Grenoble i Pariz vratili su svoje vodoopskrbe pod javnu upravu i uključili građane.
Uglavljena u stjenovito brdo, nalaze se vrata koja naš vozač otvara digitalnim kodom. Kombijem prolazimo kroz tunel uklesan u ovom komadiću Alpa, koji vodi u zaštićeni svijet. Ne možemo pobjeći od asocijacija na priče gdje tajna vrata vode u neke druge dimenzije i utopijske svjetove. Ovdje nalazimo zelene brežuljke, hotel za kukce, jedno neobično i prekrasno stablo kao izašlo iz Gospodara prstenova, a atmosferu pojačava izmaglica izrazito vjetrovitog i hladnog planinskog dana. U kupoli na jednom od brežuljaka ne žive, međutim, hobiti već se tu s trideset metara dubine provjerava kvaliteta podzemne vode koja snabdijeva grad Grenoble, središte francuske alpske regije, ponekad i nazivan glavnim gradom Alpa.
Nešto dalje od naše kupole nalazi se i zgrada u kojoj su smještena postrojenja za crpljenje vode. Uz fontanu u zgradi nalaze se čaše pa posjetitelji mogu na izvoru utočiti malo vode koja netretirana dolazi do građana Grenoblea i šire metropolitske regije, sveukupno nekih 450 tisuća ljudi pije ovu vodu. Ovo je sretniji dio svijeta, onaj koji pije čistu i zdravu vodu koju još uvijek ima u izobilju i gdje mnogi ne mogu zamisliti da vode može ne biti pa tako inženjer koji nam objašnjava otkuda dobivaju vodu, iznenađen na samu pomisao odgovara "da nestane vode zbog klimatskih promjena? Vode će ovdje uvijek biti". Tomu nije baš tako. Ledenjaci s kojih preko akumulacijskih jezera dolazi voda tope se sve brže. "Suočeni smo s dramatičnim gubitkom vode. Ledenjaci su bolesni. Izgubili smo pedeset metara sloja ledenjaka u posljednjem stoljeću, s tim da je posljednjih deset godina topljenje dramatično ubrzano i u tom smo razdoblju izgubili 15 metara. O tome je, međutim, u Grenobleu nemoguće razgovarati", kaže Claude Jacquier, direktor istraživanja u lokalnom znanstvenom institutu Centre National de la Recherche Scientifique.
Iako nije nezamisliv svijet kada ledenjaka više neće biti, stanovnici se Alpa s manjkom vode nisu još suočili, ali jesu s jednim drugim izuzetno bitnim pitanjem, tko i kako upravlja s tim neprocjenjivim resursom, "bijelim ugljenom" kako su ledenjake zvali nekad. Vodoopskrba je, naime, u Grenobleu privatizirana i nakon duge i teške bitke koju je vodila nekolicina lokalnih vijećnika vraćena je pod javnu upravu, a potom je učinjen i korak dalje. Ovdje se danas isprobavaju mehanizmi uključivanja građana u upravljanje javnim dobrima, pa je to pravi to poligon za učenje grupe aktivista iz Hrvatske, zemlje gdje je uprava vodoopskrbom javna, ali suočena s gomilom problema kako je pokazalo prošlogodišnje istraživanje "Naša voda - Analiza upravljanja vodnim uslugama u Hrvatskoj". U hrvatskom slučaju ovi problemi lako mogu postati poligon za ponavljanje grenobleške privatizacijske težnje, ali s druge strane taj se loš korak može i preskočiti i od Grenoblea, ali i najvećeg francuskog grada Pariza, može se naučiti kako poboljšati i demokratizirati upravljanje vodoopskrbom na zadovoljstvo građana. Zato je u sklopu projekta INTRA WASP – Povećanje transparentnosti u upravljanju vodnim i prostornim resursima koji provodi Zelena akcija u suradnji s Art radionicom Lazareti, Multimedijalnim institutom, Pravom na grad, Zelenom Istrom i Zelenim Osijekom, organizirano i ovo studijsko putovanje za aktiviste u sklopu kojega smo i mi napravili ovu reportažu.
Porast cijene vode, izvlačenje profita uz nikakvo ulaganje u investicije i održavanje mreže bili su glavni argumenti u oba francuska slučaja rekomunalizacije vodoopskrbe. U Parizu je cijena vode za građane od 1985. do 2008. skočila za 260 posto, da bi danas pod javnim upravljanjem pala za osam posto, pa Pariz danas ima za francuske prilike nisku cijenu vode od 3,2 eura po kubiku. Za usporedbu, Pula s 19 kuna po kubiku nije daleko od ove pariške cijene.
Kako saznajemo od Anne Le Strat, bivše zamjenice gradonačelnika Pariza zadužene za pitanje vodoopskrbe, u Parizu nije bilo nekog većeg građanskog pokreta već je odluka o rekomunalizaciji rezultat političke odluke. U glavnom je gradu Francuske 1985. pod upravom Jacquesa Chiraca naplaćivanje i distribucija kroz leasing ugovore predano korporacijama Suez i Veolia. Jedna je dobila lijevu obalu Seine, a druga desnu. Riječ je bila o ugovorima koji su istjecali 2009. i 2011. godine, pa je tako Pariz bio u mnogo povoljnoj poziciji za rekomunalizaciju od primjerice Berlina, koji je morao prekinuti ugovor i platiti ogromnu odštetu od 1,986 milijardi eura.
Nova javna tvrtka Eau de Paris preuzela je sve vodne usluge 1. siječnja 2010.
"Argumenti za rekomunalizaciju su bili ekonomski, ekološki, demokratski i društveni. Mi sada profit ulažemo u održavanje i unaprjeđenje sustava. Unatoč tome, uspjeli smo sniziti cijenu vode, a sve troškove uspijevamo pokriti isključivo kroz cijenu vode", kaže Le Strat. Cijena vode je za različite društvene skupine ista, ali ugroženi dobivaju pomoć od Grada i same tvrtke za plaćanje računa. Naime, socijalne mjere su jeftinije od uvođenja raznih načina plaćanja. Također, politika je tvrtke danas da ne isključuju nikoga iz vodoopskrbnog sustava, pa čak ni skvotove. Demokratizacija upravljanja provedena je kroz osnivanje odbora u kojem se nalaze tri predstavnika civilnog društva s pravom glasa. Odbor je taj koji donosi sve poslovne odluke, pa je tako ovo jedinstvena situacija da predstavnici građana izravno sudjeluju u donošenju poslovnih odluka javne tvrtke.
"Kako u Parizu nije postojao pokret oko pitanja vode, u početku nitko iz udruga nije želio biti članom odbora, jer je odgovornost velika. Međutim, uspjela sam uvjeriti dvije velike udruge, ekološku i potrošačku, da u početku sudjeluju kao savjetnici. Treći predstavnik je predsjednik Promatračkog vijeća, savjetodavnog i nadzornog tijela koje se sastoji od 40-ak raznih aktera, znanstvenika, sindikalista, ekologa, građana i slično. U samom odboru ima još 13 članova iz gradske skupštine, devet iz vladajuće stranke, četiri oporbena, dva predstavnika radnika te dva stručna člana bez prava glasa", opisuje Le Strat, koja je obavljala i funkciju predsjednika Odbora.
U Grenobleu je pak vodoopskrba privatizirana 1989. u vrijeme gradonačelnika Alaina Carignona koji je u isto vrijeme bio i na mjestu ministra zaštite okoliša Francuske. Kao ministar se proslavio izjavom da će oblaci iz Černobila stati na francuskoj granici, pa nema razloga za strahovanje. Kao gradonačelnik pak zapamćen je kao jedan od rijetkih političkih dužnosnika u Francuskoj koji su završili u zatvoru zbog korupcije. Nakon predaje vodoopskrbe privatnoj tvrtki Lyonnaise des Eaux, danas u sastavu korporacije Suez, u gradskoj skupštini su dva vijećnika zelene orijentacije započela dugu pravnu bitku koja je kulminirala 1994. osudom gradonačelnika kojem je dokazano da je od tvrtke primio stan u Parizu. Na sljedećim je izborima koalicija socijalista i zelenih osvojila vlast s obećanjem o povratku vodoopskrbe u javne ruke.
Međutim, kako je gradonačelniku Michelu Destotu također Lyonnese des Eaux financirala kampanju za nacionalnu skupštinu, on je umjesto rekomunalizacije predložio osnivanje neke vrste javno privatnog partnerstva koje bi bilo još unosnije za tvrtku jer bi omogućivalo rast cijene vode. Kako je predlagano da se izmjena uvrsti kao aneks ugovora to pravno nije bilo važeće pa se postupak odužio nekoliko godina. Tada je već došlo vrijeme novih izbora, a kako bez 11 zelenih vijećnika ne bi imao šanse na izborima, skupština je ipak 2000. izglasala vraćanje vode u javne ruke, prepričali su nam Vincent Comparat i njegov kolega iz stranke i pokreta Association Démocratie Ecologie Solidarité ADES. Grad je na kraju platio 12 milijuna eura Lyonesse des Eaux, iako aktivisti smatraju da to nije bilo potrebno jer je tvrtka kršila stavke ugovora o održavanju mreže, a i dokazano je da su korumpirali izvršnu vlast.
Danas je tvrtka Eaux de Grenoble Alpes organizirana kao SPL – lokalno javno društvo, francuska varijanta tvrtke u javnom vlasništvu. Nisu se svi složili s takvom organizacijom, primjerice aktivisti ADES-a smatraju da je vodoopskrba trebala biti organizirana kroz odjel u gradskoj upravi. Kompromisno, danas postoji i odjel i tvrtka. Razlika između odjela i SPL-a je ta da SPL može raditi za sve samouprave koje mu se odluče pridružiti. Također, takva tvrtka dobiva direktno novac od računa dok u slučaju gradskog odjela, novac od računa ide prvo u javni proračun. Danas Eaux de Grenoble Alpes uslužuje 64 gradova i općina iz alpske regije, pa se čini da od okrupnjavanja imaju koristi. "Naš posao nije donositi profit, ali jest osigurati novac za investicije u vodoopskrbu. Cijevi imaju životni vijest kao čovjek, osamdesetak godina. Naše su prosječno stare oko 60. Trebat ćemo uskoro značajan novac za obnovu mreže. Međutim, svaki grad ili općina koji je naš član odlučuje sam hoće li pomalo obnavljati mrežu ili će ostaviti sve za kasnije pa odjednom obnavljati velike dijelove mreže. Tako cijena voda nije za sve ista jer je dio računa promjenjiv odnosno o planovima lokalne samouprave", objašnjava direktor SPL-a Jacques Tcheng.
Voditelj odjela za vodoopskrbu u gradskoj upravi Olivier Bertrand smatra kako ovaj sustav objedinjava dobre stvari javnog upravljanja i dobre stvari privatnog upravljanja. Naime, kao i u Parizu, ovdje isprobavaju nove modele građanskog sudjelovanja u upravljanju uslugom. U Grenobleu građani ne sudjeluju u donošenju svih poslovnih odluka, ali kroz Vijeće potrošača koje ima 34 člana sudjeluju u formiranju cijene vode. "Ciljevi su nam da je svima pristupačna čista voda i da ona bude jeftina. Želimo i socijalno osjetljivo i progresivno tarifiranje koje uključuje i određeni dio besplatnih kubika vode. Postoji ured koji istražuje različite modele za takvo tarifiranje. Radimo na provedbi, međutim, veliki problem je to što većina zgrada nema odvojene vodomjere. Uvođenje vodomjera je skupo i dugotrajno i brojne ga zgrade ne žele uvesti", kaže Bertrand.
Ekološka dimenzija je nešto što također uzimaju u obzir što se vidi i kroz detalje, na primjer na fontani na glavnom trgu u Grenoble stoji natpis da je voda koja teče iz fontane reciklirana i nije za piće. Iako obiluju vodom s ledenjaka Alpa, ne troše je bahato. Za usporedbu, u zagrebačkim se fontanama prolijeva pitka voda isto kao što WC-e svuda u Hrvatskoj zalijevamo – pitkom vodom. Eau de Paris je pak provodila brojne kampanje kojima se građani senzibiliziraju za vrijednost vode. Danas u Parizu postoje 1200 javne česme, tvrtka dijeli građanima čuturice za vodu kako bi ih potaknuli da ne kupuju vodu u trgovinama, a jedna od originalnih ideja im je i postavljanje česmi iz kojih teče mineralna voda.
I u Grenobleu i u Parizu je potrošnja vode u zadnjem desetljeću smanjena, na što su utjecali razni faktori. Smanjeni su gubici u mreži, kućanski su uređaji učinkovitiji, hoteli i slični objekti provode mjere štednje vode, svijest je građana porasla. Međutim, manja potrošnja vode za vodoopskrbe paradoksalno predstavlja problem, a ne dobit jer održavanje vodoopskrbne mreže, troškovi naplate i ljudstva ostaju isti dok su prihodi manji. Ako se sjećate koncesionarskog ugovora kojim je država Hrvatska trebala garantirati koncesionaru autocesta količinu prometa, što bi u korijenu uništilo ikakve šanse ekološke tranzicije u prometu, sličan se efekt javlja i kada se privatizira vodoopskrba. Dok je iz klimatskih, društvenih i ekoloških razloga nužno smanjiti potrošnju vode po građaninu, privatnim koncesionarima to nikako ne može biti kompatibilno s ciljem ostvarivanja profita. Zato će vodoopskrba u koncesiji teško ostvarivati ove ciljeve održivosti, a da cijena vode ostane pristupačna građanima.
"To što smanjenje potrošnje zapravo ne smanjuje troškove nego poskupljuje uslugu je paradoks i glavni izazov ekološke tranzicije", kaže Eric Piolle, gradonačelnik Grenoblea koji dolazi iz francuskih zelenih, stranke Europe Écologie Les Vert. Priča oko vode u Grenobleu dovela je tako na kraju na gradonačelničko mjesto političara iz zelenog spektra. Osim upravljanja vodom kao javnim dobrom, u Grenobleu zato danas provode participativno budžetiranje, izbacili su oglase s javnih površina, planiraju otimati prostor automobila i saditi drveće, proširivati pješačke zone i graditi biciklističke magistrale, promicati društveno i ekološko osjetljivo stanovanje.
Ne namjeravaju odustati od izbornih obećanja iako je i Francuska u raljama mjera štednje srezala prihode lokalnim samoupravama. Za Grenoble to znači devet posto manji proračun u posljednje tri godine. "Da, raspolažemo s manje novca nego naši prethodnici u ovom uredu. Međutim, na to moramo gledati na prednost, a ne kao nešto što će nas spriječiti da ostvarujemo svoje ciljeve. To samo znači da tranzicija koja je neizbježna mora biti brža", kaže Piolle. I ta tranzicija morat će uključivati brigu prema vodi iako je voda gotovo izostavljena iz klimatskih pregovora koji se upravo u Francuskoj, u Parizu, održavaju krajem godine. "Čak je i papa jasno napisao u svojoj poslanici, da privatizirano upravljanje vodom vodi u ratove, pa mislim da je to nešto što ne smijemo zaboraviti. Voda je javno dobro, prirodni monopol i s njom tako treba upravljati", zaključuje Piolle.
Izvor naslovne fotografije: Portal H-Alter, foto: Marina Kelava
Preporučite članak: