„Neće vam uhljebi kod nas na lopatu, bez brige“, rekli su radnici Zagrebačkih cesta našoj Lidiji Čulo koja je s njima pokušala razgovarati o uvjetima rada u toj podružnici – kažemo pokušala jer su joj nekoliko izjava dali jako nevoljko i pomalo zastrašeno klauzulama o šutnji u vlastitim ugovorima o radu. Pročitajte novi tekst u našoj seriji „I'm Holding on“.
Za seriju članaka I'm Holding on do sada smo obišli podružnice Zagrebparkinga, Vodoopskrbe i odvodnje te Zagrebačke čistoće. Razgovarali smo s radnicima i sindikalnim povjerenicima o problemima na radu, percepciji Holdinga u javnosti, gradskoj politici i strukturi podružnica… Za podružnicu Zagrebačkih cesta plan je bio isti. Nazvati sindikalne povjerenike, pronaći radnike koji bi bili voljni razgovarati, uputiti pitanja upravi. No, zapelo je već pri prvom pozivu jednom istaknutom bivšem djelatniku Cesta: „Ne bih davao izjave, molim vas za razumijevanje. Proguglajte moje ime i vidjet ćete kakvih sam problema imao. Stvarno ne bih, izašao sam iz svega. Mogu vam poslati broj kolege pa vidite s njim.“ Poslali smo upit nekoliko radnika, no nismo dobili odgovor. Kontaktirali smo Marija Pavića iz Sindikata hrvatskog vozača koji je sudjelovao u nedavnim pregovorima i potpisivanju kolektivnih ugovora u Zagrebačkom holdingu te u tri navrata pokušali dogovoriti termin razgovora. Dva puta smo dobili „ne znam kada ćemo moći, trenutno su u tijeku pregovori“, a nakon pregovora više nismo dobili odgovor. Poslali smo upite upravi Cesta i Zagrebačkom holdingu 30. ožujka i još čekamo reakciju.
Tek u trećoj „rundi“ pronalaženja radnika koji bi bili voljni prokomentirati situaciju došli smo do cestara Tomislava Severa zaduženog za kvart Trnje te trojice radnika koja su inzistirala da razgovor bude anoniman. Smatraju da je sve iznad njih viša politika i trude se gledati svoja posla. „Nemamo se čega bojati, ali čisto da nas ne bi prozivali…“, ograđuju se. Naknadno nam je jedan od radnika rekao kako su u novim ugovorima od ožujka 2023. godine brojne stavke vezane uz zaštitu povjerljivih informacija, čuvanje ugleda firme, neovlašteno iznošenje informacija i priopćavanja. „To mi je bilo jako zanimljivo i htio sam pitati odvjetnika zašto su se toliko ogradili, kao da radimo softverske programe za nacionalnu sigurnost ili nešto“, objašnjava radnik. „Možda se direktori boje curenja nekih informacija prema medijima ili ispoljavanja nezadovoljstva na van, pogotovo nakon ovog što se dogodilo u Čistoći. Možda ne žele da međusobno pričamo, da saznam da netko ima bolji ugovor od mene, a manje radi.“ Na pitanje o ovim stavkama, Sever nam je odgovorio: „To ima smisla, ne bi svatko trebao pričati. Imamo plaćeni sektor za odnose s javnošću. Neka oni pričaju. Ako netko ima problema, treba ih riješiti unutar firme, a ne preko medija. Mislim da bi danas svatko trebao bez straha reći ako nečime nije zadovoljan ili ako nešto ne valja. To bi trebalo biti normalno.“
Ključne riječi: pogodovanje, izvlačenje novca, fizički napadi, kumstva
Podružnica Zagrebačkog holdinga do sada nam je ostala najtajanstvenija, pa o njenoj povijesti saznajemo iz drugih medija, priča radnika i bivših sindikalista, USKOK-a i Državnog odvjetništva. Priča je to puna rupa, poput onih na Slavonskoj i Srednjacima 2016. godine. Zagrebačke ceste zadužene su za održavanje, upravljanje i zaštitu nerazvrstanih cesta u gradu Zagrebu. Ukupno održavaju gotovo 3 tisuće kilometara cesta, organiziraju rad Zimske službe, održavaju signalizaciju i opremu na cestovnoj prometnoj mreži, odobravaju privremene regulacije prometa, zaprimaju neopasni građevni otpad itd. Osnovane su 1947. godine pod nazivom Cestogradnja, a kasnije postaju dio trgovačkog društva koje od 2007. godine poznajemo kao Zagrebački holding d.o.o. Na mjestima direktora našlo se nekoliko zanimljivih lica čija je „vladavina“ obilježena aferama, tužbama i fizičkim obračunima.
Ivan Kolarić bio je direktor Zagrebačkih cesta do 2007. godine, kada je smijenjen. Još važnije od toga, on je ujak Vesne Bandić, supruge bivšeg gradonačelnika Milana Bandića, čije se ime po medijima povlačilo uz ključne riječi optužnica i DORH, te asocijacije: rođak, šteta, zemljište, milijuni kuna. Teretilo ga se da je Zagrebačkim cestama nanio štetu od više od pola milijuna kuna. Nacional će u velikom istraživačkom članku Šest razloga za atentat od sugovornika i idućeg direktora Igora Rađenovića otkriti kako se manipuliralo građevinskim materijalom: „Zagrebačke ceste nisu imale jedinstven cjenik za asfaltiranje cesta. Otkriveno je 40-ak različitih cjenika za postavljanje asfalta, a nitko ne zna po kojim kriterijima i na temelju kakve dokumentacije. (…) Zna se koliko u određenim situacijama trebaju biti debeli asfalt, nosivi sloj ceste ili kolnička konstrukcija i slično. Najčešće se događalo da se u takvim situacijama krade građevinski materijal, a višak odvozi u nepoznatom smjeru. To je dovodilo do velikih nelogičnosti. Asfalt bi ponekad iz čista mira propao u zemlju jer se štedilo preko mjere, odnosno kralo. U drugim situacijama navodilo bi se da su enormne količine asfalta potrošene na krpanje rupe na cesti široke jedva tri metra. Najčešće se unutar tvrtke nitko ne bi ni potrudio barem prividno ‘uskladiti’ stanje u knjigama.“
U smjenama koje su te godine uslijedile u Holdingu, na mjesto Ivana Kolarića postavljen je novi direktor Igor Rađenović. Trebao je popraviti sliku Holdingove podružnice i uvesti malo reda, no Rađenović je počeo uvoditi previše reda. Progovorio je o sumnjivim natječajima, poslovanje podružnice nazvao pranjem novca golemih razmjera, ukazivao na krađe građevinskog materijala i druge nezakonitosti u tvrtki, te tako mic po mic navukao Cestama USKOK na vrat. Izbila je afera „sir i vrhnje“ – naime, USKOK i policija su nakon Rađenovićeve prijave istraživali slučaj u Cestama gdje su navodno bivša voditeljica Odjela nabave i vlasnici poduzeća povezanih sa Zagrebačkim cestama davali mito, zlorabili ovlasti, protuzakonito posredovali i krivotvorili službene isprave. Neobično ime afera je dobila jer su optuženi za izvlačenje novca koristili promidžbeni sir i vrhnje bivšeg glasnogovornika Holdinga Nenada Ivankovića, a u jednom bizarnom slučaju pokušaja ubrzavanja naplate kao mito su ponuđeni – mobitel i boca rakije. Igor Rađenović u direktorskoj fotelji nije proveo ni sedam mjeseci, kada su ga u proljeće 2008. godine ispred stana u Novom Zagrebu sačekala dva napadača i pretukla šipkama. Obojica su kasnije pronađena i osuđena za napad, a Rađenovića je 2010. godine naslijedio Alen Gospočić. Situacija se time nije smirila, već dodatno rasplamsala.
Naime, za mandata Alena Gospočića radnici počinju sve više istupati u medijima, nezadovoljni načinom rada i odnosom direktora prema njima. Neki od njih požalili su se kako Gospočić ne poštuje Zakon o radu: radno vrijeme traje 14 sati, loša organizacija dovodi do toga da raspored saznaju dan prije, a poslove obavljaju na opasnim vrućinama. On je pak svojom izjavom da će „ako gradonačelnik naruči, raditi i na Veliku Gospu“, samo dolio ulje na vatru. Sindikalisti Marko Artuković i Dario Rastovčan tada su izašli u medije s tvrdnjama da Gospočić vrijeđa ljude, a u studenom 2013. godine stotinjak radnika okupilo se ispred Holdingove podružnice kako bi prosvjedovali protiv njegovog ponovnog imenovanja na mjesto direktora (na toj poziciji će ipak ostati do 2015. godine). Artuković i Rastovčan uskoro su dobili otkaze zbog, kako kažu, dugog jezika, te su nastavili s prozivkama o zapošljavanju preko veze i bez kriterija. Tvrdili su kako su na rukovodećim mjestima ljudi bez iskustva, dok istovremeno vozači i strojari za trajanja rada Zimske službe „rade u neljudskim uvjetima, mimo svih hrvatskih i europskih zakona i pravilnika“ – konkretno, njihov noćni rad traje 12 sati, što se zna zaredati po dva tjedna zaredom, a skupe i preko 100 prekovremenih sati mjesečno.
Era agencijskih radnika
U tom periodu sve se više piše i o lošem položaju agencijskih radnika, čiji je broj od 2014. do 2016. godine popeo s 13 na čak 150. S obzirom na to da najveći dio radnika čine cestari, vozači, strojari i drugi koji su potrebni tijekom cijele godine, postavljalo se pitanje zašto ti radnici nisu zaposleni u Holdingu, već posredno preko agencije koja ih stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na radnike Holdinga. Agencijski radnici tvrdili su kako im se ne pokrivaju troškovi prijevoza, ne dobivaju uskrsnicu, regres ni božićnicu, neprestano su u neizvjesnosti oko produžetka ugovora i pitanja prava na udruživanje i kolektivno pregovaranje. Na press konferenciji pod nazivom „Glas radnika drugog reda“ u organizaciji SSKH 2016. godine, trojica radnika svjedočili su o načinima na koje ih posredničke agencije zakidaju za njihova radnička prava. Bilo je tu primjera smanjenja plaća radi odlaska na godišnji odmor, prelaženja zakonski definirane granice o maksimalnom broju dozvoljenih prekovremenih sati, problema prilikom traženja bolovanja, pa čak i kontaktiranja samog poslodavca radi rješavanja problema. Sve ovo, smatraju, potiče odlazak kvalitetnog kadra jer ljudi više ne mogu podnijeti ovakvu radnu atmosferu niti financijsku situaciju. Jedan od radnika s kojima smo razgovarali i sam je, kako kaže, skoro četiri godine prisilno radio preko agencije. „Kažem prisilno jer sam prije toga radio u Holdingu i nikad nisam dobio ugovor za stalno. Kad su prošle tri godine, prebacili su me u agenciju. Tamo sam skoro četiri godine radio bez božićnice, uskrsnice, ičeg. A bilo je radnika koji su dugo radili preko agencije i nisu ih primili za stalno. Bio je jedan koji je tako radio devet ili deset godina. Sve što agencijski radnici rade rade dobro, samo da im nije te agencije da ih izrabljuje. Oni su ljudi koji su isto došli raditi, a netko drugi zarađuje preko njihovih leđa. Te agencije ubiru veliku proviziju.“
S druge strane, na visokim funkcijama sjedi prevelik broj ljudi čija radna mjesta nisu potrebna ili se, još gore – dupliraju. Kao primjer dupliranja Rastovčan je naveo Sektor interne kontrole. „U Zagrebačkim cestama imamo službu interne kontrole koja je svrha sama sebi – zapravo je cijeli sektor nepotreban, jer se sve određuje u Direkciji, a formiran je 2011. godine da bi se zaposlio prijatelj od Gospočića.“ U Direkciji je po „rođenju“ Holdinga sjedilo tridesetak ljudi, a 2016. godine ih je bilo 250, tvrdio je. Protiv Alena Gospočića su podnesene kaznene prijave zbog sumnje da je zbog vlastitog interesa, korupcijskih radnji, krađe i zapošljavanja „svojih ljudi“ oštetio tvrtku za 1,5 milijuna kuna. Na afere i optužbe reagirao je u haters-gonna-hate maniri, rekavši kako su Ceste broj jedan u Holdingu. Gospočić je 2016. godine dobio otkaz u Zagrebačkom holdingu i iste godine postao pomoćnik ministra u Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture. Danas u tom istom ministarstvu obnaša funkciju državnog tajnika za željeznicu, poštu i elektroničke telekomunikacije, a kada svrati do bivših kolega to završi na naslovnicama pod naslovima koji idu ovako nekako: Upao, vikao i prijetio radnicima, tvrdi: Nije istina, došao sam im čestitati Božić!
„Za vrijeme Bandića“
Gospočića je na funkciji direktora, tj. voditelja podružnice naslijedio Ante Todorić koji je umro u siječnju 2019. godine. Radnici koji su se ohrabrili razgovarati s nama tijekom razgovora nisu radili distinkciju između pojedinih direktora, već su cijeli period od uspostave Holdinga do nedavno oslovljavali sa „za vrijeme Bandića“. „Ja osobno ni s jednim direktorom nisam imao problema, odrađivao sam svoje radne zadatke i nisam se miješao u politiku, niti me itko osobno gnjavio. Neki kolege su imali problema, ali nisu me previše interesirali niti sam se htio miješati u cijelu priču“, govori nam jedan od radnika. Tvrde kako su danas uvjeti rada bolji, iako su plaće lošije s obzirom na okolnosti. „Bandić nas je baš gazio. Kad bi se on sjetio i zamislio da neka ulica mora biti gotova – ona je morala biti gotova. Svemu je rok bio do sutra, pa se radilo i vikendima. Ali u građevini ne možete rješavati stvari da budu gotove u 24 sata. Sada se radi normalnije, nema forsiranja, osim ako je riječ o bitnom projektu ili prometnici. Inače, odradiš svoje i ideš doma, falim te Bože“, nadovezuje se drugi. „Doduše, prije su plaće bile bolje. Ova koju imamo danas je skoro ista kao i prije 15 godina, a u međuvremenu došla kriza, inflacija… Što vam je danas 800 – 900 eura?“
Iz Bandićevog perioda ostalo je uvjerenje velikog dijela javnosti da u Holdingu rade uhljebi, i to ih boli čuti. „Nitko od nas nije uhljeb. Radimo težak fizički posao. Naši dečki su vani na suncu, kiši, snijegu, vjetrometini… Rad na cesti je opasan. Jedan kolega je nedavno ozlijedio prst, drugi prije njega cijelu ruku dok je radio rubnjak na cesti. Imamo zaštitu na radu, ali općenito na cesti uvijek trebate paziti na promet jer je dovoljno da neka budala naleti. Neka novinari i kritičari dođu na gradilište s nama od 7 ujutro, pa neka vide. Ne moraju ni raditi, neka samo stoje kraj nas. Neka vide dečke kako jedu gablec na koljenima. Ne kukamo, ali neka se zna taj detalj. Svi prigovaraju da se grad raspada, a kada radimo nas prozivaju: jel' morate to baš sada raditi, zašto smetate u prometu, zar ne možete to noću, kud baš usred ljeta, kud baš radnim danom…“, tvrdi radnik. Na pitanje gdje su onda ti uhljebi, drugi se nadovezuje i pokazuje prstom prema centru grada: „Imate upravu Holdinga, pa eno, izbrojite koliko ih tamo sjedi u zgradi po uredima. Jel' itko to broji? Neka tamo traže problem, umjesto da napadaju radnike, kao ove iz Čistoće koji skupljaju otpad po kiši i hladnoći. Neće vam uhljebi kod nas na lopatu, bez brige.“
„Mi smo ti koji krpamo rupe i skupljamo smeće, na temelju čega oni skupljaju bodove“
U restrukturiranju Holdinga u veljači 2022. godine funkciju voditelja podružnice Zagrebačkih cesti dobio je Jurica Krleža, a bivši direktor Igor Rađenović (kojeg su pretukli ispred zgrade) sada je voditelj podružnice Gradska groblja. Kaos koji je vladao u doba Milana Bandića sada se – barem prividno – smirio jer je medijska drama prošle godine bila vezana „samo“ uz neasfaltiranje cesta zbog organizacijskog kaosa u kojem nije na vrijeme nabavljen bitumen, osnovna sirovina za rad. Problem je ležao u cijenama koje je INA kao opskrbljivač podigla, no i taj porast cijena je bio neznatan u odnosu na cijene koje su ponudile druge tvrtke. Radnici tvrde kako sada materijala i opreme za rad imaju, ali postoji jedan veći problem: sve je manje radnika. Dio je otišao u mirovinu, dio odselio iz Hrvatske, a dio se zaposlio kod privatnika. Oni koji tek dolaze, nisu zadovoljni uvjetima koji se nude. „Ostalo nam je malo iskusnih radnika. Na terenu se to osjeti, lako se može provjeriti i dokazati da ih fali“, tvrdi Sever. „Ovdje imate sindikat i pristojne uvjete rada, ali plaće u Cestama su manje nego kod privatnika, a mladima koji trebaju kupiti stan i podići kredit prioritet je zarada.“ Radnici su potvrdili kako mnogi odlaze. „Neki idu privatnicima jer je veća plaća. Ta plaća raste s prekovremenima, ali kad radiš cijeli dan – što na kraju od tog dana imaš?“, tvrdi jedan. „Problem je što nama nedostaje radnika i sve ih manje uopće želi doći. Evo, ne morate ni ići preko agencije, možete se zaposliti direktno preko Holdinga – ali kada ljudi čuju kolika je plaća, masa ih odustane. Svi misle da su plaće u Holdingu ne znam kakve, ali zapravo smo ispod prosjeka. Ako vam Plenković na televiziji kaže da je prosječna plaća tolika i tolika, ja vam mogu reći da je naša ispod prosjeka. Barem naša radnička.“
Nova vlast i sistematizacija ne ulijevaju im previše nade. Sever smatra kako se tijekom nove sistematizacije nije dovoljno konzultiralo radni kadar. „Nije se išlo u detalje. Netko bi se trebao pobrinuti za kadar, ne samo Cesta već i svih podružnica, da se rasporede snage. Previše je nepotrebnih radnih mjesta, dok na terenu nedostaje ljudi. Kao i na razini države, ne može sto ljudi raditi za dvjesto penzionera. Imamo prostora ukinuti neka nepotrebna radna mjesta i tim bi se novcima mogli namiriti radnici.“ Radnici na promjene u Holdingu samo sliježu ramenima i diplomatski komentiraju: „Uvijek može bolje. Još je rano za reći.“
„Spomenuli ste Rađenovića kojeg su pretukli kada je htio uvesti promjene, no to su direktori i neke druge igre, neki viši obračuni. Svi su oni politički postavljeni i u tom smislu se ništa nije promijenilo. Mi smo radnici na gradilištu, za bolje ne znamo. Osjećamo da se svatko iznad nas na neki način ograđuje od nas, a ne shvaća da smo mi ti koji krpamo rupe i skupljamo smeće, na temelju čega oni skupljaju bodove. Pa ne možeš kontra svojih ljudi. Tko neće radit’, daj mu otkaz i makni ga. Tko dobro radi, nagradi ga“, tvrdi radnik. Sve što žele je raditi svoj posao i potom u miru otići svojim kućama. No, svjesni su da nema promjene bez pritiska odozdo. Na kraju krajeva, i sami kažu kako je dugo najavljivanu sistematizaciju ubrzala upravo eskalacija u Čistoći. „Nikad me nisu zanimale svađe, obračuni i politika“, tvrdi. „Ali opet, kako se kaže, ako se ti ne baviš politikom – ona se bavi tobom.“ Dokle radnici mogu šutjeti i gledati svoja posla, a da ih ne sustignu nagomilani problemi? Nemaju odgovor. Naročito sada kada je ono malo glasnih i pobunjenih otišlo iz Cesta, a preostale su ugovorima još više natjerali na šutnju. Nakon svega što je obilježilo povijest Zagrebačkih cesta, čini se da i ta tišina govori glasnije od riječi.
Objavu ovog teksta podržao je Grad Zagreb potporom male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2022.
Naslovna fotografija: Santeri Viinamäki/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: