„Onoliko koliko jedan narod ulaže u kulturu, duhovne vrijednosti, u tolikoj će mjeri egzistirati i svijet će o njemu znati.” - Zvonimir Balog
Nastavljam istraživati uvjete rada u kulturi, ovoga puta kroz iskustva dvoje zaposlenika najveće klasične koncertne dvorane u Zagrebu i Hrvatskoj, Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog te zaposlenika Kazališta Kerempuh, jedinog profesionalnog satiričkog kazališta u Hrvatskoj.
U drugom tekstu koji tematizira kulturu otvaraju se pitanja suradnje među zaposlenicima, radnog vremena i bilježenja radnih sati, odnosa s javnošću i onima koji donose odluke o kulturi te mogućnostima koje otvaraju suradnja i povratne informacije.
Tko znatiželjnoj publici, koja inače dođe na događaj i vidi tek “pozornicu”, može reći više o onome što se događa iza kulisa, ispričati joj o emocionalnom radu i izazovima u institucijama?
Umjesto ravnateljica, ravnatelja, osnivačica ili osnivača pojedinih institucija ili organizacija, sugovornici i sugovornice u ovom tekstu su ljudi koji svakodnevno žive kulturu jedni s drugima, ali i s publikom.
Dok su koncerti, predstave i kulturni sadržaji onaj vidljivi dio rada, iza njih stoje ljudi čiji svakodnevni posao često uključuje organizaciju, komunikaciju i balansiranje između profesionalnog angažmana te osobne posvećenosti kulturi.
Zvukovi koje publika ne primjećuje
Kristijan Kiternaš već dvadeset godina radi kao majstor tona u Lisinskom, iako je s ovom dvoranom povezan od 1997. godine, kada je počeo honorarno dolaziti na pojedine poslove. Glazbenik po struci, violončelist i nekadašnji klavijaturist benda Film posao majstora tona opisuje kao spoj tehničkih znanja, osjećaja za glazbu i rada pod pritiskom.
„To je histeričan posao u kojem imamo jako malo vremena, a mi smo svi luđaci. To nitko normalan ne bi radio“, baca šalu Kristijan. U Lisinskom rade samo trojica ton-majstora, što smatra premalim brojem s obzirom na zahtjevnost današnjih produkcija. Od vremena kada je počeo raditi mnogo se toga promijenilo: koncertna tehnologija postala je složenija, produkcije sve veće - kao i očekivanja publike.
„Kad sam se zaposlio, nije bilo videozida, inteligentne rasvjete ni produkcija ovakvog opsega“, objašnjava Kristijan, dodajući kako iza svakog koncerta stoje sati pripreme, tehničkih proba i prilagodbi koje publika uglavnom ne vidi. „Kad na kraju sve dobro prođe, to je ono što veseli“, kaže ovaj majstor tona.
Rad u gradskoj ustanovi, ističe, donosi sigurnost i radnička prava, no smatra da sustav nedovoljno prepoznaje specifičnosti tehničkih poslova u kulturi. „Mi ne radimo u općini, ajmo sad od 9 do 5. To nas ne zanima, mi tako ne možemo napraviti koncert“, kaže Kristijan kritizirajući relativno nedavno uvedenu evidenciju radnog vremena za posao koji često uključuje večernje sate, vikende i kreativno promišljanje izvan formalnog radnog vremena.
Također problematičnim vidi način vrednovanja rada unutar gradskih kulturnih ustanova. „Po plaći, po koeficijentu i po odgovornosti ja vrijedim jednako kao onda dok sam radio u Kazalištu Dubrava. A nije usporedivo. To je liga prvaka i četvrta županijska liga“, govori, objašnjavajući da razina stresa i složenosti tonskog posla u Lisinskom teško može stati u isti okvir s drugim ustanovama.
Na pitanje bi li posao zamijenio manje zahtjevnim radnim mjestom, odgovara kroz nogometnu metaforu: „Zašto Luka Modrić još uvijek igra? Zato. Top klasa dok se može.“
Iza zavjese u Lisinskom: puno improvizacije i nevidljivog rada
Marina Smolić-Ročak već 21 godinu radi kao inspicijentica, gdje je došla iz svijeta plesa i produkcije. Prije toga radila je u plesnim punktovima Tihane Škrinjarić te u organizaciji i produkciji suvremenog plesa, što ju je dovelo do današnjeg zanimanja pa onda i stručnog usavršavanja kroz studij prije nekoliko godina. Posao inspicijenta opisuje kao spoj logistike, koordinacije i stalnog snalaženja u nepredvidivim situacijama.
U Lisinskom trenutno radi pet inspicijenata koji svakodnevno koordiniraju vrlo različite programe – od koncerata i mjuzikala do kongresa i političkih skupova. Svaki dan, ističe inspicijentica Marina, donosi nešto novo, a posao često uključuje i rješavanje situacija koje izlaze iz okvira klasične organizacije. „Radimo s organizatorima koji ponekad prvi put organiziraju događaj i ne snalaze se, pa inspicijent radi i režiju i organizaciju i inspiciranje“, objašnjava.
Iako posao zahtijeva veliku koncentraciju i odgovornost, ističe da je upravo raznolikost ono što ga čini zanimljivim. „U 21 godinu nikad nije bilo isto, svaki put je različito i stalno učimo.“ Inspicijenti, kaže, često ostaju nevidljivi dio produkcije, iako doslovno drže program na okupu – od pripreme scene do završne demontaže, kada i oni napuštaju prostor. „Kad zadnji dio scenografije izađe, tek tada izlazi i inspicijent“, objašnjava Marina.