U sklopu ciklusa “Kreativna ura” u nekadašnjem kinu Urania, a danas kvartovskom kulturnom centru, krajem ožujka održana je tribina “Suradnice”, u kojem su sudjelovale Andrea Šarić, Dora Bilandžić, Ema Božek, Franka Tretinjak i Dina Milovčić. Sudionice su raspravljale o djelovanju i radu žena u kreativnim industrijama.

U fokusu tribine bila su pitanja profesionalnog iskoraka, izgradnje autorskog potpisa i borbe za pravednu valorizaciju vlastitog rada. Vrijeme je bilo ograničeno, a sudionicama tribine ne nedostaje iskustva s projektima, koje su ukratko predstavile.

Nakon predavanja, sudionica Dora je u razgovoru za Radnička prava podijelila svoja iskustva i dala širu sliku rada u kreativnim industrijama iz njezine perspektive.

Historija zaborava - izložba u “ženskoj” roza boji

Predavanje je otvoreno predstavljanjem projekta “Historija zaborava”. Riječ je o projektu koji je zahtijevao ženski tim spreman suprotstaviti se normama i razviti originalne ideje za izložbu o ženama između dva svjetska rata. U realizaciji su sudjelovali Hrvatski školski muzej, Muzej za umjetnost i obrt, Arheološki muzej u Zagrebu i drugi. Projekt se bavi položajem žena na početku njihova profesionalnog djelovanja i nepravednim društvenim okolnostima prije samo stotinjak godina, kada nisu dobivale priznanje za svoj rad, imale su znatno niža primanja i često ostajale bez zasluga za vlastiti doprinos.

Kako je istaknula Dina, “roza ispada kao slabija boja i ljudi o njoj imaju izražena mišljenja – ili im se gadi ili im je sjajna – ali o toj boji svatko ima stav”. Upravo je to potaknulo odluku da izložba bude oblikovana u roza tonu: identitet “Historije zaborava” povezan je s temom histerije i položaja žene, kao i interpretacijom zaborava kroz roza svjetla. Dora se nadovezala kako je historicistički arhivski sadržaj bilo važno prevesti u suvremen, pop-art izričaj, što je postignuto i kroz roza svjetla, a ne samo natpise.

Projekt je uključivao i custom-made pivo, na što su autorice posebno ponosne. Fotografkinja Vana Katančić dokumentirala je merch i ostale materijale, pri čemu je vizualni pristup bio zamišljen kao oda ženama i kućanskim poslovima, uz dozu karikature i naglasak na “apsolutno snažnoj” ženi. Izložba je nakon Zagreba, gdje ju je pogledalo 30.000 posjetitelja, otputovala u Osijek, gdje je trenutačno otvorena u Muzeju Slavonije do 16. svibnja, a na jesen se planira i otvorenje u Splitu.

Iskorak i autorski potpis

“Želiš napraviti značajniji iskorak? Baciš se u nešto što ti je teško i to savladaš”, tim je riječima Dora uvela publiku u sljedeći dio predavanja. Predavanju je prisustvovao velik broj studenata, kojima je posebno koristan mogao biti segment o razvoju autorskog potpisa i važnosti osobnog iskoraka. Dina i Franka, koje uz umjetničku i dizajnersku praksu djeluju i kao predavačice na Studiju dizajna Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, zajednički su počele raditi još tijekom studija u sklopu KRADU – Kazališne revije Akademije dramske umjetnosti, a suradnju su nastavile na projektima u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

U tom su razdoblju počele eksperimentirati s 3D dizajnom. Iako danas to ne djeluje posebno, prije desetak godina malo se dizajnera bavilo 3D-om, a brzi tempo kazališnih premijera zahtijevao je brze i inovativne reakcije. Jedan od prvih projekata koji im je osigurao vidljivost bio je dizajn plakata za HNK. “Koncept nam je bio da plakati izgledaju ‘more real than real’ – stvarnije nego stvarno”, navela je Dina.

Godine 2022. realizirale su izložbu vezanu uz HNK, a nakon poziva za izlaganje u Galerija Bernardo Bernardi odlučile su ne izlagati postojeće projekte, već se okušati u nečemu novom. “Polazišno pitanje bilo je: zašto si zadavati još više posla?” - pojasnila je Franka. Inspiraciju su pronašle u mitu o Sizifu, eseju koji tematizira Sizifovo beskonačno guranje kamena.

Njihova idejna okosnica postala je ideja da se smisao pronalazi upravo u radu. Taj su koncept pretočile u niz postaja koje simboliziraju proces rada, uz stvaranje hipnotičkog prostornog iskustva kao metafore tog procesa.

“One must imagine Sisyphus happy” bio je naziv njihove autorske izložbe u Zagrebu 2022. godine koja je kroz vizualni dizajn istraživala egzistencijalizam i apsurd. Iako su projekt razvijale s ciljem da ih angažiraju za AR i animaciju, na kraju su istaknule da su ih klijenti prepoznali ponajviše po konceptu i priči koja proizlazi iz rada.

Autorski rad kao “vlastito dijete”

Ema je kao ključnu prekretnicu izdvojila projekt iz vremena dok je bila na studiju, kada je započela suradnju s Dorom. Tada je krenula intenzivnije eksperimentirati s različitim medijima, a projekt koji joj ostaje važan onaj je izrade plakata za AKC Medika.

U svojim je plakatima koristila fragmente prostora Medike koje je reinterpretirala, istražujući kompoziciju i prijelaz iz analognog u digitalno, pri čemu je “error” prihvatila kao sastavni dio procesa. Greške su ono što često dovede do najboljeg rezultata, istaknula je, a nekoliko studenata u publici nije moglo sakriti zadovoljstvo onime što su čuli.

Ema je prikazala i svoj plakat za film “Prokleta krv” redatelja Filipa Dizdara u produkciji Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu; radila je plakat koji je spajao dvije svijetle, gotovo nespojive boje, zbog čega je tekst bio teško čitljiv. No upravo je to bio cilj – vizualno prenijeti odnos dvojice braće koji se ne podnose i ne mogu “vidjeti” jedan drugoga.

Govoreći o radu na plakatima, posebno onima vezanima uz editorial i osobni život, istaknula je kako je najteže kada joj kažu “napravi bilo što”. Jedan je plakat, primjerice, posvetila vlastitom iskustvu vađenja umnjaka, a svoje radove opisala je kao – vlastitu djecu.

Rad za zajednicu bez udaljavanja od osobnih vrijednosti

“Svaka od nas ima jaču stranu i stvari koje su nam prirodne u radu”, rekla je Dora uvodeći u temu podrške zajednici i osobnih vrijednosti u radu svake žene. Sudionice su istaknule kako im pretakanje osobnih vrijednosti u rad često donosi veliko zadovoljstvo, ali i osjećaj stvarnog društvenog utjecaja.

Dora se prisjetila rada na kampanji za Zagreb Pride 2013: “Bio je kolektivni pritisak na našu LGBT zajednicu i morali smo pronaći način da komunikacija bude pitka i da pridobijemo ljude koji o tome raspravljaju”, rekla je. Te je godine na Prideu sudjelovalo 15.000 ljudi, a ostvarena je i mogućnost zakonskog priznanja braka, što je ocijenila velikim uspjehom. “Tada sam shvatila da mogu komunicirati s velikim brojem ljudi i javno reći ono što želim”, dodala je.

Kao projekt utemeljen u vrijednostima izdvojile su i Crystal Clean Supply, koji su pokrenule Dora i Andrea. Projekt je nastao iz potrebe da se izraze stavovi o ekološkim problemima koji su često izostajali iz umjetničkog i kulturnog konteksta. Počeo je s tri plakata, bez ambicije da preraste u veći projekt, no traje već sedam godina. Prekretnica je bila poziv za samostalnu izložbu, što je zahtijevalo razvoj jasnijeg načina komunikacije. Rani radovi odražavali su revolt i želju za poticanjem dijaloga o klimatskim promjenama i otpadu.

Tijekom epidemije 2020. teme su postale aktualne i zanimljive široj javnosti, a izložba “Get High of Your Own Supply” u Botaničaru trajala je više od šest mjeseci. Nakon izložbe u Kleti, pozvane su na Velvet Festival, gdje su izradile svjetleće znakove uz koje su se posjetitelji spontano zaustavljali i grlili.

Upravo taj trenutak, kako su istaknule, bio im je posebno vrijedan – nije bilo važno tko stoji iza rada. “Radovi više ne žive za tebe nego za druge ljude”, objasnile su. Isti su radovi kao apstraktne intervencije u mediju prometnog znaka kasnije bili izloženi i u Zagrebu.

Profesionalni put, izazovi i autorski glas

Projekata ima na pretek, a vrijeme je sustiglo govornice na tribini, pa je uslijedilo i isprobavanje likera i gina s njihovim etiketama (da, imaju i to u kolekciji svojih projekata). Stoga je Dora dodatno odgovorila na nekoliko pitanja o svom profesionalnom putu, poziciji žena u kreativnim industrijama i izazovima rada u tom području.

Od 2019. do 2022. Dora je vodila zajednički obrt s Andreom, gdje su uspješno spajale dizajn i kulturni menadžment. U međuvremenu je stekla status samostalne umjetnice i odlučila nastaviti raditi samostalno, što joj je olakšalo poslovanje i donijelo veću profesionalnu sigurnost, ali i umjetnički kredibilitet. Iako se status obnavlja svakih pet godina, naglasila je kako kontinuitet rada u kulturi omogućuje njegovo zadržavanje.

Kako vidiš ulogu žena u kulturi i kreativnim industrijama?

Sve više mi se čini da su žene te koje predstavljaju većinu u kulturnim industrijama, "drže" rad u kulturi. Predane smo društveno odgovornom radu i projektima koji imaju smisao za zajednicu. Često se spontano dajemo u takve projekte upravo zato što doprinose kolektivu. Na početku karijere možemo imati osjećaj da nismo dovoljno dobre, pa se često damo malo i previše u projekte, jer se želimo dokazati. Na početku karijere je to dobra stvar, ali s vremenom treba naučiti postavljati poslovne granice.

Koji su najveći izazovi u radu u kreativnim industrijama, posebno za žene?

Mnogi su izazovi, a razliku između kreativnih karijera muškaraca i žena je zapravo teško pin-pointati. U nekom trenutku ti samo postane jasno da muški kolege više zarađuju. Također, muškarci su uglavnom na vodećim pozicijama u većim organizacijama, dok se žene nalaze hijerarhijski “ispod” njih i odrađuju sav produkcijski posao. Jasno je da se muškarcima i dalje sustavno daje veće povjerenje, od strane oba spola. Smatram da se te razlike ne trebaju ignorirati, ali također ne treba ih se ni bojati jer nisu nepremostive.

U kreativnoj karijeri postoje izazovi koji možeš i moraš savladati ako želiš uspješnu karijeru. A to znači da naučiš uživati u njima. Prvi set izazova odnosi se na postavljanje granica. Izbjegavanje burnouta, uspostavljanje ritma rada i samodisciplinu, pisanje kvalitetnih ponuda i postavljanje cijena koje održavaju rad... Ako prije početka rada na nekom projektu u ponudi precizno definiraš opseg posla i uvjete po kojima radiš, i ti i klijent se možete osloniti na taj dokument, a proces rada teče puno jednostavnije.