Iako prvotno osmišljena kao način za borbu s velikom nezaposlenošću mladih, mjera stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa (SOR) stubokom je promijenila tržište rada – za visokoobrazovani, mladi kadar postala je skoro pa jedini način za dobivanje prvog posla, mlade je “osudila” na rad za iznose ispod minimalne plaće, a one nižeg stupnja obrazovanja diskriminirala nauštrb visokoobrazovanih. Stoga su sindikati i Mreža mladih Hrvatske okupljeni u inicijativu Vrijedim više počeli pozivati na ukidanje mjere SOR-a i vraćanje pripravništva.
Nedavno su Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), Matica hrvatskih sindikata (MHS) i Mreža mladih Hrvatske (MMH) akcijom na Zrinjevcu ukazali na neodrživost mjere stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa (SOR) i pozvali nadležne institucije da krenu s osnivanje radne grupe na kojoj će o navedenoj mjeri raspravljati, s ciljem konačnog ukidanja SOR-a i vraćanja pripravništva. Krajnji cilj je akcije, tvrdi Marin Živković iz Mreže mladih Hrvatske “živjeti u društvu u kojem si mlada osoba može priuštiti samostalni život i da takav ishod nije iznimka, nego pravilo”.
Mjera je tijekom svog života prošla neke izmjene, visina naknade je mijenjana, prvo je iznosila 1.600 kuna mjesečno, potom 2.400 kuna mjesečno, a sada iznosi 2.620. Živković također upozorava da “mjesečna potrošačka košarica mladih, potrebna za samostalan život, prema izračunu sindikata iznosi oko 4.300 kuna”, a stručno osposobljavanje s ovakvom naknadom “pokriva tek dio tog iznosa, što znači da mladi danas nisu u mogućnosti samostalno pokriti osnovne životne troškove”. Posljedica toga je, nastavlja, da “mladi i dalje trebaju financijsku pomoć roditelja, zbog čega u Hrvatskoj 70 posto mladih između 18 i 34 godina i dalje živi s roditeljima, po čemu smo rekorder u Europskoj uniji”.
Pada Vlada, ali ne i SOR
Mjera stručnog osposobljavanja polagano je uvedena 2010. godine, kao pokušaj odgovora tadašnje Vlade i njena tadašnjeg Ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića na problem nezaposlenosti mladih zbog kojeg se Hrvatska nalazi visoko na ljestvici nezaposlenosti mladih u Europi. Kada je uvedena, mjera je bila ograničena na osobe do 25 i 29 godina koje su obvezane polagati stručni/državni ili majstorski ispit, a 2012. proširena je i na one koji nisu obvezani polagati navedeni ispit, što je mjeru SOR-a otvorilo širokom broju korisnika. Uvjet, kojim se poslodavcima iz privatnog sektora ograničavao pristup mjeri SOR-a ako u idućoj godini ne zaposle minimalno 50 posto osoba koje su stručno osposobljavali ukinuto je 2014. godine, čime je također poslodavcima dana prilika da mrsićevce uzimaju bez ikakvih posljedica i potom pri isteku ugovora samo zamjenjuju novim korisnicima mjere. Mjera se prvotno financirala iz državnog proračuna, od početka 2014. godine se dijelom financira sredstvima iz Europskog socijalnog fonda, a 2017. sredstva iz Europskog socijalnog fonda činila su skoro 45 posto udjela u financiranju. Mjera spada pod djelokrug Ministarstva rada i socijalnog sustava, te je definirana zakonskim odredbama Zakona o radu i Zakona o poticanju zapošljavanja.
Ključna mjera – potpuni promašaj
Kako navodi Mreža mladih Hrvatske u svom Drugom kvartalnom tematskom osvrtu o položaju mladih na tržištu rada, SOR u “veoma kratkom vremenu postaje ključnom mjerom aktivne politike zapošljavanja”, u 2011. godini u mjeru je bilo uključeno 13 posto korisnika, dok se u 2014. taj broj popeo na 50 posto, a 2015. je iznosio 45 posto. Veliko širenje mjere i korištenje od strane poslodavaca dovelo je do toga da je na tu mjeru otpadalo preko 50 posto svih korisnika mjera aktivne politike zapošljavanja (u te mjere dakle spadaju SOR, poticanje samozapošljavanja, itd.).
Zašto dakle uvesti mjeru poput stručnog osposobljavanja? Prema pisanju MMH-a Zavod za zapošljavanje je uvođenje mjere donekle opravdao Godišnjom anketom poslodavaca. U anketi se većina poslodavaca izjasnila kako od zaposlenika “očekuje bar godinu dana relevantnog radnog iskustva”. MMH pritom upozorava da “nisu zabilježene bitne promjene vezane uz praćenje i vrednovanje ostvarivanja ciljeva definiranih planovima osposobljavanja koje je poslodavac dužan izraditi prije primanja svakog korisnika”. MMH u kvartalnom tematskom osvrtu dalje navodi da iako je 85 posto anketiranih (anketa Ipsosa) imalo odgovarajuću podršku mentora, a 75 posto je zadovoljno njenim/njegovim radom, te je velika većina (90 posto) koja je trebala položiti državni ispit nakon osposobljavanja (ako to struka ili zvanje nalaže) je to učinila, značajan broj korisnika nije zadovoljan mjerom (jedna šestina anketiranih), jer smatraju da nije poštena, tj. da nije ravnomjerno raspoređena korist koju dobivaju poslodavci i ona koju dobivaju korisnici.
Do sličnih saznanja su došli i Mislav Stepinac i Saša Ahac u svom istraživanju Visokoobrazovani mladi ljudi u građevinarstvu (2. dio) objavljenom u časopisu Građevinar. Oni navode da je u građevinarstvu došlo do naglog porasta diplomiranih građevinara koji su sudjelovali u SOR-u – s 12 posto u 2010. godina na 67 posto u 2014. godini, što ukazuje na činjenicu do koje je mjere SOR mladima postao ulaz na tržište rada i koliko poslodavci iskorištavaju tu mjeru. Velik broj onih koji su sudjelovali u anketi nisu zadovoljni mjerom, njih čak 40 posto ocijenilo ju je najnižom ocjenom (“potpuni promašaj”). Autori također navode da je zabrinjavajuće što se povećava udio korisnika mjere u gradu Zagrebu (s 10 posto u 2010. godini na 80 posto u 2014.) i većim regijama koje imaju nižu stopu nezaposlenosti od prosjeka.
Nezadovoljstvo mentorom izrazila je naša sugovornica koja je stručno osposobljavanje odradila u jednoj medijskoj kući i koja je ovom prilikom htjela ostati anonimna. Ona tvrdi da cijeli proces stručnog osposobljavanja ne bi opisala kao negativan, budući da će joj iskustvo zasigurno pomoći kasnije, no napominje da je “proces učenja ovisio isključivo o [njoj]”. Mentor joj na niti jedan način nije koristio, “ne samo da nije bilo mentorskog elementa u novinarskom smislu, već mentor nije poznavao niti neke administrativne strane stručnog osposobljavanja, pa [je] papirologiju i odnos s HZZ-om odrađivala sama”. Iako to možda ne zvuči “naporno” u novoj radnoj okolini “predstavlja nepotrebni stres”, te stoga smatra da je navedeno “prije svega kontraproduktivno, koliko god potencijalno oslikavalo poziciju novinara i novinarki na medijskoj sceni – snađi se drugarice”. Nisu li podrška mentora i osposobljavanje jedno od krucijalnih odrednica SOR-a?
Moglo bi se reći da je mjera jedan zapravo kreativni način brisanja mladih s popisa nezaposlenih, budući da su korisnici mjere u tzv. sivoj zoni – oni, naime, nisu formalno zaposleni kod svojih poslodavaca koji im nisu dužni omogućiti nikakve “pogodnosti” ni prava (božićnice, regrese, bolovanja, porodiljni), što ih stavlja i u nepovoljniji položaj usporedbi s drugim radnicima, a nisu ni navedeni kao nezaposleni na Zavodu za zapošljavanje.
Mjera za koga?
Dora Levačić u svom istraživanju Kriza i nejednakost na tržištu rada: Rezultati istraživanja mjere Stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa koje je objavljeno 2015. godine također upozorava na probleme s mjerom stručnog osposobljavanja za rad. Ona između ostalog upozorava i na njenu neselektivnost – mjera zapravo “pomaže” onima koji su u pravilu zapošljiviji – visokoobrazovanima. Uz to, imajući na umu niski iznos naknade, očito je da je mjera dostupna onima koji si ju mogu priuštiti, onima koji imaju vlastite stanove, onima iz većih gradskih centara, te onima koji mogu računati na pomoć roditelj, partnera i slično. Isto zaključuje i naša sugovornica koja tvrdi da “nitko normalan ne misli da je [visina naknade] dovoljna za dostojanstven život”. Nastavlja da “osobe na stručnom osposobljavanju nerijetko moraju raditi i poslove ‘sa strane’, posebno ako ne mogu računati na financijsku pomoć roditelja, a oni koji nemaju dobru financijsku pozadinu teško mogu živjeti od 2 400 kuna ako stručno osposobljavanje nije u mjestu u kojem su roditelji osobe koja je na stručnom (pa da osoba može živjeti s roditeljima)”.
Levačić piše kako se (pogrešno) klasificiraju uzroci nezaposlenosti mladih. Naime, iako se kao razlog nezaposlenosti mladih često navodi nedostatak njihova iskustva ili činjenica da ih školovanje nije pripremilo na tržište rada (kako velik broj poslodavaca tvrdi), nezaposlenost je posljedica nedostatka poslova na tržištu rada i u toj su situaciji mladi u daleko nepovoljnijoj poziciji – manjak radnog iskustva i nedovoljna stručnost u takvim situacijama predstavljaju veću prepreku za pronalazak posla nego kada je ponuda posla veća nego potražnja, radna mjesta se ne otvaraju (ili se otvaraju sporije), raste broj kandidata s više iskustva, a i mladi su u nepovoljnijem položaju pri otpuštanju zaposlenika, budući da poslodavci prvo otpuštaju one s manje iskustva na nesigurnim ugovorima. Autorica također naglašava da mladi nisu homogena skupina, da nisu svi jednako “nezapošljivi”, te da “veliku većinu nezaposlenih u Hrvatskoj čine osobe sa završenom strukovnom školom u trajanju do tri godine, zatim osobe sa završenom četverogodišnjom strukovnom školom ili gimnazijom, te osobe sa završenom osnovnom školom”. Iako to iz konteksta Hrvatske možda zvuči nevjerojatno, ali mlade osobe na koje je mjera SOR-a prvenstveno usmjerena su oni visokoobrazovani koje se relativno brzo zapošljavaju, brže dolaze do prvog zaposlenja i općenito imaju više šanse za zaposlenjem, dok su oni prema kojima bi trebala biti usmjerena uglavnom zaboravljeni. Isto tvrdi i Živković, te ističe da SOR s obzirom na to da nudi lošije uvjete od ugovora o radu “zapravo pogoršava postojeće uvjete na tržištu rada, dok istovremeni istiskuje ostale mogućnosti za one najugroženije koji su daleko od tržišta rada”. Očito je da su mjere kojima vladajući pokušavaju riješiti problem nezaposlenosti mladih, kako tvrdi, “rezultat improvizacije, a ne dubinskog promišljanja sustava”, te da ćemo posljedice SOR-a osjećati još dugo.
Izvor naslovne fotografije: Maz.hr/Party of European Socialists
Tekst napisala:
Preporučite članak: