Mapiranje praznine - filmovi o propalim radničkim prostorima

Kroz tri hrvatska dokumentarna filma provlače se slične teme. Zato je Jelena Ratko razgovarala s trojicom redatelja o sličnostima zapuštenih radničkih prostora i zašto oni privlače filmske autore, o odnosu čovjeka i društva prema radu, o arhitektonskom i kulturnom nasljeđu te mogućnostima prenamjene radnih prostora iz nekih prošlih vremena, koji se više ne koriste u svrhe za koje su primarno izgrađeni.

“Ako imate ideju koja vas uzbuđuje i ne ostvarite je, nije neuobičajeno da ideja pronađe svoj glas kroz drugog stvaraoca. To nije zato što je drugi umjetnik ukrao vašu ideju, već zato što je došlo vrijeme za tu ideju” – napisao je glazbeni producent Rick Rubin u svojoj knjizi “The Creative Act: A Way of Being”.

Ideja u jednom trenutku postane prisutna - dotakli smo se i ove teme kroz razgovor s redateljem Ivanom Ramljakom, i to zato što je možda bio prvi, ali ne i jedini redatelj u Hrvatskoj koji se prihvatio teme zapuštenih radnih prostora bivše Jugoslavije.

Proteklih godina sve je više dokumentarnih filmova o bivšim radničkim prostorima – tvornicama, hotelima, odmorištima, željezničkim stanicama, ugostiteljskim objektima… Osim dokumentaraca, na nekima od ovih lokacija snimali su se igrani filmovi te reklame.

Za potrebe ovog teksta, odabrali smo još dvojicu redatelja – uz Ramljaka koji govori o svom filmu “Dom boraca” iz 2018., za Radnička prava pričaju i Silvestar Kolbas (o filmu “Tvornica filmova” iz 2022.) i Filip Mojzeš (o filmu “Motel” iz 2023.). 

“Dom boraca”, redatelj Ivan Ramljak

Prostor je gotovo uvijek polazišna točka za filmsko stvaralaštvo Ivana Ramljaka, redatelja koji se prošle godine istaknuo filmom “El Shatt – nacrt za utopiju”, nagrađenim, između ostalog, Oktavijanom za najbolji dugometražni dokumentarni film.

Njegov međunarodno najnagrađivaniji film ipak je “Dom boraca”, srednjometražni film čija je radnja smještena u Kumrovcu, rodnom mjestu Josipa Broza Tita.

 

Komunističke vlasti sagradile su 1974. godine "Dom boraca narodnooslobodilačkog rata i omladine Jugoslavije". Dom je zatvoren 1991., 11 godina nakon Titove smrti te mu do danas nije pronađena nova svrha, stoji u opisu ovog promatračkog dokumentarca.

“Sanjao sam taj prostor više puta i nisam bio siguran je li stvaran ili je on plod moje mašte. Kada sam počeo raditi na Tabor film festivalu blizu Kumrovca, shvatio sam da sam tamo dolazio kao klinac”, govori Ramljak koji je kao pionir gledao partizanske filmove u Domu boraca, prostoru o kojem će jednoga dana snimiti film.

 

 

“Kad sam ponovno otkrio taj kompleks, s jedne strane bio sam fasciniran ljepotom objekta, s druge ljepotom prirode i okruženja”, pa mu je najprije sinula ideja da tamo snimi igrani film. Ono što ga je naposljetku preusmjerilo u razmišljanje o dokumentarnom filmu su – ljudi.

Naime, u vrijeme snimanja filma u ovom tihom zdanju bez funkcije ipak ima još radnika. Oni obavljaju svoj posao i održavaju prostor, no bave se i aktivnostima za koje nisu zaduženi – “obavljaju svoje dužnosti, ali rade i stvari koje ne bi nužno trebali raditi. Cijela ta situacija apsurda gdje postoji neki ‘leš’, kojeg netko skoro svakodnevno češlja, šminka, oblači bez neke jasne ideje, funkcije i cilja, to mi je bilo zanimljivo”, govori Ramljak koji je filmom inspirirao i mlađe redatelje da se bave sličnim temama.

 

“Prvo sam planirao igrani film, ali onda sam upoznao ljude koji Dom održavaju na ‘poluživotu’—bivše radnike koji su ostali čuvati objekt nakon rata. Država nije znala što bi s njim, pa su ga prebacivali između ministarstava. S vremenom su radnici odlazili u mirovinu, a danas je prostor napušten, osim nadzornih kamera.”

Glavna protagonistica tamo je bila zaposlena od otvorenja 1974. sve do zatvaranja unazad par godina. Radnici su, kaže Ramljak, bili razočarani nebrigom države, no “zbog svoje vezanosti za taj prostor radili su i stvari koje nisu trebali raditi” – vidimo ih kako kose travu, peru prozore i slažu knjige u knjižnici. Prema Domu boraca ovi, sada umirovljeni, radnici postavili su se kao da je njihov, pa pitamo autora filma što misli koji su njihovi razlozi za to – “ta generacija je navikla cijeli život raditi u istoj firmi, u socijalizmu uglavnom su svi radili cijele svoje karijere u istoj firmi. I onda je odnos prema tim firmama bio drukčiji nego kad svakih par mjeseci ili godina mijenjaš firmu ili si prekarni radnik koji radi pet poslova paralelno”.

 

Autor filma smatra kako danas većina ljudi razmišlja o državnim službenicima “kao o radnicima koji sjede i ništa ne rade” te kako je generalna percepcija radništva: “u privatnim firmama se gazi ljude i moraš raditi, a u državnim firmama svi primaju plaću i ništa ne rade”.

Kada se govori o prenamjeni prostora on vidi više mogućnosti —muzej filma, muzej komunizma, smještajni kapaciteti—ali država ga ne želi taknuti zbog njegove povijesti, tvrdi Ramljak i dodaje: “Živimo u državi koja je preuzela najgore od socijalizma i kapitalizma. Nekad smo imali proizvodnju, danas živimo od turizma i usluga. Tema socijalizma i Jugoslavije i dalje je zanimljiva zapadu, a trebala bi biti i nama.”

Već više od godinu dana, Dom boraca je napušten i čuvaju ga samo nadzorne kamere. Radnici iz filma otišli su u mirovinu, a drugi nisu dolazili na njihova radna mjesta. “To je nezgodno jer može doći do devastacije, kao što se dogodilo s obližnjom Političkom školom”, zaključuje Ramljak.

“Tvornica filmova”, redatelj Silvestar Kolbas

Pogon tvornice Fotokemika u Samoboru bio je inspiracija redatelju Silvestru Kolbasu za kratki dokumentarac “Tvornica filmova”, ali i dvije izložbe fotografija koje su mu prethodile. “Fotografija je moja prva ljubav, a Fotokemika je bila ključna u mom formativnom razdoblju. Njihovi materijali dominirali su tržištem, filmovi su se mogli kupiti na trafici, a foto-laboratoriji bili su česti u kućama. No, s propadanjem industrije nestala je i Fotokemika”, uvodi nas u priču Kolbas.

S redateljem Dankom Volarićem planirao je napraviti dokumentarni film kada su saznali da netko već radi televizijski film o tvornici Fotokemika, te se Volarić povukao. “Ja sam nastavio – pet godina sam fotografirao, koristeći isključivo filmove kojima je prošao rok trajanja proizvedene u Fotokemici” – pojašnjava Kolbas. Nekvalitetna fotoreprodukcija kakvu pružaju filmovi kojima je istekao rok rezultirala je autentičnim svjedočanstvom o prolasku vremena i propadanju jedne tvornice, kolektiva, ali i društva u širem smislu te riječi.

 

Što privlači filmske autore propalim prostorima? “U amaterskoj fotografiji jako su prisutni motivi raspucanih zidova, tekstura drveta koja je izjalovljena – to je jednostavno slikovito. Vizual ima ugrađenu poruku o prolaznosti. Teško mi je to objasniti, no meni je bilo privlačno na značenjskom nivou”, odgovara Kolbas. Za razliku od Ramljaka, on je proveo dobar dio svog radnog vijeka u bivšoj državi, pa ponešto drugačije pristupa temi radništva.

U filmu u naraciji čujemo glasove mnogih bivših radnika samoborskog pogona. “Ima onih koji su bili predani tom poslu i bilo im je žao. Bilo je i ljutih i nezadovoljnih neriješenim problemima i odnosima među ljudima”, govori Kolbas. Većina starijih radnika nakon zatvaranja je otišla u mirovinu, a neki mlađi pronašli su druge poslove. Sve u svemu, radi se o složenoj slici, navodi on i dodaje: “Glasovi nisu bili uniformno obilježeni pozitivnom nostalgijom. Pamtim dobre i loše stvari, pa i jedan potencijal društva koje je u stanju napraviti ozbiljne stvari, velike stvari.”

 

Nesavršenost sustava socijalističkog samoupravljanja, smatra autor filma, ogleda se i u poziciji ovih radnika. “Bilo je dosta glasova s kritikom na stanje u tvornici, način raspodjele poslova i dohotka te načine upravljanja” – prisjeća se naš sugovornik. Tvornica je nekad zapošljavala preko 1200 ljudi, a raspad Jugoslavije i digitalizacija ubrzali su njezin kraj. Tržište se smanjilo, podizali su kredite za plaće, no krajem ‘90-ih dugovi su ih slomili. Samoborski pogon privatiziran je te je novi vlasnik pokušao održati proizvodnju, no s vremenom je sve ugašeno.

Radnici su imali podijeljene osjećaje – neki su cijenili pokušaje da se posao održi, dok su ga drugi krivili za otkaze. “Kao pojedinac bio si pripadnik društva koje je htjelo ići naprijed i trudilo se ići naprijed, napraviti stvari potrebne za to, i onda si kao pripadnik tog društva bio ponosan na te stvari.” Ovo nije samo priča o jednoj tvornici, već o cijelom društvenom sustavu i promjeni vrijednosti – nekad javno dobro, danas tržišno natjecanje. Propale industrijske baštine ima mnogo, ali rijetko se prepoznaje njezina vrijednost, barem na ovim prostorima. 

 

Danas se nemarno odnosimo prema arhitektonskoj baštini, mišljenja je Kolbas. Naš sugovornik navodi zanimljiv primjer muzeja postavljenog na polju s vjetrenjačama koje su služile za mljevenje sirovina za proizvodnju boja u Nizozemskoj: “Jednu vjetrenjaču ostavili su netaknutu i pretvorili je u muzej. Kada bismo mi imali društveno okruženje koje bi afirmiralo takve poteze, to bi bilo moguće napraviti i od Fotokemike. Sada više ne, ali moglo se. No, ovo nije pitanje jednog čovjeka ili jedne sredine”, ističe, već mentaliteta i općeg stanja u društvu te duboko ukorijenjenih stavova koji se ne mijenjaju “preko noći”.

“Motel”, redatelj Filip Mojzeš

Odmorište Motel Plitvice izgrađeno je 1984. godine. Kroz godine postao je kulisa za videospotove, fotografije i reklame. Redatelja Filipa Mojzeša za kratki dokumentarni film “Motel” (2023.) inspirirala je “fetišizacija prošlosti i zakašnjela privatizacija”.

Motel se nalazi na frekventnoj lokaciji, no ostao je nevidljiv u državnim planovima. Nekad je bio dio promišljene turističke infrastrukture, a danas je žrtva privatizacije u kojoj je kapitalizacija zemljišta važnija od funkcionalnosti prostora i radnih mjesta.

 

 

Zaposlenici su bili stručni, ali pred mirovinom i bez mogućnosti novog zaposlenja. Slično kao u Domu boraca, u Motelu vidimo radnike koji održavaju prostor u koji ne dolaze gosti. Motel je prazan i izgubio je svoju primarnu svrhu, no radnici su i dalje u njemu zaposleni.

“Tragično je što su gotovo svi par godina pred mirovinom i sada su završili na cesti te nemaju mogućnost da se negdje drugdje zaposle. U današnjoj ekonomskoj politici te su stvari sekundarne”, govori autor filma koji je s mnogim radnicima i radnicama Motela Plitvice proveo posljednje radne dane u njihovim životima.

 

Ovi zaposlenici su o propasti svoga poduzeća saznali tek na sastanku vijeća koji je prikazan u filmu, kada su im prvi put iznesene informacije o dugovanjima i imovinskim sporovima između tri državne firme. “Muškarci će se možda lakše snaći na tržištu rada, ali žene – čistačice, sobarice, računovođe – u težoj su poziciji”, kaže nam Mojzeš. Od vrijednosti radnika i čovjeka, nastavlja, “neusporedivo je važnija vrijednost zemljišta jer je to frekventna točka gdje će država ubirati milijune. Zapravo ne postoji interes da se jedan takav objekt zadrži u državnom vlasništvu i da se nešto sadržajno s njim napravi”, navodi Mojzeš.

Za vrijeme snimanja motel je postao centar za ukrajinske izbjeglice, a ekipi je zabranjen ulaz. Mojzeš ističe da nostalgija često romantizira arhitektonska rješenja, dok se zanemaruje njihova osnovna funkcija. “U nostalgičnom pogledu na ova vrlo promišljena dizajnerska i arhitektonska rješenje izostavlja se da je osnovna ideja tih prostora bila da oni imaju funkciju. Njihovom sadašnjom prazninom, ta funkcija im je oduzeta. To nisu spomenici, već objekti građeni primarno na načelima funkcionalnosti.”

 

Kao autora mlađe generacije, pitali smo Mojzeša što je ono što privlači filmaše propalim prostorima. “Oni su i dalje dio našeg životnog eko-sistema, a primjećujemo da tu postoje određeni problemi i da su disfunkcionalni. Postavljaju se neka logična pitanja”, objašnjava Mojzeš. Odnos prema socijalističkom nasljeđu problematičan je u cijeloj regiji.

Tada građena infrastruktura i dalje se koristi, ali umjesto prenamjene, prostori se kapitaliziraju. To se vidi i u rušenju zgrada poput pošte na Savskom trgu u Beogradu, gdje vlast gradi repliku stare secesijske pošte, komentira autor.

 

I on se osvrnuo na pitanje prenamjene napuštenih radničkih prostora: “Umjesto da ih se prenamijeni tako da ponovno budu funkcionalni, gleda se kako da ih se naprosto kapitalizira, kako da se zemljište, koje je postalo ‘svetinja’, što bolje unovči. Sve ostalo postaje sekundarno, i objekt i radnici i primarna funkcija objekata i promišljanje o tome zašto su oni sagrađeni baš tamo, a građeni su planski i promišljeno, za razliku od mnogih objekata koji se grade danas.”

Filmski autori sve više primjećuju zapuštene javne prostore poput Sava Centra u Beogradu ili Tiskare Vjesnik u Zagrebu. Pitanje je što se događa s ljudima kad institucije koje su ih zapošljavale prestanu postojati. “Ništa od toga ne zahtijeva duboko istraživanje – stanje je jasno”, zaključuje Mojzeš i podsjeća da njegov film možete pogledati besplatno na platformi Croatian film.

Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Foto: filmovi "Dom boraca", "Tvornica filmova", "Motel", Ana Vuko, Samir Cerić Kovačević, Mario Topić

Jelena Ratko

Preporučite članak: