Large starbucks   naslovna

„S našim podovima je sve u redu, radije počistite svoje antisindikalne taktike“, poručili su radnici američkog lanca kafića Starbucks svojim menadžerima koji su se latili metle nakon što su se radnici organizirali u sindikat. Piše naša Dunja Kučinac.

 

Vjerojatno je malo onih među nama koji nisu nikada, kada bi se zatekli na kakvom kratkom izletu u Beču ili Budimpešti, pojurili u prvi Starbucks okusiti malo američkog kofeinskog sna s aromom karamele ili cimeta, obično vrijednog kakvih pet - šest eura. Po domaćim su se medijima u više navrata vrtjele razne „teorije“ zašto je Hrvatska jedna od nekoliko europskih zemalja u koje Starbucks još uvijek nije odlučio proširiti svoje poslovanje: od toga da se ovdje rijetko pije kava za van i kava se rijetko pije u samoći, do toga da bi se Hrvati, „naučeni“ samo na obični espreso i makijato, teško snašli među svim tim okusima, veličinama i kombinacijama koje nudi Starbucks.

No nije nam namjera ulaziti u razloge zašto ovaj najveći lanac kafića na planetu, koji trenutno broji preko trideset tisuća poslovnica diljem svijeta, nije do sada pokušao i na hrvatskom tlu unovčiti svoju misiju da „inspirira i njeguje ljudski duh – osobu po osobu, šalicu po šalicu, susjedstvo po susjedstvo“. Puno nam je zanimljivije ono što se posljednjih pola godine događa u SAD-u, na Starbucksovom matičnom i ujedno najvećem tržištu. Njime, naime, sve glasnije i sve brže kruži bauk sindikata – poslovnicu po poslovnicu. 

Sve je počelo u kolovozu prošle godine, kada je pedesetak radnika iz tri Starbucksova kafića u gradu Buffallu u američkoj saveznoj državi New York javno obznanilo da su se odlučili na  sindikalizaciju, okupljeni u inicijativu Starbucks Workers United. Organizirali su se uz pomoć sindikata Workers United, podružnice Međunarodnog sindikata radnika u servisnoj industriji (Service Employees International Union), jednog od najvećih sindikata koji djeluju u SAD-u i Kanadi. Krajem ljeta, pismom su poručili trenutnom direktoru Starbucksa Kevinu Johnsonu da osnivanjem sindikata planiraju doprinijeti zajedničkim ciljevima i osnažiti svoju ulogu „partnera“ firme (tako ih Starbucks, naime, naziva) te su ga pozvali da prihvati tzv. „Fair Election Principles“, odnosno načela koja će osigurati da će firma poštivati njihovo pravo na slobodno sindikalno organiziranje. To bi značilo da, primjerice, neće implicitno ili eksplicitno prijetiti radnicima koji se žele organizirati, da će dozvoliti da sindikat na radnom mjestu podijeli jednaku količinu sindikalnih materijala koliko (i ako) Starbucks bude dijelio antisindikalnih ili da neće podmićivati partnere (radnike, jelte) da se pozicioniraju protiv sindikata.

Starbucks do danas nije potpisao te principe – ne zato što, nedajbože, ne poštuju pravo svojih partnera na slobodan izbor da se sindikaliziraju, nego zato što, kažu, čvrsto vjeruju u to da u Starbucksu, iznimno naklonjenom partnerima, sindikati naprosto nisu potrebni. Tako su rekli, a onda angažirali Littler Mendelson, jednu od najpoznatijih američkih agencija koja pomaže korporacijama u unionbustingu i izigravanju zakona vezanih uz sindikalno organiziranje, pa poslali šefove na teren da spomenuti prisan odnos s partnerima demonstriraju i u praksi. Naime, ubrzo nakon što je započeo proces sindikalizacije, u „problematične“ poslovnice u Buffallu odjednom su se „spontano“ slili Starbucksovi menadžeri i direktori, stali iza kafe aparata, dohvatili krpe, počeli kuhati kave rame uz rame sa svojim partnerima, iznositi smeće, popravljati uređaje, mesti podove i – čisto tako, usput – ćaskati s radnicima, zapričavati ih individualno na pauzama, provjeravati tko je naklonjen sindikatu te organizirati razgovore o praktičnim problemima na radnom mjestu. Iako je Starbucks uporno tvrdio da nije u pitanju antisindikalna taktika nego „uobičajena praksa“, radnici iz Buffalla koji u Starbucksu rade i po čitavo desetljeće rekli su da nikada prije tako nešto nisu doživjeli. „S našim podovima je sve u redu“, poručili su Starbucksovim menadžerima koji su se iznenadno latili metle: „radije počistite svoje antisindikalne taktike“.

„Suptilno“ opiranje sindikalizaciji Starbucks nije otkrio tek 2021. nego ga prakticira desetljećima. Prvi su se put Starbucksovi radnici organizirali još u osamdesetima uz pomoć Sindikata ujedinjenih radnika u sektoru hrane i trgovine (United Food and Commercial Workers Union). Vrlo brzo nakon toga, kad je u drugoj polovici osamdesetih na čelo kompanije došao Howard Schultz (koji je tamo ostao sve do 2017), sindikat je postupno istisnut – prvo je decertificiran (izgubio je pravo na zastupanje radnika u pregovorima) pa ugašen. Schultz je od početka spremno raspirivao antisindikalni entuzijazam, konstatiravši da je upravo gašenje sindikata pokazalo da ima „punu podršku partnera i da može računati njih“ te da je firma dobila vjetar u leđa da počne sa širenjem diljem svijeta. Njegova je antisindikalna filozofija, o kojoj je pisao i u svojim memoarima Pour Your Heart Into It: How Starbucks Built A Company One Cup At A Time tijekom čitavih tridesetak godina vodstva firme bila i ostala otprilike ovakva: „Ako radnici vjeruju u mene i moje motive, ne treba im sindikat.“

Foto: Flickr


Drugu je antisindikalnu defanzivu Schultz poduzeo početkom dvijetisućitih, kada je sindikat IWW (Industrial Workers of the World) pokušao organizirati radnike u nekoliko Starbucksovih poslovnica u SAD-u oko problema malih plaća, neredovitih smjena, dojavljivanja tjednog rasporeda u zadnji tren i drugih praktičnih problema. Schultz je tada poručio da je „razočaran i uznemiren“ sindikalizacijom, a radnike se obeshrabrivalo na razne načine (ne uvijek baš tako „diskretno“ kao jesenas): razgovorima kako bi se saznalo tko je sklon sindikatu, zabranjivanjem razgovaranja o sindikatu na radnom mjestu, prisustvom menadžera u kafićima, pokušajima podmićivanja radnika sitnim poklonima, zapošljavanjem provjerenih radnika nenaklonjenih sindikatu. Neke od tih taktika proglašene su nelegalnima, a Starbucks je na sudu završio i radi otpuštanja Daniela Grossa, jednog o sindikaliziranih radnika. Schultz se tijekom karijere i politički organizirao kontra sindikalizacije – 2009. je zajedno s direktorima Whole Foodsa i Costocoa pripomogao (u konačnici uspješnom) stopiranju pokušaja demokrata da proguraju tzv. Employee Free Choice Act koji bi radnicima olakšao da, umjesto tajnim glasanjem, sindikat osnuju jednostavnijim načinom, prikupljanjem određenog broja potpisa u firmi.

Duga i dosljedna povijest njegovanja antisindikalnog sentimenta u Starbucks carstvu vjerojatno je razlog, dakle, zašto su do ove zime jedini organizirani radnici bili oni u malobrojnim franšiznim poslovnicama, onima koje vode drugi vlasnici, podugovaratelji, kao što su kafići na aeodromima, u bolnicama i šoping centrima. To je puno izglednije od teze da Starbucksovim partnerima sindikat ne treba (jer su oni „nešto više od radnika“) ili zato što su u Starbucksu radni uvjeti skroz sjajni. Pritom, a to kažu i sami zaposlenici, ti radni uvjeti doista nisu loši ako se usporede sa sličnim radnim mjestima u fast food industriji i drugim lancima kafića – oni koji rade barem pola radnog vremena odnosno dvadeset sati tjedno ostvaruju pravo na zdravstveno osiguranje (mokri san mnogih američkih radnika), Starbucks im financira edukacije i usavršavanja, a određene kategorije radnika ostvaruju pravo i na porodiljni dopust ili plaćeni godišnji. Uz to, Starbucks se reklamira kao progresivno i uključivo radno mjesto.

Međutim, uza sve nabrojano, sindikat je očito itekako potreban - potvrđuje to, da se vratimo na početak i povod teksta, lančana reakcija koju je izazvala iskra zapaljena ljetos u Buffallu. Do sada su radnici iz više od 70 poslovnica diljem SAD-a, od Chicaga do Starbucksovog rodnog Seattlea, podnijeli zahtjeve Nacionalnom odboru za radne odnose (National Labor Relations Board) koji odobrava glasanje za osnivanje sindikata, a već se priča i o znatno širem valu sindikalizacije koji je zahvatio i druge lance kafića. Stvari koje treba poboljšati na radnom mjestu, kažu, ne nedostaje: od radnika se uvijek očekuje da se rastežu kako bi popunili iznenadne rupe u rasporedima, kafići su potkapacitirani tijekom pandemije jer je mnogo radnika u izolaciji, firma nije poduzela dovoljne mjere zaštite od zaraze, a svakodnevno trpe i nasilje od mušterija koje ne žele poštovati epidemiološke mjere ili su ljute radi skraćenog radnog vremena i nedostupnosti pojedinih proizvoda uslijed problema s opskrbom. Prva poslovnica u kojoj je glasanje uspješno provedeno i sindikat službeno oformljen, ona u Elmwoodu u Buffallu, već je i štrajkala: 5. siječnja su, umjesto kuhanja kave, zatražili bolju zaštitu od posljedica pandemije, uključujući i pravo da odbiju poslužiti kupca bez maske. Mada je Starbucks odbio većinu njihovih predloženih mjera zaštite, poslovnica je ipak prešla na take out model rada.

Ustupci tog ranga, nekakvo manje poboljšanje na radnom mjestu, dolar-dva bonusa u pandemiji ili jedan–dva benefita više od konkurentskih lanaca kafića nisu bogznakakav bauk za ogromnog igrača poput Starbucksa. Ali sindikat jest – sindikat koji se, jednom kad postane snažan i legitiman pregovarač, može boriti za puno veća materijalna prava. Tu činjenicu od radnika ne mogu do kraja sakriti ni Schultz, ni Johnson, ni nijedan drugi direktor, bez obzira koliko puta diplomirali, magistrirali ili doktorirali tajne antisindikalizma, radnike maskirali u „partnere“, radno mjesto u „zajednicu“ ili „obitelj“, a profitabilan biznis u „mijenjanje svijeta“.


Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Izvor naslovne fotografije: Facebook, SB Workers United
Tekst napisala:

Dunja Kučinac


    Preporučite članak: