Large raise minimum wage

Na rastuće siromaštvo - trenutno je svaki peti Europljanin siromašan - Komisija nastoji odgovoriti regulacijom minimalne plaće na razini Europske Unije i osnaživanjem kolektivnog pregovaranja. Ipak, pred nama su izgleda dugi pregovori s obzirom da ne postoji konsenzus između socijalnih partnera, a ni samih država članica. Piše Nikola Kožul.


Tijekom prvog lockdowna smo naučili što su i koliko su važni esencijalni radnici. Bez njih i interneta naše socijalno distanciranje i zatvaranje pred strahom od zaraze ne bi bilo moguće. Ipak, za svoj (esencijalni) rad primaju nesrazmjerno male plaće s obzirom na važnost poslova koje obavljaju. U nekim dijelovima EU, tržišno natjecanje odvija se preko leđa najslabije plaćenih, pa tako npr. imigranti koji rade na poljoprivrednim plantažama u Portugalu primaju nadnicu nižu od one tržišne kako bi povrće u našim marketima bilo što konkurentnije. Štoviše, minimalne plaće toliko su male da je teško preživjeti i kad posrijedi nije kršenje ljudskih prava već business as usual, i to i u najrazvijenijim državama EU. S tim se problemom u koštac hvata i Europska unija.

„Dok savladavamo pandemiju, pripremamo potrebne reforme i ubrzavamo dvostruku zelenu i digitalnu tranziciju, pravi je trenutak i da prilagodimo socijalna pravila. Da stvorimo pravila koja jamče međugeneracijsku solidarnost, kojima se nagrađuju poduzetnici koji se brinu o svojim zaposlenicima, pravila usmjerena na radna mjesta i otvaranje novih prilika, kojima se uspostavlja ravnopravnost vještina, inovacija i socijalne zaštite“ izjavila je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen početkom ove godine. Izjava deklarativno otkriva dobre namjere, ali i duboke, otprije poznate društvene probleme koje je pandemija stavila na dnevni red. Naime, Europu dijele nejednakosti. Situacija nije toliko loša kao u SAD-u, pa čak i Kini, ali i u Europi je ekonomska deregulacija ozbiljno degradirala (tradicionalno) europske socijalne politike. Dohodovne su nejednakosti na novom vrhuncu i dovode do sve većih socijalnih problema poput društvene isključenosti i siromaštva unatoč zaposlenju (eng. in-work poverty). Prema podacima Eurostata, 10% europskih radnika nalazi se u riziku od siromaštva. Zabrinjava, stoga, činjenica da biti zaposlen ne znači nužno i živjeti bez siromaštva: trenutno je svaki peti Europljanin siromašan – oko 91 milijun ljudi, od čega 17,9 milijuna djece.

No, siromaštvo je samo krajnji simptom loših ekonomskih politika kojeg je besmisleno tretirati kao izoliran problem, već je umjesto toga neophodno pronaći društveno osjetljiviji balans između tržišne (de)regulacije i socijalne zaštite.

Minimalna plaća i kolektivno pregovaranje

Što po tom pitanju radi Europska Unija? Ambiciozan plan kojim se adresiraju navedeni problemi zove se Europski stup socijalnih prava (ESSP) i donesen je 2017. godine. Njime se propisuju jasni ciljevi i planovi kako ih ostvariti. Primjerice, 78 posto radnoaktivnog stanovništva do 2030. moralo bi biti zaposleno (naspram 72,4 posto u 2019), 60 posto odraslih trebalo bi sudjelovati u nekom obliku osposobljavanja (naspram sadašnjih 37 posto), a postavljen je i cilj da se najmanje 15 milijuna Europljana izvuče iz siromaštva.

Jedna od konkretnih zakonskih mjera proizašlih iz ESSP-a jest i zakonodavna inicijativa za regulaciju minimalne plaće na europskoj razini (načelo 6 ESSP-a). Cilj tog zakonskog prijedloga jest postaviti univerzalne kriterije kojima bi se definirala minimalna plaća u svakoj državi članici kako bi se povećao životni standard i socijalna sigurnost najugroženijih radnika i spriječilo nepošteno tržišno natjecanje pomoću snižavanja plaća. Konkretno, ideja je da zakonski propisana minimalna plaća u svakoj državi članici mora iznositi minimalno 60 posto medijalne i 50 posto prosječne plaće. Način na koji se to može postići dvostruk je: s jedne strane postoji zakonsko uređenje minimalnih plaća, a s druge kolektivni ugovori između sindikata i poslodavaca. Komisija ističe da države članice u kojima je minimalna plaća određena putem kolektivnih pregovora imaju niži udio zaposlenih s malim prihodima i veće minimalne plaće. Zato Direktiva obvezuje sve države članice čija tržišta rada imaju pokrivenost kolektivnim ugovorima manju od 70 posto (njih 18 od 27) da osmisle politike kojima bi se kolektivno pregovaranje poticalo i osnažilo. Osim toga, pitanja minimalnih plaća i nejednakosti raspodjele dohotka imaju i rodnu dimenziju. Naime, 60 posto zaposlenih na minimalcu u EU su žene, nerijetko čistačice, kuharice i spremačice mahom zaposlene na raznim fizički iscrpljujućim radnim mjestima.

Minimalna plaća u EU, Foto: Eurostat


Sindikati generalno, uz svoje amandmane, podržavaju prijedlog Komisije: “podržavamo zahtjeve ETUC-a prema europskoj legislativi koja unapređuje minimalne plaće i jača kolektivno pregovaranje za sve radnike. Puno radnika/ca, naročito žena u sektoru skrbi, suočeno je s jako malim plaćama i prekarnim uvjetima rada s poslodavcima koji su često neprijateljski raspoloženi. Sindikatima se često ne dopušta pristup radnim mjestima. Vlade direktno ili indirektno podržavaju poslodavce na način da otežavaju kolektivno pregovaranje. Sve to je neophodno promijeniti i Komisijin prijedlog sa sindikalnim amandmanima o kojima se raspravlja u Parlamentu ima potencijal da poboljša položaj milijuna radnika/ca“ govori nam Jan Willem Goudriaan iz Europskog sindikata javnih službenika.

Kada je u pitanju Hrvatska, kolektivno pregovaranje nije poduprto uređenim sustavom pregovaranja – pokrivenost kolektivnim ugovorima iznosi oko 45 posto i od 90-ih konstantno opada. Kod nas radnici na minimalcu čine skoro 5 posto ukupno zaposlenih i njihov je broj u porastu. Trenutni je minimalac oko 3400 kn, a implementacijom Direktive povećao bi se za svega 250 kn. Razlog tako niskom porastu minimalne plaće je taj što kod nas razlike između prosječne i minimalne plaće nisu toliko drastične kao u primjerice Grčkoj, čiji će radnici više „osjetiti“ ovu Direktivu. Na pitanje je li minimalac u Hrvatskoj dovoljan za život, ministar rada Josip Aladrović odgovara da to ovisi o „subjektivnom dojmu“ (kao da su najamnine i cijene hrane subjektivne kategorije), te naglašava kako s podizanjem minimalne plaće treba biti oprezan s obzirom na potencijalne negativne ekonomske posljedice.

Mitovi o štetnosti mjere

Međutim, iako se čini samorazumljivim da će radnici s višim plaćama povećati osobnu potrošnju i, u konačnici, pozitivno utjecati na rast BDP-a te državnog proračuna, u praksi postoji snažan otpor toj ideji. Poslodavci i vlade često zauzimaju istu poziciju iz naoko različitih, ali s ekonomskog gledišta identičnih razloga. Ugovaranje minimalne plaće na europskoj razini donekle bi ograničilo poslodavcima da arbitrarno određuju cijenu rada u skladu sa svojim ekonomskim interesima (smanjivanje troškova rada/proizvodnje). S druge strane, u EU postoji više država koje se, kako bi privukle investitore, natječu tako da snižavaju cijenu rada. Takve prakse i strategije često dovode do socijalnog dampinga, odnosno snižavanja cijene i kvalitete rada s ciljem privlačenja investicija, i predmet su polemike u akademskim i stručnim krugovima.

Plava vrpca - simbol borbe protiv siromaštva, na zgradi EU parlamenta, Foto: Pietro Naj-Oleari


„Pitanje se često lomi na tome snižavaju li minimalne plaće zaposlenost, o čemu je lako pronaći potpuno oprečne empirijske studije.  Ako ju snižavaju, ekonomisti tvrde da su suprotne interesima radnika. Za kvalitetniji uvid potrebno je sagledati korijene ideja po kojima se regulacija plaća smatra štetnom. U mainstreamu ekonomske discipline već više od stoljeća dominira ideja da su svi faktori proizvodnje uvijek plaćeni onoliko koliko doprinose proizvodu. Nije pomoglo što se postulat puno puta prokazao kao neznanstven, kao empirijski neprovjerljiv i bez teorijske smislenosti. Uz ogradu da je nivo plaća u postojećem političko-ekonomskom poretku limitiran, da ovisi o uspjehu proizvodne jedinice u kojoj se rad obavlja i o društvenom standardu plaća, fundamentalno, borba radnika za plaću, bilo minimalnu, dostojanstvenu, ili onu koja se smatra adekvatnom, je uvijek ne samo ekonomsko, već i političko i ideološko pitanje“ zaključuje ekonomist Toni Prug. Kao odgovor na pritužbe poslodavaca da bi Direktiva mogla uništiti puno radnih mjesta i na taj način otežati život radnicima, Komisija procjenjuje da bi negativan utjecaj na stopu zaposlenosti ostao ispod 0.5 posto u većini država članica (oko 1 posto u 3 države članice), a upravo je dodijeljena i “Nobelova” nagrada za ekonomiju znanstveniku koji je dokazao da minimalna plaća ne smanjuje zaposlenost.

Ipak, čini se da će Direktivu o minimalnoj plaći čekaju dugi pregovori na putu do usvajanja jer o njoj ne postoji konsenzus ni u državama koje tradicionalno baštine socijalne vrijednosti. Nordijski sindikati strahuju da će vlade i poslodavci sada moći zaobići kolektivno pregovaranje jednostavnim donošenjem zakona o minimalnoj plaći te na taj način oslabiti njihovu poziciju.

Natjecanje u snižavanju plaća kombinirano s kreativnim poreznim evazijama najveća su prijetnja europskoj koheziji i solidarnosti. Kako ekonomist Thomas Piketty navodi u bestselleru Kapital u 21. stoljeću, „povijest raspodjele bogatstva uvijek je duboko politička povijest i ne može se svesti na čisto ekonomske mehanizme“. Drugim riječima, distribucija dohotka nije rezultat neke nevidljive ruke tržišta i neupitna ekonomska datost već posljedica naših političkih odluka. Stoga, pitanje dostojanstva rada ne smije se ostaviti na milost i nemilost tržišnim mehanizmima maksimiziranja profita, već je za to pitanje potrebno preuzeti političku odgovornost i djelovati kolektivno u općem interesu. Sve u svemu, iako ostaje za vidjeti koliki i kakav će efekt zapravo imati, Direktiva načelno predstavlja dobar korak prema socijalno pravednijoj Europi.


Autor naslovne fotografije: Paul Sableman Flickr
Tekst napisao:

Nikola Kožul


    Preporučite članak: