Donosimo vam sedmo izdanje Male škole socijalizma. U ovom tekstu predstavit ćemo najčešće tipove desnih ideologija i analizirati ih iz marksističke perspektive. Prijašnje lekcije možete pronaći ovdje.
Iako se politička desnica danas najčešće predstavlja kao čuvar “konzervativnih” i “tradicionalnih” vrijednosti, takvo samorazumijevanje više je ideološki mit nego povijesna stvarnost. Istinski konzervativizam, onakav kakav je postojao u ranonovovjekovnoj i modernoj povijesti, podrazumijevao bi obranu feudalnih i monarhijskih poredaka, hijerarhija ukorijenjenih u nasljednom pravu te otvoreno protivljenje tržišnim odnosima i kapitalističkoj konkurenciji.
U svojoj klasičnoj formi, konzervativizam je nastojao očuvati organski, staleški ustroj društva naslijeđen iz predkapitalističkih epoha, gdje se društvene uloge nisu određivale slobodnim ugovorom i tržišnim razmjenama, nego tradicijom, privilegijom i feudalnim obvezama. Ono što danas prolazi pod “konzervativizmom” u praksi je zapravo varijanta kapitalističke politike – usmjerena ne na očuvanje predkapitalističkog poretka, nego na stabilizaciju i jačanje buržoaskih društvenih odnosa.
Umjesto da traži povratak predmodernim institucijama, suvremena desnica prihvaća i brani tržište, privatno vlasništvo i nacionalnu državu, te ih kombinira s retorikom o “obitelji”, “naciji” i “redu” kako bi stvorila privid kontinuiteta s prošlim oblicima društvene organizacije. Time se njezina navodna tradicijska ukorijenjenost otkriva kao selektivna i instrumentalna – tradicija se čuva samo ondje gdje ne ugrožava osnovnu logiku kapitalističke akumulacije. Današnji konzervativci u pravilu su samo desno krilo liberalne ideologije, tj. reakcionarno krilo buržoaske ideologije. Iako nominalno postoje desničarski kriptidi koji danas zagovaraju uništenje kapitalizma i povratak u feudalni, robovlasnički ili čak lovosakupljački način života, jedva da ih se može sresti igdje osim online.
Povijesni kontekst nastanka političke desnice
Politička desnica, kako je danas poznajemo, nije spontani ili prirodni izraz ljudske društvene organizacije, već proizvod specifičnih historijskih uvjeta koji prate razvoj kapitalizma, buržoazije i modernih država. Njeni korijeni leže u kontrarevolucionarnim reakcijama na procese koji su radikalno promijenili društvene, ekonomske i političke odnose u Europi od kasnog srednjeg vijeka pa do ranog modernog doba, a osobito u razdoblju velikih političkih previranja 17. i 18. stoljeća. Historijski materijalizam omogućuje nam da ove procese sagledamo kroz prizmu ekonomskih temelja, klasnih sukoba i promjena u načinu proizvodnje, te da razumijemo desnicu ne kao skup apstraktnih ideja, nego kao ideološku refleksiju interesa određenih društvenih slojeva.
U feudalnom društvu, dominirala je aristokracija koja je temelj svoje moći crpila iz vlasništva nad zemljom i iz eksploatacije kmetova. Feudalna politička filozofija, uključujući radove kao što su oni Thomasa Hobbesa (Levijatan) u ranom obliku ili političku misao Roberta Filmera (Patrijarhija – radikalna obranabožanskog prava na vlast), legitimirala je hijerarhiju i nasljednu monarhijsku vlast, inzistirajući na održavanju poretka kao nužnog uvjeta stabilnosti društva. Kada su se pojavili rani oblici kapitalizma i trgovačkih gradova, počela se formirati buržoaska klasa koja je kroz razvoj robne proizvodnje i trgovine stekla ekonomski utjecaj, ali ne i političku moć. Desnica, u svom povijesnom nastanku, je reagirala na pritiske ove rastuće klase i na prijetnju feudalnim privilegijama koju su donijele revolucije, posebice engleska građanska revolucija sredinom 17. stoljeća i kasnije francuska revolucija krajem 18. stoljeća.
Francuska revolucija predstavlja ključnu prekretnicu. Ona je razotkrila antagonizam između feudalnih struktura i novonastale buržoazije. Kontrarevolucionarna struja je kasnije postala jezgra konzervativne misli i desnice. Edmund Burke, čiji se rad često navodi kao klasični temelj modernog konzervativizma, kritizirao je revolucionarne promjene zbog ugrožavanja društvene stabilnosti i hijerarhijskih odnosa koji su omogućavali opstojnost vladajućih slojeva. Burkeova ideja “prirodnog reda” i skepticizam prema univerzalnim pravima pojedinca odražavali su interese aristokracije i dijela privilegirane buržoazije, kojima je cilj bio kontrolirati promjene i spriječiti destabilizaciju društva.
U 19. stoljeću, širenje industrijskog kapitalizma i jačanje radničkog pokreta dodatno je oblikovalo desničarske ideje. Kako su socijalistički pokreti počeli artikulirati zahtjeve za radničkim pravima i ukidanjem privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, desnica je reagirala razvijanjem nacionalističkih, anti-socijalističkih i elitističkih ideologija. Koncept “nacije” i “naroda” postao je sredstvo mobilizacije protiv klasne borbe – interes buržoazije i reakcionarnih aristokratskih krugova artikulirao se kroz ideju nacionalnog jedinstva, moralnog poretka i autoritarnog vodstva. Takve ideje postale su temelj za formiranje političkih pokreta koji su kombinirali kapitalističke interese s kultom države i vođe, što će u 20. stoljeću kulminirati fašizmom.
S istim povijesnim materijalističkim okvirom možemo sagledati kako se desnica razvijala u demokratskim društvima. Kako je parlamentarna buržoaska država sve više integrirala radnički pokret kroz reforme – pravo glasa, sindikate, socijalne zakone – centrističke i desne snage morale su redefinirati svoj stav. Liberalno-kapitalistička desnica fokusirala se na očuvanje privatnog vlasništva i tržišnog poretka, dok su reakcionarne struje naglašavale nacionalnu homogenost, kulturni konzervativizam i autoritarnost. Ideološke razlike među različitim tipovima desnice često su funkcionalno reflektirale klasne interese: što je određena grupa bila ekonomski jača, to je bila spremnija prihvatiti određene demokratske norme; što je bila ugroženija ili više opterećena krizama kapitalizma, to je težila represivnijim i ekstremnijim metodama.
U 20. stoljeću, pojavom totalitarnih režima, ekstremna desnica postaje instrument konzerviranja kapitalističkog poretka u uvjetima kriza. Fašističke i nacionalsocijalističke ideologije nisu tek rezultat kulturnog ili psihološkog faktora, nego reakcija buržoazije i viših klasa na prijetnju radikalnog socijalizma.
Tipovi desnice
Politička desnica obuhvaća širok spektar ideologija i pokreta koji, unatoč različitim stilovima i naglascima, dijele temeljno opredjeljenje za očuvanje i jačanje kapitalističkog poretka, hijerarhijskih društvenih struktura i privatnog vlasništva. Uobičajena politološka podjela razlikuje:
- Desni centar: liberalni konzervativizam i demokršćanstvo
Na desnom centru nalazimo političke stranke i pokrete koji prihvaćaju liberalno-demokratski ustroj, tržišnu ekonomiju i pravnu državu, ali ih povezuju s naglaskom na “tradicijske vrijednosti”, nacionalni identitet i društvenu stabilnost. Liberalni konzervativizam (primjeri: britanski torijevci u 20. stoljeću, njemački CDU u poslijeratnom razdoblju) kombinira slobodno tržište s umjerenom državnom intervencijom, ali prije svega zagovara kontinuitet kapitalističkog poretka. Demokršćanstvo, s korijenima u katoličkom socijalnom nauku, zagovara kapitalizam “s ljudskim licem”, gdje su socijalne politike tek mehanizam za amortiziranje klasnih sukoba i sprečavanje radikalizacije radništva. Ove struje povijesno su često koristile retoriku zaštite “obitelji”, “nacije” i “morala” kako bi neutralizirale zahtjeve za strukturnim promjenama. - Nacionalno-konzervativne i nacionalno-liberalne struje
Ovi pravci naglašavaju suverenitet države, kontrolu imigracije, jačanje vojske i promicanje kulturne homogenosti. Nacionalno-konzervativne politike često se javljaju u trenucima kada globalizacija ili ekonomske krize potkopavaju legitimitet vladajućih elita. Iako ekonomski mogu varirati od protekcionizma do otvorenog neoliberalizma, zajedničko im je da kapitalistički način proizvodnje ostaje neupitan. Nacionalni liberalizam povijesno je bio ideologija buržoazije u fazi nacionalnog ujedinjenja i industrijalizacije (npr. Njemačka u 19. stoljeću), ali u 20. i 21. stoljeću pojavljuje se kao program koji kombinira slobodno tržište s naglašenom nacionalnom samostalnošću – primjerice u nekim varijantama američkog republikanskog pokreta ili istočnoeuropskih postkomunističkih stranaka. - Reakcionarna i iliberalna desnica
Ovdje govorimo o političkim snagama koje su spremne ograničiti ili potpuno razgraditi liberalno-demokratske institucije kako bi očuvale društvenu hijerarhiju i nacionalnu homogenost. Ovakve struje često se oslanjaju na autoritarne vođe, populističku mobilizaciju i retoriku “narodne volje” protiv “korumpiranih elita” – ali bez ikakve namjere da dirnu u temeljne vlasničke odnose. Primjeri uključuju razne autoritarne režime 20. stoljeća (kasnija frankistička Španjolska, salazaristički Portugal) te suvremene iliberalne demokracije (npr. Mađarska pod Orbánom). Njihova politika često uključuje represiju nad sindikatima, centralizaciju vlasti, kontrolu medija i suzbijanje opozicije. - Ekstremna desnica: fašizam
Na krajnjem desnom polu nalazimo totalitarne pokrete poput fašizma i nacizma, koji su povijesno nastali kao odgovor kapitalističkih klasa na duboke ekonomske i političke krize, osobito prijetnju revolucije i socijalističkog preuzimanja vlasti. Fašizam (Mussolinijeva Italija) kombinira radikalni nacionalizam, militarizam, korporativističku ekonomiju i nasilno suzbijanje radničkog pokreta. Nacizam (Hitlerova Njemačka) uz to uvodi rasnu ideologiju i genocidne politike. Iako su retorički često kritizirali “veliki kapital” i formalno ukidali pluralizam, u praksi su ovi režimi konsolidirali kapitalističke odnose proizvodnje, uništili radničke organizacije i usmjerili ekonomiju prema imperijalističkim ratovima.
Razlika između reakcionarne ili iliberalne desnice i ekstremne desnice poput fašizma ili nacizma očituje se prije svega u stupnju autoritarnosti, metodama djelovanja i ulozi koju igraju u kriznim uvjetima kapitalizma. Reakcionarna ili iliberalna desnica zadržava formalni okvir parlamentarne demokracije i višestranačja, ali sustavno erodira demokratske mehanizme kroz kontrolu medija, manipulaciju izborima i ograničavanje sudstva, s ciljem jačanja nacionalne države, homogenizacije društva i očuvanja kapitalizma bez potpunog ukidanja liberalno-demokratskih institucija.
Njene metode uključuju autokratske reforme, politički nadzor nad institucijama i represiju nad opozicijom, ali još uvijek bez potpune militarizacije društva, a povijesni primjeri obuhvaćaju režime kao što su kasni Franco, Salazar te današnje autoritarne tendencije u Mađarskoj i Poljskoj. Fašizam, s druge strane, potpuno ukida demokratske institucije i politički pluralizam, uvodeći totalitarni režim s ciljem mobilizacije društva u stalno ratno stanje, uništavanja radničkog pokreta fizičkom silom i reorganizacije države u službi imperijalističkih i rasnih projekata.
Njegove metode uključuju potpuni nadzor, jednopartijski sustav, masovnu propagandu, teror, logore i genocid, a povijesni primjeri su Mussolinijeva Italija i Hitlerova Njemačka. Funkcionalno, dok iliberalna desnica pokušava održati kapitalistički poredak unutar ograničenih demokratskih okvira, fašizam i nacizam predstavljaju ekstremni oblik samoobrane kapitalizma u kojem se liberalni poredak smatra nesposobnim zaštititi interese buržoazije pred radikalnim prijetnjama, kao što su jaki komunistički pokreti.
Desničarsko falsificiranje povijesti
Desničarske projekcije o navodnim “zlatnim dobima” u kojima su navodno vladale njihove preferirane vrijednosti – poput apsolutnog nacionalnog jedinstva, strogo definiranih muško-ženskih uloga, potpune etničke homogenosti, odsustva seksualnih manjina ili jedinstvene religijske pravovjernosti – počivaju na selektivnom i ideološki filtriranom čitanju prošlosti. Historijsko-materijalistički pristup pokazuje da se društveni odnosi i vrijednosti ne razvijaju kao nepromjenjive “tradicije” nego u ovisnosti o ekonomskim uvjetima i klasnim odnosima. Nacionalizam, primjerice, nije vječna kategorija, nego moderni fenomen vezan uz uspon kapitalizma i formiranje nacionalnih država u 18. i 19. stoljeću. U srednjem vijeku politička lojalnost bila je feudalno-teritorijalna ili dinastička, a ne “nacionalna” u suvremenom smislu. Isto tako, etnička “homogenost” gotovo nigdje u povijesti nije bila stvarna – trgovački putevi, migracije, ratni plijen i miješanje populacija činili su gradove i regije mješavinama jezika, religija i običaja.
Što se tiče rodnih uloga, povijest pokazuje daleko veću varijabilnost nego što desničarske mitologije priznaju. U mnogim agrarnim društvima žene su imale ekonomske uloge ravnopravne muškarcima, posebno u zajednicama bez strogo privatiziranog vlasništva. Industrijska revolucija i kapitalistička podjela rada tek su u 19. stoljeću rigidno odvojile “privatnu” sferu doma od “javne” sfere proizvodnje, stvarajući model kućanice kao normu – model koji desnica često retroaktivno projicira na “vjekovnu tradiciju”.
Homofobija također nije konstantna: antička Grčka i Rim imali su kompleksne, institucionalizirane oblike istospolnih odnosa; mnoge predmoderne zajednice u Aziji, Africi i Americi priznavale su različite rodne identitete. Tek s razvojem modernih država i discipliniranjem populacije kroz birokratske i medicinske aparate dolazi do sustavnog progona seksualnih manjina u onom obliku koji desnica danas glorificira kao “moralni poredak”.
Religijska monolitnost, još jedan čest element desničarskih mitova, također je rijetko postojala u stvarnosti. Čak i unutar formalno jedne religije postojale su brojne hereze, frakcije i lokalni običaji koje je teško svesti na jedinstveni kodeks vrijednosti. Povijesni “poredci” koje desnica zaziva zapravo su bili fragmentirani, konfliktni i stalno podložni promjenama, a njihovi “tradicionalni” elementi rezultat su specifičnih političko-ekonomskih okolnosti, a ne univerzalnih, vječnih načela. Ukratko, umjesto trajne povijesne norme, “zlatna doba” desničarske imaginacije više nalikuju idealiziranim fikcijama koje služe za legitimiranje suvremenih političkih ciljeva, a ne za točno razumijevanje prošlosti.
Kapitalizam se u svojim ranim fazama razvoja – posebice u svojoj merkantilističkoj fazi i ranoj industrijalnoj fazi – suočavao s dvostrukim zadatkom: maksimalno povećati mobilnost kapitala, roba i radne snage te istovremeno disciplinirati i standardizirati društvene odnose kako bi oni bili predvidljivi i podređeni akumulaciji. Iz perspektive historijskog materijalizma, to je značilo da je buržoazija morala uništiti stare, neujednačene oblike pripadnosti i proizvodnje (feudalne, cehovske, lokalne) te ih zamijeniti strožim, homogeniziranim normama koje su pogodovale tržišnom poretku.
Prvo, nacionalna normativnost postala je nužna jer kapitalizam zahtijeva centraliziranu državu s jedinstvenim pravnim i fiskalnim sustavom, standardiziranim jezikom administracije i tržišta te uniformnim oblikom građanstva. U feudalnom ili carskom poretku, politička lojalnost bila je višeslojna (lokalni gospodar, dinastija, stalež) i komunikacija raznolika. Kapitalizam je, radi efikasnog oporezivanja, ugovornog prava i vojske za imperijalnu ekspanziju, morao stvoriti “nacionalni” okvir, koji nije prirodno nastao nego je oblikovan školskim sustavima, tiskom, jezičnom standardizacijom i isključivanjem “stranih” elemenata iz punih političkih prava.
Drugo, rodna normativnost u obliku rigidne dihotomije muško–žensko i “prirodne” podređenosti žena bila je ekonomski funkcionalna za kapitalizam. Industrijska proizvodnja i kapitalistička obitelj trebale su stabilnu reprodukciju radne snage. Žene su bile definirane prvenstveno kroz reproduktivnu i kućansku ulogu, čime se osiguravalo biološko obnavljanje radnika bez dodatnih troškova kapitala. Istodobno, žene su u početnim industrijskim fazama bile izrabljivane kao jeftinija radna snaga, a potom, pod pritiskom organizirane radničke klase i moralnih panika, potisnute u privatnu sferu kako bi se “stabilizirao” radnički red i spriječio socijalni nered.
Treće, seksualna normativnost — heteronormativni ideal i kriminalizacija “devijacija” — proizlazi iz istog zahtjeva za stabilnom reprodukcijom radne snage i moralnom disciplinom radničke klase. Feudalna i predmodernistička društva tolerirala su razne seksualne prakse i rodne uloge, ali kapitalizam je trebao standardiziran, pravno i moralno sankcioniran model obitelji koji bi osiguravao kontrolu nad nasljeđem, vlasništvom i demografijom. Seksualna disciplina bila je i način političkog nadzora — povezivanje “moralnog reda” s lojalnošću državi i poretku.
Konačno, kapitalizam je morao etničke, kulturne i jezične varijabilitete svesti na integrirane tržišne jedinice. Iako kapitalizam globalno počiva na eksploataciji različitih i asimetričnih uvjeta (kolonije, robovlasništvo, imperijalizam), unutar metropole težio je homogenizirati radnu snagu kako bi smanjio troškove koordinacije i povećao političku kontrolu. “Drugi” unutar nacionalnog prostora mogli su biti uključeni kao radna snaga, ali tek nakon procesa kulturne asimilacije i prihvaćanja normi koje su učvršćivale kapitalistički poredak.
Ukratko, kapitalizam u ranoj fazi nije mogao funkcionirati s pluralizmom i fluidnošću kakva je postojala u mnogim predmodernim društvima. On je trebao predvidive, normirane i kontrolirane društvene odnose kako bi akumulacija kapitala bila stabilna i reprodukcija radne snage sigurna. Nacionalne granice, rodne i seksualne norme, kulturna homogenizacija — sve to nije proizašlo iz “vječnih” vrijednosti, nego iz materijalne nužnosti prilagodbe društvenih odnosa zahtjevima kapitalističkog načina proizvodnje.
Desničarsko sljepilo na sadašnjost
Kao što je već rečeno, najveći dio desnice danas uporno govori o „propasti nacionalnog suvereniteta“ i „odumiranju tradicionalnih vrijednosti“, no rijetko se pita što zapravo stoji iza tih procesa. Umjesto stvarnog suočavanja s ekonomskim mehanizmima koji nagrizaju i nacionalne države i obiteljske strukture, desničarski diskurs često pronalazi krivce u „strancima“, manjinama ili modernim društvenim pokretima. Time se skreće pažnja s onoga što je uistinu presudno – logike kapitala koji ne poznaje granice i kojemu je svaka zajednica samo sredstvo za profit.
Kada desnica govori o gubitku narodnog suvereniteta, uglavnom misli na birokraciju u Bruxellesu ili na pritiske globalnih sila, ali rijetko se spominje da je upravo kapitalizam taj koji odavno podriva moć nacionalnih država. Korporacije koje premještaju proizvodnju ondje gdje je rad najjeftiniji, financijski sustavi koji u trenu mogu destabilizirati ekonomiju, mediji u vlasništvu multinacionalnih konglomerata – sve to ima daleko veći učinak na suverenitet nego bilo kakva „kulturna prijetnja“.
Slično vrijedi i za „tradicionalne vrijednosti“. Desnica voli govoriti o obitelji, zajednici i vjeri, ali istodobno ne uviđa da upravo tržišna logika razara te temelje. Kada je sve podređeno profitu, obiteljski život biva pritisnut nesigurnim radnim uvjetima, dugim radnim satima i stalnim preseljenjima. Kada se društvena solidarnost mjeri isključivo kroz kupovnu moć, zajednica se pretvara u tržište, a vrijednosti u robu. Kapitalizam, a ne feminizam ili migracije, najviše je erodirao ono što desnica naziva „tradicijom“.
U tom smislu desnica zapravo služi kao paravan – nudi jednostavne krivce i emotivne parole, dok istovremeno prikriva pravu dinamiku moći. Njena borba za „suverenitet“ i „vrijednosti“ završava u savezništvu s istim ekonomskim strukturama koje ih najviše uništavaju.
Međutim, čak i oni malobrojni segmenti desnice koji se deklarativno protive kapitalizmu nisu ništa bolji. Antikapitalistička retorika određenih anti-modernih struja desnice često se na prvi pogled čini bliska lijevim kritikama kapitalizma, ali zapravo počiva na sasvim drukčijim premisama i ciljevima. Dok historijski materijalizam polazi od klasnih odnosa i materijalne proizvodnje kao temelja društvenih proturječja, desnica obično interpretira krizu kapitalizma kroz prizmu „moralnog sloma“, „dekadencije“ ili „izdaje nacionalnih interesa“. Time se zanemaruje stvarna ekonomska dinamika kapitala – neprekidna akumulacija, koncentracija moći i eksploatacija radne snage – i umjesto toga nudi kulturalne i etničke objašnjenja.
Desničarski antikapitalizam nikada nije imao za cilj ukidanje kapitalističkih odnosa proizvodnje. Fašistički pokreti u 20. stoljeću, primjerice, koristili su retoriku protiv „financijskog kapitala“ i „međunarodnih elita“, ali su zapravo očuvali privatno vlasništvo, hijerarhiju i tržišnu logiku. Njihova „kritika“ svodila se na zamjenu jednog oblika kapitalističke dominacije drugim – nacionalnim kapitalizmom koji je bio još represivniji prema radničkoj klasi, i to uz otvoreno nasilno gušenje klasne borbe.
Historijsko-materijalistička perspektiva pokazuje da je takva desničarska kritika kapitalizma zapravo izraz sitnoburžoaskih i deklasirnih slojeva koji se boje vlastitog potonuća u proletarijat. Njihov bijes prema „globalistima“ ili „bankarima“ u biti je strah od gubitka privilegija, a ne emancipatorski zahtjev za ukidanjem eksploatacije. Umjesto univerzalne solidarnosti radničke klase, desnica nudi etničku i nacionalnu homogenizaciju, što u konačnici samo dodatno razdvaja potlačene i onemogućuje stvarnu borbu protiv kapitalističkog poretka.
Manje je važno međutim to što bi bilo kome razumnom takvo što trebalo biti nepoželjno – sami zahtjevi desničara počivaju na nerazumijevanju povijesne dinamike. Nemoguće je vratiti se na načine života i ponašanja koji su, primjerice u Europi, dominirali pretkapitalističkim dobima iz jednostavnog razloga što su ti načini života erodirali upravo s pojavom kapitalizma, budući su bili dugoročno nespojivi s njim. Desnica brka uzrok s učinkom, misleći da je neka s neba pala moralna degradacijuuzrokovala društveno-ekonomske probleme – dok su u stvarnosti društveno-ekonomski problemi uzrokovani kapitalističkom akumulacijom, izvlaštenjem i eksploatacijom dalje uzrokovali moralnu degradaciju ljudskih zajednica.
Nemoguće je također kolažirati povijest. Kapitalizam nije trenutno globalno dominantan način proizvodnje zato jer dovoljan broj ljudi to želi, pa da možemo pretpostavljati da bi u slučaju okupljanja dovoljnog broja ljudi željnih povratka u feudalizam on bio ukinut. Kapitalizam—nakon svih socio-političkim i ideoloških trvenja, propagande i nasilja—održava to što je adekvatan oblik proizvodnje trenutnom stupnju razvoja proizvodnih snaga, tj. odgovara najjednostavnijim načinima korištenja trenutno široko dostupne tehnologije.
S druge strane, čak i da čitav svijet nekim čudom završi u scenariju pret-kapitalističkih pastoralnih komuna ili kraljevstava, to bi nakon nekog vremena opet isponova dovelo do kapitalizma i njegovih problema. Međuljudski sukobi su neotklonjivi dio agrikulturalnog života ljudi na prostoru koji nije beskonačan. Najmanji dio anti-modernistički nastrojene desnice—anarho-primitivisti—zbog toga i zagovara povratak lovosakupljačkom načinu života. Ali to je tek nezamislivo. Doduše, možda klimatska kataklizma učini njihove snove lakše ostvarivima.
Samopobijanje desničarskih nastojanja
Nisu samo desničarski pogledi na svijet nekoherentni – takvi su im i ciljevi. Kada bi u svakoj državi na vlast došla radikalna desnica, međunarodni odnosi bili bi obilježeni trajnim tenzijama, povremenim oružanim sukobima i izrazitom nestabilnošću, unatoč nominalnom naglašavanju “suvereniteta” i “nacionalnog interesa”. Povijesno-materijalistički pristup objašnjava da radikalna desnica, iako se predstavlja kao branitelj tradicije i nacionalne čistoće, nastaje i opstaje unutar kapitalističkih proizvodnih odnosa te reagira na njihove krize. U uvjetima globalne dominacije radikalno desnih režima, ekonomska konkurencija između država bila bi još intenzivnija, jer bi nestali čak i formalni nadnacionalni mehanizmi suradnje poput EU-a, UN-a ili WTO-a.
Zajedničke značajke takvog poretka uključivale bi izraženi protekcionizam, gdje bi svaka država zatvarala svoja tržišta, dizala carine i pokušavala smanjiti ovisnost o uvozu, što bi neminovno vodilo trgovinskim ratovima i recesijskim ciklusima. Ekspanzionistički nacionalizam, gotovo neizbježan u radikalno desnim ideologijama, poticao bi reviziju granica na temelju povijesnih ili etničkih argumenata, pri čemu bi se konflikti prelijevali preko granica. Multinacionalne države bile bi suočene s represijom, asimilacijom ili protjerivanjem manjina, što bi izazivalo unutarnje pobune i regionalne sukobe. Suradnja među državama bila bi minimalna ili nepostojeća, čak i u pitanjima obostrane koristi poput klimatskih promjena ili pandemija, jer bi prevladavala logika “svaka nacija za sebe”. Militarizacija društava postala bi normom, s ogromnim izdvajanjima za vojsku i unutarnju represiju pod izlikom sigurnosnih razloga.
Paradoks je u tome što bi, iako sve te vlade zagovaraju suverenitet, objektivne potrebe kapitala i nacionalne konkurencije neizbježno gurale te zemlje u stalne sukobe. Povijesni presedan za ovakav razvoj može se pronaći u međuratnom razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata, kada su autoritarni i fašistički režimi u više zemalja proizveli globalni sukob, a ne stabilan poredak.
Čak i da se ostvare mokri snovi suvremenih fašista o ujedinjenom i zatvorenom “bijelom” i “kršćanskom” Zapadu kao svjetskom hegemonu, problemi koje fašisti žele riješiti svojim fašizmom nastavili bi perzistirati i nakon što bi potrošili sve moguće unutarnje i vanjske neprijatelje, jer društvena zla ne proizlaze iz manjka pokornosti bogu ili neke tobožnje kulturalne degeneracije, nego iz konvulzija izazvanih procesom kapitalističke akumulacije i sukoba koji iz nje proizlaze.
Za razliku od nominalnih ljevičara koji prepoznaju prave korijene društvenih problema ali im nedostaje uvida u jedini mogući način njihovog razriješenja, desničarima kao i centrističkim liberalima manjka svijesti o njihovim stvarnim uzrocima. Ali za razliku od potonjih oni liberalnu bazu ne pokušavaju braniti liberalnom nadgradnjom nego različitim oblicima sistemskog nasilja.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels
Preporučite članak: