Velik broj zatvorenika u Sjedinjenim Američkim Državama u sklopu služenja kazne uključen je u neki oblik radnog procesa, bilo da se radi o održavanju samih zatvora ili pružanju podrške u kriznim situacijama poput požara i potresa. Za taj rad zatvorenici dobivaju minimalnu naknadu, koja najčešće nije dovoljna za osiguravanje osnovnih uvjeta života nakon izlaska na slobodu. U kombinaciji s privatizacijom zatvora i usluga bitnih za život zatvorenika, ta činjenica dovela je do organiziranja otpora unutar, ali i izvan zatvora, kako bi se ovoj društvenoj skupini osigurali barem minimalni životni uvjeti.
Krajem prošle godine saveznu državu Kaliforniju poharali su požari. Od 11 tisuća mobiliziranih vatrogasaca, bilo je gotovo 4 tisuće zatvorenika pod nadležnosti Kalifornijske uprave za zatvorski sustav i rehabilitaciju. Navedena uprava od 1946. godine provodi program u sklopu kojeg postoje četrdeset i tri tzv. kampa za konzervaciju (conservations camps), u kojima zatvorenici prolaze osnovnu obuku za rad na gašenju i zaštiti od požara, kao i zaštiti od drugih katastrofa poput poplava i potresa. Većini zatvorenika u Kaliforniji kazna izdržavanja zatvora umanjuje se za jedan dan za dobro ponašanje, a onima koji sudjeluju u gašenju požara kazna se umanjuje za dva dana za svaki dan proveden u kampu. Slične prakse i korištenje rada zatvorenika u SAD-u nisu neuobičajeni.
Kod velikih prirodnih nepogoda, kao što su požari koji su nedavno pogodili Kaliforniju, zatvorenici često rade puno duže od osam sati dnevno, a ponekad na terenu provedu i više od 24 sata u komadu. Gašenje požara uglavnom je najbolje plaćeni posao koji zatvorenici mogu dobiti, a plaća se 2 američka dolara po satu. Primjerice, zatvorenici koji rade druge poslove plaćeni su oko jedan dolar po satu, ponekad i manje. Kalifornija se do te mjere oslanja na zatvoreničku radnu snagu iz dva razloga. Prvi je financijske prirode - ova savezna država godišnje uštedi oko 100 milijuna dolara budući da zatvorenike ne plaća jednako kao što bi plaćala redovne zaposlenike. Drugi je kadrovske prirode – vlasti ponekad imaju teškoća s pronalaskom dovoljnog broja ljudi za borbu s požarima. Ovisnost o radu zatvorenika u takvim slučajevima je tolika da je pomoćnik državne tužiteljice jednom prilikom izjavio da država ne smije na slobodu pustiti previše zatvorenika jer se onda neće imati tko boriti s požarima.
Pisati o zatvorskom sustavu i problemu zatvorskog rada/rada zatvorenika u Sjedinjenim Američkim Državama nipošto nije jednostavan, niti zahvalan zadatak. Sustav je kompliciran i slojevit, a probleme samog rada u zatvorima nije moguće razdvojiti od pitanja o uvjetima života u zatvorima te prirode sustava kao takvog. U SAD-u se zatvori razlikuju po tome pod čijom su jurisdikcijom, razini sigurnosti i obliku vlasništva (privatni ili javni). Jurisdikcija nad zatvorima dijeli se između federalne vlade i saveznih država, tako da postoje federalni zatvori u kojima zatvorenici služe kazne zatvora za kršenje federalnih zakona, i državni zatvori, gdje se smještaju zatvorenici koji su prekršili zakone saveznih država. Zakoni se pak po brojnim pitanjima (npr. stupanj dekriminalizacije korištenja marihuane, nošenje oružja) razlikuju od države do države, što u konačnici utječe i na zakonsku politiku, strukturu izricanja zatvorskih kazni i zatvorsku populaciju pojedinih saveznih država. Privatni zatvori ušli su u ovu sliku 80-ih godina prošlog stoljeća za vrijeme mandata Ronalda Reagana, kada je i zatvorska populacija naglo porasla zbog zaoštravanja politika kažnjavanja kriminala. Danas se u njima nalazi oko 8 posto zatvorske populacije SAD-a.
Niska cijena zatvoreničke radne snage
Najveći broj zatvorenika na svijetu, njih 2,3 milijuna, nalazi se u Sjedinjenim Američkim Državama. To je oko 900 tisuća njih radi, no nisu uključeni u standardne ankete i ispitivanja o broju zaposlenih. Rad koji zatvorenici obavljaju može se podijeliti u četiri kategorije. Prva je najzastupljenija i odnosi se na obične zatvorske poslove kojima upravlja Odjel za zatvorski sustav: održavanje zatvorskih objekata, pranje i čišćenje te rad s hranom. Oko 700 tisuća zatvorenika je zaposleno na poslovima koji su krucijalni za samo funkcioniranje zatvora. Zatvori na ovaj način rade velike uštede, s obzirom na to da ne moraju zapošljavati radnike kojima bi platili minimalnu plaću, već se oslanjaju na zatvorenike koje mogu plaćati i manje od jednog dolara dnevno.
Drugi tip posla odnosi se na tzv. zatvorske industrije, a radi se o radu u državnim poduzećima i tvrtkama u državnom vlasništvu. U takvim je tvrtkama zaposleno oko 6 posto zatvorenika koji proizvode usluge i dobra koji se potom prodaju državnim agencijama. Treća se kategorija odnosi na poslove van zatvora i kaznionica, u raznim kampovima i centrima. Na ovakvim tipovima poslova su zaposleni oni zatvorenici koji se ne smatraju velikim sigurnosnim rizikom i koji su smješteni u zatvore s najnižim stupnjem sigurnosti. Četvrta kategorija odnosi se na zatvorenike koji rade u privatnim poduzećima, a radi se o jako malom postotku zatvorenika koji rade u sklopu programa PIE (Prison Enhancement Program), koji tvrtkama omogućuje da rade unutar zatvora.
Prison Policy objavili su listu s popisom satnica zatvorenika u svim saveznim državama. Njihovo istraživanje pokazuje da su plaće po satu od 2001. godine pale te se kreću od oko 0,20 centi do 1,5 američkih dolara po satu. Oni koji rade za privatna i javna poduzeća više su plaćeni od onih koji rade na održavanju zatvora, a u saveznim državama Alabami, Arkansasu, Floridi, Georgiji i Teksasu zatvorenici koji obavljaju poslove održavanja zatvora uopće nisu plaćeni. Iako bi se odnos zatvorenika koji rade i zatvorskih uprava i/li poduzećima mogao promatrati kao odnos poslodavca i posloprimca, sudovi u SAD-u su u više navrata presudili da zatvorenicima ne pripadaju prava koja imaju radnici izvan zatvora: mirovinsko, zdravstveno, i osiguranje od nesreće. To je tumačenje rezultat 13. Amandmana američkog Ustava koji izrijekom zabranjuje ropstvo, osim u slučaju izdržavanja kazne zatvora.
Pitanja vezana uz rad zatvorenika problematizirana su u više navrata, kako zbog toga što se radi o zaista specifičnoj populaciji, tako i zbog toga što određeni broj autora koji su se bavili ovom temom smatraju kako se radi sekundarnom problemu. Prema njihovom mišljenju, zatvorski sustav opterećen je drugim pitanjima koje je važnije adresirati prije nego se pozabavimo radnim pravima zatvorenika[1]. No, čak i ako imamo u vidu ove kritike, svejedno je nemoguće ignorirati besplatni rad koji zatvorenici obavljaju i ulogu koju njihov rad igra u održavanju nekih zatvora, nevjerojatno loše uvjete u privatnim zatvorima i privatizaciju određenih usluga u državnim zatvorima, kao i činjenicu da privatni zatvori štede na cijelom nizu usluga kako bi ostvarili što veći profit.
Jedan zanimljiv primjer je studija Instituta za istraživanje rada, zapošljavanja i gospodarstva koja je pokazala da je, otkako je jedna privatna tvrtka preuzela usluge povezane s hranom u zatvorima u Michiganu, kvaliteta hrane značajno pala, razvila se duboka podjela između zatvorskih čuvara i osoblja u kuhinji, neodgovorno upravljanje dovelo je do velikog broja rizika, a glavni prioritet poslovanja je postao profit, sve nauštrb zdravlja zatvorenika[2]. Također ne smijemo zaboraviti još jedan bitan detalj – privatni zatvori u nekim gradovima znaju biti veliki (ako ne i jedini) generatori poslova, te neki opustošeni gradovi još gaje nadu da će ih oni spasiti od velikih stopa nezaposlenosti, stoga ulažu sredstva u izgradnju zatvora i privlačenje investitora.
Organiziranje za bolje uvjete života u zatvorima
Na 45. godišnjicu pobune u zatvoru Attica, 5. rujna 2016, u zatvorima diljem Sjedinjenih Američkih Država organizirani su štrajkovi zatvorenika. U nekim se kaznionicama zatvorenicima-štrajkačima pridružilo i zatvorsko osoblje. Točan broj zatvorenika u štrajku nije moguće utvrditi zbog same prirode mjesta gdje su se oni odvijali: zatvorske uprave nisu baš voljne odavati takve podatke, s obzirom na to da ne žele pokazati vlastitu slabost ili ukazati na rupe u sustavu. Ponekad se štrajkovi i pobune, pa čak i uvjeti u pojedinim zatvorima, mogu potvrditi tek tjednima, mjesecima, pa čak i godinama nakon što su se odvili. Prema organizatorima, u štrajku iz 2016. sudjelovalo je sveukupno 57 tisuća zatvorenika (konzervativnije procjene se kreću oko 20 tisuća sudionika), koji su se u više od 46 zatvora i kaznionica u barem 12 saveznih država odbili pojaviti na poslu.
Štrajk se nastavio na niz akcija organiziranih od 2010. godine, kada je održan štrajk u saveznoj državi Georgiji, koji je do 2016. bio najveći štrajk zatvorenika u SAD-u. Godinu kasnije i ponovno, 2013. godine, štrajkali su zatvorenici u Kaliforniji koji su organizirali štrajk glađu u kojem je sudjelovalo oko 30.000 ljudi. U Alabami, gdje je iniciran i štrajk iz 2016, zatvorenici se organiziraju od 2014. zbog posebno teških uvjeta u tamošnjim zatvorima. Zatvori u toj saveznoj državi su ozloglašeni zbog svoje prenatrpanosti i premalo osoblja. Izvještaj Okrutni zatvor: Zlostavljanje, diskriminacija i smrt unutar zatvora u Alabami pokazuje razmjer nehumanosti u zatvorima u toj saveznoj državi – od slučajeva amputacije do kojih je doveo neliječeni dijabetes, do smrti zatvorenika kojemu je rak metastazirao jer je godinu i pol čekao liječenje. S „vanjske“ strane zatvorenicima su pomagali Industrijski radnici svijeta i mnoge druge organizacije zainteresirane za temu (Kritični otpor, Nacionalni savez odvjetnika...). Vanjska podrška je bila izrazito bitna u koordinaciji štrajka, a iskazivala se vršenjem pritiska na institucije: marševima, blokadama, prosvjedima, pisanju pisama zatvorenicima i pozivima službenicima.
Organizatori štrajka su u nekoliko navrata kritizirani što se usredotočuju na zatvorenike koji obavljaju neki tip posla, s obzirom na to da to isključuje velik dio zatvorske populacije koji je izložen jednako lošim uvjetima života kao i zatvorenici-radnici. Međutim, organizatori su zaključili da je u tom trenutku usporavanje radnog procesa od strane zatvorenika najbolji način ometanja zatvorskog sustava. Budući da su organizatori i njihovi pomagači van zatvora najavljivali štrajk, zatvorske uprave su u velikom broju zatvora reagirale preventivno: prije samog štrajka velik broj organizatora prebacili su u druge zatvore, stavili ih u samice ili im ukinuli razne privilegije u pokušaju da na njih utječu. Potrebno je naglasiti i sljedeće – s obzirom na to da zatvorenici uvelike ovise o milosti uprave i čuvara, u ovom je slučaju bilo jako teško informacije prenijeti van. Velik broj informacija koje su organizatori prenosili medijima se iz tog razloga zapravo i ne mogu stopostotno potvrditi.
Štrajk je iniciran u zatvoru Holman od strane grupe zatvorenika koji se zovu Pokret slobodna Alabama. Članovi grupe su i prije organizirali štrajkove i imaju iskustva u tome. Zatvorenici su počeli graditi mrežu s drugim zatvorenicima koji su imali sličan cilj koristeći prokrijumčarene mobilne uređaje te su uz pomoć prijatelja, obitelji i saveznika izvana odlučili svoj rad iskoristiti kao polugu s kojom mogu utjecati na funkcioniranje zatvora. Akcije su se uglavnom sastojale od odbijanja odlaska na posao i odbijanja (krucijalnog) rada u održavanju zatvora. Napetost je kulminirala drugog dana štrajka kada je u jednom zatvoru došlo do okršaja i život je izgubio policijski službenik. Organizatori i štrajkačke grupe u različitim zatvorima nisu imale ujedinjene zahtjeve, no oni su se uglavnom ticali ukidanja onog dijela 13. Amandmana kojim je legaliziran neplaćeni rad u zatvorima, pristojno plaćanje za rad i poboljšanja ostalih uvjeta i uspostavljanje humanih uvjeta života u zatvorima, kao i pristup uslugama poput obrazovanja i rehabilitacijskih programa.
Iako se na prvi pogled inzistiranje na pravednom plaćanju rada osoba u zatvorskom sustavu može činiti suvišnim, treba uzeti u obzir dugoročne posljedice neplaćenog rada zatvorenika. Naime, velik broj zatvorenika se nakon izlaska iz zatvora na slobodi nađe s oko 50 dolara u džepu i kartom za autobus u jednom smjeru. Bez ikakve ušteđevine s kojom bi mogli započeti normalni život, često u velikim dugovima zbog zatvorskih i pravnih troškova te nemogućnosti da se prijave za programe pomoći i diskriminaciji pri pronalasku zaposlenja, često se opet okreću kriminalu jer nemaju drugog načina da se prehrane.
Tijekom štrajka zatvorenici uglavnom nisu dolazili na posao, u jednom zatvoru u Michiganu su organizirali mirni marš u dvorištu, a na jednoj lokaciji u Južnoj Karolini su organizirali neplaćanje dobara i usluga zatvoru. Također, bilo je izvještaja i o štrajkovima glađu. Imajući na umu dosad napisano, važnost ovih štrajkova ne leži toliko u određenom štrajku u određenom zatvoru, već se na njih treba gledati kroz važnost koju dugoročno imaju u edukaciji zatvorenika i – što je jednako važno – u edukaciji onih izvana o uvjetima u američkim zatvorima. Zatvori su mjesta koja je izrazito lako u potpunosti zatvoriti prema vanjskom svijetu i zatvorenike na bilo koji način odsjeći od svijeta, stoga je podrška izvana i pritisak koji se izvana može vršiti izrazito bitan.
Iako još uvijek ne znamo do kakvih će točno daljnjih štrajkova i akcija doći, sigurno je jedno – kada pogledamo retoriku trenutačnog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trumpa, koji imigraciju de facto izjednačava s kriminalom, još snažnije okretanje pojmu rata protiv droga i rastući broj ovisnika o opiodima u Americi– američki zatvori će se nastaviti puniti istom brzinom te će veliki broj zatvorenika i dalje služiti kao besplatna radna snaga u tim „ograđenim tvornicama“.
Bilješke:
[1]Slično ističe i Christian Parenti u svojoj knjizi Lockdown America: Police and Prisons in the Age of Crisis gdje se osvrće na prejako naglašavanje problema privatnih zatvora u Americi, budući da oni primaju svega oko 8 posto sve zatvorske populacije te ne čine velik izvor kapitala. Parenti naglašava ideološku funkciju zatvora: oni služe svojoj ideološkoj svrsi zatvaranja određenih nepoželjnih populacija, a kroz prisilni rad u zatvorima desnica može održavati dojam rehabilitacije zatvorenika.
[2]Još jedan primjer privatizacije usluga je nedavna odluka savezne države New York da obitelji i prijatelji zatvorenicima više ne mogu slati pakete sa sadržajem kojeg sami nabave – uz iznimku vjenčanog prstenja koji vrijedi manje od 150 dolara, odjeće za zatvorenike koju će oni nositi po puštanju iz zatvora i neelektričnih aparata. Odnosno, ako zatvorenicima žele nešto poslati, ne mogu jednostavno otići u trgovinu i kupiti svježe voće i povrće, već moraju iz kataloga odabranih tvrtki izabrati unaprijed odobrene predmete čije su cijene često više od uobičajenih. Ovo je samo jedan dio veće sheme i profitiranja na privatizaciji usluga slanja paketa.
Matea Grgurinović magistrirala je engleski i ruski, a radi kao novinarka i prevoditeljica. Najviše je zanimaju teme radničkih prava, zatvora, siromaštva i beskućništva, ekonomije dijeljenja i migracija. Članica je Mreže antifašistkinja Zagreba.
Izvor naslovne fotografije: Pixabay/ MarcelloRabozzi
Tekst napisala:
Preporučite članak: