boli. Jednostavnim riječima - mentalno bolesne vraća se u okolinu zbog koje je bolesna - u nasilne obitelji, narušene zajednice, nepodnošljive poslove. Sve zato jer oni sami nemaju novaca da promijene svoju situaciju, a institucije resursa da ih pravilno zbrinu.
Dok je lijepo vikati slogane da svi zaslužuju ruku i pomoć, surova istina je da u ovoj državi za to ne postoje kapaciteti. Većina odjela u psihijatrijskoj bolnici Vrapče u Zagrebu primjerice ima dvadesetak kreveta. Dakle, u bilo kojem trenutku, odjeli mogu zbrinuti tek male desetke pacijenata. Što znači da produženo liječenje ne dolazi u obzir, a čekanje na hospitalizaciju traje apsurdno dugo.
A kada pričamo o oskudnim resursima, nemoguće je ne primjetiti što se događa u svijetu. Pod floskulama eugenike, trenutna administracija u SAD-u otvoreno priznaje da su transeksualne osobe „trošak resursa“. Nepravilnim ili nepostojećim tretmanom, transeksualne osobe nažalost imaju visoku stopu suicida. Trumpova administracija otvoreno priznaje da čini društveno ubojstvo u korist interesa kapitala. I dok se Amerika i Zapad možda čine daleko – Hrvatska je mala zemlja koja prati trendove svojih... partnera. Zato, solidarnost ide svakome, a ne samo nekima, niti ne jer je to taktički, već jer je to ljudski potez. Prvi korak k tome je destigmatizacija.
Destigmatizacija
Istina je da su ovakve teme morbidne i često poražavajuće kada se o njima stvarno priča, a ne ostaje se na površinskim „lijepim mislima i molitvama“. Destigmatizacija ne znači rješenje, jer su problemi dublji od toga. Oni su materijalni i strukturalni, pa i znanstveni. I uvijek politički. No, destigmatizacija može značiti pomoć. Ljudima u potrebi je najveće iznenađenje i motivacija kada se susretnu čak i s minimalnim: razumijevanjem, riječima potpore, empatijom. Ne treba preokrenuti svijet da bi se nekome pomoglo ustati iz kreveta. Nekome tko je suicidalan dovoljno je i reći da se ima pravo tako osjećati – ali da će proći.
Depresiju i anksioznost danas možemo uvlike iščitati kao (strah od) nemogućnosti opstanka u sve kompliciranijem i stranijem svijetu, gdje ni prijatelji ni obitelji nemaju vremena jedan za druge. Društvena smo bića, i svakome je potrebno društvo u kojem može čuti „razumijem te“. Društvo ne bi smjeli gledati kao na neku stranu apstrakciju, već je to svatko od nas. U riječima boljih pisaca od mene, trebamo „dekolonizirati vlastiti um“, i parafrazirajući Pjotra Kropotkina, suradnja a ne „zakon najjačeg“ je ta koja je presudna i sudbonosna u ljudskoj evoluciji.
Najmanje što možemo učiniti je čuti nečiju priču, jer, u čudnom tangu ironije, priče o mentalnim oboljenjima su i prepune nade. Za svaki gromoglasan propust u sistemu, možemo ukazati na stotine tihih, ljudskih uspjeha. Na pobjede depresije, anoreksije, suicidalnosti, na nešto jednostavno poput vraćanje osmijeha. Borba s mentalnim poremećajem je sizifovski napor, i svaka, koliko mala ili velika pobjeda bila, zapravo je trijumf ljudske volje. A ne nešto što se treba prešutjeti. A svaki „neuspjeh“ podsjetnik da smo ipak samo ljudi.
Antipsihijatrija
Nažalost, izliječenje previše puta dolazi unatoč, a ne zahvaljujući zdravstvenom sustavu. Upravo onaj pojedinac koji ima sve predispozicije da inače ne treba psihijatrijsko liječenje, u psihijatriji će pronaći samo odskočnu dasku u slučaju da padne u akutnu krizu. Oni koji si to mogu priuštiti, sa javnim zdravstvom neće niti imati posla, nego si osigurati privatnog psihijatra. A za one koji su najranjiviji ne postoji dovoljno adekvatne pomoći. Ostaje vrtnja u krugu između ponavljanja hospitalizacija.
Psihijatrija je mlada struka koja, unatoč napretku, danas stagnira. Prošla je kroz četiri revolucije – zadnja je bila 1980-ih (uvođenje DSM-III, koji je donio biološki model mentalnih poremećaja i odbacio ranije psihoanalitičke pristupe). No, razumijevanje ljudskog mozga i mentalnih bolesti još uvijek je ograničeno. Ako je cilj „spriječiti, a ne liječiti“, sustav ne funkcionira. Niti se razvoj znanosti može odvojiti od kapitalističkih logika i interesa.
Postoje li alternative? David Cooper (1931.-1986., britanski psihijatar, marksist, pisac), skovao je pojam antipsihijatrija da opiše skup radikalnih napora u liječenju mentalnih bolesti time da se ono odvoji od represivnih i stagnirajućih institucionalnih pristupa. Temeljio je svoje teorije na želji za ukidanjem hospitalizacija koje nalikuju zatvoru – umjesto toga, da pacijenti aktivno sudjeluju u vlastitom liječenju, bez straha od društvenog i doktorskog autoriteta, bez izolacija od svijeta, bez prisilnog liječenja. Ideja je ta da pacijenti ne mogu biti pasivni objekti u vlastitom liječenju, ako su već pasivizirani u društvu, a ljudsko „ludilo“ je samo odgovor na tu kontradikciju.
Kako napominje u knjizi Psychiatry and Anti-Psychiatry (1967.), psihijatrija je prvenstveno politička i disciplinarna institucija. Protumačimo to kao: u savršenijem svijetu, psihološka i psihijatrijska pomoć ne bi bila luksuz, već pravo, a liječenje holističko, potpuno. Poremećaj, ne nešto što je anomalija, već kolektivni izazov cijele zajednice, a krajnji cilj ne bi bilo stvaranje ponovno sposobnog radnika, već zadovoljnog ljudskog bića.
U još više „utopijskom“ scenariju, ukinuli bi izrabljivačke odnose na radnim mjestima te još više smanjili omjer rada nad slobodnim vremenom te imali društvo koje je toliko educirano i svjesno, i materijalno sposobno, da može zbrinuti ne samo pojedinca nego i cijelu svoju zajednicu. Time na kraju, i ukinuli potrebu za institucijama u klasičnom smislu.
U trenutnim uvjetima? Ispravan odgovor su borbeni radnički pokreti, no postoji i drugi. Flaster na rak ranu kasnog kapitalizma je građenje primitivnog socijalizma u međuljudskim odnosima – solidarnost, uzajamna pomoć, učenje jedan od drugog. Ako su apatija, narcizam i izrabljivanje ideologija našeg doba, ljubav je oružje. Ako je bolest reakcija na represiju, tada je pravi lijek oslobođenje.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels
Preporučite članak: