Stigli smo do šestog izdanja naše Male škole socijalizma. Prethodne lekcije možete pronaći ovdje.
U ovom tekstu analizirat ćemo najljevije tendencije na ljevici, beskompromisne prvake antikapitalističke borbe čiji bi službeni moto trebao biti ‘Hoću sad i hoću sve!’ – socijalne anarhiste. Iako se anarhisti i marksisti slažu oko željenog cilja – društva bez klasa, novca i države – razlikuju se i spore oko očekivanja i strategija za postizanje tog cilja.
Za razliku od kasnijih više individualističkih anarhističkih tendencija koje je Murray Bookchin skupno nazvao ‘lifestyle anarhizmom’, a koje su se pojavile u društvima s već razvijenom robnom proizvodnjom integriranima u svjetsko tržište – pravci društvenih anarhista bili su dijelom reakcija otpora seoskih zajednica s komunalnim načinom života spram invazije tržišne egzistencije i dominacije plemstva i buržoaske države, a dijelom želja revolucionarnog organiziranog radništva za direktnim preuzimanjem vlastitih industrija i kršenjem političke moći.
Povijesni kontekst pojave anarhizma i njegov razvoj
U tom historijskom trenutku postojale su dvije glavne tendencije socijalističke misli. Prva, kasnije marksistička, vidjela je radničku klasu kao revolucionarnog subjekta koji može osvojiti političku vlast i iskoristiti državu za prijelaz prema komunizmu. Druga, anarhistička — i unutar nje posebno socijalno-anarhistička — odbacivala je samu ideju korištenja države kao sredstva emancipacije.
Historijski materijalizam ovdje može pokazati kako se anarhistička struja formirala u konkretnim uvjetima klasne borbe: iskustvo represije od strane kapitalističke države, čak i kad je imala “demokratski” ili “republikanski” oblik, uvjerilo je mnoge radnike i intelektualce da država nije neutralan instrument, nego aparat klasne dominacije.
Nastanak socijalnog anarhizma u 19. stoljeću ne može se odvojiti od šireg vala radničkog organiziranja. Prve masovne organizacije radnika — sindikati, kooperativna društva, radničke udruge — često su djelovale ilegalno i bile predmet progona. U tom kontekstu, anarhistički mislioci poput Mihaila Bakunjina i kasnije Petra Kropotkina nudili su viziju slobodnog, decentraliziranog društva temeljenog na dobrovoljnoj suradnji, uzajamnoj pomoći i ukidanju privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.
Industrijalizacija je istodobno poticala internacionalizaciju radničke klase, a rad anarhističkih skupina unutar Prve internacionale (1864.–1876.) oblikovao je sukob s marksistima oko pitanja političke strategije, prijelaznog razdoblja i uloge države.
Historijski materijalizam objašnjava pojavu socijalnog anarhizma i kroz strukturalne ograničenosti kapitalističkog razvoja u pojedinim regijama. U mnogim dijelovima južne Europe (Španjolska, Italija) i Rusije, gdje je industrijski kapitalizam bio manje razvijen, a seljaštvo i obrtništvo još uvijek činili velik dio populacije, anarhističke ideje imale su veću privlačnost od marksističkog državnog socijalizma. One su odgovarale na neposredne potrebe lokalnih zajednica, koje su bile više usmjerene na samoupravljanje i lokalnu autonomiju nego na centraliziranu političku vlast.
Socijalni anarhizam tako nastaje kao radikalna reakcija na kontradikcije ranog kapitalizma: s jedne strane, industrijski razvoj donosi ogromne produktivne mogućnosti i koncentrira radničku klasu, ali s druge strane, stvara ekstremnu eksploataciju, urbanizacijske bijede i gubitak kontrole radnika nad vlastitim životom.
Propaganda djelom
Povijesno, jedan od najkontroverznijih i najdiskutiranijih aspekata anarhističkog pokreta krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio je koncept “propagande djelom” (propaganda by the deed). Taj je pristup polazio od ideje da radikalna, izravna akcija — uključujući nasilne činove poput atentata na političke vođe ili napade na simbole moći — može poslužiti kao snažan poticaj masama da shvate nužnost revolucije. Anarhisti koji su zagovarali ovu taktiku tvrdili su da same riječi, članci i govori često ne mogu probiti zid indiferentnosti ili represije, dok jedan dramatičan čin može istovremeno demoralizirati vladajuće klase i inspirirati potlačene.
Ova strategija nastala je u vrlo specifičnom kontekstu: krajem 19. stoljeća, nakon sloma mnogih masovnih radničkih ustanaka i brutalne represije država, dio anarhističkog pokreta izgubio je vjeru u mogućnost neposrednog uspjeha kroz sindikalnu ili komunalnu organizaciju. Masovni pokreti bili su često razbijeni, vođe pogubljene ili zatvorene, a ilegalno djelovanje postalo jedini oblik političke aktivnosti za neke krugove. U takvim okolnostima, propaganda djelom se činila jednim od rijetkih preostalih načina da se izazove javna pažnja i poremeti poredak.
Među poznatijim primjerima takvih akcija su:
- Atentat na cara Aleksandra II. Rusije (1881.) koji su izveli pripadnici revolucionarne organizacije Narodna volja, među kojima su bili i anarhistički simpatizeri. Iako nije bio isključivo anarhistička akcija, taj je čin inspirirao dio anarhističkog pokreta.
- Ubojstvo francuskog predsjednika Sadija Carnota (1894.) od strane talijanskog anarhista Santea Caserija, koje je bilo reakcija na represivne zakone protiv anarhista u Francuskoj.
- Atentat na talijanskog kralja Umberta I. (1900.) kojeg je izvršio Gaetano Bresci, talijanski anarhist koji je tvrdio da je to odmazda za masakr radnika u Bava Beccarisovom krvavom gušenju prosvjeda u Milanu.
- Ubojstvo američkog predsjednika Williama McKinleya (1901.) od strane Leona Czolgosza, koji je sebe opisivao kao anarhističkog simpatizera, inspiriranog idejama Emme Goldman i Aleksandra Berkmana.
- Atentat na španjolskog premijera Joséa Canalejasa (1912.) od strane anarhista Manuela Pardiñasa, u kontekstu borbi protiv represije i socijalne bijede.
Treba naglasiti da su ovi atentati, iako su izazvali golemu medijsku pažnju, često imali dvosjekli učinak. S jedne strane, poticali su rasprave o društvenoj nepravdi i ukazivali na političko nasilje koje država svakodnevno provodi nad radnicima i siromašnima. S druge strane, davali su povod državama da uvode još represivnije zakone, jačaju policijski nadzor i kriminaliziraju šire anarhističke i radničke pokrete, čak i kada ti pokreti nisu zagovarali nasilje.
Mnogi istaknuti anarhisti, poput Kropotkina i Malateste, s vremenom su počeli kritički gledati na propagandu djelom kao strategiju. Smatrali su da izolirani atentati, bez šire organizirane radničke baze, nemaju dugotrajan revolucionarni učinak i mogu otuđiti radničke mase. Do početka 20. stoljeća, većina socijalno-anarhističkih organizacija preusmjerila je fokus s individualnih atentata na masovne pokrete, sindikalnu borbu i kolektivnu izgradnju alternativa.
Manje nasilja, više sindikalizma
U 20. stoljeću, socijalni anarhizam nasljeđuje bogato iskustvo iz prethodnog stoljeća, ali i suočava se s novim materijalnim uvjetima koji bitno mijenjaju strategije i organizacijske oblike revolucionarne ljevice. Industrijalizacija u mnogim dijelovima Europe sada je mnogo dublje prodrla u društvene strukture, a radnička klasa čini većinu u ključnim urbanim centrima. Istodobno, nacionalne države jačaju svoj aparat prisile i birokracije, a kapitalistički način proizvodnje postaje globalno dominantan. Historijsko-materijalistički gledano, to znači da se borba protiv kapitalizma i države sada odvija u uvjetima daleko većeg stupnja centralizacije moći i međunarodne povezanosti kapitala.
U ovom kontekstu anarhizam se sve više okreće anarhosindikalizmu — strategiji koja organizira radnike u sindikate koji ne samo da vode svakodnevne ekonomske borbe, nego i grade temelje za buduće samoupravno društvo. U Francuskoj, Confédération Générale du Travail (CGT) postaje središnja organizacija koja kombinira radikalne metode direktne akcije s vizijom generalnog štrajka kao sredstva revolucionarne transformacije. U Španjolskoj, Confederación Nacional del Trabajo (CNT) i kasnije Federación Anarquista Ibérica (FAI) razvijaju duboke mreže u radničkoj klasi, posebno među industrijskim i poljoprivrednim radnicima Katalonije i Andaluzije. Povijesno-materijalistički, anarhosindikalizam je odražavao činjenicu da je sada proletarijat dovoljno brojan i organiziran da može zamisliti preuzimanje proizvodnje izravno, bez posredovanja države.
Najveći povijesni trenutak socijalnog anarhizma u 20. stoljeću svakako je Španjolska revolucija 1936.–1939. Tijekom građanskog rata, anarhisti iz CNT-a i FAI-a, zajedno s drugim lijevim snagama, uspostavili su kolektiviziranu proizvodnju u industriji i poljoprivredi, organiziranu putem demokratskih skupština i federacija.
Povijesno-materijalistički gledano, ova revolucija bila je moguća zbog nekoliko čimbenika: dubokog nezadovoljstva ruralnog seljaštva feudalnim reliktima u agrarnim odnosima, jake urbane radničke organizacije, te političke krize države koja se raspadala pod pritiskom klasnog sukoba i fašističkog puča.
No, njezin poraz—djelomično zbog unutarnjih podjela među antifašističkim snagama, a djelomično zbog nadmoći fašističkih i staljinističkih vojski—pokazao je i materijalna ograničenja anarhističkog projekta u svijetu u kojem su ratovi i revolucije zahtijevali resurse i organizaciju na razini nacionalnih država.
Od opstanka do ponovnog uzleta
Nakon Drugog svjetskog rata, međunarodni kapitalizam ulazi u fazu tzv. fordističkog rasta, obilježenog centraliziranom industrijskom proizvodnjom, kejnzijanskom državnom regulacijom i socijalnim državama u razvijenim kapitalističkim zemljama. U tom razdoblju, klasični socijalni anarhizam i anarhosindikalizam gube masovnu bazu, jer reformistički sindikati i socijaldemokratske stranke uspijevaju integrirati velik dio radničke klase u sustav. Historijsko-materijalistički, to je posljedica kompromisa između kapitala i rada u uvjetima visokog ekonomskog rasta i geopolitičkog nadmetanja sa SSSR-om. Anarhizam opstaje, ali uglavnom u manjim mrežama, kulturnim krugovima i studentskim pokretima.
Tek s krizom 1970-ih i pojavom neoliberalizma dolazi do novog oživljavanja anarhističkih ideja. Deindustrijalizacija, deregulacija i napadi na radnička prava stvaraju uvjete u kojima tradicionalni sindikalizam slabi, ali se javljaju novi oblici borbe: autonomni društveni centri, ekološki i antinuklearni pokreti, skvoterske mreže, feministički kolektivi. Povijesno-materijalistički, ovo je logična reakcija na restrukturiranje kapitalizma prema fleksibilnim, globaliziranim oblicima proizvodnje, gdje borba sve više obuhvaća pitanja izvan klasične tvornice: urbanizam, okoliš, identitet, migracije.
U 21. stoljeću, socijalni anarhizam preuzima elemente digitalnog i transnacionalnog organiziranja. Pokreti poput Occupy Wall Street (2011.), zapatističkog ustanka u Chiapasu (od 1994.), autonomnog pokreta otpora sirijskih Kurda u Rojavi ili mreža protiv globalizacije, oslanjaju se na horizontalno odlučivanje, decentralizirane strukture i odbijanje hijerarhijskih političkih stranaka. Historijsko-materijalistički, može se reći da današnji socijalni anarhizam reflektira kontradikcije postfordističkog kapitalizma: globalnu integraciju ekonomije, ali i fragmentaciju radne snage; rastuću moć transnacionalnog kapitala, ali i potencijal za globalne mreže solidarnosti koje nadilaze nacionalne granice.
Tipovi socijalnog anarhizma
Glavne tendencije socijalnog anarhizma mogu se okvirno podijeliti na nekoliko strujanja koja se razvijaju od sredine 19. stoljeća do današnjih dana, svaka s vlastitim naglaskom na organizaciji, strategiji i viziji slobodnog društva. Iako se razlikuju u metodama i taktikama, sve ih povezuje odbacivanje države, kapitalizma i svih oblika institucionalizirane hijerarhije. U povijesno-materijalističkom smislu, socijalni anarhizam proizlazi iz specifičnih uvjeta kapitalističkog uspona: rastuće industrijske proizvodnje, formiranja moderne radničke klase i zaoštravanja klasnog sukoba u kontekstu ubrzanih društvenih promjena. Ove su se tendencije razvijale kao odgovor na konkretne povijesne izazove i prilike, a njihov unutarnji pluralizam odražava raznolikost materijalnih uvjeta i političkih kultura u kojima su nastajale.
Anarho-komunizam predstavlja vjerojatno najpoznatiji oblik socijalnog anarhizma. Njegovi najistaknutiji teoretičari—Petar Kropotkin, Errico Malatesta i Nestor Mahno—polazili su od premise da su privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i logika tržišta glavni uzroci ekonomskog izrabljivanja i društvene nejednakosti. Kropotkin, posebno u svojim djelima poput Uzajamna pomoć kao faktor evolucije i Osvajanje kruha, razvio je argument da ljudska povijest, a i prirodni svijet, pokazuju kako suradnja, a ne konkurencija, čini temelj napretka.
Iz toga je proizlazila vizija društva bez države, u kojem bi resursi i sredstva za proizvodnju bili zajednički, a distribucija dobara odvijala se prema načelu “od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama”. U povijesnom smislu, anarho-komunizam je nastajao u kontekstu kasnog 19. stoljeća, kada su masovni štrajkovi, radničke kooperative i komunalni eksperimenti pokazivali da je moguće graditi alternativne ekonomske modele. Ovaj pristup se jasno razlikovao od marksističkog državnog socijalizma po odbacivanju ideje “prijelazne države” i inzistiranju na neposrednom ukidanju kapitalističkih odnosa i državnih struktura.
Kolektivistički anarhizam, čiji je glavni predstavnik Mihail Bakunjin, dijeli s anarho-komunizmom protivljenje privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, no razlikuje se u načinu raspodjele dobara. Umjesto distribucije prema potrebama, kolektivisti su smatrali da raspodjela treba biti proporcionalna uloženom radu. Povijesno-materijalistički, ova pozicija odražava raniju fazu industrijskog kapitalizma u kojoj je radna snaga bila koncentrirana u teškoj industriji i obrtu, a borbe radnika usredotočene na neposredne materijalne uvjete rada i nagradu za rad.
Kolektivistički anarhizam naglašava važnost organizirane akcije radničkih kolektiva i federacija koje bi samostalno upravljale proizvodnjom, ali odbacuje centralizirane partije ili bilo kakve oblike državne vlasti. Bakunjinova teorija o spontanosti masa i potrebi za decentraliziranom revolucijom bila je ključna inspiracija za brojne radničke pobune u drugoj polovici 19. stoljeća, osobito u međunarodnom radničkom pokretu okupljenom oko Prve internacionale.
Anarhosindikalizam se razvio kao specifična strategija borbe u radničkom pokretu, s naglaskom na sindikate kao temeljne instrumente i borbe protiv kapitalizma i građenja novog društva. Inspiriran praksama i iskustvima organizacija poput španjolske anarhističkih sindikata, anarhosindikalizam kombinira svakodnevne radničke borbe s revolucionarnim ciljem. U njegovom središtu je ideja generalnog štrajka — masovne obustave rada koja paralizira kapitalističku ekonomiju i otvara prostor za preuzimanje kontrole nad proizvodnim sredstvima od strane samih radnika.
Povijesno gledano, anarhosindikalizam je nastajao u uvjetima rane 20. stoljeća kada su radnici bili visoko koncentrirani u industrijskim centrima, a klasna svijest bila oblikovana iskustvima zajedničkog rada i kolektivnih borbi. Njegova praksa direktne akcije, bez posredovanja političkih stranaka ili izbora, bila je odgovor na razočaranje reformizmom socijaldemokratskih partija i birokratizacijom tradicionalnih sindikata.
Komunalizam (ili libertarijanski municipalizam), razvijen je u kasnijem radu Murraya Bookchina, koji je anarhističku tradiciju povezao s ekološkim pitanjima i politikom lokalne samouprave. Bookchin je smatrao da kapitalizam nije samo sustav ekonomskog izrabljivanja, nego i ekološki destruktivan poredak koji prijeti opstanku života na Zemlji. Njegov prijedlog bio je gradnja mreže autonomnih općina povezanih federativnim strukturama, gdje bi se odluke donosile izravno na skupštinama građana.
Povijesno-materijalistički, komunalizam se može shvatiti kao reakcija na krizu fordističkog industrijskog modela, urbanizaciju i degradaciju okoliša u drugoj polovici 20. stoljeća. Za razliku od industrijski orijentiranih oblika anarhizma, komunalizam naglašava teritorijalnu i ekološku dimenziju borbe, povezujući socijalnu pravdu s održivim razvojem.
Platformizam se pojavio iz iskustava ukrajinskog anarhističkog pokreta i borbe Nestora Makhna tijekom ruskog građanskog rata. Nakon što su ukrajinski anarhisti doživjeli niz neuspjeha zbog nedostatka koordinacije i strateške jasnoće, razvijena je ideja o potrebi stvaranja koherentnih anarhističkih organizacija — tzv. “platformi” — s jasnim političkim programom, taktičkim smjernicama i discipliniranim članstvom.
Povijesno gledano, platformizam odražava lekciju da raznolike i fragmentirane skupine teško mogu suprotstaviti efikasnu silu dobro organiziranim državnim ili kapitalističkim strukturama. U historijsko-materijalističkom ključu, on pokazuje napetost unutar anarhističkog pokreta između slobode pojedinca i potrebe za kolektivnom učinkovitošću, osobito u uvjetima oružanih sukoba i represije.
Insurekcijski anarhizam zauzima drugačije polazište. Umjesto fokusiranja na dugoročne organizacije i sindikalnu strukturu, ovaj pristup teži stalnoj subverziji postojećeg poretka kroz spontane pobune, sabotaže i direktne akcije. Iako se često preklapa s individualističkim anarhizmom, u socijalnoj varijanti stavlja naglasak na kolektivne pobune i privremene zajednice otpora.
Povijesno-materijalistički, insurekcijski anarhizam se može povezati s razdobljima političke represije i fragmentacije radničke klase, kada mogućnost masovnih organizacija postaje ograničena, a radikalna akcija preživljava u obliku malih, pokretnih skupina koje izbjegavaju kontrolu države.
Unatoč razlikama u metodama i taktikama, sve ove tendencije socijalnog anarhizma dijele zajedničko uvjerenje: oslobođenje se ne može postići kroz državu, reformističke kompromise ili hijerarhijske političke strukture. Njihova razilaženja proizlaze iz različitih odgovora na ključna pitanja: treba li se revolucija graditi postepeno kroz sindikalnu borbu ili izravno kroz komunalne institucije?
Treba li se oslanjati na formalne organizacije s jasnim programom ili na spontane oblike pobune? Kako balansirati između lokalne autonomije i potrebe za širokom koordinacijom? Povijesno-materijalistička analiza pomaže razumjeti da ova razilaženja nisu samo rezultat idejnih razlika, nego i konkretnih materijalnih uvjeta — stupnja industrijskog razvoja, oblika klasne strukture, razine represije, pa čak i geografskih i kulturnih specifičnosti.
Slabljenje i marginalizacija anarhističkog pokreta
Jenjavanje i marginalizacija anarhističkog pokreta tijekom 20. stoljeća rezultat su kombinacije unutarnjih slabosti i vanjskih povijesnih okolnosti koje su promijenile politički teren na kojem je anarhizam djelovao.
Nakon razdoblja intenzivne aktivnosti krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada su anarhističke ideje bile prisutne u masovnim radničkim pokretima, sindikalnim organizacijama i revolucionarnim borbama, pokret je doživio niz poraza koji su značajno smanjili njegovu društvenu bazu. Ključni momenti u ovom procesu uključuju brutalne državne represije (kao nakon Haymarketskog masakra 1886., valova atentata i “anarhističkih zakona” u Francuskoj i Italiji, Palmerovih progona u SAD-u), ali i političke transformacije same radničke klase. U mnogim zemljama sindikati i radničke partije počeli su se integrirati u državni okvir kroz reformističku socijaldemokraciju, čime se smanjivao prostor za radikalne antiautoritarne strategije.
Prvi svjetski rat razbio je internacionalističke mreže, a boljševička revolucija 1917. i kasniji uspon komunističkih partija pod utjecajem Moskve stvorili su moćnog konkurenta koji je privukao radikalizirane radnike, nudeći discipliniranu organizaciju i centralizirani model vođenja revolucije. Anarhisti su u Sovjetskom Savezu brzo bili marginalizirani, progonjeni i ubijani, a slične sudbine zadesile su ih i drugdje gdje su komunisti preuzimali hegemoniju u lijevim pokretima.
Iako je Španjolska revolucija 1936.–1939. predstavljala vrhunac anarhističkog masovnog utjecaja (CNT-FAI kontrolirala je velika područja Katalonije i Aragonije), poraz u Španjolskom građanskom ratu, slomljen od fašističkih snaga, unutarnjih podjela i nedostatka međunarodne pomoći, bio je katastrofalan udarac. Nakon Drugog svjetskog rata, obnova kapitalizma u Zapadnoj Europi u okviru države blagostanja, širenje potrošačkog društva i ekonomski rast doveli su do smanjenja radikalnog klasnog sukoba, što je anarhizam gurnulo u političku marginu.
Od 1950-ih nadalje, anarhističke ideje preživljavaju uglavnom u studentskim, kontrakulturnim i antiratnim pokretima, ponovno jačajući 1960-ih kroz Novu ljevicu, ali bez dubokog ukorjenjivanja u radničkoj klasi. U kasnom 20. stoljeću, globalizacija i neoliberalna rekonfiguracija kapitalizma otvaraju prostor za novi val anarhističkog aktivizma — vidljiv, primjerice, u antiglobalističkom pokretu nakon prosvjeda u Seattleu 1999. — no to je većinom fragmentiran i fluidan oblik, više povezan s mrežnim aktivizmom, ekološkim borbama i politikama identiteta nego s klasičnim masovnim sindikalnim organiziranjem.
Gledano kroz historijski materijalizam, marginalizacija anarhističkog pokreta u 20. stoljeću nije prvenstveno rezultat “slučaja” ili samo represije, nego strukturnih ograničenja koja proizlaze iz samog mjesta anarhizma u razvoju kapitalističkog načina proizvodnje i klasne borbe.
U 19. stoljeću anarhizam je nastao kao radikalna frakcija ranog radničkog pokreta u epohi uspona industrijskog kapitalizma. Tada su uvjeti proizvodnje — koncentracija radnika u velikim radionicama, brutalni radni uvjeti, slabost buržoaskih država — omogućavali pojavu relativno decentraliziranih oblika borbe (lokalni sindikati, federacije sekcija, autonomne komune). Međutim, kako je kapitalizam ulazio u fazu imperijalističke centralizacije (monopoli, nacionalne buržoazije povezane s državnim aparatom, rast birokratskog upravljanja), sposobnost fragmentiranih i nestrukturiranih pokreta da se nose s tim moćnim aparatima drastično se smanjila.
Historijski materijalizam naglašava da organizacijske forme klasne borbe proizlaze iz ekonomskih odnosa. Dok je buržoazija usavršavala centralizirane i disciplinirane oblike upravljanja (velike korporacije, nacionalne vojske, političke partije), radnička klasa je u sve većoj mjeri morala odgovarati istim razinama koordinacije da bi ostala konkurentna u političkom sukobu.
Tu se javlja prednost marksističkih, posebno lenjinističkih organizacijskih formi — centralizirane partije i sindikati povezani s političkim aparatom — naspram anarhističkog inzistiranja na horizontalnosti i odbijanju trajnih struktura moći. U uvjetima sve žešće represije i militarizacije sukoba, takva decentralizacija postaje ranjivost.
Drugi faktor je promjena klasne strukture u 20. stoljeću. Razvoj države blagostanja i integracija sindikata u državni okvir (posebno u poslijeratnoj Zapadnoj Europi) stvorili su slojeve radničke aristokracije i birokracije koji su imali interes u očuvanju reformističkog kompromisa, a ne u revolucionarnom rušenju poretka. Budući da anarhizam odbacuje reformizam, izgubio je značajan dio baze koja je sada imala materijalne koristi od postojećeg sustava.
Marksističke partije su tu situaciju bolje iskoristile nudeći kombinaciju reformističkih ustupaka i revolucionarne retorike, dok je anarhizam ostao ideološki čvrst, ali politički izoliran.
Treći ključni element je ideološka hegemonija u Gramscijevom smislu. Nakon Oktobarske revolucije, “revolucija” se u očima milijuna radnika poistovjećivala s boljševičkim modelom. Sovjetski Savez je mogao pružati materijalnu pomoć i političko vodstvo komunističkim partijama diljem svijeta, dok anarhizam nije imao takvu centralnu bazu. Time je komunizam postao dominantni “revolucionarni brend”, a anarhizam je često prikazivan kao kaotičan, utopijski ili neefikasan.
Historijski materijalizam također ukazuje da odnos prema državi nije samo pitanje ideologije, nego i povijesnih uvjeta. U ranim fazama kapitalizma, anarhistička ideja neposrednog ukidanja države mogla se činiti izvedivom jer je sama država bila slabija i fragmentiranija. No, u 20. stoljeću, država je postala glavni instrument kapitalističke akumulacije, s kapacitetom za masovnu mobilizaciju, rat i nadzor, pa je svaka revolucionarna strategija koja je ignorirala pitanje preuzimanja i razbijanja tog aparata bila u nepovoljnijem položaju. Marksistički pokreti su, barem u teoriji, nudili plan kako ovladati tim aparatom, dok su anarhisti često ostajali bez strategije za rješavanje praznine moći koja nastaje nakon rušenja države.
Marksistički prigovori anarhizmu
Iako i marksistički i anarhistički komunisti sanjaju jednaki san slobodnog post-kapitalističkog društva bez prisile, iz marksističke perspektive anarhizam ima nekoliko teorijskih problema vezanih uz rušenje buržoazije, razbijanje njene moći i organizaciju tog društva.
Prvi je odsustvo strategije za centralizirani sukob s buržoazijom. Budući da kapitalistička klasa ne postoji samo kao ekonomska elita, nego i kao politička sila organizirana kroz državu, vojsku, policiju, pravosuđe, medije i međunarodne saveze, marksisti tvrde da ju je moguće pobijediti samo discipliniranom i koordiniranom silom koja je organizacijski jednako sposobna kao i buržoazija, ali u rukama radništva. Anarhizam se, odbacujući svaku trajnu centralizaciju, oslanja na federacije autonomnih skupina, spontane ustanke i generalne štrajkove, što povijesno može izazvati poremećaje, ali teško izdržava dugotrajnu i koordiniranu represiju.
Drugi problem odnosi se na razbijanje državnog aparata: dok Marx i Engels nakon iskustva Pariške komune tvrde da se stari aparat mora uništiti i zamijeniti novim instrumentima radničke vlasti, anarhisti zagovaraju njegovo trenutno potpuno ukidanje, bez prijelazne vlasti, što u uvjetima aktivne kontrarevolucije može stvoriti vakuum moći koji buržoazija koristi za povratak. Nejasan odnos prema prijelaznim institucijama ostavlja otvorenim pitanje kako zaštititi revoluciju od kontrarevolucije, dok povijest pokazuje da vakuum vlasti često koristi organiziranija sila.
Tu je zatim pitanje vođenja rata i obrane revolucije — marksisti inzistiraju na vojnoj centralizaciji i jedinstvenoj strategiji, dok anarhisti teže odbacivanju hijerarhije i u ratu, što se pokazalo slabosti, primjerice u Španjolskoj 1936.–1939., kada su decentralizirane milicije imale problema s koordinacijom protiv fašističkih snaga. Također, dodatni problem odnosi se na međunarodno okruženje: marksisti naglašavaju nužnost strategije opstanka u kapitalističkom svijetu koji će reagirati blokadama, intervencijama i sabotažama, dok anarhisti često pretpostavljaju spontano širenje revolucije, zanemarujući realne pritiske globalnog kapitalizma i imperijalizma.
Napokon, organizacija postkapitalističkog društva iz perspektive marksizma zahtijeva prijelazno razdoblje planske reorganizacije proizvodnje, raspodjele i društvenih odnosa, dok anarhisti nastoje odmah uvesti potpuno decentralizirane strukture, riskirajući kaos u složenim ekonomijama koje ovise o velikoj razini koordinacije. Uz to, marksisti naglašavaju potrebu za globalnom organizacijom proizvodnje koja bi razriješila probleme lokalnih podjela interesa, dok anarhističke vizije malih samodostatnih komuna potpadaju upravo pod rizik ponovnog razvijanja robne proizvodnje za potrebe trgovanja što bi potencijalno opet dovelo do formiranja kapitalističkih odnosa, samo na razini zajednica jednih prema drugima.
Poledajmo kao primjer jednu suvremeniju antikapitalističku strategiju anarhista, a zatim marksističku ocjenu toga. David Graeber, američki antropolog i anarhistički mislilac, razvio je pojam prefigurativne politike kao ključnu odliku radikalnih društvenih pokreta. Njegova ideja polazi od jednostavne, ali zavodljive premise: način na koji se ljudi bore za promjenu mora već sada utjelovljavati vrijednosti društva koje žele stvoriti u budućnosti. Drugim riječima, sredstva i ciljevi ne mogu biti odvojeni – ako je cilj slobodno, egalitarno i solidarno društvo, onda i praksa političkog djelovanja mora biti slobodna, egalitarna i solidarna.
Prefigurativna politika stoji nasuprot instrumentalnoj politici, koja podređuje sadašnje prakse „višem cilju“, često opravdavajući hijerarhiju, nasilje ili manipulaciju kao nužne korake na putu do promjene. Graeber je kritizirao tu logiku kao tipičnu za državu, partije i tradicionalne revolucionarne pokrete koji žele „zauzeti vlast“ i tek onda transformirati društvo. Prefigurativni pristup, naprotiv, gradi prostore slobode unutar postojećeg sistema – horizontalne skupštine, kolektiva, zajednice uzajamne pomoći – u kojima se svakodnevno vježba drugačiji način života.
Za Graebera, važan primjer prefigurativne politike bile su okupacije i pokreti poput Occupy Wall Street. Tamo su ljudi kroz konsenzusno odlučivanje, otvorene plenume i zajedničko dijeljenje resursa pokazali da je moguće organizirati se bez centralizirane vlasti. Takvi oblici prakse nisu samo „proba“ budućeg društva, nego su već sami po sebi oblik oslobođenja. Time prefigurativna politika pomiče fokus sa osvajanja moći na stvaranje alternativnih društvenih odnosa ovdje i sada – što je također bila misao vodilja Bookchinovog libertarijanskog municipalizma u vidu stvaranja paralelnih društvenih struktura. Graeber je također naglašavao kreativni i imaginarni aspekt prefigurativne politike. Ona nije samo strategija otpora, nego i prostor maštanja – pokušaj da se kroz praksu istraži što znači sloboda, jednakost i uzajamna briga. Umjesto da političke vizije ostanu apstraktne ili odgođene u „buduću revoluciju“, one se provode odmah, makar u malom mjerilu.
Američki marskistički ekonomist Andrew Kliman u članku “The Make-Believe World of David Graeber” tvrdi da je Occupy Wall Street podbacio upravo zato što se oslanjao na Graeberovu ideju prefigurativne politike shvaćenu kao „ponašanje kao da smo već slobodni“. Za Klimana, ta strategija je proizvela iluziju, a ne stvarnu moć. On podsjeća da su se prosvjednici okupili u Zuccotti Parku uz dopuštenje vlasnika i vlasti. Dakle, nisu stvarno „zauzeli“ prostor niti stvorili autonomnu zonu. Kad su vlasti to dopuštenje povukle, kamp je jednostavno uklonjen.
Time se, prema Klimanu, pokazalo da retorika slobode i autonomije nije imala materijalno uporište – pokret je bio u potpunosti ranjiv na odluke države i kapitala. Kliman također adresira cilj pokreta—okupaciju Wall Streeta—naglašavajući da Wall Street nikad nije bio zauzet niti blokiran; umjesto toga, aktivisti su se smjestili u obližnjem parku. To pokazuje jaz između prefigurativne politike kao simboličkog čina i stvarne materijalne borbe protiv financijskog sistema.
Kliman zatim raspravlja Graeberov primjer bunara. Graeber ističe da anarhisti vole direktnu akciju jer ona znači odbijanje priznavanja legitimnosti struktura moći – kao da se u potpunosti izlazi iz disciplinarne igre. Direktna akcija, po njemu, nije samo prosvjed ili građanska neposlušnost, već čin koji demonstrira kako bi ljudi djelovali da su već slobodni. Njegov klasični primjer je bunar: umjesto prosvjeda protiv gradonačelnika koji monopolizira vodu u dogovoru s privatnom kompanijom, ljudi jednostavno iskopaju vlastiti bunar. To je, po Graeberu, suština direktne akcije – čin u kojem ljudi praktično ostvaruju slobodu za koju se bore, bez posredovanja vlasti.
Kliman taj stav smatra naivnim i iluzornim. Po njemu, reći da se „ponašamo kao da smo slobodni“ znači zapravo pretvarati se – stvarnost ostaje nepromijenjena, a moć struktura nije poništena. On ističe da je povijest pokazala kako vlast nije bila „najviše iznervirana“ ljudima koji se povuku i „sami rade svoje“, nego upravo onima koji su kroz štrajkove i okupacije tvornica zadobili kontrolu nad resursima, poput američkih radnika 1930-ih. To je za Klimana pravi oblik direktne akcije.
Citirajući Klimana:
Graeberov ‘klasični primjer’ – ‘samo otiđi i iskopaj vlastiti bunar’ – vrlo je neprirodan, ali i potresan. Neprirodan je zato što olako pretpostavlja da svi već imaju proizvodne resurse—opremu za kopanje bunara i pristup zemljištu na kojem bi mogli kopati—koji su im potrebni da proizvedu ono što im treba. Situacije poput te vrlo su rijetke. A primjer je potresan jer više od milijardu ljudi ‘nema pristup sigurnoj pitkoj vodi’, a podaci Svjetskog vijeća za vodu pokazuju da će do 2025. oko ‘3,5 milijardi ljudi živjeti na mjestima gdje je voda oskudna ili postaje oskudna’.
Kliman tvrdi da je Graeberov primjer bunara nerealan čak i ako se misli na situaciju gdje ljudi odu prkosno iskopati bunar na zemlji koja je monopolizirana, jer bi ljudi ili bili spriječeni prije nego počnu kopati ili izbačeni prije nego završe. Još problematičnije, kaže, Graeber gotovo priznaje da njegova politika direktne akcije nije djelotvorna – Malgašima mogu proći takve prakse samo zato što žive u zanemarenim područjima koja ne zanimaju državu ni kapital. U kontekstu poput Wall Streeta, gdje vlast ima stvaran interes, takvo „ponašanje kao da“ nije moguće: Wall Street nikad nije zauzet, a čak je i Zuccotti Park bio dopušten samo voljom gradonačelnika.
Treći primjer tiče se unutarnjeg funkcioniranja pokreta. Graeber i drugi tvrdili su da horizontala i konsenzus predstavljaju novi, oslobođeni oblik demokracije. Ali Kliman upozorava da pravo odlučivanje ipak ostaje u rukama onih koji drže stvarnu moć – gradskih vlasti, policije, financijskih institucija. Samoupravljanje unutar parka, iako prividno slobodno, bilo je izolirano i bez utjecaja na širi društveni poredak.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Picryl
Preporučite članak: