U trećem nastavku serijala Grad u prvom licu pišemo o iskustvima radnica i radnika u gradskoj upravi, koja su šarolika. Naša suradnica Jelena Ratko razgovarala je s njih pet o uvjetima rada, radnoj svakodnevici i onom dijelu njihovih poslova i obveza koje građani ni ne vide.
Na raznim šalterima, na ulicama i trgovima, na gradskom parkiralištu i u pisarnicama radnice i radnici zagrebačke gradske uprave svakodnevno komuniciraju s građanima.
Sustav je ovo koji čine ljudi – njihova zanimanja su raznolika, a poslovi podijeljeni najprije po gradskim četvrtima, zatim odjelima, pa uredima i unutar ureda.
Anica Osrečki, voditeljica jutarnje smjene spremačica
Neki od njih svakodnevno se susreću s građanima, dok su drugi “u sjeni” – kao spremačica Anica Osrečki. Ona je onaj “skriveni” dio radnica i radnika koji su važni, no građanima često nevidljivi. Radi u gradskoj upravi od 1992. godine, a do danas se puno toga promijenilo, kaže.
Po dolasku na svoje prvo radno mjesto spremačice, u dobi od 21 godine, odmah je uzela devet mjeseci neplaćenog rada zbog obaveza s djecom kao mlada majka, a danas je baka koja svoje slobodno vrijeme i vikende najradije provodi s unucima u prirodi.
Anica, koja voli i planinariti, kaže kako je fizička aktivnost važan aspekt njezina posla: “Znalo mi se dogoditi da u toku radnog vremena napravim 18 do 20 tisuća koraka.” I prije 34 godine, kada je tek došla, kaže Anica, “za mene je uvijek vrijedilo: red, rad, disciplina.”
Prisjeća se i što joj je tada predstavljalo velik izazov na poslu: “Bilo je starijih kolegica, duplo starijih od mene, koje su me tada kočile. One su imale jedno razmišljanje o poslu, a ja, koja sam tek došla, imala sam drugačije razmišljanje o poslu.” Razlike u radnim navikama među generacijama, potvrđuje Aničina priča, bezvremenski su “problem”.
Ipak, nakon što su kolegice otišle u mirovinu, Anicu su dočekali novi izazovi uslijed prevelikog opsega posla: “Nikoga se nije zapošljavalo na njihovim radnim mjestima”, prisjeća se. Anici je ostalo za odraditi i njihov dio posla te joj je nekoliko godina na poslu bilo naporno. U međuvremenu je zaposleno još spremačica, a Anica je postala voditeljica jutarnje smjene.
Uz zaštitare i dvije kolegice, ona je prva ujutro u zgradi gradske uprave grada Zagreba na adresi Trg Stjepana Radića 1, gdje svakodnevno cirkulira velik broj ljudi – zaposlenika, kao i građana. “U šest sati ujutro sam tu. Moj radni dan počinje čišćenjem podrumskih prostorija, gdje se nalazi arhiva. Kad se to odradi, postavlja se papir po svim WC-ima, provjeravaju se uredi i rješavaju hitne i nepredviđene okolnosti”, uvodi nas Anica u svoj dan.
Ona voli svoj posao jer je ne opterećuje i ostavlja joj prostor za hobije i vrijeme s obitelji. Ne bi, ipak, svakome odgovarao isti ovaj posao, svjesna je. “Onaj tko je zadovoljan, ostaje. Netko teži nečem višem, netko ne može pratiti tempo, netko ne može raditi u kolektivu pa će mijenjati posao”, objašnjava Anica u hodniku zgrade u kojoj provodi većinu svojeg vremena.
Svatko je individua za sebe, zaključuje ona, a na pitanje koji savjet ima za čitatelje ili građane, odgovara: “Budite svoji, budite realni i budite pravedni. Eto, samo to. Jer ako niste realni i pravedni, nećete biti ni sretni.”
Anica mi na kraju razgovora kaže kako su joj najljepši trenuci na poslu bili na Kvarneru i Mošćeničkoj Dragi, gdje je kraće vrijeme bila zadužena za čišćenje i održavanje Vile Zagreb, nekadašnjeg odmarališta u vlasništvu Grada.
Alen Bitići, stručni referent
Osim spremačice Anice, u Gradskom uredu za digitalizaciju, nove tehnologije i tehničke poslove već 15 godina zaposlen je kao stručni referent Alen Bitići, čija radna svakodnevica uključuje prijevoz opreme, higijenskih potrepština, namještaja pa i djelatnika prilikom selidbi iz ureda u ured.
“Da me Bog pitao koje radno mjesto bih htio, ovog se ne bih sjetio”, govori Alen, koji većinu svog vremena provodi u službenom automobilu i na terenu. “Vani sam, među ljudima i promjene koje napravimo se vide”, objašnjava odgovarajući na pitanje zašto mu odgovara ovo radno mjesto. Dodaje kako obožava timski rad, kao i činjenicu da ima autonomiju: “Mogu sam odraditi po nekim prioritetima koje postavim, ali da sve bude gotovo.”
Alenov put do željenog radnog mjesta nije bio nimalo lak. Kao maloljetni branitelj u vrijeme Domovinskog rata bio je u zadarskom zaleđu i na južnom bojištu, a kraće vrijeme i u Drugoj gardijskoj brigadi te u vojnoj policiji. “I dalje sam svojom željom pripadnik civilne zaštite i u pričuvi sam državnih interventnih postrojbi civilne zaštite na razini Hrvatske”, ponosno ističe.
Ipak, školovanje je za njega zbog vojnih obaveza došlo kasnije, kao i zaposlenje. Devet godina radio je kao domar na ugovor o djelu u mjesnoj samoupravi za oko 700 kuna, a cijelo vrijeme priželjkivao je da će “raditi u jednom velikom sustavu kao što je gradski”, prisjeća se. Prije 15 godina napokon je dočekao natječaj za posao u Gradskoj upravi na koji se prijavio.