Nedavno je na Fakultetu političkih znanosti gostujuće predavanje na temu „Palestine and the media war on history“ održao Omar Al-Ghazzi. Na poziv Sekcije za sociologiju medija Hrvatskog sociološkog društva i Centra za istraživanje medija i komunikacije ovaj se profesor geopolitike u komunikacijama i medijima s prestižne Londonske škole ekonomije i političke znanosti odazvao kako bi ocrtao konture cenzure i reduciranog izričaja koja trenutno vlada u anglofonim medijima.
U dvorani H na Iblerovom trgu, privremenoj lokaciji Fakulteta, skupio se oskudan broj studentica i studenata te nekolicina zainteresiranih građana, uz uključenja putem Zooma. Al-Ghazzi je prvo grubim crtama ocrtao kolonijalnu povijest koja je definirala čitavo područje Palestine, da bi se potom posvetio medijskom prikazivanju trenutnog ratnog stanja. Fokusirao se na anglo-američke medije, koje i prati. Palestinski su glasovi u glavnini tih mainstream medijima ograničeni ili utišani, a čitava je stvar lišena konteksta.
Naime, Hamasov napad na Izrael 7. listopada prošle godine, u kojem je izvršen najveći pokolj Židova od Holokausta, uokviruje se kao ključni događaj i isključiv razlog nesrazmjerne uporabe sile protiv civila u Gazi od tada. Potpuno se u medijima dekontekstualizira i prešućuje čitava povijest potlačenih Palestinaca od 1948. godine naovamo, koja uključuje otimanje njihova zemljišta, razrađen sustav aparthejda u kojem Palestinci unutar Izraela žive te drugi brojni i bitni faktori.
Maltretiranje palestinskog stanovništva na check pointovima s Izraelom svakodnevna je pojava, u što se uvjerila američka ratna reporterka Lynsey Addario, koju su vojnici na kontrolnoj točki prisilili da nekoliko puta prođe kroz sofisticirani detektor metala, iako ih je preklinjala da to ne čine, s obzirom da je u to vrijeme bila noseća. Addario je to kasnije prijavila, i s obzirom na svoj ugled fotoreporterke, dobila je ispriku izraelskih vlasti. Govoreći o novinarima, mahom Palestinskog porijekla, Al-Ghazzi je utvrdio kako je do sada ubijeno 140 novinara koji su izvještavali i prenosili priče iz sa zemljom sravnjene Gaze.
Komentirao je kako novinarski prsluk i kaciga s natpisom PRESS više ne štite medijske radnike, što je bila norma u sukobima diljem svijeta. Istaknimo ovdje da je u slučaju Palestine to pravilo prekršeno i ranije, prije dvije godine, kada je izraelski snajperist metkom posred čela likvidirao američko-palestinsku reporterku Shireen Abu Akleh, iako je bila propisno odjevena u spomenutu opremu. Svjetske organizacije za ljudska prava i novinarsku struku u zadnje vrijeme često navode kako IDF (Izraelske obrambene snage) namjerno targetiraju medijske djelatnike u Gazi i drugdje.
Pokolj "između" smiješnih videa mačaka i kulinarskih recepata
Kada se radi o publikama, odnosno korisnicima, oni se o aktualnom pokolju informiraju što aktivno, što pasivno, iz raznih fragmentiranih izvora. Kada se radi o društvenim medijima, videi genocida i patnje prikazuju se „u sendviču“ između smiješnih videa mačaka i kulinarskih recepata. Ovdje se radi o fenomenu context collapse, odnosno potpunog lišavanja bilo kakvog konteksta o sadržaju na koji se nailazi, što su prije više od desetljeća istražile autorice danah boyd i Alice Marvick. Drugim riječima, naletite na Instagramu na neki reel, ali vidite ono što vidite i ništa više od toga ne saznate – osim ako se sami ne angažirate i istražite.
Profesor al-Ghazzi govorio je 45 minuta, s blokića je citirao izjavu Benjamina Netanyahua iz 2019. godine o potrebi izraelskog financiranja Hamasa u svrhu potkopavanja Palestinaca svim mogućim sredstvima, a onda je nišnoj publici ove teme od povijesnog značaja dao prostora za pitanja. A pitanja su bila mnoga. Ovaj ga je autor upitao spominje li se uopće riječ „genocid“ u britanskim mainstream medijima. Ne spominje se. Jedan politolog pitao je koji je palestinski plan za budućnost, kako će se organizirati, koji su ciljevi… naravno, al-Ghazzi na to nije mogao odgovoriti, a teško da postoji osoba na svijetu koja bi mogla.
Istaknuo je važnost ukazivanja na genocid koji se događa, na ljudsku patnju, na progovaranje o tome. „Ništa se na ovom planetu Zemlji ne događa van konteksta. Ako vidite nekoga da pati, a niste rasist, osjetit ćete empatiju.“ – bazično je objasnio Omar Al-Ghazzi.
Izraelska diplomacija i mainstream mediji svim sredstvima uokviruju pokolj i genocid koji vrše nad Gazom kao isključivi čin samoobrane. Važno je istaknuti da nisu svi Židovi, svi Izraelci pobornici ratne kampanje Izraelskih obrambenih snaga. Dapače, brojni Židovi koji u svojoj domovini protiv toga progovaraju, ukoliko se usude, i sami postaju meta svojih sugrađana. Isto vrijedi za izraelske novinare.
U kontekstu današnjeg izraelsko-palestinskog sukoba (iako se više ne može govoriti o sukobu, već o jednostranoj i promišljenoj genocidnoj kampanji), u većini medija izvještava se po principu onoga što nigerijsko-američka spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie naziva „opasnošću jedne priče“. Posljedica jedne priče je da „krade dostojanstvo osoba. Otežava prepoznavanje zajedničke čovječnosti. Naglašava načine na koje smo drugačiji, a ne one po kojima smo slični.“ Opasnost je sljedeća: jedna priča postaje jedina priča. A to je ono što se s genocidom u Gazi pokušava ostvariti, ne samo u zapadnom medijskom okruženju, već i u našem vlastitom.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Emil Čančar, Pexels
Preporučite članak: