Stigli smo i do petog izdanja naše Male škole socijalizma. Prethodne lekcije možete pronaći ovdje.
Suvremena buržoaska ekonomija diči se s preko deset različitih škola mišljenja. Suvremena ekonomija ustvari se ne diči time; ona ih se srami, jer je institucionalna ekonomija još uvijek izuzetno autistična znanstvena disciplina – usprkos inicijativama za ekonomski pluralizam koje na velikim svjetskim sveučilištima traju barem od 2008. godine.
Ekonomist Robert Nelson rekao je da je ekonomija sličnija religiji nego znanosti. I zaista, u njoj imamo doktrinarnu ortodoksiju, njezine institucionalne posvećenike, i naravno – heretike. Ali svi ti heretici, koliko god se udaljili od konsenzusa, tj. srednje struje ekonomske religije (koju danas čine neoklasična ekonomija, te dijelom evolucijska ekonomija i teorija igara u mikroekonomiji i nova neoklasična sinteza—sinteza nove klasične i nove kejnzijanske ekonomije—u makroekonomiji), i dalje nisu došli ni blizu ultimativne blasfemije – drznuti se dovesti u pitanje neizrečene pretpostavke cjelokupne buržoaske ekonomije: da ekonomska podijeljenost i kompeticija, privatno vlasništvo, trgovanje i (najamni) rad spadaju pod transhistorijske prirodne zadatosti ljudskih društava.
U sklopu ovog teksta Male škole socijalizma proći ćemo ukratko kroz glavne odrednice i manjkavosti suvremenih ekonomskih škola. No, budući da se marksistička kritika suvremenih ekonomskih škola suštinski ne razlikuje od Marxove svojedobno razorne kritike klasičnih ekonomista poput Adama Smitha i Davida Ricardoa nećemo ulaziti u možebitne prigovore svakom od tih teorijskih pristupa ponaosob, nego ćemo ih tretirati skupno s obzirom na karakteristike koje su im svima zajedničke, a koje su jednako neutemeljene i ideološki obojene kao i klasična škola.
Kao što je rečeno, trenutnu mikroekonomsku ortodoksiju čine:
1. neoklasična ekonomija,
2. teorija igara,
3. evolucijska ekonomija
A makroekonomsku:
4. nova klasična ekonomija (iliti ekonomija stvarnog poslovnog ciklusa) i
5. nova kejnzijanska ekonomija – iako su kroz dvadeseto stoljeće auru ortodoksije nosili prvo neoklasična ekonomija u obje sfere, a zatim neoklasična sinteza neoklasične mikroekonomije i kejnzijanske makroekonomije.
Sve ostalo spada pod heterodoksne pristupe, pa tako tu imamo:
6. austrijsku ekonomiju
7. post-kejnzijansku ekonomiju
8. institucionalnu ekonomiju
9. feminističku ekonomiju
10. bihevioralnu ekonomiju
11. ekonomiju kompleksnosti
12. ko-operativnu ekonomiju
13. ekološku ekonomiju
Heterodoksne škole postoje isključivo na marginama ekonomske discipline, s vlastitim publikacijama i malim brojem istraživačkih centara u svijetu. Proći ćemo ukratko bitna obilježja tih trinaest nesretnih pristupa ekonomiji, a zatim vidjeti što marksistički pristup kaže o njima.
Ortodoksni pristupi
1. Neoklasična ekonomija
Neoklasična ekonomija predstavlja dominantan pravac ekonomske teorije od kasnog 19. stoljeća do danas, iako se tijekom vremena razvijala i prilagođavala novim uvjetima. Nastala je tijekom tzv. marginalističke revolucije, kada su ekonomisti poput Williama Stanleyja Jevonsa, Léona Walrasa i Carla Mengera uveli matematičke modele i koncept marginalne korisnosti kao temelj analize tržišta. Središnja pretpostavka neoklasičnog pristupa jest metodološki individualizam, prema kojem se ekonomske pojave objašnjavaju kroz odluke pojedinaca, bilo da se radi o potrošačima, radnicima ili poduzetnicima. Ti se pojedinci promatraju kao racionalni akteri koji nastoje maksimizirati svoju korisnost ili profit, djelujući u skladu s vlastitim preferencijama i raspoloživim informacijama.
Marginalna analiza zauzima ključno mjesto u neoklasičnoj teoriji. Ona proučava odluke na margini, primjerice dodatnu korist od još jedne jedinice potrošenog dobra ili dodatni trošak proizvodnje jedne dodatne jedinice proizvoda. Na temelju tih odluka formiraju se cijene, koje djeluju kao glavni mehanizam koordinacije u gospodarstvu. Cijene prenose informacije o oskudnosti resursa i preferencijama potrošača, potičući proizvođače i potrošače na prilagodbu. Neoklasična ekonomija polazi od ideje tržišne ravnoteže, u kojoj se ponuda i potražnja izjednačuju, a Walrasov koncept opće ravnoteže pokazuje kako svi sektori mogu istodobno postići stabilnost.
Model savršene konkurencije, s mnoštvom proizvođača i potrošača, homogenim proizvodima i potpunim informacijama, služi kao teorijski ideal i referentna točka. U dugom roku, neoklasična teorija pretpostavlja neutralnost novca, što znači da monetarni faktori ne utječu na realne ekonomske varijable poput zaposlenosti ili outputa, već samo na nominalne veličine. Ako tržišta funkcioniraju bez distorzija, raspodjela resursa je Pareto-efikasna, što znači da nitko ne može poboljšati svoju poziciju bez da nečija tuđa bude pogoršana.
2. Teorija igara
Teorija igara je grana primijenjene matematike i ekonomije koja proučava strateške interakcije među racionalnim akterima, gdje ishod za svakog sudionika ovisi ne samo o vlastitim odlukama nego i o odlukama drugih. U ekonomiji je njezin značaj porastao sredinom 20. stoljeća, osobito nakon objave knjige Theory of Games and Economic Behavior (1944.) Johna von Neumanna i Oskara Morgensterna, koja je dala formalni okvir za analizu sukoba i suradnje. Početni fokus bio je na igrama s nultom sumom, u kojima je dobit jednog igrača jednaka gubitku drugog, no ubrzo se istraživanje proširilo na igre s nenultom sumom koje bolje odražavaju ekonomske situacije u kojima je moguća suradnja i obostrana korist.
Ključan iskorak u integraciji teorije igara u ekonomiju dao je John Nash razvojem koncepta Nashove ravnoteže, stanja u kojem niti jedan igrač ne može poboljšati svoj ishod jednostranom promjenom strategije. Taj je koncept omogućio precizno modeliranje stabilnih ishoda u tržišnim strukturama poput oligopola, aukcija i pregovaračkih procesa. U usporedbi s neoklasičnim modelima savršene konkurencije, teorija igara omogućila je analizu situacija s nesavršenom konkurencijom, nesigurnošću i asimetričnim informacijama.
Upravo su problemi asimetričnih informacija — poput moralnog hazarda, negativne selekcije i skrivenih akcija — bili teško objašnjivi klasičnim modelima, dok je teorija igara pružila alate za njihovu formalizaciju. Time je ekonomska teorija mogla obuhvatiti pregovore, kartelske dogovore, javna dobra i situacije u kojima reputacija i očekivanja imaju ključnu ulogu. Unutar discipline razvile su se dvije glavne grane: kooperativna teorija igara, koja proučava formiranje i stabilnost koalicija te raspodjelu zajedničkih dobitaka, i nekooperativna teorija igara, koja analizira individualne strategije bez obveznih dogovora.
Daljnji razvoj donio je ponavljane igre, koje objašnjavaju dugoročnu suradnju i mehanizme kažnjavanja, te evolucijsku teoriju igara, koja uvodi elemente bihevioralne dinamike i prirodne selekcije strategija. Ovi pristupi pomogli su objasniti kako se normativna ponašanja, povjerenje i suradnja mogu spontano pojaviti i održati čak i među racionalnim pojedincima. U ekonomiji su posebno važni i modeli teorije igara povezani s dizajnom mehanizama (mechanism design), gdje se osmišljavaju institucionalna pravila koja usmjeravaju aktere prema društveno poželjnim ishodima unatoč privatnim informacijama i sukobljenim interesima. Primjena teorije igara u ekonomiji obuhvaća širok raspon područja: od dizajna aukcija i regulacije mrežnih industrija do strategija cjenovnog natjecanja, međunarodne trgovine i pregovora u industrijskim odnosima. Ona je ponudila novi jezik i metodologiju za rješavanje problema koje tradicionalni modeli nisu mogli obuhvatiti, posebno onih gdje ponašanje jednog aktera mijenja očekivanja i odluke drugih.
3. Evolucijska ekonomija
Evolucijska ekonomija je pristup proučavanju ekonomskih procesa koji se temelji na analogijama s biološkom evolucijom, naglašavajući dinamičnost, prilagodbu i selekciju ekonomskih institucija, tehnologija i ponašanja. Umjesto statičnih ravnotežnih modela neoklasične ekonomije, evolucijska perspektiva vidi gospodarstvo kao otvoreni, kompleksni sustav u stalnoj promjeni. Korijeni ovog pristupa sežu u radove Thorsteina Veblena krajem 19. i početkom 20. stoljeća, koji je kritizirao “hedonistički” model homo economicusa i pozvao na analizu ekonomije kroz kulturnu i institucionalnu evoluciju. Nakon Drugog svjetskog rata, evolucijska ekonomija dobiva noviju formu, osobito kroz radove Josepha Schumpetera, koji je razvio koncept “kreativne destrukcije” – procesa u kojem inovacije stalno mijenjaju strukturu gospodarstva, rušeći stare i stvarajući nove industrije. Ključna obilježja evolucijske ekonomije uključuju fokus na promjene kroz vrijeme, heterogenost aktera, nesavršenu racionalnost i važnost rutine kao obrasca ponašanja poduzeća. Za razliku od pretpostavke savršene racionalnosti, ovdje se naglašava “ograničena racionalnost” (Herbert Simon), gdje odluke proizlaze iz ograničenih informacija i kognitivnih kapaciteta. Poduzeća ne maksimiziraju profit u strogo matematičkom smislu, već djeluju prema ustaljenim rutinama i inoviraju kako bi opstala u konkurentskom okruženju. Tržišni procesi tako više nalikuju selekciji u biologiji – uspješne strategije i tehnologije se šire, dok neuspješne nestaju.
Razvoj evolucijske ekonomije unutar discipline bio je povezan s rješavanjem teorijskih problema koje neoklasični modeli nisu mogli adekvatno obuhvatiti. Među njima su analiza tehnoloških promjena, uloge inovacija, dinamičke konkurencije i institucionalne transformacije. Neoklasična ekonomija tretira tehnologiju kao egzogeni faktor, dok evolucijska teorija vidi inovacije kao endogeni, nepredvidiv proces koji proizlazi iz interakcije poduzeća, potražnje, istraživanja i institucionalnog okruženja. Time se otvara prostor za objašnjenje industrijskih ciklusa, lock-in učinaka i kumulativnih prednosti koje oblikuju tržišnu strukturu. Moderna evolucijska ekonomija dobila je formalniji okvir s radom Richarda Nelsona i Sidneyja Wintera (An Evolutionary Theory of Economic Change, 1982.), koji su razvili modele utemeljene na rutinskom ponašanju firmi, imitaciji i selekciji. Njihov pristup zamjenjuje ravnotežnu analizu dinamičkim simulacijama koje pokazuju kako male razlike u početnim uvjetima mogu dovesti do divergentnih razvojnih putanja.
Ovaj okvir posebno je koristan za razumijevanje dugoročnog ekonomskog rasta, diverzifikacije industrija i učinka politika inovacija. Primjene evolucijske ekonomije u praksi uključuju analizu nacionalnih inovacijskih sustava, industrijskih klastera, procesa poduzetništva te tranzicije prema održivim tehnologijama. Ona pruža alate za oblikovanje politika koje ne samo da reagiraju na tržišne neuspjehe, nego aktivno usmjeravaju tehnološki i institucionalni razvoj. Ujedno, evolucijski pristup povezuje ekonomiju s drugim disciplinama poput sociologije, povijesti i menadžmenta, jačajući interdisciplinarnost.
4. Nova klasična ekonomija
Nova neoklasična sinteza predstavlja dominantni makroekonomski okvir od 1990-ih do danas, nastao spajanjem elemenata nove klasične ekonomije, posebno Real Business Cycle (RBC) pristupa, i nove kejnzijanske ekonomije. Njezin razvoj bio je odgovor na dugogodišnje teorijske sukobe između kejnzijanske i monetarističko-novoklasične tradicije, te na potrebu za jedinstvenim modelom koji bi kombinirao mikrofundiranu analitičku dosljednost s realističnim prikazom nominalnih rigidnosti i uloge ekonomske politike. Suština sinteze jest u korištenju dinamičkih stohastičkih općih ravnotežnih (DSGE) modela koji integriraju racionalna očekivanja i optimizirajuće ponašanje aktera iz novoklasičnog pristupa, te cjenovne i nadničke rigidnosti iz novog kejnzijanskog pristupa, čime se može objasniti i kratkoročna nestabilnost i dugoročna neutralnost monetarne politike. Nova klasična ekonomija razvila se krajem 1970-ih i početkom 1980-ih kao pokušaj da se poslovni ciklusi objasne unutar strogo mikrofundiranog okvira, utemeljenog na pretpostavci racionalnih očekivanja i opće ravnoteže.
Temeljni cilj bio je prevladati teorijske slabosti tada dominantne kejnzijanske i neoklasične sinteze, koje su poslovne fluktuacije objašnjavale rigidnostima cijena i nadnica te promjenama agregatne potražnje. Nova klasična ekonomija polazi od ideje da su ekonomski akteri savršeno racionalni, da maksimiziraju korisnost ili profit, te da formiraju očekivanja konzistentna s ekonomskim modelom koji opisuje stvarnost. U RBC pristupu poslovni ciklusi proizlaze primarno iz realnih šokova, posebno tehnoloških promjena, a ne iz monetarnih ili fiskalnih poremećaja. Tehnološki šokovi mijenjaju produktivnost proizvodnih faktora, što vodi promjenama u proizvodnji, zaposlenosti i investicijama.
Tržišta rada i kapitala u RBC modelima funkcioniraju s fleksibilnim cijenama i nadnicama, pa se privremene fluktuacije zaposlenosti objašnjavaju dobrovoljnim odlukama radnika da mijenjaju ponudu rada kao odgovor na promjene realnih nadnica. Time se eliminira potreba za konceptima nevoljne nezaposlenosti ili kratkoročnih neravnoteža koje su središnje u kejnzijanskoj tradiciji. Razvoj RBC teorije usko je vezan uz radove Roberta Lucasa, koji je uveo racionalna očekivanja i istaknuo “Lucasovu kritiku” – tvrdnju da se makroekonomski modeli moraju temeljiti na stabilnim mikroekonomskim odnosima jer se inače mijenjaju s promjenom ekonomske politike. Na tu osnovu nadovezali su se Finn Kydland i Edward Prescott, čiji rad iz 1982. godine formalizira RBC model kroz dinamičku stohastičku opću ravnotežu (DSGE).
U tim modelima ponašanje potrošača i poduzeća opisuje se optimizacijom u uvjetima nesigurnosti, a agregatni ishodi proizlaze iz međudjelovanja tih individualnih odluka i egzogenih šokova. 5. Nova kejnzijanska ekonomija Nova kejnzijanska ekonomija razvila se od kasnih 1970-ih i 1980-ih godina kao pokušaj da se kejnzijanska makroekonomska intuicija o važnosti agregatne potražnje i kratkoročne neefikasnosti tržišta poveže s mikrofundiranom formalnom strukturom, u skladu s metodološkim standardima koje su postavili novoklasični ekonomisti. ž
Njezin nastanak bio je izravni odgovor na izazov koji je novoklasična ekonomija postavila kroz uvođenje racionalnih očekivanja i Lucasove kritike, prema kojoj tradicionalni kejnzijanski modeli nisu pouzdani za procjenu učinaka ekonomske politike jer se ponašanje aktera mijenja ovisno o pravilima igre. Nova kejnzijanska škola nastojala je ugraditi racionalna očekivanja i optimizirajuće ponašanje u modele koji istovremeno objašnjavaju zašto tržišta ne čiste odmah i kako ekonomska politika može imati realne kratkoročne učinke.
Ključna obilježja nove kejnzijanske ekonomije uključuju uvođenje nominalnih rigidnosti i frikcija u cijenama i nadnicama. Jedan od najutjecajnijih mehanizama jest Calvo model određivanja cijena, prema kojem samo dio poduzeća u bilo kojem razdoblju može promijeniti cijene, dok ostala zadržavaju stare, što stvara tromost u prilagodbi nominalnih varijabli. Slično, nadničke rigidnosti objašnjavaju zašto se tržište rada ne uravnotežuje odmah, a troškovi promjene cijena (menu costs) i dugoročni ugovori dodatno učvršćuju kratkoročnu nefleksibilnost. Takve frikcije znače da promjene u monetarnoj ili fiskalnoj politici mogu utjecati na realni output i zaposlenost, suprotno tvrdnjama novoklasičnog pristupa.
Nova kejnzijanska ekonomija također uključuje nesavršenu konkurenciju, pri kojoj poduzeća imaju određenu tržišnu moć i postavljaju cijene iznad graničnog troška. Ta pretpostavka omogućuje uvođenje mark-upa i objašnjava kako monetarna politika, putem promjena kamatnih stopa i agregatne potražnje, može utjecati na proizvodnju i zapošljavanje. Osim toga, modeli ove škole često uzimaju u obzir asimetrične informacije, što dodatno usporava prilagodbu tržišta i otvara prostor za ulogu ekonomske politike u stabilizaciji gospodarstva. Razvoj nove kejnzijanske ekonomije unutar discipline riješio je nekoliko teorijskih problema.
Prvo, odgovorila je na Lucasovu kritiku osiguravajući da modeli budu utemeljeni na optimizirajućem ponašanju pojedinaca i poduzeća s racionalnim očekivanjima. Drugo, omogućila je da se unutar istog modela objasni i dugoročna neutralnost monetarne politike i kratkoročni utjecaj na realne varijable. Treće, ponudila je formalnu platformu za empirijsku primjenu putem dinamičkih stohastičkih općih ravnotežnih (DSGE) modela, koji su postali standardni alat u centralnim bankama i međunarodnim institucijama. U praksi, nova kejnzijanska ekonomija osigurala je teorijsku osnovu za pravila monetarne politike—poput Taylorova pravila—koja usklađuju kamatne stope s odstupanjima inflacije od cilja i proizvodnje od potencijalne razine. Njezini modeli omogućuju i procjenu učinaka fiskalne politike, trgovinskih poremećaja ili tehnoloških šokova, a posebna snaga leži u sposobnosti integriranja empirijskih nalaza o tromosti cijena i nadnica u formalnu analizu.
Nova neoklasična sinteza kombinira ove dvije tradicije na način da preuzima iz novoklasičnog pristupa racionalna očekivanja, međuvremensku optimizaciju i opću ravnotežu, a iz novog kejnzijanskog pristupa nominalne rigidnosti i tržišne nesavršenosti. Rezultat je okvir u kojem je monetarna politika dugoročno neutralna, ali kratkoročno može utjecati na output i zaposlenost. Time se objašnjavaju i poslovni ciklusi izazvani ne samo realnim, nego i monetarnim i potražnim šokovima, dok se istovremeno zadržava dugoročna konzistentnost s teorijom rasta. Heterodoksni pristupi
Heterodoksni pristupi
6. Austrijska škola
Austrijska ekonomska škola nastala je u Beču krajem 19. stoljeća, a povezan s imenima poput Carla Mengera, Eugena von Böhm-Bawerka, Friedricha von Wiesera, Ludwiga von Misesa i Friedricha Hayeka. Aktivna kontroverza među heterodoksnim ekonomistima je je li austrijska škola uopće heterodoksni ili ustvari samo ultra-ortodoksni pristup koji je zbog metodološke nekonvencionalnosti ispao iz srednje struje ekonomske misli. Ona je jedina škola koju karakterizira ono što bismo mogli nazvati tržišnim fundamentalizmom, dok ostale škole rade određene odmake od dogme tržišne nepogrešivosti.Njezina posebnost leži u metodološkom individualizmu, subjektivnoj teoriji vrijednosti i naglasku na procesima tržišne koordinacije, za razliku od statičkih ravnotežnih modela dominantne neoklasične ekonomije.
Mengerova teorija marginalne korisnosti bila je temeljno polazište, a iz nje se razvila austrijska kritika klasičnih i neoklasičnih pogleda na cijene, kapital i poduzetništvo. Za razliku od formalno-matematičkog pristupa koji se afirmirao u 20. stoljeću, austrijska škola inzistira na verbalno-deduktivnoj analizi, oslanjajući se na logiku ljudskog djelovanja (von Misesova tzv. prakseologija), što ju stavlja u epistemološki sukob s glavnim tokom ekonomije. Zanimljivo je usputno spomenuti razlog tome – početkom 20. stoljeća mnogi su socijalistički ekonomisti bili prvaci matematizacije ekonomije kao najnaprednijeg metodološkog okvira, što je motivirali ultra-liberalne austrijance da odbace matematičku analizu kao u potpunosti nevažnu za ekonomiju. Jedno od ključnih obilježja austrijske ekonomije jest teorija tržišta kao dinamičkog procesa.
Umjesto shvaćanja tržišta kao statične ravnoteže, austrijski ekonomisti ga vide kao stalni proces otkrivanja informacija i prilagodbe, u kojem poduzetnici igraju središnju ulogu. Poduzetnik identificira razlike između trenutnog i potencijalnog stanja ponude i potražnje, iskorištava te prilike i tako koordinira ekonomske aktivnosti. Austrijska teorija kapitala, posebno kod Böhm-Bawerka, naglašava vremensku dimenziju proizvodnje i strukturu kapitala, odbacujući pojednostavljene agregate tipične za neoklasične modele. Kapital je heterogen i organiziran u složene međusobno povezane faze, a promjene kamatnih stopa utječu na duljinu i strukturu proizvodnih procesa. To je povezano s austrijskom teorijom poslovnog ciklusa, razvijenom od Misesa i Hayeka, prema kojoj monetarna ekspanzija putem umjetno niskih kamatnih stopa dovodi do malinvesticija—pogrešnih investicija u neodržive projekte—što na kraju rezultira recesijom kada se tržište pokušava korigirati.
7. Post-kejnzijanska škola
Post-kejnzijanska ekonomija razvila se nakon Drugog svjetskog rata kao heterodoksni pravac koji nastoji proširiti i produbiti originalnu Keynesovu analizu iz Opće teorije, a ne keynesijansku interpretaciju integriranu u neoklasičnu sintezu. Njezini začetnici – Joan Robinson, Michal Kalecki, Nicholas Kaldor, Paul Davidson i drugi – smatrali su da je glavni tok ekonomije pogrešno interpretirao Keynesa, pretvarajući njegovu analizu nesigurnosti i neizvjesnosti u statičke modele s dugoročnom tendencijom ka punoj zaposlenosti. Post-kejnzijanska škola inzistira na realizmu pretpostavki, povijesnom i institucionalnom kontekstu te na tome da se makroekonomski procesi ne mogu adekvatno opisati jednostavnim modelima opće ravnoteže. Temeljna obilježja post-kejnzijanske ekonomije uključuju naglasak na fundamentalnoj nesigurnosti – uvjetima u kojima budući događaji nisu kvantificirani ni vjerojatnosnim distribucijama – što ograničava sposobnost ekonomskih aktera da donose odluke isključivo na temelju očekivane koristi.
To vodi konceptu preferencije likvidnosti i isticanju uloge novca kao endogene veličine: u post-kejnzijanskoj analizi ponuda novca određena je kreditnom aktivnošću banaka kao odgovorom na potražnju, a ne exogenim odlukama centralne banke. Monetarna politika, prema tome, djeluje prvenstveno kroz kamatne stope i kreditne uvjete, dok je fiskalna politika ključna za održavanje pune zaposlenosti. Drugi važan stup jest teorija distribucije i rasta, posebno kroz radove Kaldora i Luigija Pasinettija, koji povezuju raspodjelu dohotka između profita i nadnica s akumulacijom kapitala i dugoročnim stopama rasta. Post-kejnzijanci naglašavaju da makroekonomske ravnoteže nisu samokorigirajuće, već su često određene efektivnom potražnjom i institucionalnim aranžmanima. U međunarodnoj ekonomiji razvijena je tzv. teorija Thirlwallovog zakona, koja naglašava ograničenja rasta vezana uz platnu bilancu, što se izravno suprotstavlja neoklasičnim modelima koji pretpostavljaju dugoročnu neutralnost vanjskih ograničenja.
Post-kejnzijanska ekonomija unutar discipline djeluje kao alternativa dominantnim neoklasičnim i novokejnzijanskim pristupima, kritizirajući pretjeranu oslonjenost na racionalna očekivanja, savršenu konkurenciju i automatske stabilizacijske mehanizme tržišta. Ona inzistira na povijesnom vremenu, ireverzibilnosti ekonomskih procesa i path dependence – ideji da prošli događaji trajno oblikuju buduće izglede gospodarstva. Time se osporava reprezentativni agent i optimizacija pod savršenim informacijama, a naglašava heterogenost aktera i institucija. Razvoj post-kejnzijanske škole također je uključivao dijalog i spajanje s drugim heterodoksnim pravcima, uključujući marksističku ekonomiju, institucionalizam i teoriju regulacije, što joj je dalo širu interdisciplinarnu bazu. Iako marginalizirana u glavnim akademskim krugovima, njezin utjecaj ostao je vidljiv u raspravama o financijskoj nestabilnosti (posebno kroz hipotezu Hymana Minksyja o financijskoj nestabilnosti), ulozi javne potrošnje, politikama pune zaposlenosti i održivom razvoju.
8. Institucionalistička škola
Institucionalna ekonomija i njena novija grana, nova institucionalna ekonomija (NIE), predstavljaju značajne pravce unutar ekonomske teorije koji su nastali kao odgovor na ograničenja klasičnih i neoklasičnih modela u objašnjavanju kompleksnosti ekonomskih pojava, posebice u kontekstu uloge institucija, prava, običaja i društvenih normi u oblikovanju ekonomskog ponašanja. Tradicionalna institucionalna ekonomija, koja se razvila krajem 19. i početkom 20. stoljeća kroz radove Thorsteina Veblena, Johna R. Kommonsa i Clarencea Ayresa, kritizirala je neoklasični fokus na pojednostavljene modele racionalnog izbora i savršene konkurencije, ističući da ekonomija ne može biti odvojena od društvenih, kulturnih i političkih okvira unutar kojih djeluje. Veblen je naglašavao važnost običaja, tehnoloških inovacija i moći u oblikovanju ekonomskog sustava, dok su Kommons i Ayres detaljno analizirali pravne institucije i njihovu ulogu u oblikovanju ekonomskih incenitiva i koordinacije.
Glavna obilježja institucionalne ekonomije uključuju fokus na institucije kao formalne i neformalne pravila igre koje utječu na ekonomske odluke, na dinamičnost ekonomskog razvoja te na važnost povijesnog konteksta i evolucijskih procesa u oblikovanju ekonomskih struktura. Institucionalisti ističu da institucije oblikuju ponašanje aktera i određuju transakcijske troškove, odnosno troškove pregovaranja, provođenja ugovora i koordinacije. Za razliku od neoklasičnih modela, koji pretpostavljaju niske ili zanemarive transakcijske troškove i savršene informacije, institucionalna ekonomija naglašava da su upravo ove prepreke ključne za razumijevanje stvarnog ekonomskog djelovanja.
Nova institucionalna ekonomija, koja se razvila od 1960-ih i 1970-ih godina, proširila je ove ideje u formalnije i matematički utemeljene modele, integrirajući alate iz mikroekonomije i teorije igara kako bi objasnila kako se institucije formiraju, održavaju i mijenjaju te kako utječu na ekonomsku efikasnost i razvoj. Glavni predstavnici nove institucionalne ekonomije, poput Douglasa Northa, Olivera Williamsona i Ronalda Coasea, postavili su temelj za razumijevanje institucija kroz prizmu transakcijskih troškova, problema koordinacije i oportunizma. Coase je u svojem čuvenom radu istaknuo važnost transakcijskih troškova i ulogu tržišta i firmi u njihovom smanjenju, dok je Williamson razvio teoriju upravljanja transakcijama i specijaliziranih ugovora koji ograničavaju oportunističko ponašanje. Jedan od ključnih teorijskih problema koje institucionalna i nova institucionalna ekonomija adresiraju jest problem neefikasnosti tržišta u uvjetima visokih transakcijskih troškova, nesavršenih informacija i neizvjesnosti.
Ovi faktori dovode do potrebe za posebnim institucionalnim aranžmanima, poput vlasničkih prava, pravnih sustava i organizacijskih struktura, koji omogućuju smanjenje nesigurnosti i koordinaciju interesa različitih aktera. Institucionalna ekonomija time produbljuje razumijevanje mehanizama koji omogućuju dugoročni ekonomski rast, stabilnost i razvoj, što je ključno u kontekstu tržišnih neuspjeha i državnih intervencija. Razvoj nove institucionalne ekonomije također se povezuje s proučavanjem pitanja svojine i prava na resurse, kojima se objašnjava kako jasno definirana i provediva vlasnička prava doprinose efikasnijoj alokaciji resursa i poticanju ulaganja.
Osim toga, istraživanja unutar NIE ističu važnost institucija za rješavanje problema moralnog rizika, asimetričnih informacija i problema javnih dobara. Novi institucionalisti koriste formalne modele za analizu kako institucionalni okvir može spriječiti oportunizam i potaknuti suradnju, čime se nadilaze klasične teorije koje zanemaruju ove aspekte. U okviru teorijskih izazova, institucionalna ekonomija također problematizira ograničenja neoklasične pretpostavke o racionalnosti i savršenim informacijama, inzistirajući na ograničenoj racionalnosti aktera, heterogenosti motiva i važnosti društvenih normi. Time je ova škola otvorila prostor za interdisciplinarnost, uključujući doprinos sociologije, prava i političkih znanosti, čime je ekonomska disciplina dobila širu metodološku osnovu za analizu kompleksnih društvenih pojava.
9. Feministička škola
Feministička ekonomija razvila se kao kritički pravac unutar ekonomske discipline, usmjerena na propitivanje i prevazilaženje rodnih pristranosti koje su tradicionalno obilježavale ekonomsku teoriju i praksu. Nastala je krajem 20. stoljeća kao odgovor na zanemarivanje uloge žena, rodnih odnosa i nesimetričnih moći u klasičnim i neoklasičnim modelima, koji su uglavnom tretirali ekonomiju kao neutralan i rodno neosjetljiv sustav. Feministički ekonomisti ističu da je ekonomska disciplina bila duboko ukorijenjena u patrijarhalnim strukturama, zanemarujući rad u kućanstvu, neplaćeni rad, te društvene i kulturne aspekte koji oblikuju ekonomske aktivnosti i nejednakosti.
Glavni predstavnici feminističke ekonomije obuhvaćaju niz utjecajnih mislilaca koji su značajno doprinijeli razvoju ove discipline kroz kritiku dominantnih ekonomskih paradigmi i isticanje važnosti rodnih odnosa u ekonomiji. Među najvažnijima je Marilyn Waring, pionirka feminističke ekonomije, poznata po svojoj kritici tradicionalnih ekonomskih mjera poput BDP-a koje zanemaruju neplaćeni rad žena, posebno onaj u domaćinstvu i skrbi o porodici. Nancy Folbre dala je značajan doprinos teoriji skrbi, naglašavajući ulogu neplaćenog rada i rodne aspekte ekonomskih odnosa, dok je Amartya Sen, iako nije striktno feministički ekonomist, svojim radovima o razvoju, pravdi i rodnim nejednakostima ostavio dubok trag u feminističkoj ekonomiji.
Sociologinja Joan Acker usmjerila je pažnju na rodne hijerarhije unutar ekonomskih institucija, dok je Bina Agarwal svojim istraživanjima o ženskoj imovini, vlasništvu i pristupu resursima u razvojnim zemljama dodatno proširila razumijevanje socio-ekonomskih prepreka s kojima se žene suočavaju. Povijesno, rad Elisabeth Cady Stanton i drugih ranijih feministkinja također je postavio temelje za kasniji razvoj feminističke ekonomske misli. Jedno od ključnih obilježja feminističke ekonomije jest prošireni pogled na rad i ekonomsku aktivnost, koji uključuje neplaćeni kućanski i brigući rad kao temeljnu ekonomsku funkciju bez koje se ne bi mogao održavati plaćeni radni sektor.
Feministički ekonomisti argumentiraju da standardni ekonomski modeli ne prepoznaju vrijednost ovog rada, što dovodi do iskrivljenih mjera produktivnosti i ekonomskog rasta. Nadalje, feministička ekonomija naglašava važnost analize rodnih odnosa moći unutar tržišta rada, u obiteljima i šire u društvu, pokazujući kako rodne nejednakosti utječu na raspodjelu resursa, pristup obrazovanju, zapošljavanju i socijalnim pravima. Razvoj feminističke ekonomije bio je istovremeno teorijski i praktični odgovor na specifične probleme discipline, uključujući zanemarivanje neformalne ekonomije i marginalizaciju određenih skupina žena, kao i neadekvatno shvaćanje ekonomskih posljedica diskriminacije i nasilja.
Feministički pristupi kritiziraju tradicionalne pretpostavke o ekonomskom racionalizmu, savršenoj konkurenciji i neutralnosti tržišta, ukazujući na to da ekonomski agenti djeluju u kontekstu rodnih, kulturnih i institucionalnih ograničenja koja oblikuju njihove mogućnosti i izbore. Također, feministička ekonomija proširuje metodološki okvir kroz interdisciplinarnost i uključivanje kvalitativnih metoda, kako bi se bolje razumjele kompleksne realnosti marginaliziranih skupina. U teorijskom smislu, feministička ekonomija ukazuje na važnost integracije rodne analize u makroekonomske i mikroekonomske modele, jer rodna dimenzija utječe na pitanja nejednakosti, siromaštva, distribucije dohotka i održivog razvoja. Poseban fokus stavlja na politiku rada, socijalnu sigurnost, rodnu pravednost i uključivanje žena u ekonomske odluke. Feministički ekonomisti su doprinijeli i razvoju koncepta rodno osviještenog budžetiranja i ekonomskih politika koje ciljaju na smanjenje rodnih nejednakosti.
10. Bihevioralna ekonomija
Bihevioralna ekonomija razvila se kao kritički odgovor na tradicionalne ekonomske modele koji pretpostavljaju da su ljudi uvijek racionalni, da donose odluke koje maksimiziraju njihovu korist i da imaju potpune informacije. Ovaj pravac, koji je naročito snažno zaživio od kraja 20. stoljeća, kombinira uvide iz psihologije i sociologije i kako bi bolje razumio stvarno ljudsko ponašanje u ekonomskim kontekstima. Glavna kritika klasične ekonomije, a kasnije i neoklasične škole, jest da su njene pretpostavke o racionalnosti i savršenim informacijama previše idealizirane i ne odražavaju složenost i ograničenja stvarnih odluka pojedinaca. Bihevioralna ekonomija stoga istražuje kako kognitivne pristranosti, emocionalni faktori i socijalni utjecaji oblikuju ekonomske odluke, što dovodi do odstupanja od klasičnih modela. Jedno od temeljnih obilježja bihevioralne ekonomije je koncept ograničene racionalnosti, koji polazi od pretpostavke da ljudi nemaju uvijek kapacitet ili informacije za savršeno racionalno donošenje odluka.
Umjesto toga, koriste heuristike ili mentalne prečace koji često dovode do sustavnih pogrešaka i pristranosti poput prevelikog samopouzdanja, aversije prema gubitku ili efekta okvira. Ove pristranosti utječu na ponašanje na tržištima, potrošačke odluke, investicije, štednju, pa čak i na donošenje javnih politika. Bihevioralna ekonomija također istražuje koncept prospektne teorije, koju su razvili Daniel Kahneman i Amos Tversky, a koja opisuje kako ljudi vrednuju dobitke i gubitke na neracionalan način, s većim osjećajem boli zbog gubitka nego zadovoljstva zbog dobitka.
Razvoj bihevioralne ekonomije unutar discipline usko je povezan s eksperimentalnim i empirijskim istraživanjima koja su omogućila testiranje teorijskih pretpostavki kroz laboratorijske eksperimente i poljske studije. To je dovelo do kritike dominantnih ekonomski modela i poziva na njihovu prilagodbu kako bi bolje uključivali stvarne ljudske ponašaje. Bihevioralni pristupi našli su široku primjenu u financijama, gdje objašnjavaju tržišne anomalije i nestabilnosti koje ne mogu biti opravdane tradicionalnim hipotezama efikasnih tržišta. Također su značajni u području javnih politika, gdje su razvijeni koncepti poput “nudge” teorije koju je popularizirao Richard Thaler, a koja promiče suptilne promjene u dizajnu izbora kako bi se potaknulo racionalnije i korisnije ponašanje građana.
11. Ekonomija kompleksnosti
Ekonomija kompleksnosti (complexity economics) pojavila se kao inovativni pristup unutar ekonomske discipline koji kritički preispituje temeljne pretpostavke klasičnih i neoklasičnih modela, naročito one o savršenoj racionalnosti, stabilnosti tržišta i linearnim odnosima između ekonomskih aktera. Ova paradigma koristi ideje iz teorije složenih sustava, dinamičkih procesa i adaptivnog ponašanja kako bi bolje objasnila stvarne ekonomske fenomene koji su često nelinearni, nepredvidivi i kolektivno emergentni. Za razliku od tradicionalnih modela koji ekonomiju promatraju kao stacionaran sustav u ravnoteži, ekonomija kompleksnosti vidi ekonomiju kao dinamičan, neprekidno mijenjajući sustav u kojem su agenti međusobno povezani, uče iz iskustva i prilagođavaju se u realnom vremenu.
Glavna obilježja ekonomije kompleksnosti uključuju fokus na heterogenost agenata i njihove interakcije, što dovodi do emergentnih fenomena koji nisu jednostavno zbroj pojedinačnih ponašanja. Umjesto pretpostavke o savršenoj racionalnosti, agenti u ovim modelima djeluju na temelju ograničenih informacija i prilagođavaju svoja ponašanja kroz procese učenja, imitacije ili evolucije. Ovi modeli često koriste računalne simulacije i agentno orijentirane modele kako bi pratili kako lokalne odluke i interakcije proizvode globalne obrasce poput tržišnih ciklusa, financijskih kriza ili inovacijskih valova. Razvoj ekonomije kompleksnosti unutar discipline povezan je s pokušajima rješavanja nekoliko ključnih teorijskih problema: nesposobnosti tradicionalnih modela da objasne nestabilnosti tržišta, financijske krize, neravnoteže i evolucijske promjene u ekonomiji. Klasični modeli pretpostavljaju da tržišta imaju tendenciju vraćanja u ravnotežu, dok ekonomija kompleksnosti naglašava da se ekonomski sustavi često nalaze u stanju stalnih promjena i adaptacija, s mogućnošću iznenadnih prijelaza i faznih promjena koje su inherentno nepredvidive.
Time se također problematizira standardni ekonomski ideal savršene konkurencije i potpune informacije, koji ne mogu objasniti dinamičnost i nesavršenosti stvarnih tržišta. Teorijski okvir ekonomije kompleksnosti koristi koncepte poput nelinearnih povratnih veza, samosličnosti (fraktalnosti), emergencije i adaptacije kako bi objasnio kako sustavi s mnogo međusobno povezanih agenata mogu pokazivati stabilne obrasce, ali i nagle i dramatične promjene. To otvara vrata za interdisciplinarna istraživanja u kojima se koriste alati iz biologije, fizike i računarstva, čime se ekonomija obogaćuje novim metodološkim pristupima. Zajedno s eksperimentalnim i empirijskim studijama, ekonomija kompleksnosti nudi realističniji pogled na nepredvidive, heterogene i interaktivne ekonomske sustave.
12. Ko-operativna ekonomija
Kooperativna ekonomija (co-operative economics) predstavlja pristup unutar ekonomske discipline koji ističe važnost suradnje, kolektivnog vlasništva i demokratskog upravljanja u proizvodnji, distribuciji i potrošnji dobara i usluga. Za razliku od dominantnih kapitalističkih modela fokusiranih na profit i tržišnu konkurenciju, kooperativna ekonomija zagovara ekonomske oblike u kojima radnici, potrošači ili zajednice zajedno upravljaju poduzećima i dijele ekonomske koristi na temelju principa solidarnosti i participacije. Ovaj pravac povijesno je nastao kao odgovor na probleme koncentracije moći, nejednakosti i eksploatacije karakteristične za kapitalistički sustav, te je naglašavao alternativne oblike organizacije koji promiču socijalnu pravdu i održivost. Glavna obilježja kooperativne ekonomije uključuju demokratsku kontrolu članova koji su istovremeno i vlasnici i korisnici poduzeća, ravnopravnu raspodjelu dobiti te participativno donošenje odluka koje izbjegava hijerarhijske strukture.
Ovaj model ekonomskog djelovanja često se temelji na principima “jedan član – jedan glas”, što osigurava da vlasnička moć nije vezana uz financijski udio, već ravnomjerno raspoređena među sudionicima. Takav pristup potiče veću odgovornost, motivaciju i dugoročnu održivost poslovanja, jer su interesi članova usklađeni s ciljevima poduzeća i zajednice. Razvoj kooperativne ekonomije unutar šire ekonomske discipline proizlazi iz kritike tradicionalnih ekonomskih modela koji zanemaruju socijalne, kulturne i etičke dimenzije ekonomskog djelovanja. Klasični modeli često tretiraju tržište kao mehanički sustav u kojem pojedinci djeluju isključivo iz vlastitih interesa, a kooperativna ekonomija ističe vrijednost suradnje i kolektivnog djelovanja kao ključnih za održiv razvoj. Također, kooperativni modeli adresiraju problem nejednakosti i ekskluzije jer pružaju pristup vlasništvu i odlučivanju i onima koji su tradicionalno marginalizirani u kapitalističkim sustavima.
Teorijski problemi koje kooperativna ekonomija nastoji riješiti uključuju pitanje kako postići efikasnost i inovativnost bez dominantne tržišne konkurencije, te kako osigurati dugoročnu održivost u okruženjima koja nisu vođena profitom kao jedinim ciljem. Kooperativni modeli stoga često razvijaju alternative tradicionalnim mehanizmima koordinacije poput tržišta ili hijerarhije, koristeći participativno upravljanje, društvenu odgovornost i kolektivnu strategiju kao temeljne principe. Pored toga, kooperativna ekonomija istražuje načine na koje se njeni principi mogu integrirati u šire ekonomske sustave i politike, naročito u kontekstu lokalnog razvoja, socijalne ekonomije i održivosti.
13. Ekološka ekonomija
Ekološka ekonomija razvila se kao heterodoksni pristup unutar ekonomske znanosti koji reagira na temeljne nedostatke tradicionalnih ekonomskih modela u razumijevanju odnosa između ekonomskog rasta i prirodnih resursa. Ključni začetnici ove discipline, Nicholas Georgescu-Roegen i Herman Daly, ponudili su revolucionarne uvide u prirodu ekonomskog sustava, stavljajući naglasak na fizičke i biološke granice koje ekonomija ne može zanemariti ako želi biti održiva. Georgescu-Roegen, čiji su radovi iz 1960-ih i 1970-ih predstavljali prekretnicu, uveo je pojam entropije u ekonomski diskurs, tvrdeći da je ekonomska aktivnost proces transformacije energije i materije koji podliježe drugom zakonu termodinamike.
Prema njegovom shvaćanju, prirodni resursi nisu beskonačni i njihova prerada neizbježno povećava entropiju, odnosno dovodi do gubitka korisne energije i degradacije okoliša. Taj pristup suprotstavlja se dominantnoj paradigmi neprekidnog rasta i tehničkog optimizma, upozoravajući da je ekonomski rast unutar zatvorenog i ograničenog ekosustava neodrživ. Herman Daly, nadovezujući se na Georgescu-Roegenove ideje, razvio je koncept "stacionarne države" (steady-state economy), koji promiče održavanje ekonomije unutar ekoloških granica, odnosno veličinu ekonomskog sustava koja ne prelazi kapacitete obnavljanja prirode. Daly je kritizirao suvremene ekonomske politike koje se oslanjaju na neograničeni rast kao glavni cilj, ističući da se takav pristup sukobljava s ekološkim realnostima i vodi do iscrpljivanja prirodnih resursa, gubitka bioraznolikosti i povećanog zagađenja. On je zagovarao uvođenje ekonomskih i političkih mjera koje bi ograničile potrošnju resursa, smanjile emisije štetnih tvari te usmjerile gospodarstvo prema održivim oblicima razvoja i pravičnosti među generacijama.
Glavna obilježja ekološke ekonomije stoga obuhvaćaju holistički i interdisciplinarni pristup koji integrira ekonomiju, ekologiju, sociologiju i etiku, razumijevajući ekonomiju kao otvoreni sustav koji je duboko povezan i ovisan o ekosustavima. Za razliku od neoklasične ekonomije, koja prirodu tretira kao neograničen resurs i zanemaruje vanjske učinke, ekološka ekonomija naglašava važnost ograničenja i tržišnih neuspjeha, posebice neinternaliziranih troškova okoliša poput zagađenja, klimatskih promjena i iscrpljivanja prirodnih dobara. To zahtijeva snažnu ulogu države i međunarodnih institucija u reguliranju ekonomskih aktivnosti, zaštiti okoliša i promicanju održivosti.
Ekološka ekonomija također problematizira dominantni fokus na bruto domaći proizvod (BDP) kao glavni pokazatelj ekonomskog uspjeha, zagovarajući razvoj alternativnih mjera blagostanja koje uključuju ekološke i socijalne aspekte. Koncepti poput ekosistemskih usluga, koje su identificirali autori poput Roberta Costanze, dodatno su proširili razumijevanje vrijednosti prirode ne samo kao resursa, već i kao sustava koji pruža vitalne funkcije za održivost ljudskog života.
Time se otvara prostor za promjenu vrijednosnih sustava i institucionalnih okvira koji bi omogućili pravedniji i dugoročniji razvoj. Razvoj ekološke ekonomije bio je potaknut sve izraženijim globalnim ekološkim krizama od druge polovice 20. stoljeća, uključujući klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti, zagađenje i iscrpljivanje prirodnih resursa. Ove krize ukazale su na nesposobnost tradicionalnih ekonomskih modela da adresiraju kompleksne i međusobno povezane probleme okoliša i gospodarstva. Ekološka ekonomija kroz svoje teorijske temelje i praktične prijedloge nastoji prevladati ove izazove te uspostaviti modele i politike koji će omogućiti dugoročnu održivost i zaštitu prirodnih sistema.
Marksistički prigovori buržoaskim ekonomskim školama
Buržoaska ekonomija kao skup teorijskih pravaca obuhvaća različite škole i modele ali sva ta strujanja dijele duboku temeljnu vezu: svaka je ukorijenjena u kapitalističkom društvenom poretku, koji definira njihove osnovne pretpostavke, metodologiju, ciljeve i cjelokupni horizont unutar kojega se kreću. Iz perspektive historijskog materijalizma, koji razumije ekonomiju kao dinamični odnos društvenih klasa i njihovih interesa unutar povijesno određenih proizvodnih odnosa, buržoaska ekonomija pokazuje značajne sistemske manjkavosti i ograničenja, naročito u dijelu koji se tiče analize, interpretacije i transformacije društvenih odnosa i njihovih antagonizama. Prije svega, sve buržoaske škole funkcioniraju unutar okvira kapitalizma kao datog, neupitnog sustava, odnosno tretiraju ga kao prirodno ili neizbježno stanje stvari.
Njihova teorijska orijentacija prema ekonomiji je često pozitivistička i formalna — fokusira se na mehanizme tržišta, ravnotežu, efikasnost, alokaciju resursa i stabilizacijske politike, dok zanemaruje ili marginalizira osnovnu suštinu kapitalizma kao društveno-ekonomskog sistema koji počiva na eksploataciji radne snage. Ta eksploatacija nije samo moralno pitanje, već ključni materijalni odnos koji određuje dinamiku kapitalističke proizvodnje, odnose moći i akumulacije kapitala. Na primjer, temeljni odnos kapitalističke ekonomije je medijacija otuđenog rada unutar sustava robne proizvodnje koji tjera na razmjenu ekvivalenata vođenu onime što Marx naziva zakonom vrijednosti. Buržoaske škole rijetko se bave ovim odnosom ili ga analiziraju površno, često zbog ideološke osnove koja kapitalizam tretira kao optimalan ili jedini mogući sistem.
Nasuprot tome, marksistički ekonomisti naglašavaju procesualni aspekt kapitalizma, kao načina proizvodnje u kojemu kulminira posljednjih desetak tisuća godina antagonističkog razvoja klasnih društava. Ali budući da je i on sam nestabilan sustav, kapitalizam nužno upućuje preko sebe u mogućnost ostvarivanja ljudske slobode na globalnoj razini. Drugi značajan problem je da većina ovih škola zanemaruje ili znatno umanjuje ulogu klasne borbe i društvenih sukoba u oblikovanju ekonomskih procesa i društvenih promjena. Historijski materijalizam naglašava da ekonomske krize, nejednakosti i političke promjene ne proizlaze samo iz "tržišnih neuspjeha" ili tehnoloških faktora, već iz dubokih antagonizama između klasa – prvenstveno između vlasnika kapitala i radne klase. Dok buržoaski pravci često tretiraju rad kao faktor proizvodnje ili radnu snagu kao homogenu kategoriju, oni ne priznaju radništvo kao subjekt društvene transformacije, čime marginaliziraju njegovu ulogu u preoblikovanju društvenih odnosa. Treća manjkavost odnosi se na njihovo shvaćanje ekonomskog rasta i razvoja. Iako neke škole, poput ekološke ekonomije, kritiziraju neograničeni rast i zagovaraju održivost, one uglavnom ostaju unutar kapitalističkog okvira u kojem je rast realno i dalje ključni imperativ.
One pokušavaju izvesti nešto nalik kvadraturi kruga – zadržati privatno vlasništvo i ekonomsku podijeljenost proizvođača ali izostaviti sukobljenost koja proizlazi kompeticije tih proizvođača. Historijski materijalizam, s druge strane, ukazuje da je upravo logika akumulacije kapitala – beskonačna ekspanzija vrijednosti kroz eksploataciju – srž kapitalističkog sustava i da se održivi razvoj ne može postići bez prevazilaženja kapitalističkih odnosa proizvodnje. Stoga, sve reforme koje ne zadiru u ovaj temelj ostaju površne i neuspješne. Četvrta manjkavost je institucionalna i ideološka. Buržoaske škole uglavnom prihvaćaju privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i tržište kao osnovne institucije, ignorirajući da su one izvor klasnih nejednakosti i eksploatacije ali i posljedica nasilnih povijesnih razvoja – otimačine, pljačke i ubojstava. ž
Korijen privatnog vlasništva korespondira s prelaskom s nomadskog na agrikulturalni način života i zadan je horizontom razdijeljenosti ljudske vrste suočene s oskudnim mogućnostima za osiguravanje vlastite egzistencije. Nijedno od toga više nije slučaj u eri moderne komunikacijske i industrijske tehnologije koja omogućuje—kako to pokazuje recentna studija Jasona Hickela—postizanje dobrog životnog standarda čitavome čovječanstvu sa samo 30% resursa i energije koji se trenutno troše. To samo po sebi znači i mnogo manje rada i više slobodnog vremena. A s obzirom da nismo ni blizu limita tehnološkog razvitka, može se očekivati sve manja potreba za ljudskim radom u budućnosti.
Pitanje je hoćemo li to dočekati u statusu quo koji manjini dopušta kontrolu nad najvećom većinom resursa, a mase ostavlja na njihovu milost i nemilost – ili u društvu koje zajednički raspolaže resurse na dobrobit svih svojih članova. Napokon, sve buržoaske ekonomske škole operiraju pod idealističkim pretpostavkama prema kojima se društveno-ekonomske promjene mogu inducirati širenjem određenih ideja, edukacijom i formiranjem prikladne političke volje. Nasuprot tome marksisti primjećuju kako forme i razine društvene svijesti ovise o faktorima društvene egzistencije, što znači da određena društva u određenim vremenima mogu lakše, teže ili nikako utjeloviti određene ideje.
Ako marksizam vrijedi išta, onda to nije zbog svoje kritike eksploatacije radništva – što su činili i utopijski i rikardijanski socijalisti – nego zbog svojih znanstvenih predviđanja temeljenih na uvidima o fundamentalnoj nestabilnosti i direkcionalnosti dinamike koju proizvodi proces akumulacije kapitala. Bit marksizma nije ukidanje kapitalizma jer postoji bolji sustav, nego činjenica da kapitalizam proizvodi uvjete za vlastitu negaciju jer nužno postaje sve gori sustav za sve veći broj ljudi.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna ilustracija: AI-generirana ilustracija - DALL·E (OpenAI)
Preporučite članak: