Komunistička Partija Austrije (KPÖ) je 2021. godine privukla međunarodnu pažnju na sebe, kada je nakon pobjede na lokalnim izborima u Grazu Elke Kahr postala prva gradonačelnica drugog najvećeg grada Austrije. Ove godine su u gradu Salzburgu na lokalnim izborima postali druga snaga, a u cijeloj Austriji na europskim šesta, no bez mandata.
Iako ime stranke odmah asocira na marksističko-lenjinističke korijene, KPÖ se kroz godine prilagodila i razvila strategije koje ju čine jedinstvenom na suvremenoj političkoj sceni, ne samo u Austriji, već šire. Zato ćemo u ovom članku istražiti koliko je zapravo komunizma u Komunističkoj partiji Austrije, analizirajući njezinu povijest, ideologiju, politiku, djelovanje i utjecaj na austrijsko društvo.
Povijest
Inspirirani boljševičkom revolucijom u Rusiji koju je vodio Lenjin, oko 50 revolucionara je 3. studenog 1918. osnovalo stranku u Beču, što je čini trećom najstarijom komunističkom partijom na svijetu. Prva akcija nove stranke održana je tijekom masovnog skupa na ulici Ringstraße povodom proglašenja Republike 12. studenoga 1918. Komunisti su na rampi Parlamenta razvili transparent s natpisom "Živjela socijalistička republika!" Drugi su skinuli novu crveno-bijelo-crvenu zastavu ispred Parlamenta, izrezali bijeli dio i podigli crvenu zastavu sastavljenu od preostalih dijelova.
Novoosnovana KPÖ sastojala se od različitih grupa, koje su ponekad bile u međusobnom sukobu. Uz lijeve radikale, članove socijaldemokratske mladeži isključene tijekom svjetskog rata i dio bivših austrijskih ratnih zarobljenika iz Sovjetskog Saveza, osnivački poticaj došao je od grupa oko Elfriede Friedländer i Karla Steinhardta, kojeg je na Lenjinov poziv, stranka u proljeće 1919. poslala kao delegata u Moskvu, gdje je sudjelovao u osnivanju Komunističke Internacionale.
Tijekom Prve Republike, KPÖ je ostala gotovo bez utjecaja. Stranka nije osvojila nijedan mandat na nacionalnim ili pokrajinskim izborima, ali je dobila predstavnike u nekoliko općinskih vijeća diljem Austrije. Prije nego što su nacisti preuzeli vlast u Njemačkoj, KPÖ se privremeno zalagala za ujedinjenje Austrije s Njemačkom, ali isključivo pod uvjetom uspješne socijalistčke revolucije u obje zemlje.
No u obje zemlje je unatoč turbulentnim dvadesetim godinama došlo do suprotnog. 26. svibnja 1933., austrijska fašistička vlada pod vodstvom Engelberta Dollfußa zabranila je KPÖ, koja je nastavila djelovati ilegalno. Prema vlastitim navodima, KPÖ se već od kraja 1920-ih pripremala za rad u ilegali. KPÖ je aktivno sudjelovala u radničkom ustanku 12. veljače 1934., kojeg je pokrenuo Republikanski zaštitni savez (Republikanischer Schutzbund – paravojna organizacija austrijske Socijaldemokratske radničke partije (SDAP) osnovana 1923./24.), ali nije uspjela značajno utjecati na borbe.
Odbacivanjem Staljinove politike iz 1920-ih koja je socijaldemokraciju smatrala "socijalnim fašizmom" (do tad je prema Kominterni „socijaldemokracija pravi oslonac kapitalističkog sustava, kojemu je potreban fašizam da spriječi revoluciju“), KPÖ je bila spremna za dolazak razočaranih socijaldemokrata. Nakon što je vojska ugušila ustanak u veljači, KPÖ je ubrzo narasla s 4.000 na 16.000 članova. No fašizam nisu uspjeli zaustaviti.
Politički ured KPÖ odlučio je u proljeće 1937. započeti debatu o nacionalnom pitanju i zadužio Alfreda Klahra da izradi relevantne studije. U vremenu kada su mnogi socijaldemokrati smatrali da Austrija pripada njemačkoj naciji, Klahr je došao do sljedećeg zaključka: "Stav da je austrijski narod dio njemačke nacije teoretski je neutemeljen. Nikada nije postojalo jedinstvo njemačke nacije koje bi uključivalo i Austrijance, niti postoji danas. Austrijski narod je živio pod drugačijim ekonomskim i političkim uvjetima od ostalih Nijemaca, te je stoga imao drugačiji nacionalni razvoj." Za austrijske komuniste, i u zemlji i u egzilu, orijentacija prema nezavisnoj Austriji postala je najvažnija politička opcija u borbi protiv fašizma.
Klahrjev rad postao je temelj za austrijski pokret otpora. Kad je u ožujku 1938. došlo do aneksije Austrije od strane nacističke Njemačke, nijedna druga politička snaga nije reagirala na aneksiju s tolikom žestinom i mobilizacijom za otpor. Komunisti su se često borili rame uz rame s bivšim političkim protivnicima (poput socijaldemokrata, katolika i drugih) protiv Hitlerovog režima. Više od 2000 austrijskih komunista izgubilo je život u borbi protiv nacizma, a i mnogi drugi kao dobrovoljci u antifašističkom otporu u drugim zemljama, primjerice u Španjolskom građanskom ratu.
Nakon ponovne neovisnosti Austrije, stranka je postala značajna na nacionalnoj razini zahvaljujući doprinosu oslobođenju i zaštiti sovjetskih okupacijskih snaga. U prvoj privremenoj vladi 1945. godine je uz deset socijaldemokrata i devet kršćanskih demokrata bilo i sedam komunista. Johann Koplenig bio je vicekancelar, Franz Honner je vodio ministarstvo unutarnjih poslova, a Ernst Fischer ministarstvo obrazovanja. Na prvim parlamentarnim izborima 25. studenog 1945. KPÖ je dobila 174.257 glasova (5,42 %) i osvojila četiri mandata. Istovremeno održani izbori za pokrajinske parlamente donijeli su KPÖ-u ulazak u parlamente Beča, Donje Austrije, Gradišća, Štajerske, Koruške i Salzburga. U nekim industrijskim i rudarskim općinama (poput Grünbacha i Hüttenberga), KPÖ je dobila više od 30 % glasova. U slovenskim područjima Koruške udio glasova za KPÖ bio je još veći; u Zellu, jedinoj općini gdje je slovenska manjina i danas većinska, stranka je osvojila 54,8 % glasova.
S početkom Hladnog rata i sukoba oko Marshallovog plana, ministar energetike i komunist Karl Altmann u studenom 1947. daje ostavku na ministarsku dužnost, a KPÖ postaje oporbena stranka. KPÖ se snažno protivio kapitalističkoj restauraciji i odlučno odbacivao uključenje Austrije u Marshallov plan koji je uključivao masovno zaduživanje kod američkih banaka. KPÖ se kroz povijest zalagao za neutralnost Austrije i na vrhuncu Hladnog rata početkom 1950-ih, zbog toga je čak bio optužen za veleizdaju. Unutar stranke se raspravljalo o sovjetskim planovima za Austriju, uključujući moguće podjele Austrije, slične onima u Njemačkoj, ali ni sovjetsko vodstvo nije bilo zainteresirano za podjelu Austrije, jer bi to omogućilo NATO-u izravnu kopnenu vezu između Zapadne Njemačke i Italije.
Stranka je igrala ključnu ulogu u borbi za Državni ugovor potpisan 15. svibnja 1955. i za trajnu neutralnost, usvojenu 26. listopada 1955. u Nacionalnom vijeću, unatoč protivljenju VdU-a, prethodnika desničarskog FPÖ-a. Kroz stalni gospodarski rast i hladnoratovsku propagandu, stranka je izgubila utjecaj. Kao i druge komunističke partije, KPÖ se orijentirala prema marksizmu-lenjinizmu u skladu sa Staljinovom doktrinom. No nakon Staljinove smrti i otopljavanja pod Nikitom Hruščovom, KPÖ se distancirala od staljinizma, iako se dublja analiza negativnih aspekata staljinizma tek dogodila nakon raspada Istočnog bloka.
Kada su 23. listopada 1959. u Budimpešti studenti i radnici izašli na ulice zahtijevajući političke reforme i povlačenje sovjetskih trupa, vlada Imre Nagya preuzela je vlast i obećala demokratske reforme te izlazak iz Varšavskog pakta. Međutim, sovjetska vojska intervenirala je početkom studenoga kako bi ugušila pobunu. Borbe su bile intenzivne, a mnogi su Mađari poginuli ili pobjegli iz zemlje, zauvijek ubacujući klin između mnogih komunista i Sovjetskog Saveza. KPÖ je iste godine izgubio zastupljenost u Nacionalnom vijeću, a i mnogi članovi napustili su stranku zbog Mađarskog ustanka i sveukupne autoritarnosti država u Varšavskom paktu.
U 1980-im i 1990-im godinama, KPÖ je bila kritična prema EG-u i EU-u, ali danas ne zagovara izlazak iz EU-a, iako se protivi trenutnoj formi EU ustava, koji za komuniste nije dovoljno demokratičan, budući da parlament nema pravo inicijative i Komisija može odgoditi gotovo svaki prijedlog dok se ne izmijeni. Nakon 1990. godine, KPÖ je započela sveobuhvatnu novu orijentaciju, pri čemu je razvoj kritičkog pogleda na povijest postao središnja točka. Pojačano usmjeravanje na praktične brige svakodnevnog života i s time povezanu perspektivu solidarne zajednice – kao suvremenog oblika socijalističke politike – rezultat je toga.
Uspon KPÖ-a u Grazu započeo je 1990-ih također prijedlogom njihovog gradskog vijećnika Ernesta Kalteneggera da najamnina u gradskim stanovima ne smije prelaziti trećinu prihoda. Nakon odbijanja svih drugih stranaka, uslijedila je duga kampanja sa 17.000 potpisa i velikim javnim pritiskom, nakon čega je isti prijedlog jednoglasno prihvaćen.
Program
Program KPÖ-a za Europske izbore 2024. godine, „Wohnen statt Kanonen“ (Stanovanje umjesto topova), usvojen od glavnog odbora stranke, se sastojao od pet središnjih tema: Mir i neutralnost, Inflacija i kriza, Stanovanje, Klima i ekologija i Zdravstvena njega. Ovdje ćemo prenositi zahtjeve vezane uz te četiri točke u skraćenom izdanju.
Što se tiče mira i neutralnosti, KPÖ u programu na web-stranici piše: „Rat u Ukrajini, na Bliskom istoku i u Kurdistanu, rastuće napetosti između svjetskih sila: logika rata i uništenja masovno se povećava. Između toga melju se ljudi koji umiru u ratovima, naša demokracija i neutralnost, naša socijalna prava i, ne manje važno, sredstva za društvenu i ekološku preobrazbu naše ekonomije. Medijsko izvještavanje o trenutnim ratovima nekritički prihvaća vojnu logiku. Zahtjevi za naoružanjem, isporukama oružja i odbacivanjem mira svakodnevno se čuju. Kao na nogometnoj utakmici, raspravlja se o tome kako preferirana strana može „pobijediti“ u ratu i kako bi ta „pobjeda“ trebala izgledati. Ratovi se također ovdje koriste kako bi se ljudi podijelili. Vladajući od nas traže da se opredijelimo za jednu stranu umiranja. Za nas kao KPÖ je jasno: u ratovima moćnika narodi nemaju što dobiti. Mi stojimo na strani žrtava tih ratova, bez obzira na kojoj strani fronte se nalazile. Mi smo jedina stranka koja dosljedno zagovara mir i neutralnost.“
Stanovanje je osnovna potreba. O njemu komunisti pišu: „Povezano je s fiksnim mjestom, pa nijedna osnovna potreba na prvi pogled nije toliko lokalna kao stanovanje – kakve veze ono ima s Europskom unijom? Transnacionalne kompanije, banke i nekretninski koncerni poput Vonovia (kojoj danas pripada BUWOG, nekada u javnom vlasništvu) imaju sve veći utjecaj na tržište najma i ugrožavaju pristupačno stanovanje za sve. Nakon financijske krize 2008. i godina koje su uslijedile, međunarodni kapital je otkrio stanovanje kao profitabilnu i sigurnu sferu ulaganja. Špekulacija na rastuće cijene nekretnina mnogim stanarima zatvara najbolje građevinske parcele. Rast cijena nekretnina znači rast najamnina. Ako cijene nekretnina stagniraju, pritisak na najamnine dodatno raste kako bi se osigurali špekulacijski dobici.“ Protiv ovih međunarodnih tendencija, Europska unija je pozvana od strane KPÖ-a i drugih lijevih stranaka širom Europe, poduzeti zajedničke mjere.
Klimatska kriza je već ušla u naš svakodnevni život. Uzrok za komuniste nije individualno pogrešno ponašanje, već kapitalizam: „Nije široka većina ta koja je odgovorna za klimatsku krizu, već su to najbogatiji i njihovi koncerni koji uzrokuju najveći dio emisija – kroz njihove megajahte i privatne avione, ali i zato što oni u središtima svojih koncerna odlučuju što i kako će se proizvoditi. Kapitalistička ekonomija, sa svojom prisilom na rast i potragom za najpovoljnijim uvjetima proizvodnje, povećava emisije. Globalni trgovinski tokovi danas su odgovorni za četvrtinu emisija. Ovaj sustav nije prirodno dan, već ga osigurava i potiče mnoštvo trgovinskih i investicijskih sporazuma. Zapadnoafrički mali poljoprivrednici gube svoje izvore egzistencije zbog takozvanih "sporazuma o gospodarskom partnerstvu" (EPA). Najavljeni trgovinski sporazum s južnoameričkim državama MERCOSUR-a doveo bi do još većeg uvoza stočne hrane u Europu, dok bi istovremeno oslabio industrijsku bazu Latinske Amerike. To šteti klimi, kao i održivoj i ekološkoj poljoprivredi, te prisiljava ljude da napuste svoje domove kako bi preživjeli.“
Za KPÖ, u EU zdravstvo i skrb postaju roba: „U središtu su profiti farmaceutske industrije i privatnih investitora. Interesi pacijenata i ljudi koji rade u zdravstvenom i sektoru skrbi tako dolaze pod udar. Umjesto da se jamči osnovna potreba za dobrom medicinskom skrbi i njegom, ovaj sektor podliježe pravilima europskog unutarnjeg tržišta i prava tržišnog natjecanja. Zdravlje pacijenata i zaposlenika ne smije služiti privatnom profitu. Naprotiv, zdravstvo i skrb moraju biti organizirani kao javni sektori usmjereni na opće dobro. Time svi dobivaju, osim dioničara - pacijenti, kao i zaposlenici. Ne može se dopustiti da smjernice EU-a potkopavaju javne zdravstvene sustave u pojedinim državama članicama.“
Program KPÖ-a za Europske izbore 2024. godine obrađuje ključna pitanja koja su od iznimne važnosti za građane Europe. Kroz naglasak na miru i neutralnosti, rješavanju stambenih problema, suočavanju s klimatskim promjenama i zaštiti zdravstva, KPÖ poziva na zajedničke napore za izgradnju pravednijeg i održivijeg društva. Kroz ove temeljne točke, stranka naglašava protivljenje kapitalističkim strukturama koje favoriziraju profit nad ljudskim potrebama i prirodom. KPÖ zagovara politiku koja stavlja ljude ispred korporacija, promovirajući solidarnost i zajedničku akciju protiv globalnih nepravdi, zagovarajući politiku koja će osigurati dostojanstven život za sve.
Takav pristup, temeljen na solidarnosti i zajedničkim interesima, mogao bi se nazvati komunističkim, no možda to nije njihova slabost, već slabost njihovih protivnika koji ne prepoznaju važnost ovih temeljnih ljudskih potreba ispred profita. Što se tiče izbornih rezultata, KPÖ je dobio oko 3% što je značilo porast od 2,2% od zadnjih izbora za Europski parlament 2019., kada su dobili tek oko 0,8%. A među biračima ispod 30 godina, komunisti su dobili čak 10% glasova, vjerojatno jer mladi najviše pate pod trenutnim tržištem nekretnina i nisu toliko antikomunistički socijalizirani kao njihovi roditelji.
Praksa
No postoji i nekoliko ključnih točaka u kojima se KPÖ u svojoj političkoj praksi potpuno razlikuje od drugih stranaka i koje su Georg Kurz i Sarah Pansy podijelili s njemačkim novinama Der Freitag. Ovdje ćemo prenijeti nekoliko tih točaka u skraćenom izdanju. Naravno, ne postoji patentirani recept, ali postoje iskustva. Najbitnije je ne odvajati se od svakodnevnog života ljudi. Tko god iz KPÖ-a preuzme mandat, zadržava najviše prosječnu plaću kvalificiranog radnika od 2.500 eura neto. Ostatak se vraća stanovništvu kroz direktnu pomoć, primjerice kada samohranoj majci na kraju mjeseca fali 100 eura za režije. To samo po sebi utječe na političku praksu, ali također pomaže zastupnicima: saznaju gdje su problemi – od plijesni u stanovima u gradskom vlasništvu do rastućih računa za plin i nedostatka tečajeva njemačkog jezika.
Također je važno da zastupnici i dalje sudjeluju u svakodnevnim aktivnostima stranke, na štandovima, prikupljanju potpisa za peticije, razgovorima na kućnim pragovima, i to ne samo prije izbora. Izbori za komuniste čak nisu najvažniji – više su test koliko je politički rad urodio plodom. KPÖ se ne zalaže samo za solidarnije društvo, već ga i počinje sam organizirati. Kroz navodno nepolitičke aktivnosti kao što su sajmovi, sastanci stanara, pomoć u učenju, prikupljanje otpada, susjedske kuhinje, književni klubovi ili tečajevi njemačkog jezika izvode ljude iz izolacije i omogućuju im da dožive zajednicu i zajedničke interese. Interese, koji su većinom isti, uvjetovani ekonomskim (ili klasnim) položajem. KPÖ u svemu cilja na zajedničke interese 99 posto ljudi, ne na podjele između različitih grupa. Ne stavljaju partikularne interese manjina u prvi plan, jer dobra socijalna politika za sve često je najbolja politika za posebno ugrožene – i može se osloniti na podršku većine. Stoga i nisu za podjelne „kulturne ratove“, identitetsku i simboličku politiku.
Za austrijske komuniste, učinkovita lijeva stranka nije stranka za ljevicu, već za sve koji žive od plaće i ciljna skupina nije lijeva scena. Zalažu se za sve koji su nezadovoljni vladajućim stanjem i njihovim strankama: obične obitelji ili isključeni, marginalizirani, frustrirani i rezignirani. KPÖ izbjegava stranačka prepucavanja i svjesno se postavlja izvan konsenzusa etabliranih. Prvenstveno radi s onom polovicom stanovništva koja više ne izlazi na izbore. Za razliku od KPÖ-ove sestrinske stranke u Njemačkoj Die Linke, austrijski komunisti svjesno ne pecaju u ribnjaku progresivnih stranaka i ne žele biti "zeleniji zeleni" ili "ljeviji socijaldemokrati". Tako grade sljedbeništvo koje dugoročno ostaje uz KPÖ i ne mijenja taktički odluke na svakim izborima. Stoga se ni ne natječu stvarno s drugim strankama i ne sudjeluju u uobičajenom prepucavanju sa zahtjevima za ostavkama i međusobnim napadima.
Također za razliku od njemačke sestrinske stranke Die Linke, KPÖ se nebavi previše desnicom. Stalno upozoravanje na desnicu godinama nije štetilo FPÖ-u, kao što KPÖ-u sada ne štete antikomunističke kampanje, a što se više etablirane stranke ujedinjuju protiv njih, to im više potvrđuju poruku da su "drugačiji od drugih". A uz to, pomaže im kada se drugi definiraju u odnosu na njih i time im daju veću vidljivost nego što bi je ikada mogli sami postići. Strašenje drugih stranaka bilo je neučinkovito i zbog toga što KPÖ ruši sva očekivanja o zlim komunistima. Pojavljuju se izrazito prijateljski i konstruktivno. Stalno se smiješe i žele ljude pozvati na sudjelovanje. Stranka je apstraktna konstrukcija, kojoj treba vremena da joj ljudi povjeruju. Pojedinac koji vidljivo utjelovljuje stranačke vrijednosti pruža efekt prepoznatljivosti i mnogo brže dobiva povjerenje koje se želi postići.
Poznatost i percepcije koje Kay-Michael Dankl u Salzburgu ili Elke Kahr u Grazu doživljavaju, sustavno su i s napornim radom izgrađene. To zahtijeva godine dosljednosti. Cilj je, naravno, da ljudi vjeruju i KPÖ kao cjelokupnoj organizaciji. Za to, fokusiranje medijske javnosti na pojedince nužan je početni uvjet. Također je bitno da KPÖ ne želi previše odjednom. Ljudi moraju osjetiti da se političkim angažmanom zaista nešto poboljšava u njihovom životu. To se ne može postići ako se istovremeno bori za sve teme ljevice. Stoga se, prema komunistima, mora prevladati ideja da se istovremeno može stajati za sve dobro i protiv svega lošeg u svijetu, ako se zaista želi nešto promijeniti.
Umjesto toga, KPÖ je odlučio učiniti ono što čini uspješne stranke: Usmjeriti svu snagu na jedno središnje pitanje, u njihovom slučaju stanovanje. Tema je središnja jer se tu susreću dva faktora: Radi se o očitom nedostatku u svakodnevnom životu za koji postoji široka javna svijest – gdje je svima jasno da se profitna logika i ljudske potrebe sukobljavaju. Većina podržava stav da stanovanje ne treba prepustiti tržištu. Na papiru su stoga svi za pristupačno stanovanje. Ali ako nije očekivano da stranka nakon izbora stvarno nešto učini po tom pitanju, tada nije bitno kakav stav ima – nema razloga da je netko bira. Da bi se nešto postiglo na području gdje su svi sukobi desetljećima bili izgubljeni, potrebna je beskompromisna koncentracija snaga, kao što je prakticira KPÖ u Grazu, koja se od 1990-ih bavi pitanjem stanovanja.
Kritike
Iako KPÖ bilježi uspjehe, suočavaju se i s kritikama. Neki tvrde da njihova politika previše zavisi o populističkim mjerama koje nisu dugoročno održive. Također, pitanje je koliko će stranka uspjeti zadržati svoju autentičnost i dosljednost ako postane još značajnija politička sila. Kritičari također ističu da KPÖ može privući pristaše prvenstveno zbog razočaranja u druge stranke, a ne nužno zbog svoje vlastite politike.
Zaključak
Koliko je onda zapravo komunizma u Komunističkoj Partiji Austrije? KPÖ je svakako evoluirala od svojih ortodoksnih komunističkih korijena. Iako i dalje zadržava elemente stare ideologije, stranka se fokusira na praktične i direktne mjere koje poboljšavaju život građana. Njihov naglasak na socijalnoj pravdi, participativnoj demokraciji i konkretnim problemima poput stanovanja odražava moderniji pristup koji je prilagođen stvarnim potrebama ljudi.
Na pitanje zašto ne promijene ime, pa bi možda više ljudi glasalo za KPÖ, kažu na web-stranici: „Kao KPÖ, zastupljeni smo u brojnim općinskim vijećima i mjesnim odborima diljem zemlje. U drugom najvećem gradu Grazu, KPÖ je s oko 30% glasova najjača stranka. Umjesto da se oslanjamo na marketing, želimo da nas ljudi osobno upoznaju i cijene naš rad koji se bitno razlikuje od drugih stranaka. Upravo na tome želimo nastaviti raditi.“
Kroz svoj rad, KPÖ pokazuje da komunističke ideje mogu biti relevantne i učinkovite u suvremenom kontekstu, ali samo ako se prilagode i primijene na način koji direktno koristi građanima. Njihov uspjeh u lokalnoj politici može poslužiti kao model za druge ljevičarske stranke koje traže način da ostvare konkretan utjecaj u društvu.
U konačnici, KPÖ-ova kombinacija tradicionalnih ideala i modernih pristupa može ponuditi inspiraciju za novu vrstu politike koja je istovremeno principijelna i praktična. U povijest ulaze masovni prosvjedi, štrajkovi ili pobjede na izborima. Ali oni, kao i društvene promjene koje rezultiraju iz njih, nisu mogući bez višegodišnjeg predpolitičkog rada i direktne pomoći, kao što ih prakticira KPÖ.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: KPO, idcommunism, Paul Ranky, Grad Beč
Preporučite članak: