“Državi, naravno, paše da se može hvaliti s pet nacionalnih kazališnih kuća od kojih sufinancira samo jednu”, komentira Davor Mandić, urednik kulture riječkog Novog lista za Radnička prava prijedlog Zakona o kazalištima i model financiranja kazališta koji on propisuje. O tome koji su noviteti u ZOK-u piše Nikola Kožul.
Značaj i kvalitetu kulture u nekom društvu možemo ocijeniti s tri kriterija: infrastruktura, kulturna politika u užem smislu (ustrojstvo institucija i financiranje) i radnička prava kulturnih radnika i radnica. Veliku ulogu svakako igraju i kulturna nasljeđa koja nerijetko krase društva poput nekakvih darova s neba. Tako je prošlog mjeseca ispod radara prošla vrlo interesantna rasprava o restauraciji malog rimskog kazališta u Puli. Kako u analizi navodi povjesničarka umjetnosti Slađana Bukovac, o značaju kulture u rimsko doba dovoljno govori podatak o gradskoj kulturnoj infrastrukturi: kao grad od oko 5 tisuća stanovnika, Pula je u rimsko doba imala amfiteatar s kapacitetom za 22 tisuće ljudi, malo kazalište za do 5 tisuća ljudi, i veliko rimsko kazalište koje je moglo primiti do 10 tisuća posjetitelja, ali do danas nažalost nije sačuvano. Bilo kako bilo, malo rimsko kazalište u javnosti se percipira prije svega kao turistički potencijal, a ne kao novo-staro kulturno bogatstvo. Toliko o nasljeđu. Što se tiče današnje infrastrukture, Hrvatska ima 5 nacionalnih kazališta, 32 javna i 214 privatnih, jednu kazališnu kuću i jako problematičan model njihovog financiranja. Iako se to može činiti kao dovoljno, kazališna infrastruktura nerijetko je zapuštena i zahtijeva značajnija ulaganja. Ali ono što nas ovdje trenutno više zanima jest u kakvim radnim uvjetima kazališni umjetnici stvaraju i kakav je institucionalni te financijski okvir unutar kojeg kulturna politika diktira tempo kulturi u našim gradovima.
Rad u kazalištu – fizički i pravno nesiguran
Početkom prošlog mjeseca u saborsku proceduru upućen je prijedlog novog Zakona o kazalištima (ZOK). Prijašnji Zakon usvojen je 2006. godine i njime su regulirane osnove kazališnih djelatnosti, ustrojstvo i upravljanje kazalištem te položaj kazališnih umjetnika/ica i radnika/ica. Što se tiče radnopravnog položaja, zakon je predviđao obavezu sklapanja ugovora na neodređeno za baletane/balerine i ostale plesne kazališne umjetnike nakon čak 16 godina rada, a za ostale kazališne umjetnike nakon čak 20 godina rada u kazalištu ili kazališnoj družini. Osim toga, nije postojala obveza upućivanja kazališnih umjetnika u mirovinu bez obzira na starost i duljinu rada, što je dovelo do velike opterećenosti starijih baletnih i plesnih umjetnika. S obzirom na to da je njihov rad definiran kao teški fizički rad, Ministarstvo kulture smatra da se poslovi baletnih i plesnih umjetnika ne mogu na siguran način obavljati nakon 40. godine života.
Novim zakonskim izmjenama rada u kazalištu Ministarstvo je obećalo poboljšati radne uvjete. Sukus rješavanja ovih problema izgleda ovako: ugovori na određeno ograničavaju se na najviše 4 godine, a nakon sklapanja ugovora na neodređeno periodički će se (svake 4 godine) vršiti procjene sposobnosti za rad. Ako stručno tijelo utvrdi da radnik nije sposoban umjetnički djelovati i doprinositi, postoje tri opcije: a) sklapanje ugovora o radu za neko drugo radno mjesto ako za tim postoji potreba; b) prekvalifikacija za drugu djelatnost ili c) otkaz uz otpremninu. Važno je naglasiti da navedena praksa „procjene umjetničkog doprinosa“ ne postoji u drugim europskim zakonodavstvima, zbog čega oporba smatra da bi ona mogla postati instrument za smjene i obračune unutar kazališta.
Lex Blažević – centralizacija kadroviranja, decentralizacija financiranja
U saborskoj i javnoj raspravi radnička prava zapravo su bila sporedna tema. Odredba koja je prikupila najviše kritika tiče se kadrovske politike u kazalištima. Intendante nacionalnih kazališta, odnosno ravnatelje javnih, više neće birati predstavničko tijelo osnivača (tj. gradska skupština), već izvršno (tj. gradonačelnik), a potvrđivat će ga ministarstvo. Time se ionako kruta kulturna politika dodatno centralizira zaobilaženjem temeljnih demokratskih procedura. Tko je pratio riječku kulturnu scenu posljednjih mjeseci moguće je da će mu ovo zazvučati poznato. Naime, unatoč podršci vladajućeg SDP-a i gradonačelnika, intendant riječkog HNK-a Marin Blažević izgubio je potporu riječkog gradskog vijeća. Međutim, kratkotrajan uspjeh lokalnog HDZ-a pokvarila je njihova stranačka kolegica, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, ne potvrdivši odluku gradskog vijeća. Tako je intendant izgubio demokratski legitimitet, ali zadržao političku potporu vrha i opstao na čelu kazališta. Zbog takvih ad hoc zakonskih rješenja, oporba je ovaj zakonski prijedlog prozvala Lex Blažević. Čak štoviše, ostalo je nepoznato tko je uopće sudjelovao u pisanju zakona, a oporba je upirala prstom upravo u Blaževića kao glavnog (su)kreatora. „Svi intendanti, pa i on“ glasio je odgovor na pitanje tko je sudjelovao u pisanju zakona. Jedini oporbeni političar koji je podržao ovakvo zakonsko rješenje bio je, nimalo iznenađujuće, Zlatko Hasanbegović.
Ono protiv čega su svi glasno ustali, pa i Hasanbegović, jest model financiranja kazališta. Paradoks ove situacije sažeo je splitski gradonačelnik Ivica Puljak prilikom jedne javne rasprave: „pola budžeta za kulturu Grada Splita odlazi u splitski HNK. Riječ je o iznosu od oko 50 milijuna kuna, a istovremeno se susrećemo s činjenicom da mi, koji toliko ulažemo u to kazalište, ne možemo odlučivati tko će biti intendant“. Dakle, golemo financiranje nacionalnih(!) kazališta snose gradovi, dok ministarstvo ima zadnju prilikom kadroviranja.
Na problematičnost takve kulturne politike ukazao nam je i urednik kulture riječkog Novog lista, Davor Mandić: „financiranje svih HNK-ova osim zagrebačkog, koji sufinanciraju RH i Grad Zagreb u omjeru pola-pola, neodrživo je. Rijeka je u proteklih nekoliko godina izdvajala od 10 do 20 posto proračuna za kulturu, što je i u europskom kontekstu jako puno. A najveći dio tog iznosa odlazi upravo na kazalište, što i dalje ne znači da u njemu njegujemo izvrsnost jer se veći dio tih sredstava troši na tzv. hladni pogon, dok za pomake u programu, koji uvijek koštaju, nema novaca. Početak rješavanja toga problema mogao je biti ujedinjena akcija svih kulturnih pročelnika gradova s HNK-ovima prema svojim gradonačelnicima, a onda prema Ministarstvu kulture i medija da se taj model promijeni, no to je propušteno uoči donošenja novog Zakona o kazalištima koji taj neodrživi model perpetuira. Jer državi, naravno, paše da se može hvaliti s pet nacionalnih kazališnih kuća od kojih sufinancira samo jednu. A po meni najpravedniji bi model za nacionalna kazališta, ako ih već trebamo imati toliko, bio da ga sufinanciraju gradovi, županije i država u jednakim udjelima. Zamislimo samo kulturu u Rijeci kojoj bi se na ovaj način otvorilo oko 30 milijuna kuna, s obzirom na činjenicu da mi je riječki gradonačelnik javno obećao da bi se eventualna oslobođena sredstva nakon ulaska novih partnera u sufinanciranje kazališta preusmjerila u Javne potrebe u kulturi. Pa to bi bilo čudo.“
Uistinu, što bi za naše šire društvene slojeve napravili amaterski umjetnici da ih se pogura s dijelom tog iznosa i sigurnim ugovorima o radu. Bez obzira na neodrživ model financiranja nacionalnih kazališta, situacija u kulturi u cijeloj Hrvatskoj poprilično je loša. Zagreb se naspram Ljubljane smatra običnom provincijom unatoč pet puta većem proračunu. Svatko tko živi primjerice u Rijeci ili Splitu zna što je dosada i manjak kulturnih sadržaja, naročito zimi. Što je tek s Pulom, Zadrom ili Šibenikom? I na kraju, jesmo li se ikada zapitali kakvu kulturu konzumiraju naši sugrađani iz malih mjesta. U tom smislu, zanimljivo opažanje dao je zastupnik Milorad Pupovac zapitavši se „koliko mi imamo gradova u Hrvatskoj u kojima ljudi ne pamte kad je zadnji put odigrana kazališna predstava? Znam da Zadar ima kazalište, ali ne znam kad je zadnji put odigrana predstava i koliko često se to događa. Za Gospić, za Ogulin, za Petrinju, za Glinu, za Kutinu, za Vukovar sasvim sam siguran da je to bilo davno i da ljudi gotovo da su izgubili osjećaj da takva potreba za njih postoji. Svedeni su na televizijsku i internetsku zabavu.“
Bilo kako bilo, za većinu običnih ljudi kultura vjerojatno pripada nekim davnim, boljim vremenima. I to je istina – stari Rimljani su do kulture svojih provincija držali puno više nego mi.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Facebook, HNK Ivana pl. Zajca/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: