Mladi zdravstveni radnik Antonio Gale nedavno je imao priliku susresti se s kolegicama i kolegama iz cijele EU kako bi razmijenili iskustva o problemima s kojima se svakodnevno susreću u svom plemenitom poslu. Donosimo vam njegov osvrt s konferencije.
Kraljem lipnja, zaputili smo se u prijestolnicu Europe - Bruxelles, kako bismo provjerili je li Hrvatska jedina koja se suočava s problemom manjka radnica i radnika u zdravstvu. Na konferenciji "Briga o radnicima u zdravstvu" kolegice i kolege opisivali su svoja iskustva kroz koja su prolazili tijekom karijere, te ona kroz koja prolaze i dan danas.
Zna se dogoditi da drugi zdravstveni radnici osuđuju svoje kolege radi odlaska iz države u potrazi za boljim radnim mjestom, boljim uvjetima rada, te boljim plaćama. Druge zemlje EU-a, primjerice Njemačka, još od pedesetih godina prošloga stoljeća uvozi zdravstvene radnike iz drugih zemalja, ne samo Europe, već i šire, jer su u velikome manjku što se tiče osoblja. Prema procjenama, u sljedećem desetljeću u Njemačkoj će nedostajati 300 000 medicinskih sestara.
Njemački zdravstvenjaci već 70 godina zahtjevaju bolje uvjete rada i odlaze u druge države, kao na primjer Švicarsku, gdje bolje uvjete koje traže mogu i dobiti. Nažalost, i dan danas u Njemačkoj te uvjete nemaju, koliko god mi mislili da je tamo bajno. U toj zemlji je nešto drugačiji sustav edukacije medicinskih sestara gdje ne trebaju završavati medicinsku školu, što dovodi u pitanje vrijedi li iz Hrvatske otići u jednu takvu europsku državu gdje će osoblje biti čak i prekvalificirano za posao koji izvršava, nešto više plaćeno, ali uvjeti rada će biti gori sudeći po iskustvima koje smo čuli na konferenciji.
Zdravstveni djelatnici su tamo jednako nezadovoljni kao što smo i mi u Hrvatskoj. Kao mladi medicinski tehničar bez puno iskustva, ne mogu reći da nisam prezadovoljan sa poslom, jer ga volim. No, često čujem od drugih kolegica, koje su duže u ovom poslu, da su potplaćene, da su im smjene loše posložene, te da se često dogodi da se na taj način i krši Zakon o radu.
Osobno sam imao smjenu gdje sam radio do 2 ujutro, pa sutra dan od 7 ujutro. Dakle, bez zakonskog minimuma od 12 sati odmora. Zato je bitno da osim što se dobro treba planirati zdravstvena njega, treba se dobro napraviti i raspored po kojem će osoblje raditi. I naravno, u suradnji s drugim državama, osigurati da kada medicinsko osoblje ide iz jedne države u drugu, da obje države imaju koristi.
Ono na što PHM (People’s Health Movement) poziva jest da se internacionalne veze ojačaju, te da zdravstveni radnici prilikom odlaska u inozemstvo imaju jasnu sliku o tome gdje će raditi, kakvi će biti uvjeti, te plaće. Bitno je također da oni s iskustvom javno govore o tome.
Kao mladi zdravstveni djelatnik, vjerujem da će se stanje u zdravstvenom sustavu poboljšati, broj ljudi koji radi povećati, te plaće porasti. A do tada, imam veliku nadu u to da ćemo se za te ciljeve izboriti, jer je to upravo ono što zaslužujemo dok se borimo za ljudske živote svakoga dana.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels
Preporučite članak: