Iako je za našu kulturu, ekonomiju i svakodnevni život posebno važan, prevoditeljski rad sve se više gura u nesigurnu, prekarnu sferu, a prevoditelji postaju tek nužno zlo skupog biznisa.
Europska Unija zajednica je s dvadeset četiri službena i još većim brojem polu-službenih i manjinskih jezika, a naša kultura, trgovina i čitava interakcija temelji se na ideji međusobnog razumijevanja. Iako je za stanovnike Europe, možda više no za ljude nekih drugih krajeva svijeta, karakteristično poznavanje više od jednog (materinjeg) jezika, još uvijek nam je potrebna čitava vojska radnika i različitih alata kako bismo se međusobno razumjeli, neometano komunicirali i točno prevodili značenja, ne samo riječi, nego i karakterističnih elemenata kulture. Često u cijelom tom procesu zanemareni ostaju upravo oni na kojima leži najveća odgovornost našeg međusobnog razumijevanja, a to su prevoditelji.
"Prijevod nije pretipkavanje", prva je stvar koju će naglasiti svaki prevoditelj, a što je uobičajena zabluda naručitelja prijevoda. Također, ljudi najčešće nisu svjesni što sve prijevod podrazumijeva. Od prevoditelja se očekuje da posao odrade brzo, za vrlo nisku cijenu, a da rezultat na kraju bude upravo onakav kako si je klijent to zamislio. To je naravno nemoguće, pa na kraju od svega uglavnom trpi kvaliteta.
Osim samozaposlenih prevoditelja, ove usluge pružaju i vrlo popularne prevoditeljske agencije. Suprotno očekivanjima, njihovu primarnu radnu snagu, umjesto prevoditelja, čine prodavači ili takozvani voditelji projekata (project manager), a proces rada teče tako da agencija prvo nabavi projekt, a tek onda za njega zaposli prevoditelje. Time je rad agencija prvenstveno orijentiran na prodaju, umjesto na pružanje usluga prijevoda, kao što bi im ime možda dalo naslutiti. Također, kompanija čiju, primjerice, internetsku stranicu ili ugovore agencija prevodi, ne mora nužno biti klijent koji je naručio prijevod. Najveći klijenti upravo su posredničke agencije koje zakupe određen projekt, a onda rad na njegovom prijevodu outsourceaju drugim agencijama ili slobodnim prevoditeljima. U pravilu, što su prevoditeljske agencije veće imaju veći broj stalno zaposlenih upravitelja projekata, a prevoditelji su im isključivo vanjski suradnici. Time je prevoditeljski rad izguran u nesigurnu, prekarnu sferu, iako bi po logici stvari trebao biti osnovna djelatnost prevoditeljske agencije. Zaposlenim prevoditeljima stalno se daje naslutiti da su preskupi, a unatoč tome što su preopterećeni, agencije odbijaju zaposliti nove radnike. Umjesto toga oslanjaju se na vanjske suradnike i studentski rad. Sa studentskim ugovorima prevoditelji mogu zaraditi više nego pripravnici na stručnom osposobljavanju, zbog čega studenti vrlo često razvlače studij, znajući da će se nakon diplome teže zaposliti, zarađivati manje i raditi nesigurnije.
Druga opcija zapošljavanja za prevoditelje otvaranje je obrta. Rad putem autorskih ugovora prije je bio relativno raširen, no od nove porezne reforme takav se rad više nikome ne isplati jer su agencije, kako bi nadoknadile razliku u gubitku prihoda, umjesto povećanje cijene klijentima smanjile isplate prevoditeljima. Prevoditelji se zato sve više odlučuju na otvaranje obrta, koji pak podrazumijeva plaćanje doprinosa državi i drugih davanja. Istovremeno uz posao prevođenja, prevoditelji moraju sami pronalaziti poslove, što znači obavljati posao project managera, ali i izdavati račune i baviti se drugom "papirologijom", čime im se uz otprije nerealne norme prijevoda, obujam posla samo povećava.
Norme, ili učinak prevoditelja, još su jedan problematičan element ovog posla. Norme bi trebale biti smjernice prevoditeljima o količini teksta koju trebaju obraditi u određenom periodu, no one su uglavnom izračunate na temelju idealnih uvjeta i najjednostavnijih tekstova. Na prevoditeljski rad pritom se gleda kao na tvornički. Bitan je broj prevedenih riječi, a nitko ne obraća pažnju na specifičnosti svakog pojedinog prijevoda, kao ni na činjenicu da svaki projekt zahtijeva i veliku količinu popratnog rada. U ovom trenutku već je vjerojatno nepotrebno napomenuti da u pravilu prevoditelji ne sudjeluju, niti imaju ikakav utjecaj na određivanje normi. I dok svaka pojedina tvrtka obračunava normu prema vlastitim parametrima, svima je zajedničko da cijena rada sustavno i drastično pada. Tome ide u prilog i činjenica da ne postoje nikakvi rasponi cijena, odnosno standardizirane tarife za prijevode, a cijene snižavaju i uobičajene politike agencija da se klijente ne odbija (jer se vjerojatno više nikad neće vratiti). Time cijenu prijevoda zapravo određuju klijenti koji prema vlastitoj procjeni odlučuju koliko je vremena potrebno za pojedini posao, a o čemu, kao što je spomenuto ranije, ljudi često imaju iskrivljene ideje. Također, slobodno tržište i nedostatak regulacije drastično snižavaju cijene prijevoda "popularnih" jezika kao što je engleski.
U ovakvoj brzoj i na neki način industrijaliziranoj formi prevođenja, prevoditelji se uvelike oslanjaju na različite računalne alate koji bi trebali olakšati i ubrzati prijevode, no upravo zbog toga očekuje se da se prevodi više. Na neki način tehnološka kolonizacija utječe na jezičnu kolonizaciju jer nema dovoljno vremena i prostora za kvalitetan prijevod koji će se prilagoditi kulturnim specifičnostima pojedinog jezika. Prevođenju se sve više pristupa robotski, a u pokušaju standardizacije i izjednačavanja prijevoda zanemaruje se činjenica da je jezik živi organizam koji se svakodnevno mijenja. Također, klijenti često imaju potrebu intervenirati u tekst prema vlastitom nahođenju, iako zapravo uopće ne znaju koje su zakonitosti jezika i kako on djeluje. Jedna je prevoditeljica spomenula kako je klijent od nje tražio da unutar rečenice određene riječi u prijevodnom tekstu na hrvatski ostanu u nominativu, dok je jedna druga tvrtka tražila da se iz teksta maknu svi "naši posebni znakovi" (slova kao što su "č" i "ć"). U nedostatku vremena i potrebi za dostizanjem norme, prevoditelji se prilagođavaju takvim zahtjevima, što sustavno i nepovratno utječe na razvoj jezika.
Veće tvrtke koje imaju kontinuiranu potrebu za brzim i kvalitetnim prijevodima, kao što je primjerice Hrvatska elektroprivreda, ponekad će imati vlastite, stalno zaposlene prevoditelje. No to što je njihov posao sigurniji, ne znači da je i više cijenjen u neposrednoj radnoj okolini. Ovaj rad ima svoje specifične izazove, a Željka Zappalorto-Pisk koja je gotovo dvadeset godina radila kao prevoditeljica u ovoj kompaniji kaže kako "najveći problem predstavljaju usmeni, tj. konsekutivni prijevodi koji uglavnom dolaze nenajavljeni. To je za prevoditelja užasno velik problem jer ako ne poznaju materiju/terminologiju koja se prevodi – a obično se radi o usko stručnoj problematici – to utječe na kvalitetu prijevoda. Također je problem prevođenje sastanaka na kojima govornici nisu svjesni da radi boljeg prijevoda trebaju raditi stanke iza neke smislene cjeline kako bi prevoditelj mogao prevesti ono što je rečeno. Prevelika količina informacija u dugom izlaganju rezultira gubitkom dobrog dijela izrečenog". Također, dnevno opterećenje prevoditelja je neujednačeno u ovakvim radnim sredinama, zbog čega dolazi do velikog pritiska kad u kratkom roku treba prevesti velik broj kartica. "Nažalost većina ljudi toga uopće nije svjesna – svi misle da prevoditelj funkcionira po principu stisneš gumb i prijevod izleti. Ja samo kažem – da vas netko samo zaduži da prepišete tridesetak stranica koliko bi vam vremena trebalo? Kod prijevoda treba razmišljati o sadržaju ne samo o riječima. Komunicira se sadržaj, prevode se ideje i smisao, a ne riječi, što puno ljudi ne shvaća. Pogotovo oni koji ne vladaju dobro stranim jezicima. Problem je u području energetike i nedostatak stručnih rječnika tako da se prevoditelji moraju snalaziti na razne načine", ističe prevoditeljica.
Zappalorto-Pisk smatra kako se ovaj psihički i fizički težak posao ne cijeni dovoljno, što je vidljivo i po cijeni kartice prijevoda koja je prije desetak godina iznosila stotinjak kuna, ili čak više (ovisno o složenosti prijevoda i hitnosti), dok sada košta "manje od sata peglanja". Strmoglavo snižavanje cijena prijevoda, čini se, zajednički je moment svim sferama prevođenja. Tako se u posljednje dvije i pol godine cijena titlanja televizijskih sadržaja u jednoj agenciji doslovno prepolovila, odnosno koštala je deset, a sada je pet kuna po minuti.
Na kraju još valja spomenuti književno prevođenje koje danas tek u iznimnim slučajevima može biti posao od kojeg se živi. Odgoda plaćanja već isporučenog rada i "natezanje" s izdavačima uobičajena su praksa, a u kombinaciji s niskom cijenom rada, književno prevođenje sve više postaje tek hobi pojedinih zaljubljenika. Ksenija Banović, prevoditeljica i dobitnica nagrade Pero bugarskog Nacionalnog centra za knjigu, kaže da "osim što je važan, prevoditeljski je posao i odgovoran" te dodaje: "Dopustiš li si pogrešku ili nemar, iznevjeriš čitav knjižni lanac - od autora, preko izdavača, pa sve do čitatelja. Nesavjestan prijevod koji odiše nemarom uvreda je i za književnost i za budućnost jer knjige nam ostaju trajno. Prevođenje je i misija, i odgovornost, i zvanje, i dar i prokletstvo, a ponajviše zanat. Ponekad si filigran, brusiš se do najtanahnijih detalja, ponekad detektiv, ponekad dirigent simfonijskog orkestra, ponekad čovjek orkestar, što ovaj posao čini jednim od najdiskretnijih zanimanja na svijetu. Nema tu mnogo međunarodnih priznanja, kao ni prostora za bogaćenje ili hranjenja ega. Imena prevoditelja sve se češće zaboravljaju pri recenziranju prijevodne književnosti, što je donedavno bila ustaljena praksa, no dogodi se da nas čak i izdavači zaborave spomenuti u katalogu ili na svojim mrežnim stranicama. Dobro je dok smo još unutar korica!"
Stjecajem okolnosti tijekom dvije posljednje godine objavljena su četiri prijevoda ove prevoditeljice s bugarskog jezika. S obzirom na to da je jednostavno nemoguće dogovoriti objavljivanje prijevodne književnosti bez osigurane potpore za prijevod koju dodjeljuje neka od zaklada ili europskih fondova, Banović je prijavila četiri prijevoda, nadajući se da će u najboljem slučaju proći dva. Prošla su sva četiri: roman Propast Vladimira Zareva, povijesni romani Vere Mutafčieve Alkibijad Veliki i Slučaj Džem, te roman 18% sivo Zaharija Karabašlieva. "Kako su posljednja tri objavljena u 2016., glatko sam 'otela' nagradu. No, mučno mi je pri samoj pomisli na tadašnji luđački prevodilački tempo. Čak je i moj petogodišnji sin prokomentirao da je život postao jako dosadan, otkako je prevođenje izmišljeno", kaže Banović. Ipak, dobivanje nagrade privuklo je pažnju javnosti i medija pa joj je postalo lakše pregovarati s izdavačima, jer su stekli povjerenje u kvalitetu bugarske književnosti, kao i njen prevoditeljski rad. Unatoč tome, kaže kako se i dalje mora lavovski boriti kako bi uvjerila izdavače da objave suvremene autore koji uživaju kultni status u Bugarskoj, ali nemaju, recimo, međunarodno priznanje ili nagrade. "S obzirom na to da sredstava za promociju prijevoda i predstavljanje stranih pisaca u Hrvatskoj nikada nije dovoljno, a mjesta za književnu kritiku u medijima sve je manje, brinem se vrlo savjesno ne bi li se glas o knjizi kroz sve kanale proširio - novinske, radijske, televizijske, na književnim tribinama i festivalima. Dakle, uz prevoditelja, moraš biti još i agent i promotor. Ako ti je stalo da knjiga dopre do kritike i publike", zaključuje.
Banović ističe kako je do sada imala korektnu suradnju s izdavačima upravo zbog spomenutih potpora, čime je izbjegnut problem visine dohotka i cjenkanja, no ostaje problem redovite isplate honorara što joj ne ostavlja previše mogućnosti da se profesionalno bavi samo prevođenjem. "Nažalost, većina nas kolega književnim se prevođenjem bavi hobistički, 'za dušu', uz stalni posao. Iako se radi o poslu previše zahtjevnom da bi bio hobi". Slično je istaknula i Petra Mrduljaš Doležal, prevoditeljica i predsjednica Društva književnih prevodilaca u intervjuu objavljenom na portalu Booksa.hr. Prema njenim riječima, od književnih prevoditelja u sedamdesetima očekivao se prijevod pedesetak kartica teksta mjesečno, pri čemu je cijena kartice bila tolika da bi mjesečno imali plaću sličnu urednikovoj, dok se danas očekuje nabijanje tempa do dvjestotinjak i više kartica, a honorar će dobiti jednog dana.
Još uvijek ne postoji nikakav sindikat ili prevoditeljski ceh koji bi zastupao interese radnika koji se unatoč specifičnim zahtjevima rada, ali i odgovornosti koju nose, smatraju administrativnim osobljem. Stvarnost slobodnog tržišta u kojem bi veća konkurencija trebala označavati višu kvalitetu, pokazuje upravo suprotno, a rezultat su nezainteresirani i nemotivirani prevoditelji te loši i još gori prijevodi. Istovremeno, književni prijevodi koji bi trebali oblikovati našu kulturu, čitateljske navike i govorni jezik, umjesto sustavnim politikama, prepušteni su osobnoj motivaciji i vještini pojedinaca. Daljnje odsustvo interesa za rješavanje ovog problema moglo bi dovesti do potpune suvišnosti prevoditelja i sukladno tome, nakaradnih, bezsadržajnih prijevoda, lišenih svakog života i značenja.
Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/US Department of State
Tekst napisala:
Preporučite članak: